Tema Povodom obilježavanja Svjetskog dana audiovizualne baštine, u subotu 27. listopada, Hrvatska kinoteka u suradnji s Hrvatskim filmskim savezom organizira program zabranjenih hrvatskih filmova u kinu Tuškanac. U jednodnevnom programu bit će prikazana tri naslova iz pedesetih godina: sva tri naslova bila su zabranjena i prvi put prikazana nekoliko desetljeća kasnije.
U prvom bloku dva su naslova, oba ekranizacije tada vrlo popularnih jednočinki Kerempuhova vedrog kazališta: Tajna dvorca I.B., redatelja Milana Katića, i Iz Kerempuhova dnevnika, redatelja Bogdana Maračića. Osim njih, snimljen je i Profesor Budalastov, film koji se danas smatra izgubljenim. Sva tri filma satirički su prikazi tadašnjih napetih odnosa između SSSR-a i ostatka komunističkog bloka i Jugoslavije, pa zapravo ne nastaju s idejom podrivanja vlasti nego više kao potpora tadašnjoj službenoj politici, oni su ponajviše kritika SSSR-a i onog dijela vladajuće strukture koja se priklanja Staljinu. Ono što im je najvjerojatnije presudilo bila je tadašnja dosta kruta i zatvorena opća kulturna klima, pa je snažnija satira čak i na račun neprijatelja, bila potencijalno opasna. Filmovi će biti prikazani u 17 sati, a potom slijedi razgovor oko okrugloga stola o zabranjenom hrvatskom filmu.
U drugom je dijelu programa filmska humoreska Ciguli Miguli koja je po svjedočanstvu redatelja Branka Marjanovića bila i službeno cenzurirana. Riječ je o gotovo dobronamjernoj kritici loših osobina dijela birokratskog sustava. Ivan Ivanović je nesposoban i tašt, ali iznimno ambiciozan rukovoditelj koji dolazi u provinciju i bez imalo sluha za lokalnu zajednicu naprasno provodi zacrtani plan reforme kulturnog života grada. Nailazi na otpor i malograđanski mentalitet, no i omladinu koja gradi novi Dom kulture. Nakon prvog pregleda cenzure, filmu su dodani dijelovi u kojima se daje jača kritika malograđanštine, ali mu je unatoč tome prikazivanje odobreno tek 1977. godine, vjerojatno iz sličnog razloga kao i kod prva dva naslova. Film je na rasporedu u 19 sati.
“Iako su ovi filmovi zaista bili zabranjeni, nisu nastajali kao ozbiljna i namjerna kritika tadašnje ideologije i sustava, nego kao pokušaji blage ironije ili pak kritike koja je bila odobrena i željena od strane tadašnje vlasti. Tome u prilog govori i činjenica da su i sami autori filmova bili iznenađeni zabranama. Uostalom, s obzirom na način na koji je cijeli sustav proizvodnje filmova bio ustrojen i na činjenicu da su filmovi nastajali isključivo uz financijsku potporu države, jedina stvarna cenzura je bila autocenzura”, napisala je Lucija Zore, filmska arhivistica.
