Besmislice i gruposti

Nakon što je pretprošlog tjedna objavljeno u New York Metrou (http://www.newyorkmetro.com/news/features/16529), prošlog tjedna je preneseno i u nas (http://www.jutarnji.hr/kultura_i_zivot/panorama/clanak/art-2006,4,12,groups_ljudi,21460.jl). Naime “pojavila” se “nova” demografska “skupina”, tzv. grupsi. Riječ je o ljudima u tridesetima/četrdesetima koji su mahom u obiteljskim vodama ali se i dalje ponašaju kao da imaju 20 godina: idu na koncerte pomodnih indie-rock bendova, ostaju vani do četiri ujutro, nose tenisice i izlizane traperice (za koje su, ruku na srce, platili 250+ dolara) umjesto cipela i odijela, ne napuštaju kuću bez iPoda te odjebavaju uredske poslove kako bi imali više vremena za snowboarding. Oni, kažu, nisu Petri i Petre Panovi nego – “redefiniraju poimanje života odraslih”.

Trendolovačko trabunjanje obično je barem potkrijepljeno šačicom statistika, ma koliko bile sumnjive relevantnosti, no u članku Adama Sternbergha nema ni toga. Argument postojanosti trenda je naprosto: pogledajte oko sebe i vidjet ćete takve ljude na svakom koraku! Briljantno. A onda, zapljusne nas melodramatičnom objavom: “Ovo je seizmički pomak u međugeneracijskim odnosima, koji ukazuje da više ne postoji fundamentalni generacijski jaz. To je pojava bez presedana u ljudskoj povijesti.”

U LJUDSKOJ POVIJESTI?!? Pa jebote, koliko moraš biti arogantan i ne vidjeti dalje od svog nosa da bi mogao takvo nešto napisati bez srama? Šta, jel to znači da se sad sve prije rokenrola računa kao ljudska prapovijest? Ta generacijski jaz kakvim ga znamo je pojava novijeg datuma – sam pojam “tinejdžera” kao značajne demografske/(sup)kulturne sile ustoličen je tek nakon Drugog svjetskog rata.

A i to da ljudi u srednjim godinama slušaju nove bendove koji podsjećaju na stare new-wave/post-punk bendove iz njihove mladosti – uh, kako nevjerojatno! Čitajući članak čovjek bi pomislio da su Bloc Party i New Pornographers ultimativni idoli milijuna mladih diljem svijeta, a ne samo jedna od bezbroj opcija na supkulturnom meniju. Nemojmo se zavaravati, generacijski jaz nije izbrisan – i dalje je puno esencijalno adolescentske glazbe (Linkin Park, 50 Cent, My Chemical Romance…) koju starci ne mogu i neće kužiti. Iluzija generacijskog jaza u tekstu održava se time što su za primjere grupsa uzeti tridesetogodišnjaci s djecom koja nisu još ni krenula u osnovnu; stopostotno sam uvjeren da će jednog dana, kad ta djeca postanu tinejdžeri, grupsi itekako shvatiti da žive u različitim, nepomirivim svjetovima.

Smeta mi i implicitno predstavljanje fantomskih grupsa kao nekakvih buntovnika protiv ustaljenih društvenih vrijednosti. Da su još s Marsa, dobro ajde, ali… Kako grupse možemo smatrati buntovnicima ako dominantnu kulturu života današnjice obilježavaju bolesna opsjednutost mladošću te panični strah od starenja? Ma mogao bih ja ispuniti još nekoliko kolumni ukazujući na gluposti u članku, ali stvarno nema smisla trošiti previše riječi na još jedan pokušaj stvaranja pomodne kovanice iz ničega. U obranu autora članka može se barem reći da ga je napisao za njujoršku novinu te stoga i polaže račune matičnoj publici, makar bila riječ o tek jednom segmentu njujorške više srednje klase.

No… što onda reći u obranu naših medija koji prenose te gluposti?

Zar se i dalje moramo nekritički veseliti svakoj idiotariji potekloj sa Zapada samo zato što je s vrlog Zapada? Očito, moramo. I ne samo da ćemo uvoziti nekritički, nego i bez trunke obzira na to kako se – ako uopće – uklapa u naš kontekst. Uzmimo za početak samu kovanicu, grup. I na engleskom je ružna i trapava, ali barem ima izgovor koji je čini specifičnom – “grap”. U nas se nisu ni potrudili prilagoditi kovanicu, već je prenesena kao grup (recite mi, kako je moguće koristiti to u svakodnevnom govoru a da se ne brka s “grupom”, pa i “grupijima”?) te grups (neodoljivo podsjeća na “mumps”, mmm, jako seksi). To nažalost ne treba čuditi: ako se udarnim licencnim TV-emisijama s poniznim strahopoštovanjem zadržavaju strani nazivi, pa tako imamo “Big Brothera” i “Fear Factor” umjesto “Velikog brata” i “Faktora straha” – zašto bi banalnosti za popunjavanje novinskih stupaca bile iznimka? (Uzgred budi rečeno, Dop magazin je povisio ulog u igri kvislinškog kurvanja tako što je odnedavno počeo objavljivati intervjue s angloameričkim izvođačima… bez prijevoda na hrvatski!)

Pa ćemo tako i pripisati hrvatskim “grupovima” da kupuju izlizane traperice za tisuću kuna (!) te da im je “najviše cool što svog dvogodišnjaka mogu obući u majicu s likom Strokesa ili navijačku majicu Dinama” (ha ha, najbolje “ili” svih vremena!). Najsmiješniji je ipak ovaj dio iz Klika (http://www.klik.hr/naslovnica/hotcool/200604120002004.html): “Tješi podatak da se ova skupina ljudi ne definira prema onome što posjeduje (osim kad je riječ o iPodovima i skupocjenim izlizanim trapericama – op. TK), već prema onome što bi pošto-poto htjela izbjeći – malograđanštinu (nedjeljni ručkovi s pečenjem, uštirkane košulje, lakirane cipele, djeca s ulizanim razijeljicima, vrtni patuljci, satovi s kukavicom…).” Kud ćeš boljeg načina za definiranje jedne fantomske skupine nego da je – staviš u opreku s drugom fantomskom skupinom!

A ako u neku ruku grupsi i nisu skroz fantomska pojava, onda nisu ni neka revolucionarna novost. Jer, bilo je i dosad ljudi koji se ulaskom u tridesete nisu odrekli praćenja mladenačkih trendova i/ili razuzdanog noćnog života. No pritom im nije bila ključna predispozicija to što imaju volje za takav život, nego što imaju vremena i prilike za takav život! Dovoljno govori kako su za primjere hrvatskih grupova uzeti gotovo isključivo glazbenici. Ali ne znam zašto bi nas sad trebalo fascinirati što Gobac, Ripper i Kekin “žive rock’n’roll” kad je to… ono, u opisu njihovog posla?

Biti grupom nije nešto što si svatko može priuštiti – to je privilegija ljudi s izrazito labavom radnom satnicom. Ilitiga, mahom, umjetnika. Kad su oni nekoć odbijali odrasti i uklopiti se u društvene kalupe, zvali smo ih “boemima”. Ali avaj, boeme smo navikli doživljavati kao klošare-alkiće koji ne mare za skupu dizajnersku odjeću i najnovije gadgete. A kapitalistički glamur to ne može tolerirati! Pa je boem redizajniran kao konzumeristički buntovnik bez razloga, ušminkan da izgleda cutting edge i seksi, poput lika s jumbo-plakata koji bi vam s podjednakom lakoćom mogao prodati i tarifu za mobitel i niskokalorični jogurt. A što drugo jadnim malim Hrvatima, vječnim slugama, preostaje doli da ga gledaju s infantilnim divljenjem.