Kritika Piše: Ana Gospić Županović
Unatoč nepovoljnim pandemijskim okolnostima i raznoraznim pravilima u Zadru se uz sitne programske izmjene i ove godine u petodnevnom izdanju održao 12. po redu Monoplay, jedinstveni festival suvremenog plesa koji u središte postavlja izvedbeni solo, domaćih i inozemnih autora i autorica. Tako su se na sceni Kazališta lutaka ili ispred samog kazališta, u dvorištu, u sklopu glavnog programa iz domaće produkcije mogla popratiti tri premijerna, po svim parametrima različita, no vrlo zanimljiva izvedbena rada, koji se tematski susreću u propitivanju šire društvene problematike, započevši s lokalnim, zadarskim autoricama.
Triptih Ab ovo inicijatorice i autorice središnjeg izvedbenog dijela Matee Bilosnić raznolik je sklop od dvaju performansa i kazališne izvedbe. Naonar (Josip Kresović) izvodi šesterosatni durational performance izrade i bojanja gipsanih jaja uz izložbeno pospremanje u kutije nastojeći doseći brojku 1000 kojoj se u konačnici u svojoj instalaciji prilično približio. U trećem dijelu Patricia Gospić sjedeći za stolom prepričava nekoliko kraćih narodnih priča iz različitih tradicija na temu plodnosti, simbolike jaja i sl. Matea Bilosnić u svojoj autoreferencijalnoj izvedbi Klown (dramaturgija: Hrvoje Korbar) najdalje odlazi od početne tematske okosnice arhetipskog motiva jaja. U odijelu klauna s iscrtanom maskom na licu (klaun je ovdje više nego alter-ego, zaseban scenski lik) i uz zvukove sintisajzera propituje odnosno svjedoči poziciju pojedinca i plesnog umjetnika u društvu te traga za mogućnošću pronalaska stabilnog temelja ili egzistencijalnog smisla uopće. Taj se narativni, često i autobiografski sklop sastoji od izricanja kratkih izjavnih rečenica ili pitanja poput – Kada ćeš pronaći pravi posao? Jesi li udana? i sl. Lik se klauna pri tome udvaja na dva pola pri čemu je dijaloško nijansiranje popraćeno i izmijenjenim glasovnim izričajima. Koristeći se različitim izvedbenim modusima (klauniranje, pripovijedanje, ples, uz tehnološko-instrumentalnu izvedbu glazbe i zvuka) Bilosnić kreira specifičnu, kabaretski pomaknutu atmosferu naglašavanja emocionalne tenzije s izraženim ironijskim odmakom. Cijela bi se izvedba u tom vrlo ekspresivnom emocionalnom registru sažeto mogla ilustrirati ili označiti i onim poznatim stihovima iz Mihalićeve pjesme: “samo klauni znaju kako se možeš izvući: plaču kad im se smije, i smiju se kad im plač razara lice”.
Autotematizacijskim aspektima, na nešto apstraktnijoj razini, bavi se i Roberta Milevoj. ROB3RTA je treći u nizu autorskih sola u desetogodišnjem rasponu pri čemu je u svakom na drukčiji način pokrenuto i tematizirano izvođačko jastvo. Ovaj posljednji solo odvija se na ogoljenoj, praznoj sceni pa izvođačka prisutnost i koncentracija zauzimaju ključno mjesto te dinamika i tempo kretanja zadobiva dodatni značaj. Roberta potpuno usredotočeno, u stiliziranom asketskom kostimu, koji podsjeća na radničku odoru ili radnu odjeću slijedi zacrtane koreografske naputke kreirajući pokrete izrazito čvrstih i jasnih linija i obrisa, uz mjestimična rolanja ili četveronožno kretanje te povremeno određene repeticije, poput vrlo upečatljivog, cirkularnog, naizmjeničnog prebacivanja ruku. Lice izvođačice je pri tome cijelo vrijeme krajnje ozbiljno, gotovo bez ijedne mimičke geste ili neke izrazitije natruhe emocionalnog stanja. Mukotrpan rad i ponavljanje, usponi i padovi, izmicanje i odmicanje te zauzimanje aktivnog stava spremnosti na nove načine kretanja ili specifična kontemplacija postaju označitelji ovog vrlo discipliniranog i uravnoteženog sola. Osobitost je ove izvedbe i da su je mogle pratiti i slijepe i slabovidne osobe zahvaljujući projektu MONOdeskripcija koji se odvija u suradnji s Centrom za audiodeskripcije.
I naposljetku, zadnji rad, na koji ću se ovom prilikom osvrnuti, izvedbeno najradikalniji je LSLSLS, autorsko djelo koreografa Mateja Kejžara uz dramaturšku potporu Petre Veber (ovaj rad odnosno njegove različite inačice autor razvija već više godina s različitim suradnicima) u plesno-glazbenoj izvedbi Lane Hosni. U Jezičnoj kobasici (Language sausage), kako je i naslovom sugerirano, ističe se ili tematizira princip nagomilavanja na sadržajnoj, ali i izvedbeno-strukturnoj osnovi – jezika kao materijala, plesnog tijela kao izvedbene “mašine”, zvuka u svojstvu govora, glasa i pjevanja. Pri tome su ti raznoliki činovi ili osnovni sastojci izvedbe dekonstruirani ili većinom razdvojeni odnosno supostavljeni: ples naspram zvuka, govora i pjevanja na način da dobivaju samostalnu ili samodostatnu težinu odnosno vidljivost.
Hosni nastupa u teškim, visokim tenisicama, trapericama i običnoj Diesel majici – izvođački nemarno ili krajnje obično sjeda na pod i započinje čitati s rukopisom ispisanoga i malo izgužvana papira određene fraze i stihove na nekoliko jezika poput primjerice – “Samo smrt može utješiti”, “Neću više stvarati lažnu umjetnost, ne, ne, ne”; dok ne napravi puni krug nakon kojeg ponovno slijedi kružno ponavljanje istih fraza ili određene varijacije. U pitanju je, uz autorske jezične pridodatke, nemarni prijevod Vivaldijeve kantate Cessate ornai cessate. Repetitivnost i iterativnost postaju strukturna oznaka cijele izvedbe, ponavljaju se određeni pokreti, glasni uzvici, plešu elementi folklornih plesova, ritmično njiše zdjelica i sl. Izvedba se k tome većinom odvija po danjem prirodnom svjetlu, u blizini restorana pa se uz zvukove koje proizvodi Hosni čuju povremeno i posjetitelji restorana u svojim svakodnevnim ili “običnijim” preokupacijama. Izmještenost iz klasičnog kazališnog ili izvedbenog prostora zapravo odlično korespondira sa sadržajem predstave.
“Sirovost” izvedbe ilustrativni je prikaz kontrasta, odnosno početne deformacije ljupke Vivaldijeve skladbe. Posebno je dojmljiva igra sa zvučnikom kojeg izvođačica ruši, premeće, postavlja na uzbibani trbuh, njiše ili robustno vrti u krug poput kakve bacačice kladiva. Lana Hosni je u ovoj snažnoj izvedbi intrigantna i zabavna (komika, ironija i groteska su čini se, jedna od važnih odrednica Kejžareva koreografskog rada), vrlo otvorena i komunikativna spram publike (kojoj se izravno glasovno ne obraća, no više puta uspostavlja pogled ili se postavlja ispred, promatrački) te na neki način i posve ogoljena. Pred kraj tjelesno zahtjevne i iscrpljujuće izvedbe ona se, prividno izmaknuta iz prostora izvedbe, na njegovu rubu, doslovno i presvlači pred gledateljskim pogledima da bi potom uslijedio svojevrsni vrhunac izvedbe i demonstracije autentičnosti izvođačke prisutnosti. Nakon što su se odigrali svi prethodni vokalni i plesni intenziteti središnje mjesto zauzima njezino kristalno zvonko i smirujuće završno pjevanje arije. U popratnom materijalu u opisu LSLSLS-a stoji ne osobito pojašnjena tvrdnja ili definicija “LSLSLS su punk”, koja možda ponajbolje opisuje smisao i intenzitet ove izvedbe, shvatljive i kao pobuna protiv konvencija ili ustaljenosti bilo koje vrste.
Monoplay je tako i ove godine, u posebnom izdanju, u svom programskom usmjerenju posvjedočio raznolikost i vibrantnost plesne scene, koja unatoč možda nikad težim okolnostima djelovanja ima što za reći i široj publici.
ObjavljenoObjavljeno
