“U čemu je razlika između crnog ništa i bijelog ništa? Crno je vjerojatno efektnije, bijela slova na crnoj podlozi izgledaju kao da se već nešto dogodilo, dočim su crna na bijeloj početno stanje, situacija bez tretmana. No, ukoliko je za bijelo na crnom potrebna neka akcija, to istodobno znači da za takvu akciju treba postojati razlog. U tom bi se smislu mogla pronaći razlika između crnog i bijelog ništa: od bijelog se kreće, a crno je već kontekst, ima svoje značenje. Osim što je s bijelim i izvedbeno teže, prekrivajući bilo što bijelom, sadržaj nestaje ali forma ostaje. Kad bi se, primjerice, Škofić obojao bijelom, vidjelo bi se Škofića obojana bijelom. Prekrivajući se crnom, eliminacija je potpuna, Škofića nema.
U izložbi «Bijelo», prije četiri godine u Galeriji MK, Škofić kao jedinu činjenicu u bijeloj praznini predstavlja multipliciranog sebe (u crnom odijelu), karikaturalno propitujući identitet pa i intimni doživljaj pojedinca bez okoline. Danas, na Žitnjaku, u izložbi «Crno» također nema okoline, no dojma sam da se radi o nečemu drugome. Ali ne baš o sasvim drugome, nego o nekakvom nastavku, slijedećoj etapi. Dakle, s obzirom da imamo jednog protagonista u kontekstu, pretpostavljam da se radi o temeljnom odnosu: ja – sve.
Pronašavši se u tom konglomeratu svega postojećeg, izdvaja pojedine, paradigmatske, detalje. Primjerice, audio video instalacijom postavljenom u južnom hodniku (izložba se, naime, prostire kroz cijelu zgradu bivše osnovne škole) ilustrira poziciju nulte točke (polazeći od toga da je osobni doživljaj pozicije svakoga od nas upravo na lokaciji zamišljena ishodišta). Energija (odnosno njena onomatopeja) dolazi s krajnje točke pretpostavljena pravca, približava se, prolazi kroz njega koji stoji na sredini i svojim putem odlazi na drugu stranu gdje iščezava ili se pretvara u tko zna što..”, piše Boris Greiner u najavi izložbe.
Izložba Gorana Škofića Crno bit će otvorena u petak 19. rujna, u 20 sati, u Galeriji AŽ – Atelieri Žitnjak.
