Tema Ovogodišnja tema Povijest i nove pripovijesti (čiji naslov govori u prilog relativističkom pogledu na stvari) kroz umjetničke radove proučava odnos prema vlastitom radu i djelovanju u prošlosti, prošlom vremenu, događajima, osobama i mjestima, na način da određeni sadržaj iz prošlosti transferira iz autentičnog vremenskog, prostornog i društvenog konteksta u novo vrijeme, sadašnje ili buduće. Ne zaokuplja se zastupanjem stvarnim i jedinim istinama i zalazi u područje osobnih i kolektivnih interpretacija kulturnog, povijesnog i osobnog relativizma. Otvorena je prema različitim interpretacijama istog događaja, fenomenu induvidualnog ili kolektivnog potiskivanja događaja, činjenici da povijest ne možemo prevazići, ne možemo je ignorirati ili zaboraviti, a samim time i činjenicom da povijest ne može završiti, već da se nastavlja živjeti u području u polju umjetničkog rada kao i svakodnevnog života. Rekonstruirani memorirani podaci, zaboravljeni događaji i izrečene riječi u novom kontekstu dobivaju nova značenja, jer kontekst trenutka iz prošlosti nije moguće prenijeti. Prenešeni događaji su u velikoj mjeri lišeni svojih ranijih odrednica, značenja a time i svojih djelovanja i posljedica. Staro značenje nestaje, a novi fragmenti prošlosti traže svoju novu i staru publiku kao i reakcije koje će proizvesti. Traže je među pojedincima koji se barem fragmentarno opiru osobnoj i kolektivnoj amneziji. Komunikacija umjetnika s prethodnim vlastitim umjetničkim djelovanjem, potraga za kontinuitetom, te odnos prema vlastitom radu okosnica su ovogodišnjeg programa, pri čemu isčitavanja ranijih sadržaja ukazuju na promjenjivost identiteta i pozicija. Komunikacija (sa) sadržajem iz prošlosti otvara prostor za različita tumačenja, pa dozvoljava i ona kriva. I na kraju, ovogodišnja Vizura aperta otvara pitanje trajnosti paradigmi, bilježi fragilnosti uvjerenja i osjećanja kao neostvarivih trajnih kategorija. Pitanja vezana za memoriju i povijest moraju biti pravovremeno postavljena kako bi naišla na plodno tlo i odgovor, ili pak niti ne očekuju reakciju, već samo bilježe kretanje kroz povijest.
Vizura aperta je multimedijalni festival čiji program i teme radionica proizlaze iz specifičnog geopolitičkog konteksta u kojem se Laboratorio Momiano održava u dvojezičnom (hrvatsko/talijanskom) Momjanu u Istri, na samoj granici sa Slovenijom. Bez galerijskog prostora, na improviziranim izložbenim mjestima, uz minimalan produkcijski budžet nastaju najčešće privremeni radovi, koje je teško prenijeti i razumjeti u drugom kontekstu, kako galerijskom tako i društvenom. Ovogodišnji program usredotočen je na događaj izgubljen u memoriji, individualni i kolektivni zaborav, amneziju, rekonstrukciju događaja, dislokaciju događaja i umjetničkih radova, kako vremensku tako prostornu i jezičnu. Gotovo samoorganizirajuća struktura festivala, koja je ponekad tumačena kao hermetična i ove godine otvorena je za sve zainteresirane posjetitelje kroz petodnevni program izložbi, projekcija i radionica koje njeguju umjetnički čin i proces stvaranja u privremenim zajedničkim uvjetima, te potiču suradnju različitih struka, grupa, umjetnika, arhitekata, kustosa, sociologa, antropologa, jednako – afirmiranih umjetnika, studenata i djece. Radionice su orijentirane na prostor i ljude iz privremenog okruženja, te uključuju mještane Momjana. Kontekst zajedničkog rada u Momjanu potiče nastanak radova koji bilježe procese rada i otvaraju pitanja o prostorno vremenskom kontekstu u kojima nastaju. Radionica (Laboratorio Momiano) postavlja sudionike u specifičnu situaciju i proces privremenog zajedničkog življenja i rada, te upoznavanja s načinima mišljenja i djelovanja drugih, čime potiče otvaranje prema Drugom i različitom. Dječji radovi nastali u Laboratoriu Bambini i radovi Laboratorija Momiano se prikazuju i vrednuju zajedno posljednjeg dana festivala.
Detaljan program potražite ovdje.
