U srijedu 6. ožujka u K.U.N.S. / Galeriji O.K. u Rijeci bit će otvorena izložba Vladimira Gudca Retrospection 1972-2012. Zainteresiranim posjetiteljima pruža se mogućnost uvida u rekonstrukciju izložbe koja je održana u ožujku 1972. godine u Galeriji Studentskog centra u Zagrebu.
Osobito motiviran pretpostavkom da nitko od posjetitelja tu izložbu nije vidio 1972. godine, autor Vladimir Gudac napominje da su sve ovdje navedene godine podjednako važne kao i one koje će svatko od posjetitelja sobom donijeti vrijeme u kojem sada uistinu žive.
“Retro Ili idući licem prema naprijed ostavljamo iza sebe tragove koji ubrzo izblijede i nestaju. Ili idući licem okrenutim unatrag idemo leđima okrenuti naprijed i pratimo svoje tragove dokle god ih je moguće vidjeti. Linearna koncepcija vremena-povijesti jedna je od opsjena memorije koja se može upotrijebiti za prilike autopromocije, ukoliko je to potrebno u određenom trenutku, zbog osobito komparativnih razloga. Izuzevši spomenuti razlog opetovano pokazivanje već učinjenog nema a ma baš nikakva smisla ako se vrijeme doživljava kao linearni konstrukt.
Prije svega valja razumjeti da je svaka gesta autentična jedino tada kada prostor i vrijeme nisu ni na koji način odvojeni. Svaka kasnija reverzibilnost prostora dezavuira vrijeme i samu gestu čini bezvrijednom. Čemu onda pokazivati ono prošlo i je li prošlost uopće postoji kao mjerljiva kategorija?
Može se primjerice neko djelo proglasiti bezvremenim i tako mu omogućiti pojavljivanje bilo kada i bilo gdje, ali to obezvremenjivanje ne može se (usprkos ljubiteljima postmodernizma) proglašavati proizvoljno.
Višedimenzionalne mentalne mape pokazuju svu isprepletenost vremensko – prostornih odnosa i ono što se primjerice naziva poviješću u svojoj je biti monumentalizacija krhke memorije u službi kritike sadašnjosti. Jer ili je prošlost bila bolja (natrag u bolju prošlost) ili je pak sadašnjost beznadežna pa se ljudi boje ponavljanja prošlosti.
Oba ova dva konstrukta u kontekstu kulture stvaraju uvjete za postojanje muzeja i shodno tome svih postupaka takozvane horizontalne i vertikalne valorizacije.
Jedan od zanimljivijih i apsurdnijih konstrukata u tom kontekstu je fraza da je netko, “ispred svog vremena” čime se izričito kaže da postoji neko “opće”, valjda kronološko vrijeme i neko drugo u kojem usporedno s posebnim urama na ruci obitavaju izdvojene persone, poput holograma s punim razumijevanjem za ono obično i svakodnevno. I kada se u nekoj budućnosti susretnu astralni i obični ljudi nastaje veliko pražnjenje energije, valjda! Valja isto tako zamisliti i one koji se u nekim drugim okolnostima sastanu s hologramima onih koji su bili “iza svog vremena”, valjda!”, o svojoj izložbi je napisao Vladimir Gudac.
