Poptika Ima li smisla danas pisati tekst o presudi generalima? Odnarođena fronta kozmopolita, apatrida i dežurnih zanovijetala reći će da nema, da sam tek lešinar koji se došao nahraniti nakon što su vladari savane otišli, ali neka govore. Medijski oligarsi s povlaštenim koncesijama na reprodukciju stvarnosti povukli su se pronašavši svježiju sirovinu za proizvodnju spektakla pa je postalo moguće trezvenije pogledati cijelu stvar. Pravni aspket priče mi, baš kao ni historizacija hrvatskog nacionalizma, nisu u fokusu interesa. Moje ambicije su ponešto skromnije. Htio bih samo upozoriti na uzajamno zrcalni odnos između zbilje i njezine medijske reprezentacije koji je prije dva tjedna uzrokovao histerične napade diljem zemlje. Ako je slušanje presude generalima za određenu skupinu ljudi doista bila totalna činjenica, događaj u kojem su se isprepleli sve kulturni aspekti pa nema smisla izdvajati jedan kao najznačajniji, onda je televizija poslužila kao rezonator zbog kojeg je pomračenje pameti zahvatilo i one koji mu inače nisu skloni. Mjera nam može biti prisavski Dnevnik koji, unatoč svim svojim nedostacima, još uvijek slovi kao najpogodnije sredstvo za ažuriranje mentaliteta.
Da je stanje ozbiljno bilo je očito odmah. Umjesto uobičajenog najavnog kolaža izmjenjivali su se kadrovi generala. Kad je duljina zatvorske kazne bila izrečena kadar je postajao crno-bijel. Uz zvuk tipkanja po pisaćoj mašini na ekranu se pripadajuća kazna, odnosno oslobađajuća presuda, pojavljivala u pisanom obliku. Čitanju presude Gotovini dodan je još jedan zgodan režijski detalj: spora, ali zamjetljiva, vožnja kamere prema naprijed. U manje od minute televizija nam je nizom snažno obilježenih režijskih postupaka ponudila interpretacijski okvir unutar kojeg trebamo promatrati vijest dana: 1) Snimci iz sudnice uz prizorne sinkronizirane komentare koji zamjenjuju profesionalno kodificirani blok najava s voditeljskim komentarima u offu signaliziraju izvanredno stanje; 2) Gubitak boje produbljuje osjećaj na tom tragu. Primjer iz fikcije koji na zanimljiv način upotrebljava odnos crno-bijele tehnike i kolora možemo naći u filmu Pleasantville. Za razliku od filma Garryja Rossa – snimanog gotovo cijelog u crno-bijeloj tehnici – gdje je integracija protagonista u društveni poredak nagrađena dobitkom boje, u Dnevniku je upotrebljena inverzija te situacije. 3) Da je Gotovina doživljen kao primus inter pares u haškom trijumviratu odaje nam, ukoliko se stvarno ne radi o providnosti, samo njemu posvećenom segmentu pridružena spora vožnja kamere prema naprijed. Ona, kako je poznato, najčešće služi izražavanju simpatije. Što je uslijedilo nakon prologa? Za pripremu Dnevnika uhodana ekipa s Prisavlja imala je trećinu dana. Rasuti teret mnogobrojnih materijala trebalo je nekako organizirati. Prva veća cjelina posvećena kontekstualizaciji presude predstavlja njegov kostur, a prenošenje reakcija na presudu mišićnu masu. Ako ćemo tjerati anatomsku metaforu do kraja mogli bismo reći da su komenatri voditeljice u studiju vezivno tkivo. Nastavimo s njom.
Poslije dramatičnog uvoda u specijalno izdanje Dnevnika ukazalo se lice Sandre Križanec koja je, nakon kratkog pozdrava publici, obznanila da je “Hrvatska u šoku i nevjerici”. Haški sud smatra, kako je zaključila iz recentnih zbivanja, da “iza akcije Oluja stoji udruženi zločinački pothvat”. To je bio uvod u prilog koji je tumačio presudu generalima ističući pritom teze tužilaštva koje je sud prihvatio zelenom bojom (ubojstva, okrutna postupanja, nehumana djela, progone i deportacije, pljačku, udruženi zločinački pothvat), a tezu obrane koju nije prihvatio crvenom bojom (organiziranje evakuacije). Ovaj neksus tumačenja i nevjerice započeo je jednim prilično dubioznim postupkom kojeg pretjerana upotreba od strane ljudi u medijima ne čini opravdanim: nekritičkim uzimanjem dijela za cjelinu. “Hrvatska je u šoku i nevjerici!” Korisno se s vremena na vrijeme zapitati tko daje televizijskim urednicima prerogativ da se izražavaju zborno i vlastitu pojavu doživljavaju kao homogeno mnoštvo. Kad Stephen Colbert kaže I am America (And So Can You) uzimam zdravo za gotovo da se radi o vrhunskoj satiri, a Sandru Križanec bih trebao ozbiljno shvaćati?! Jednom bahatom gestom iz zamišljenog mentalnog modela koji dijele par ljudi s Prisavlja isključeni su svi koji znaju da stvarnost postoji i izvan patriotskog diskursa i koji su, sukladno tome, naslućivali u kojem bi se smjeru mogao razvijati haški scenarij. Sljedeći je na redu bio blok tumačenja presude. Posao su odradile Elizabeta Gojan i Lamija Alečković. Gojan je razgovarala s Markačevim odvjetnikom nervozno trzajući rukom i, na kraju, konsenzualno zaključujući kako “ne treba gubiti nadu, ne treba gubiti živce, dosadašnja praksa Haškog tribunala pokazuje da ovdje nema dosljednosti”. Alečković je okrenula brojeve svih pravnih eminencija iz haškog ešalona, razgovarala s njima i složila zanimljivu reportažu. Autorski pečat je naglašen zanimljivom vizualnom stilizacijom: stručni komentari su podcrtani sekvencom u kojoj se pojavila crvenim slovima ispisana zloglasna sintagma UDRUŽENI ZLOČINAČKI POTHVAT. Nakon toga smo se vratili u prisavski studio gdje je pravdnički bijes ublažila Sandra Križanec, čiji kadar sugerira skorašnju promjenu prostora, nadovezivanjem na Gojan izjavom kako u ovim teškim trenucima može tješiti činjenica da su prvostupanjske presude suca Orieja često odbacivane u daljnjem postupku.
Most prema drugom dijelu Dnevnika bio je prilog o famoznim Tuđmanovim transkriptima s Brijuna koji su, kako je bilo sugerirano, poslužili kao osnova za prihvaćanje teze o udruženom zločinačkom pothvatu. Tezu je novinarka – kojoj nisam zapamtio ime – u skladu s tendencioznom pristranošću specijalnog izdanja Dnevnika, ocijenila kao “pljusku opaljenu živima i mrtvima”. Povlačenje pojedinih pripadnika vlasti i opozicije za rukav da daju izjavu za medije bilo je bolno predvidljivo. Ono što je zanimljivo bila je šetnja Hrvatskom, nalik na prvosiječanjske priloge o proslavi Nove godine, koja je rezultirala nizom dojmljivih krokija o reakcijama “Hrvatske” na haške presude. Svaka reportaža je imala amblematskih momenata – Zagreb, kadar s prstima koji su formirali simbol pobjede, Zadar čak dva kadra: jedan koji je prikazivao divovski transparent “GENERALE ČEKAMO ZAPOVJED!” (pobjednici pišu pravopis!) i kadar čovjeka koji je nakon izjave da “Antu Gotovinu za nikakvu Europu nikad neće dati” zajecao. Sublimno iskustvo domoljubnog patosa najbolji je izraz doživjelo s reportažom iz rodnog kraja generala Gotovine. Javljanje iz Pakoštana započelo je kadrom zvonika crkve s vožnjom kamere prema križu. Zvonjava crkvenih zvona praćena približavanjem kamere križu na vrhu crkve savršeno je ocrtala napetu atmosferu u mjestašcu koje je dočekalo svoj high noon. Nakon toga su uslijedili kadrovi ljudi na čijim su se licima, nakon što je presuda prešla preko usta spikerice, miješale nevjerica i suze. Pripremnim kadrom koji je prethodio većoj prostorno-vremenskoj promjeni u reportaži – onom za što je u vesternima služila konjska glava – dominirala je nacionalna trobojnica. Kulminacija priloga, u kontekstu emisije čije sam konture ocrtao, bila je izjava branitelja koji nije birao riječi dok je opisivao Srbe: “Željeli su izaći na ovo more, željeli su oduzeti svaki hrvatski komad koji postoji”. Reprezentacija zbilje nikad nije potpuno spontana ni potpuno nevina. U montaži nastaje narativ koji služi stvaranju upućenosti u društvenu sredinu u kojoj i po kojoj živimo. Sporan nije branitelj koji izgovara te riječi već medijski pogon koji od njegovih riječi radi reportažu, distribuira je najširim komunikacijskim kanalom i daje ljudima na potrošnju. To je, što se mene tiče, bio trenutak u kojem se shvatljivo nezadovoljstvo izazvano asimetrijom u procesuiranju hrvatskih i srpskih zločina pretvorilo u huškački pothvat najgore prirode. Samo par koraka udaljen od čuvenih HTV-ovih simfonija užasa pod ravnanjem Hloverke kada su se izjave Srba titlovale. Prilog u kojem su Žarko Puhovski i Davor Ivanković uzorno odradili svoj tutološki zadatak razglabajući o tome jesu li generali mogli izbjeći suđenje da su hrvatske vlade drugačije surađivale s Haškim sudom kao i “vijesti iz svijeta”, ovaj put svedene na bjelosvjetska očitovanja o presudi, doživio sam kao trenutno olakšanje nakon prestanka nacionalističkog grča.
Je li presuda generalima doista bila totalni događaj? Dva tjedna kasnije, gledajući unatrag, možemo reći da nije. Svijet se mijenja. Hrvatska ipak nije živi fosil, indijska lađica među državama, koja prkosi toku vremena i pliva Tranzicijskim morem. Presuda generalima podsjetila me na zemlju u kakvoj sam živio prije desetak godina. Danas, sve mi se čini, ne postoji velika šansa za političku mobilizaciju nacionalističkih segmenata društva. Zadnji državnik koji ih je uspješno iskoristio danas sjedi u austrijskom zatvoru. Raskrinkavanje uistinu spektakularne pohlepe bivšeg premijera i njegove stranke dezorijentiralo je hrvatske nacionaliste i slomilo im duh. Srećom! Jedna stvar se ipak nije promijenila: nevjerojatna spremnost medija s najvećom difuzijom vladajućih društvenih ideja na brzo napuštanje profesionalnih normi čiji bi regulativni ideal trebala biti nepristranost. Cijeli je Dnevnik monopolizirala jedna tema. Masakr sirijske vojske nad svojim stanovništvom u Deri? Širenje radijacije u Fukushimi? Nastavak bombardiranja Libije? Svjesno su zaboravljeni svi problemi izvan nacionalnog okvira. Na prvi znak društvenog potresa javna televizija je spontano pokušala proizvesti krizu i nadzirati njezin utjecaj. Najgore od svega je što se čitav proces odigrao spontano. Medijska oligarhija može zamisliti krizu društvenog poretka što stvara potrebnu legitimacijsku osnovu za konstituiranje protukriznog društvenog poretka kojeg provodi politička oligarhija. To smo vidjeli prije dva tjedna kad je poslovično troma aktualna vlast promptno u frazeologiju svoje vanjske politike uvela frazu “diplomatska ofenziva”. Je li još jedna neslavna prisavska epizoda uopće važna pamćenja? U sljedećim tjednima bit će određena nacionalna politika visokog obrazovanja. Stvar od, složit ćete se, općeg interesa. Nadam se da mi javna televizija neće dati povod za još jednu tužaljku nad sudbinom zemlje koja ima vladare s lažnom prošlosti, medije s lažnom sadašnjosti i narod s lažnom budućnosti.
Objavljeno Objavljeno
