Tema Dva u drvu izrezbarena obrisa Afrike ispunjena plitkim reljefima životinja i scenama iz kućnog ambijenta; ulja na platnu s prizorima iz svakodnevnog života seoskih zajednica, obično uz rijeke; slike u sgrafitto tehnici, s prizorima scena lova i ratnicima u plesu; luk, strijele i sulice; bojne sjekire, praćka, bič od kože nilskog konja; ceremonijalni mač; plošni reljefi na ulaštenim bakrenim ili mjedenim pravokutnim pločama, sa scenama lova, ribolova i povratka kući iz vrta, žena dok obavljaju kućanske poslove; slike i reljefi maski; skulpture, statuete i figurine; platna, poglavičini štapići, lutke od slame; češljevi, lule, otvarači za pisma; pepeljare, nasloni za glave; tacne; jaslice od slame u tikvi, kipići Bogorodice / Majke Božje; šešir, raspelo, misionarska torbica za sakrament bolesničkog pomazanja; ulja na platnu s prizorima rascvjetalih voćki; reljefi, drveni, s prikazima polugolih žena u povratku s vodocrpilišta; raskošan nakit, većinom od perlica, ali i školjki; platna, omotana oko lutke; figurine žena, redovito obnaženih grudi; crteži žena, sgrafitto, koje potpisuju Zandu (?), Cansu (?), G. Shiteya (?) i M. Mdumdi (?) (potpisi na slikama nisu čitki); drvene figure glazbenika, barokne ekspresivnosti, kao žanrovske studije; instrumenti poput midway, zviždaljke, luzenze, ditumba; nad svime, ovješena u zraku, nekoliko metara duga razmotana i uštavljena zmijska koža.
Ovaj gotovo dvjesto riječi dug popis tek je pokušaj sažetog navođenja postava gostujuće izložbe Afrička zbirka Franjevačkog muzeja Tomislavgrad, trenutno postavljene u Galeriji Arheološkog muzeja Zagreb (od 9. studenog 2024. do 31. siječnja 2025.), kustosa Stipana Dilbera. Njezina trenutna umještenost u bijelu kocku Galerije AMZ-a u ulici Pavla Hatza 6, tek je posljednja postaja u dugom nizu gostovanja ostvarenih u protekloj godini diljem Hrvatske (Zadar, Vukovar, Požega, Kašteli, Sinj…), pritom obilno medijski popraćenih najavama na različitim lokalnim, regionalnim i nacionalnim portalima, ali i kritičkim osvrtima.
I premda je zamišljeno da izložba – predstavljajući pars pro toto spomenutu afričku zbirku, čija je nominalna suvremena relevantnost “ne samo zbog toga što prikazuje tradicionalno afričko stvaralaštvo, nego [što] se kroz nju šira javnost također educira o nevjerojatnom trudu i požrtvovnosti kojima su misionari ostavili neizbrisiv trag kod domorodačkog afričkog stanovništva Luba” – dakle, reprezentira i tradicionalno afričko stvaralaštvo i misionarski rad, ona postavlja pred posjetitelja_icu, zapravo, jedan glomazan problem. Kako na konceptualnoj razini, tako i u tehničkoj izvedbi, izložba nas suočava s nizom propusta; s jedne strane, premda priznaje etničku raznolikost, kompleksnost i jedinstvenost mnogih afričkih naroda, inzistira na tome da govori jedinstvenom “tradicionalnom afričkom stvaralaštvu”; s druge strane, izloženi predmeti popraćeni su reduciranim legendama, svedenima na imenovanje predmeta, rjeđe na opis tehnike, često bez datacije, dosljedno bez provenijencije, s tek pojedinim pojašnjenjima. I premda grupe predmeta, organizirane u tematske narativne cjeline (glazbala, ritualne maske, ikonografija žene, itd.) prate kustoska pojašnjenja koja ih pokušavaju kontekstualizirati, ta su pojašnjenja poprilično generalna.
Ipak…
Iz neke liberalne pozicije, bilo bi dovoljno reći da je izložba “loša” zbog ovih tehničkih nedostataka ili da izložba “loše reprezentira” narod Loba, čije su predstavnike franjevački misionari iz Tomislavgrada susretali tijekom svojih boravaka u misijama, pa da vrlo lako razriješimo pitanje vrijednosnog prosuđivanja ove izložbe. Čini mi se da bi takav vrijednosni sud bio promašaj, zato što bi pretpostavljao da je uopće moguće “dobro” ili “autentično” reprezentirati neku “kulturu”, a i jer bi negirao materijalne uslove i ograničenja ovakvih zbirki. Međutim, izložba (namjerno ili nenamjerno) vrlo dobro oprimjerava i reprezentira čitav problem, koji, htjela, ne htjela, sama niti ne može pokušati riješiti, a koji možemo provizorno, analitički, raslojiti na dva međusobno ulančana problema.
Jedan problem jest uopće vezan za temeljnu premisu mnogih ovakvih etnografskih zbirki, koje Christian Feest identificira kao “zapadnjačku tradiciju”. S jedne strane, kako su isticali i angloamerički antropolozi i indijski marksistički sociolozi i antropolozi iz grupe subalternih studija, koncept “tradicije” (pa tako i “tradicijskog stvaralaštva”) antropološki je i politički (u smislu nacionalistički) konstrukt kojim se pokušava zamisliti i konstruirati “kultura urođenika” koja je postojala prije kolonizacije i modernizacije, odnosno transformacije urođeničkih društava. I danas, koncept “tradicije” i “tradicionalnog” (bilo da govorimo o urođeničkim narodima Afrike, Azije i sl. ili povijesnom europskom seljaštvu), vrlo često se odnosi upravo na pokušaj imaginiranja predmodernog i pretkolonijalnog društva, a zapravo zakrivajući činjenicu da ono što znamo (ponekad sve što znamo) nastaje upravo u trenutku kolonijalnog susreta, kada su društva već bila u procesu transformacije. Kako ističu različitim argumentima Bernard Cohn, Dipesh Chakrabarty i Partha Chatterjee, ne postoji iskonsko, autentično, neoskvrnuto, pretkolonijalno društvo, tradicija i kultura, osobito imajući u vidu shvaćanje kulture kao dinamične, heterogene, višeglasne i višeznačne.
S druge strane, kako ističe Feest, etnografske zbirke počivaju na paradigmi posuđenoj iz prirodnih znanosti, da materijalni predmeti mogu biti ogledni i reprezentativni primjerci koji predstavljaju privilegirani uvid u nešto što bismo nazvali “rasom”, pa “kulturom”, odnosno danas “tradicijom” ili “baštinom” neke određene zajednice, u jednom potezu konstruirajući i zajednicu i njihovu kulturu, vrlo često pojednostavljenu, homogeniziranu, učinjenu bezvremenskom i nepromjenjivom. Istovremeno, slično kako su ideju materijalnih predmeta kao oglednih primjeraka posudili iz prirodnih znanosti, uvodeći sustave klasifikacije predmeta u muzejskoj dokumentaciji i teoriji, etnografski muzeji su prvo od muzeja prirodnih znanosti pa muzeja umjetnosti prisvojili sustav atribuiranja predmeta, pa se navođenje tehnike, datacije i provenijencije smatra dostatnim ili značajnim informacijama, bez da iste išta govore o kontekstu uporabe predmeta ili njihovom mjestu u širim sustavima značenja.
Ovo nije problem samo ove izložbe, već problem mnogih i daleko renomiranijih etnografskih zbirki, unatoč nebrojenim raspravama koje traju već desetljećima, a koji proizlazi iz samih okolnosti njihova nastajanja. Kako je istaknula Hannah Turner, na primjeru studije etnografske zbirke Smithsoniana, te von Oswald i Tinius na primjeru berlinskih etnografskih zbirki, pitanje što raditi s zbirkama (a kamoli pitanje repatrijacije) često je zapleteno u problem ne toliko stanja predmeta ili volje da se zbirke repatriraju, koliko problem muzejske dokumentacije koja se previše često sastoji od paušalnih, nepotpunih, općenitih, pogrešnih ili nepostojećih podataka i/ili podataka nastalih u kontekstu imperijalističkih i rasističkih diskursa, te se susreće s apsolutnom nemogućnosti rekonstruiranja ikakvih podataka, čak i kroz dopunska istraživanja. Čak i svi ovi izazovi su bespredmetni; Feest, kao i mnoge autorice, isticao je da se takve etnografske zbirke ne mogu svoditi na reprezentaciju predmeta, već na stvaranje znanja i podrobnijeg razumijevanja. No, to podrazumijeva istraživački rad, a on je vezan uz pitanje financiranja. U pokušaju da otvorim problem u prostoru diskursa, obratio sam se i kustosu Stipanu Dilberu, radi njegovog komentara na odraze ovog problema u izložbi. Po njemu, ovaj problem je intenziviran kulturnim politikama Bosne i Hercegovine:
“Bilo bi sasvim normalno da, kada se bavim tom zbirkom, provedem terenski rad kod samog stanovništva. S trenutnim načinom financiranja to je neizvedivo. Jedino kada bih putovao u Kongo od vlastitih sredstava. Generalni problem u BiH što se tiče muzeologije jest da se ulaganje u muzej ne može odvojiti od, kako se šalimo, zidanja i promjene prozora, odnosno od infrastrukture, od takvih ulaganja koja su nevidljiva. Pokušao sam s prijavama za financiranje terenskog rada u Africi, no, oni koji su odlučivali o dodjeli sredstava, zaključili su da to nije potrebno. Kao primjer, saznao sam da su misionari vodili svoje dnevnike i fotomaterijale, no jako puno te dokumentacije je ostalo u Kongu, u misijama. Pisao sam projekt da bih prikupio sve te materijale, no nisam dobio financiranje. Nije na toj razini svijest donositelja odluka da je ulaganje u terenski rad kustosa ulaganje u muzej.”
Ulančano u ovaj problem jest pitanje kako uopće promišljati ovu zbirku, pa onda i izložbu u “našem” kontekstu. U kontekstu zemalja bivše Jugoslavije, pitanje kolonijalne povijesti, odnosno sudjelovanja južnih Slavena u kolonijalnim i imperijalnim projektima europskih velesila u 19. i 20. stoljeću – ali i ranije i kasnije – gotovo je u potpunosti nedovoljno kritički obrađeno. Kritičko razmatranje kolonijalne i postkolonijalne povijesti (potonja tema ipak prednjači kroz proučavanje Pokreta nesvrstanih) tim je više zakomplicirano nesumjerljivošću kolonijalnih i imperijalnih subjektiviteta, kako ih naziva Miloš Jovanović. I sami subjekti rasnih teorija, smatrani rasno inferiornima, kao podanici europskih imperija i interne kolonizacije, južni Slaveni u 19. i 20. stoljeću istovremeno su bili i privilegiraniji u odnosu na druge etničke i nacionalne zajednice pa su sudjelovali u nasilnoj europskoj penetraciji urođeničkih teritorija, osvajanju “nepoznatih“ krajeva svijeta i “civiliziranju”, “evangeliziranju” i “prosvjećivanju” “nerazvijenih” zemalja “Trećeg svijeta” – bilo kroz misionarski rad u Africi, sudjelovanju u europskim vojnim intervencijama u Aziji, kapitalističkoj eksploataciji prirodnih resursa i ljudske snage itd.
U istom mahu, ako i postoji stanoviti korpus znanstvene literature koji se bavi misionarskim radom, on je u najboljem slučaju sveden na historiografsko prepričavanje njegove povijesti. Razmjeri i modaliteti uloga misionara iz južnoslavenskih naroda u transformacijama afričkih društava gotovo su nam potpuno nepoznati, unatoč pokušaju za vrijeme socijalističke Jugoslavije da se uspostavi jugoslavenska afrikanistika (koja je imala svoje vlastite konceptualne i paradigmatske boljke). Strana literatura, iako može biti od koristi, vrlo često služi tek za povlačenje generaliziranih hipotetskih analogija. U manjku ikakvog supstancijalnog, posvećenog rada i ekspertize koja bi mogla ponuditi pogled na historijsku i sadašnju etnografsku stvarnost, dubinsko razumijevanje ove teme postaje gotovo bespredmetno ili nemoguće raspravljati o ovoj izložbi. Ovo je istaknuo i Dilber u našem razgovoru, objašnjavajući da su u ovakvom kontekstu bilo kakvi zaključci, kako ih je nazvao James Clifford, djelomične istine:
“Najviše sam komunicirao s misionarima, s fratrima koji su donosili predmete, kada bi se vraćali u samostan radi odmora, da mi ih pojasne, da mi pojasne misionarsko djelovanje, da se stvori priča o tim predmetima koja bi bila ‘ispravna’, koliko je moguće. Oni su najviše pričali o tome kako su dolazili do tih predmeta i kako su oni dolazili tada u Jugoslaviju, danas u Bosnu i Hercegovinu. (…) No većina tih misionara danas je pokojna. O samim predmetima nema podataka, niti što se radilo s njima, niti na koji način. Drugi problem koji mi se javio jest da nema datacija tih predmeta. Na izložbi se vidi da godine nedostaju. Nije da je datacija nemoguća, ali štogod da sam pokušao saznati, nitko mi nije mogao odgovoriti, ili bi ponudili datacije koje variraju od 100 do 50 godina. Ili, primjerice, ima predmeta od slonovače koje je nemoguće datirati s obzirom na njezina svojstva. U komunikaciji sa svećenikom u Kongu, koji ondje duže živi, pokušao sam prikupiti informacije o kontekstu korištenja. Je li to pak ispravno tumačenje, je li to njegova interpretacija, ostaje otvoreno pitanje. Druga stvar, to je i nepoznat teritorij u hrvatskoj znanosti. Najveći dio informacija ponudili su uglavnom znanstveni radovi, pritom poprilično stari. Na hrvatskom jeziku praktički nema ništa, s nešto malo podataka u Muzeju afričke umetnosti u Beogradu. Misionarski rad se praktički i ne objašnjava, nije ni zastupljen toliko.”
Neprijeporno je da izložba, kao i čitava zbirka, kao reprezentacija (kao i svaka reprezentacija!) materijalizira obrise jedne imaginacije Afrike, koju možemo posredstvom tih predmeta više ili manje lako ili teško i sami imaginirati, dopunjavajući je, strukturirajući je dodavanjem našeg znanja o Africi, Kongu, narodu Luba, franjevačkim misionarima.
I dok je jasno da je riječ o konstruiranju određene vizije ili imaginarija Afrike, odnosno tradicijskog stvaralaštva i misionarskog rada, manje je jasno i teže odgovoriti na pitanje kakva je to vizija, čija je to vizija, kome se ta vizija predstavlja i tko je i kakvom usvaja. Ne trebamo misliti da je riječ o jedinstvenoj, monolitnoj viziji; radije, riječ je o kompozitnoj konstrukciji nastaloj u specifičnom trenutku, no koja vrlo očito okuplja različite pojedine vizije i namjere u jednom prostoru i cjelini: vizije nepoznatih autora predmeta, razmjenjivanih, darovanih u nepoznatim situacijama i interakcijama u životnim pričama, vizije anonimiziranih i kolektiviziranih franjevaca koji su ih od jednog trenutka sakupljali i donosili te suvremene vizije koje se tvore na temelju te kolekcije suštinski disparatnih predmeta. Poput ideje nekih posjetitelja_ica Galerije AMZ-a koji su, prema komentaru čuvarice izložbe u trenutku mojeg posjeta, pitali za cijenu pojedinih predmeta i mogu li ih kupiti, misleći da je izložbeni prostor galerije nešto poput izložbenog salona ponovno trendy egzotičnih dekoracija i tričarija.
I muzejski predmeti umiru, zar ne?
Predmeti okupljeni u Afričku zbirku, izloženi u Galeriji AMZ-a, nastali su kao muzejski predmeti, kao primjerci koji mogu svjedočiti o ovome ili onome tek u trenutku njihove muzealizacije, unosa u muzejsku dokumentaciju te reprezentacijom u izložbenim prostorima. U tom smislu, kako je argumentirao Christian Feest – bilo u kontekstu Kunstkammern i Wunderkammer, etnografskog muzeja ili muzeja “primitivne umjetnosti”, ili kao u ovom slučaju pojedinih zbirki u muzejima (kao što je slučaj i sa Zbirkom izvaneuropskih kultura Etnografskog muzeja u Zagrebu) – “zapadnjačka tradicija sakupljanja stvorila je besparalelni i neponovljiv asamblaž dokumenata koji mogu – i za puno razumijevanje moraju – biti promatrani i istraživani kao artefakti i njihovih kultura podrijetla i kultura koje su ih očuvale”. Dapače, drugi autori su ukazali da ovakva binarna podjela na njihovo i naše samo zamućuje kompleksnosti življene i zamršene svakodnevice. Time, ti predmeti nisu samo artefakti afričkih i europskih kultura već hibridi koji nastaju u kontekstu imperijalizma i kapitalizma, koji u tom susretu postaju poželjnima, desiderata, u skladu s već nekim imaginarijem.
U esejskom filmu I kipovi umiru (1953.) Alaina Resnaisa, Chrisa Markera i Ghislaina Cloqueta, tema povijesne afričke umjetnosti i učinaka kolonijalizma polazi od jednostavne premise: s ekspanzijom europskih velesila iz raznolikih aspekata i predmeta svakodnevnog života umreženih u sustave značenja nastaje kategorija “afričke umjetnosti”, koja ima služiti na ovaj ili onaj način imperijalnim tržištima i projektima. Možda zanimljiviji detalj od uvodnog prizora Francuskinje koja gleda u izlog ispunjen “afričkim” statuama, izloženima za prodaju, kadar je iz svakodnevice neke obrtničke škole ili škole primijenjene umjetnosti u neimenovanoj francuskoj koloniji, u kojoj skupina tamnoputih učenika prema predlošku izrađuje “afričke” predmete. U jednom trenutku, učitelj, bijeli Francuz, sam kreće objašnjavati i pokazati tamnoputom učeniku kako da točno doradi pojedini rad. Iz kritičke perspektive, pitanje kojoj “kulturi” taj rad pripada postaje misaona vježba koja promašuje prepoznati da je riječ o hibridnom proizvodu “kolonijalnog susreta” koji u sebi taloži kompleksne procese.
Izložba Afričke zbirke Franjevačkog muzeja u Tomislavgradu ne odaje puno informacija o sakupljačima tih predmeta, no iz njihove raznolikosti, jasno je da su predmete sakupljali mnogi misionari, da su imali vrlo različite interese i namjere što taj predmet ima predstavljati. Sve mimo toga nam je nedostižno i nepoznato. Tako i pitanja tko je i zašto izradio te predmete, što su oni predstavljali, i konačno, zašto su ih poklonili misionarima. Uz predmete za koje bismo mogli reći da najbliže prianjaju ideji “tradicijskog stvaralaštva” – poput oružja, ritualnih maski i statua – nebrojeni artefakti u izložbi vrlo očito su nastali kao moderni proizvodi. Slike u ulju na platnu ili sgraffito tehnici radovi su umjetnika_ca, akademski obrazovanih ili amatera, od kojih su mnogi i potpisani. Bakrene i mjedene ploče s prikazima pitoresknih motiva poput lovaca, zemljoradnika, ribolovaca, scena lova i sl., tekstili, pa čak i pepeljare i podlošci s intarzijama jednako tako su proizvodi obrtničke i/ili industrijske proizvodnje. Mnoge figure, izuzetne su u svojoj hibridnosti, evociranju kako “tradicionalnih” “afričkih” skulptura tako i klasičnih skulpturalnih žanrova.
Proizvedenost mnogih predmeta za senzibilitete Europljana (pa tako i misionara) u ovoj izložbi osobito je vidljiva u jednoj vitrini koju sam izostavio iz uvodnog pregleda: u staklu, između drvenih obrisa Afrike i maski, ispod ovješene zmijske kože, kolekcija je ukrasnih predmeta, tričarija zapravo, izrađenih od malahita i slonovače: rezači za pisma, set za šah, figurinice pasa, lavova, mačaka, ukrasne skulpture, sijaset malih malahitnih privjesaka u obliku križa, mala kolekcija dragog i poludragog kamenja popraćena rukom pisanim pojašnjenjima svakog kamena na francuskom jeziku. U kontekstu izložbe ovi predmeti najeksplicitnije podsjećaju na nasilnu i okrutnu eksploataciju ljudi i prirodnih resursa za europska tržišta, zajedno s legendom za bič od kože nilskog konja kojom su, kako eksplicira, kolonizatori kažnjavali podanike. I dok predmeti poput oružja, ceremonijalnih mačeva, ritualnih maski, predmeta iz svakodnevnog života, pojedinih statua, vrlo lako mogu poslužiti u konstrukciji imaginarija primitivne Afrike i “tradicije”, ovi predmeti svom silinom dovode pred posjetitelje modernu Afriku.
Čini mi se da čitavu izložbu trebamo i promatrati kao prikaz modernog stvaralaštva: podjednako pripadnika zajednice koji su izrađivali te predmete, koliko i onih misionara. Pokušaj je to konstrukcije, i s jedne i s druge strane, “tradicije” ili “kulture” Afrike kakva jeste ili kakva je bila, koja preživljava ili ne preživljava, ili koje se prisjeća i vrednuje kao tradiciju ili baštinu. Drugim riječima, kao kompleksnu igru istine i moći. Jer, ne treba zaboraviti, “tradicija” i “kultura” bili su odgovori mnogih postkolonijalnih država koje su po političkom oslobođenju nastojale konstruirati vlastiti nacionalni identitet, a ujedno su i snažan režim uspostavljen kroz djelovanje međunarodnih organizacija poput UNESCO-a ili globalnih procesa poput turizma.
Premda je senzibilitet kustosa ipak spriječio da se u kontekstu izložbe pojave izrazi koje bismo možda očekivali – nema spomena poganskog, praznovjerja i sl., a izrazi poput ritualno, ceremonijalno ili vračanje i proricanje doimaju se barem ne kao vrijednosni sud već kao interpretativni termini kojima se pokušavaju približiti “tradicijska” vjerovanja. Vjerovanja, koja su, posredstvom djelovanja misionara, odavno napuštena. Naime, pribor za vračanje, gotovo sakriven u kutu Galerije AMZ-a, kao i tikvice s prizorom jaslica ili skulpture Majke Božje u “tradicijskom” “afričkom” stilu, dokaz su uspješne evangelizacije. Ipak, nije naodmet zaboraviti da evangelizacija nije značila samo promjenu vjerovanja. Primjerice John1 i Jean Comaroff ukazali su da su (u slučaju naroda Tswana, protestantski) misionari transformirali fizički krajolik, svakodnevni život te tijela onih koje su evangelizirali, uspostavljajući nove rutine, svakodnevicu i načine proizvodnje, kojima su evangelizirani trebali bolje prianjati o globalni kapitalizam i tržište.
Forme znanja o nama i d/Drugima
Mnogi kritičari poput antropologa Arjuna Appaduraija, pišući o antropološkoj teoriji i praksi, istaknuli su kako je koncept kulture zamijenio koncept rase; dapače, danas je koncept tradicije (točnije, baštine) zamijenio koncept kulture. Prema Appaduraiju, antropolozi su kroz koncept kulture utamničavali svoje sugovornike kao “urođenike” – i u prostoru (urođenici su ondje negdje, daleko od nas, daleko od modernosti) i u specifičnim konceptima koji su trebali biti sinegdohe za čitave regije i kompleksne mozaike zajednica (Indija = kasta, Afrika = politička organizacija plemena, itd.). Devedesetih godina je Lila Abu-Lughod pozivala na “pisanje protiv Kulture” kao monolitne, bezvremenske, nepromjenjive i homogene.
Ipak, bilo u vidu izložbi i diskursa o “tradiciji” ili “baštini”, pa tako i “tradicijskom stvaralaštvu”, vidimo izuzetnu živost tih koncepata. Kako su istaknuli nebrojeni antropolozi i aktivisti, etnografske zbirke poput afričke trebaju proći kroz ozbiljno propitivanje, odustati od ideja da mogu reprezentirati, te početi restituirati znanje: povratiti ne samo znanje o predmetima i zbirci već o povijesti u kojoj su nastali, o nejednakim odnosima moći koji su tada oblikovali, ali i danas oblikuju ne samo što i kako znamo o Africi već i svakodnevnu, življenu, materijalnu stvarnost. Utjelovljujući problem mnogih etnografskih zbirki ovog tipa, ova izložba suočava nas s izazovima razumijevanja vlastite uloge u globalnim formacijama moći i istine o nama i d/Drugima.
- U jeku #MeToo pokreta, 2020. godine u javnost su izašle optužbe da je John Comaroff, tada profesor na afroameričkim studijima i antropologiji na Harvardu, seksualno uznemiravao studenticu (ali i druge, koje nisu javno istupile) te dvjema prijetio. Studentice su 2022. godine pokrenule parnicu protiv Harvarda (tvrdeći da je nedjelovanje Sveučilišta omogućilo uznemiravanje i prijetnje), koja je razriješena nagodbom. John Comaroff i dalje osporava tvrdnje protiv njega. Navođenje njegovog akademskog rada, koji supotpisuje Jean Comaroff, ni na koji način ne opravdava niti podržava njegovo ponašanje, a ovdje služi isključivo u svrhu analize i komentara. ↩︎
Tekst je nastao u sklopu projekta Come Together koji sufinancira Europska unija iz programa Kreativna Europa. Stavovi izraženi u tekstu ne odražavaju nužno stavove Europske unije ili Europske izvršne agencije za obrazovanje i kulturu.
Objavljeno
