Tema Resonate Live, Beograd
Ovogodišnje izdanje festivala Resonate od 13. do 18. travnja okupilo je u Beogradu umjetnike, glazbenike i razne digitalne kreativce s ciljem propitivanja uloge tehnologije u umjetnosti u digitalnom dobu. Prvi dio festivala bio je uglavnom posvećen radionicama dok su posljednja dva dana bila fokusirana na konferenciju. Tijekom cijelog festivala odvijao se prateći glazbeni program koji je trebao predstaviti neka od najzanimljivijih imena suvremene elektronske i eksperimentalne glazbe.
Prvo što je upalo u oči prilikom proučavanja programa festivala, kako na web stranici tako i u programskoj knjižici dobivenoj na licu mjesta, jest činjenica da uključuje samo biografije gostujućih izvođača i predavača. Za dio gostiju to je imalo smisla, posebice umjetnike i dizajnere koji su ionako uglavnom predstavljali vlastiti rad, no u moru sažetaka biografija koje obiluju sličnim ključnim riječima, nerijetko se nametalo pitanje “dobro, a što ta osoba ovdje konkretno radi?”. U glazbenom se dijelu programa pak moglo pronaći podosta neobičnih odabira, što u grupiranju i poretku izvođača, što u prostorima održavanja koncerata i partyja – nastupi uživo bili su smješteni u velikoj dvorani Doma omladine koja, pokazalo se, i nije baš činila idealni ambijent za većinu koncerata održanih tamo. Iznimka je, prema svjedočanstvima prisutnih, apsolutno genijalna večer u Drugstoreu, nažalost propuštena zbog kasnijeg dolaska na festival koji je za neke od nas započeo tek trećeg dana, otvorenjem izložbe The New Black u galeriji 12 Hub kao solidne uvertire u Resonate Live.
U vrijeme kada se razni projekti koji makar površno povezuju glazbenu i vizualnu umjetnost nazivaju “audiovizualnima”, londonski Sculpture uspješno demonstriraju što takva oznaka doista znači. Duo sačinjen od producenta elektronske glazbe Dana Hayhursta i animatora Reubena Sutherlanda kombinira auditivni i vizualni izričaj u jedinstvenu cjelinu koju ne treba promatrati iz perspektive samo jedne discipline. Glazba Sculpture možda nije pretjerano uzbudljiva i “cutting edge”, prečesto odlazi u vode glitcha ranih ’00-ih s donekle suvremenijim beatovima zbog čega djeluje istovremeno suvremeno i zastarjelo, no u kombinaciji s animacijama šarenih slika loopiranih na turntableu i projiciranim pomoću digitalne kamere, također miksanima na licu mjesta, pruža originalan doživljaj. Wouter van Veldhoven glazbu stvara koristeći “hrelić” pristupom prikupljene objekte prerađene u instrumente i snimače. Vizualno, ta oprema izgleda prilično impresivno, no ipak, konačni proizvod ne djeluje bolje od prosječne lo-fi elektronike izvedene na (nepotrebno) kompliciran način.
Zvijezda te festivalske večeri bio je, dakako, Ben Frost. Očekivanja postavljena fenomenalnim prošlogodišnjim nastupom u Močvari bila su vrlo visoka i djelomično nemoguća za ispuniti budući da je ovom prilikom nužno izostao “šok prvog puta”, no dala su i jedinstvenu perspektivu gledanja izvođača u razmaku kraćem od godine dana. Radi se pritom o ključnih godinu dana tijekom kojih se Frost razvio iz underground senzacije u “rock zvijezdu” eksperimentalne glazbe, što je bilo jasno čim je stupio na pozornicu u sada već prepoznatljivoj maniri – bosonog, u dugačkoj majici bez rukava, popraćen očekivano epileptičnom rasvjetom. Kao da se doista radi o tipu izvođača koji ima hitove, publika je uglavnom nesmetano razgovarala za vrijeme tiših ambijentalnih djelova, prebacujući se u stanje iščekivanja pri naznaci svake od onih nekoliko monumentalnih melodičnih skladbi. Ben Frost ima spreman live nastup koji je izvrstan, iako više-manje isti kao i na prethodnoj turneji, a to koliko će gledatelji biti impresionirani otprilike ovisi o tome koliko su ga puta do sada gledali i koliko intenzivno iskustvo osigurava prostor održavanja. Široka dvorana Doma omladine donekle je razvodnila Frostov pristup napada na sva osjetila, no i ovako je sluh bio i više nego zasićen zbog čega je, nažalost, bilo lako odustati od posljednjeg nastupa, onog Machinefabrieka.
Nastup intenzivniji od Frostova, doduše na potpuno drugačiji način, i generalno jedan od najnapadnijih koncerata koje sam ikad gledala, pružila je u četvrtak navečer Olga Bell. Naoružana sintesajzerom i nekolicinom drugih instrumenata, glazbenica brbljavog pjevačkog stila dinamično je pretresla kombinaciju različitih žanrova, emocionalnih stanja i glazbenih asocijacija, ostavljajući dio posjetitelja rasplesanim, a dio s upitnicima iznad glave. Bell doista jest zabavljačica, ali njen je šizofreni nastup zanimljiv više kao pop kviz negoli kao koncert jer konstantno potiče na pronalaženje zabavnih i/ili ridikuloznih usporedbi. Kao da Dolores O’Riordan pjeva na Kid A, iamamiwhoami surađuje s Alanis Morissette, Purity Ring produciraju stvar za Fionu Apple, Björk ima duet s Danom Deaconom, Modeselektor remiksiraju Amandu Palmer koja se sprema za Euroviziju, The Fiery Furnaces se tuku s Animal Collective… Sve u isto vrijeme. Ako ovo na papiru možda i djeluje primamljivo, u praksi stvarno nije dobra ideja. Izvedba je zapečaćena obradom Weezerove Buddy Holly s minimalističkim beatom i tužnom gitarom à la Notwist, konačno otkrivajući asocijaciju koja se od početka krila u pozadini – njemački Morr Music i zaboravljeni eksperimentalni pop ranih ’00-ih.
Ako je Olga Bell pokazala kako nakazno može zvučati bogatstvo utjecaja, Emika je demonstrirala daleko rafiniraniju i uzbudljiviju viziju eklektičnosti. Mračni trip-hop u stilu kultne bristolske trojke lagano se pretače u razlomljeni r&b koji klizi u atmosferični elektropop i dotiče techno, basevi su masni, a beatovi puni kao u dubstepu, kompletna je zvučna slika potpuno koherentna. Emika elegantno stoji na sredini pozornice u kontralihtu s nešto opreme sa svake strane i projekcijskim platnom u pozadini; projekcije su pomno tempirane kao i okružujući light show koji pomaže pružiti vizualno upečatljiv nastup uvlačeći publiku u izvedene pjesme. Iskusna producentica i sound dizajnerica uživo zauzima pozu moderne dive poput Róisín Murphy te kao od šale dokazuje da se ne radi o oprečnim tipovima izvedbe. Jedina pitanja koja ostaju visjeti u zraku nakon Emikina seta su kako to da nije popularnija te zašto ovakvo nešto nemamo prilike gledati na domaćem Electronic Beatsu umjesto redovno serviranih indie olupina.
Za kraj šarolike glazbene večeri, Andy Stott se pobrinuo za odličnu vožnju dub techno prostranstvima, svakako mnogo širima od apsurdno projektiranog kluba Tube u kojem je nastupao i čiji naziv savršeno ilustrira vječno nagužvani ambijent. Iako je po najavljenoj satnici djelovalo da nas očekuje set u trajanju od čak dva sata, dobili smo uobičajenih sat i nešto, no sve duže od toga ionako bi – unatoč neospornoj izvrsnosti – funkcionalno bilo pogubno budući da se radi o klupskom nastupu. Slušati Stotta u kontekstu koji bi mu omogućio eksperimentalniji pristup vjerojatno bi bilo podjednako zanimljivo, a doživjeti ovakav set u manje ulickanom okruženju koje odgovara njegovoj glazbi može biti samo još zanimljivije. Vrlo dobar DJ set lokalne snage Thinkera pružio je dostojan nastavak Stottovog nastupa, no, glavna je preokupacija u tom trenutku bila odlazak iz prostora koji onemogućava slobodno kretanje.
Pretposljednja je večer Resonate Livea u cijelosti bila posvećena klupskom programu u velikoj dvorani Magacina Depo, prostranog skladišnog prostora koje odiše pravim ugođajem za underground party. Simian Mobile Disco, jednom od vjerojatno prepoznatljivijih imena glazbenog programa, neočekivano je dobio nepopularno rani termin u ionako ne pretjerano suvislom lineupu – pored izvođača aktualnog kao što je Sophie, ovaj dvojac djeluje kao dinosaur, a da bi situacija bila još eklektičnija, između njihovih setova ubačen je stari IDM lisac Machinedrum, na čiji se nastup Sophie evidentno nije mogao pitko nadovezati. Prvi regionalni nastup jednog od izvođača koji su oblikovali trenutno modernu “hyper pop” estetiku bio je jedan od ključnih okidača odlaska na Resonate, međutim željno iščekivani nastup samo je donekle opravdao hype. Odličan početak seta Sophie je do kraja pomalo razvodnio, nehotice ukazavši na poteškoće transponiranja glazbe u suštini prikladne za skakanje po krevetu u spavaćoj sobi – u klupski prostor. Rudimentarne vještine miksanja same po sebi nipošto ne moraju predstavljati problem, no nevješto koncipiran (ili jednostavno improviziran?) set lišen narativne linije koja bi održala atmosferu zadanu vlastitim prvim dijelom, unatoč početnoj zaigranosti, naposljetku je ostavio pomalo mlak dojam.
Popularni Blixa Bargeld čiji nastup, zahvaljujući nedorečenosti opisa u programu, nije bio jasno definiran (koncert? performans? solo? s pratnjom? novo? staro?), mnoge je vjerojatno iznenadio. Sudećima prema informacijama dostupnima online, radi se o nekoj varijaciji njegova performansa Rede/Speech, izvedenog i na zagrebačkom Muzičkom biennalu 2003. godine. Opremljen nekolicinom efekata, Bargeld loopira vlastiti vokal koji čas mantra, čas pripovijeda o asteroidima i koječemu drugom. Ovakvom bi nastupu dobro došli vizuali za puni doživljaj “u planetariju s Blixom” koji publiku ne bi ostavio napola zbunjenom, napola oduševljenom, možda samo zato što su imali priliku vidjeti starog idola u intimnom okruženju.
Zato je Fennesz nastupio u suradnji s vizualnim umjetnikom Lillevanom čije su vizualizacije pomno pratile glazbu. Na našim prostorima mnogo puta viđeni austrijski glazbenik, tijekom godina je razvio set koji nekako uvijek uspijeva zvučati isto, unatoč redovnom objavljivanju svježih materijala i pripadajućim promjenama u zvuku. Lillevanov spretno izvedeni VJ-ing adekvatno je pratio glazbu utoliko što je i sam sadržavao niz klišeiziranih momenata, a publika je tako smirena i uljuljkana imala poći na ono što će se pokazati brutalnom završnicom festivala. Beogradski DJ Stevie Whisper zagrijao je klub Monsun odličnim techno setom u koji se potkrala i pokoja rap stvar nimalo ne kvareći tijek glazbe. Za to je vrijeme producent Rrose tj. njegova nastupna drag persona, ležerno bauljala među publikom kao da nas nema namjeru potpuno bombardirati sa sat vremena “čekićanja”. Njen je set popularnom epitetu “tvrdo”, često olako nabačenom na raznoraznim partyjima, dao jednu sasvim novu dimenziju. Jednolično, ali nipošto dosadno, hipnotičko putovanje mračnim dubinama u kojima techno, eksperimentalna i industrial glazba imaju isti nazivnik, ostavlja dojam monolita spuštenog na klub. Nakon ovakvog nastupa, više-manje konvencionalni techno setovi lokalnih DJ-a koji su uslijedili djelovali su benigno poput dječje zabave. Dobar odabir za završetak festivala, Rrose podiže prosjek i zaključuje priču na visokoj noti.
Ne osobito integriran s ostatkom festivala, glazbeni je program na koncu služio kao organizirana zabava za posjetitelje konferencije i radionica, te kao jedini dio festivala koji je aktivirao lokalnu publiku, zadovoljnu festivalom kao izgovorom da svjedoče zanimljivim glazbenim gostovanjima u gradu. Promatramo li program kao cjelinu u kontekstu općeg koncepta festivala, moglo bi se govoriti o nedosegnutim ambicijama reprezentiranja naprednih tendencija u suvremenoj glazbi i poticanja na promišljanje odnosa tehnologije i umjetnosti. Za takvo što ipak nije dovoljno dovesti jedva nekoliko izvođača/ica koji doista rade nešto radikalno i aktivno utječu na krajolik suvremene elektronske i eksperimentalne glazbe, a ostatak programa popuniti prokušanim receptima, populističkim potezima i potencijalno zanimljivim, ali slabo relevantnim anonimcima. Ipak, Resonate Liveu treba odati priznanje što je predstavio neke od trenutno vodećih glazbenika u svojim područjima i pružio nekoliko fenomenalnih nastupa izvođača kakve inače ne bismo imali priliku gledati u regiji.
ObjavljenoObjavljeno
