Intervju “Čitamo naslove iz redova radničke, revolucionarne, proleterske i socijalne književnosti, koji su objavljivani u reprezentativnim izdavačkim kućama međuratne Jugoslavije: Nolitu, SOCIMu (ediciji časopisa Socijalna Misao), Binozi, dijelom i u Zabavnoj biblioteci Nikole Andrića i dr. Svi naslovi koje ćemo čitati recenzirani su u lijevim zagrebačkim i beogradskim časopisima u vrijeme njihove najbogatije, najsvestranije produkcije: između 1928. i 1934. Nimalo slučajno, biramo pogotovo one naslove oko kojih su se kod nas i u inozemstvu povele žustre polemike.
Izdavačka i prevoditeljska djelatnost odabranog razdoblja obuhvaća dugačak i intrigantan niz knjiga, domaćih i stranih, koje su iz raznih razloga (a bit će ih zanimljivo raspetljavati) ostali izvan fokusa domaće književne i političke historiografije. Jedan od razloga nesumnjivo je autor kojim otvaramo program – Miroslav Krleža, bard i persona. Njegov obračun ‘s njima’ u drugi plan potisnuo je ne samo reakcionarnu štampu, nego i politički iznimno zanimljive pokušaje domaće socijalne literature.
Pa evo nekoliko okvirnih parametara nove sezone:
1. Kao i u ranijim sezonama, Motor mijene čita i raspravlja o književnim tekstovima kao o političkim činjenicama. Ovo je za angažiranu literaturu međuraća čak presudno. Naime, pritisnuta cenzurom, literatura tad nedvojbeno jest bila zamjena za politički govor. Kao takvu je treba i čitati, a ne prvoloptaški odrediti kao manje vrijednu, trećerazrednu, politikantsku, tendencioznu ili parolašku. Sve ove opaske bile su okosnice literarnih rasprava na ljevici. U tom smislu, ne dajte se navući na crno-bijele kategorizacije: lijeva kritika itekako je vodila računa o razlikama parolaškog dogmatizma i umjetničke samosvojnosti!
2. Ima jedna dimenzija koja će nas posebno zaokupiti: spor koji se ustrajno provlači odabranim naslovima i popratnim kritikama (štoviše, politički ih konstituira), a koji možemo imenovati kao spor revolucije i evolucije – ili onog što Kristin Ross naziva sporom pozicija koje zagovaraju “oslobađanje čitavih klasa u ekonomskom i političkom smislu” i pozicija koje drže da stvarna, potpuna revolucija pretpostavlja „oslobađanje na razini pojedinca“, a tek onda cijelog društva. Ovaj spor bio je dobrim dijelom podudaran sa sukobima između komunista i socijaldemokrata, a značajan je i za razvoj anarhizma, i to ne samo u međuraću, nego i kasnije, oko 1968., npr.
3. S tim se preklapa, ali se također ne iscrpljuje u shematizmu, i rasprava o građanskom nasljeđu, kao i o tradiciji utopijskog socijalizma (a la Saint-Simon): je li radnici trebaju stvoriti sasvim novu kulturu, ili se ona može dijelom razviti i na građansko-emancipacijskim temeljima naslijeđenim iz 19. stoljeća? Ni ovo pitanje nije nikad jednoznačno i konačno odgovoreno. Zato, koliko god budemo mogli, vodit ćemo računa o generacijskim i političkim pomacima u stavu prema građanskom supstratu radničke i seljačke emancipacije. Da citiram Bogomira Hermana: ono što se od kritičara i autora traži nije “skolastička rigidnost” nego “dijalektička okretnost”!”, zapisala je u najavi četvrte sezone Ivana Perica, urednica i voditeljica radionica.
Prvi naslov je Krležina (anti)revolucionarna drama Golgota, koja ja nastajala između burne 1918. i 1920., a praizvedena je 1922. godine. Drama Golgota nastala je za vrijeme Krležina intenzivnog političkog angažmana, u jeku oduševljenja Lenjinom i Revolucijom, ali i u vrijeme suradnje sa socijaldemokratima, prije svega s Vitomirom Koraćem (vođom HSSDS-a i urednikom socdem. glasila “Sloboda”), s kojim se razilazio u mnogočemu, a ponajvšie u ocjeni Februarske i Oktobarske revolucije.
Skenirani tekst pronađite ovdje, a u Booksi možete podići isprintanu verziju. Susret će biti održan 22. studenog u 18 sati.
