Tema Piše: Ante Jerić
Mjesto radnje: obiteljska idila ispred malog ekrana u vašem dnevnom boravku. Vrijeme radnje: nedjeljna večer. Hugo Boss Tarik hladan kao špricer čita vidno nervoznom natjecatelju pitanje za prelazak prvog praga: Pseudonim Radovana Karadžića je : a) Dragan Dabić b) Ljubo Babić c) Krsto Papić ili možda pod d) Zdravko Mamić. Odmah potom oglasi se nejako čeljade koje je tek prije neki dan krenulo u školu: Tata, a tko je uopće Radovan Karadžić? Iako vam je nabrži prst jamačno srednji i rado biste ga pokazali idiotima zbog kojih vam se sad znoji čelo, ipak uspijete procijediti kroz zube: Pjesnik, oko moje, pjesnik.
Na stranu sad nastranu šalu. Budimo pošteni, nešto slično se dogodilo samo jednom kad se onomad Branimir Glavaš skrio u jednom od Kviskotekinih anagrama. Slažete se da osobe kojima se sudi za ratne zločine imaju pravo na svojih pet minuta isključivo u nacionalnom dnevniku ili eventualno sat i pol u nekom dokumentarcu koji njihova (ne)djela stavlja u odgovarajući kontekst, ali da je to sve. Da? E, drago mi je. Onda nas je barem dvoje. Ostatak naše kifle očito ne dijeli taj stav. Kako drugačije objasniti medijsku eksploataciju Umjetnika Nekad Poznatog Kao Radovan u raznim Explozivima, Exkluzivima, Kurtzima i Paltzima. Idem ipak pokušati. Pri tome moram početi od Karadžićeve gore prošlosti.
Za stvaranje slobodnih radikala odgovorne su, između ostalog, loše životne navike, UV- zračenje i očito, velikosrpska ideja. A kad ona napadne, neka vam bog pomogne jer nijedan antioksidans neće. Koncizno rečeno, zbog nje je na određenom prostoru jedini poželjni etnik -; četnik. Za razradu teorije se u susjednoj zemlji pobrinuo Radovan Karadžić dok je praksu prepustio Ratku Mladiću. I tako je Radovan superactive očistio dio Bosne učinkovitije nego Ariel (Sharon) Gazu pri temperaturi nižoj od 40º C. Srebrenica i Sarajevo platili su tisućama života. Iako je, prema vlastitom priznanju, izmajmunisao velike igrače i dobio željeni entitet, došlo je vrijeme da objasni tijela na kojima je on sagrađen. Nakon toga mu se gubi svaki trag sve do prije nekoliko tjedana. Jasno da jasnije ne može biti -; radi se o zločincu najvećeg kalibra i to treba ponavljati; ako ne zbog prijeke potrebe, onda bar zbog pristojnosti prema traumama koje će ostati i dugo nakon što njihov uzrok nestane s lica zemlje.
Za takav su se pristup slučaju odlučile samo televizije s troslovnim kraticama koje Balkancima ne znače puno; CNN, BBC i njima slične. O čemu smo mi slušali? Ovako napamet, o Petru Glumcu koji je Karadžića nadahnuo za ulogu života. O dr. Dabiću koji je tavorio po Indiji pa sadašnji izgled duguje valjda njihovoj konoplji i ayurvedskim medikamentima. I nije bilo baš simpatično gledati iskvarcana lica naših voditelj(ic)a koja su se razvukla u jokerovsku pozu dok su prenosila nove detalje o tom dovitljivom Srbinu koji se smijao u lice svojim progoniteljima. Doslovno smijao u lice. Lako je zamisliva situacija u kojoj na vrata ordinacije dr. Dabića, renomiranog homeopata koji riješava seksualne probleme, pokuca organ reda i zatraži pomoć jer mu nešto nije u redu s organom tamo dolje. Onda mu se, kako to obično biva kod doktora, ispovijedi i prizna da je anksiozan jer ima problema na poslu. Šef ga pritišće, a Karadžiću nema pa nema, ni traga ni glasa. Dr. Dabić na mjestu dijagnosticira uzrok problema, nasmije se, he he, i savjetuje pacijentu da se opusti jer, bre, nikad ne znaš gdje bi se Radovan mogao ukazati. Smiješno -; možda. Žalosno -; sigurno.
Mi pričamo samo o Draganu Dabiću -; ludom iscjelitelju, a zaboravljamo na Radovana Karadžića -; ludog zločinca. Njegov lik i djelo iskrsnu tek u nekoj fusnoti, između priča o nevjerojatnom makeoveru dr. Dabića koji je šugavog Modnog Mačka izbacio s naslovnica. Pitamo se na kojoj je on protein free dijeti bio da mu je pošlo za trbuhom skinuti više kila od Oprah i Jacquesa zajedno, a istodobno sveudilj tamaniti palačinke s Nutellom koje sad ponosno nose njegovo ime. Otkriva se njegova prisutnost u registru gostiju privatnog smještaja, a domoroci na Čiovu redom se javljaju tvrdeći da su vidjeli čovjeka, pače, rukovali se s njim, a oni ekstrovertiraniji čak i kavu popili. Opasno je to, posebno za generacije rođene od druge polovice 90-ih koje obrazuju isključivo masovni mediji. Nastavi li se debilizacija ovom progresijom, za 20 godina u nekom povampirenom izdanju Milijunaša natjecatelj će priznati olinjalom Tariku da je već čuo za tog Majstora Radovana, ali eto, ni nakon jokera pola -; pola ne može odlučiti je li ovaj zaslužan za: a) granatiranje Sarajeva ili b) portal trogirske katedrale.
Zarazi li romantiziranje njegovog lika i druge neće proći dugo prije nego holivudski moguli posegnu za ekranizacijom čudnog slučaja dr. Dabića i gospodina Karadžića. Spielberg će režirati, Michael Douglas će dobiti glavnu ulogu, a još nepoznati domaći izdajnik mora biti netko poput Jude Lawa. A koga ćemo proglasiti odgovornim? Ne možemo baš ni u koga uperiti prst. Najlakše je, a bojim se i natočnije, okriviti globalno zatupljenje, jednako intelektualno i emocionalno.
Zbog toga sve ovo na momente podsjeća na jednu bolesnu igru. Pa igrajmo se još malo. Vratite se na naslov ovog teksta i promiješajte slova u njemu. Vidjet ćete da on možda skriva jednu iluziju, ali otkriva ono što leži za nje.
Objavljeno
