Benigni prasak omanje petarde

Piše: Boris Postnikov

Umjesto početka emitiranja, tako, dobili smo nastavak lobiranja. 

Prijava jednog od osmorice kandidata za ravnatelja HRT-a odudara ozbiljnošću, stručnošću i iscrpnošću, obavještava nas prije nekoliko dana ugledni kolumnist čitane dnevne novine: Saša Runjić, nekadašnji pokretač RTL-a, projekciju je željenog petogodišnjeg mandata razradio na 65 stranica, čak 36 više od najizglednijeg protukandidata Gorana Radmana. A to je samo nagovještaj nesvakidašnje poslovne vizije: Runjić do 2017. planira preokrenuti ustrojstvo najveće hrvatske medijske kuće u skladu s famoznim “suvremenim svjetskim standardima” i broj kanala podići na čak 11, među kojima bi četiri bila tzv. “premium”, a ostali specijalizirani za sport, kulturu, glazbu… Ambicija je potencijalnog ravnatelja takvih proporcija da se ugledni kolumnist zabrinuto pita nije li njegov program “preambiciozan za saborske zastupnike”, koji će odlučivati o jednoj od najutjecajnijih medijskih pozicija u državi. Stoga ukazuje na glavnu prednost Runjićeva plana, skoro dvostruko veću televizijsku produkciju programa: 54 sata dnevno, umjesto dosadašnjih 29. Financiranje nije problem: sredstva bi se namaknula otpuštanjem 2000 od 3200 HRT-ovih radnica i radnika. Posljednja je informacija pritom predstavljena onako kako smo već navikli da se slični podaci plasiraju; uzgredno i nonšalantno, kao zgodna zanimljivost i domišljat poslovni potez. Što je, uostalom, koja tisuća radnih mjesta u usporedbi s čak četiri “premium” programa?

Zaglušeno najavljenom eksplozijom novih kanala, televizijskih sadržaja i programskih sati, pokretanje Trećeg programa djeluje sada kao benigni prasak omanje petarde; pogotovo ako uzmemo u obzir nezgodnu činjenicu da ga, eto, nitko nije platio radnim mjestom. Baš suprotno: novi Treći potvrdio je onu rečenicu kojom je jedan HRT-ov radnik na nekoj od brojnih nedavnih tribina posvećenih eroziji hrvatskih medija prokomentirao standardne dogme o “preglomaznom”, “mastodontskom” pogonu javnog servisa: “Mi nemamo višak ljudi, mi imamo manjak posla”. Rečenica je važna zato što lapidarno izvrće ideologem o implicitnoj radničkoj krivnji za svako loše poslovanje na njegovo naličje, pa je, mutatis mutandis, primjenjiva i na druga područja: naravno da problem nije u onih 20 tisuća ljudi u državnim službama koje ovih dana nonšalantno otpisuje Vlada, nego baš u toj Vladi i u sistemu koji je nedovoljno dobar da im osigura potreban posao.

Zasjenjivanje konkretnih postignuća privremenog vodstva javne televizije spektakularnim najavama njihovih potencijalnih nasljednika samo je, međutim, dio problema javne percepcije novog programa za kulturu; s rezervom, iako manjom, treba promatrati i brojne pohvale koje su ga dočekale. Sve se, naime, tiču njegovog sadržaja: kolaps kriterija televizijske produkcije u proteklih desetak godina hegemonije komercijalne programske koncepcije doveo je, evo, dotle da je sasvim dovoljno pronaći nekoliko upućenijih i relevantnijih stručnjaka, dati im da prošvrljaju po golemoj arhivi javne televizije i dobiti program otporan na bilo kakvu kritiku. Razumljivo: komentatori i novinari koji se ovih dana oduševljavaju sporim tempom nove rumunjske kinematografije, Chaplinovim ciklusom ili četrnaestodijelnim Fassbinderovim remek-djelom inkliniraju logikom socijalne i kulturne distinktivnosti novoj programskoj koncepciji. Svi su oni, da banaliziramo stvari, nekadašnji studenti i studentice književnosti, povijesti ili sociologije, vlasnici specifičnog kulturnog kapitala, elitnije pozicionirani čak i unutar novinarskoga polja, skloniji rafiniranijim temama, detaljnijoj kontekstualizaciji, ozbiljnijim referencama: sasvim je logično da podržavaju televizijski program temeljen na filmskim klasicima i historiografskoj dokumentaristici. Oni koji su, s druge strane, proteklih godina o televizijskom sadržaju govorili isključivo u brojkama, reducirali značaj javne televizije na pitanje naplate reklamnih sekundi i promovirali razliku između “sharea” i “rejtinga” u ključno analitičko oruđe medijske kritike sada o Trećem šute. Ništa dobro ne smiju reći jer taj program predstavlja sve ono što bi na televiziji htjeli ruinirati, ništa loše jer je aura elitne kulture dovoljno moćna da unaprijed eliminira mogućnost napada: tko bi se usudio javno prigovarati emitiranju Kurosawinog filma ili dokumentarca o Andriji Mauroviću?

Upravo zato što sadržaj Trećeg nitko ne smatra problematičnim, jasno je da se značaj novog programa ne iscrpljuje na sadržajnoj razini. Njegov je ključni učinak u tome što je konačno i faktički opovrgnuo nekoliko neutemeljenih teza koje već više od desetljeća dominiraju javnom raspravom o medijima. Prvenstveno, naravno, onu o nužnosti udara na radnička prava radi povećanja kvalitete i kvantitete produkcije, tezu na kojoj se, evo, temelji i program jednog od glavnih kandidata za budućeg ravnatelja, Saše Runjića. Zatim, posve pogrešnu premisu o natjecateljskom odnosu javne i komercijalnih televizija: trenutak u kojem je v.d. glavnog urednika HRT-a Dean Šoša, predstavljajući novi program, kratko i nedvosmisleno ustvrdio da ga gledanost uopće ne zanima simbolički je okončao torturu rejting-lista i podataka o popularnosti kojom se uporno dokazivala inferiornost HRT-a u odnosu na Novu i RTL. Konačno, i ne manje važno, Treći je vratio kulturne teme u vrh hijerarhije medijskih vrijednosti, što povratno omogućava da se priča o odnosu privatnih i javne televizije konačno osovi na pravo pitanje: zašto privatni vlasnici nacionalnih koncesija ne ispunjavaju zakonom i ugovorima regulirane obaveze o emitiranju kulturnog (ali i obrazovnog, dječjeg itd.) programa? 

Chaplin je, naravno, sjajan, Posebni dodaci ležerni i zanimljivi, Žicu vrijedi pogledati još jednom. Ali najvažniji se efekt početka emitiranja Trećeg sastoji u postavljanju sasvim novih koordinata za raspravu o javnoj funkciji i odgovornosti medija. Previdjeti to, značilo bi bezrazložno zadržati podređenu poziciju u borbi protiv komercijalizacije medijskog prostora, borbi u kojoj je javno dobro proteklih godina na trenutke izgledalo zauvijek izgubljenim.

Objavljeno 30.09.2012.