Tema Piše: Mario Kikaš
Kustoski kolektiv WHW / Što, kako i za koga 8. je marta otvorio svoju prvu izložbu u ulozi direktorica bečkog Kunsthallea. Naslova …o kruhu, vinu, autima, sigurnosti i miru, koncept Ivet Ćurlin, Nataše Ilić i Sabine Sabolović bio je zapravo vrhunac programa započetog još u kasnu jesen ciklusom performansa Sylvie Palacios Whitman u Kasinu Burgtheatra, a nastavljeno “javnom montažom” (public montage) On Love Afterwards Milice Tomić. Radovi obje autorice uvršteni su i u postav finalne izložbe. Kao korisna teorijska uvertira tom završnom činu predstavljanja novog vodstva i kustoske politike Kunsthallea bečkoj publici poslužila je i konferencija The White West III: Automating Apartheid (koncept: Ana Teixeira Pinto i Kader Attia).
U kontekstu najave same izložbe koja označava i prvi značajniji izlazak WHW-a pred bečku publiku u ulozi “domaćina” u Kunsthalleu, zanimljiv je bio uvodni govor Nataše Ilić u samu konferenciju koji se dao čitati i kao svojevrsni manifest WHW-og mandata na čelu ove bečke gradske institucije. U političkom smislu to domaćinstvo je određeno isticanjem pripadnosti tradiciji jugoslavenskog socijalizma i svih njegovih elemenata koji u svojoj diskurzivno-arhivskoj verziji mogu naći primjenu u kustoskoj selekciji ili umjetničkom oblikovanju. Drugi element tog “manifesta” je dolazni peron WHW-og puta, odnosno austrijski kontekst: represivni aparat države, jaka politička desnica, neoliberalna ekonomska politika, ali i inzularna pozicija Beča kao vječno socijaldemokratske, interkulturne oaze okružene parohijalnom “pravom” Austrijom.
Nesvrstanost, antifašizam, samoupravljanje kao buzzwords jugoslavenskog iskustva tim prenošenjem u novi kontekst dobivaju i dodatni sloj značenja ili čitanja: umjesto nesvrstanosti i trećesvjetske politike imamo vojnu neutralnost (upisanu u ustav), umjesto antifašizma i narodno-oslobodilačkog pokreta oslobađanje kroz vanjsku intervenciju primarno Crvene armije, umjesto socijalističkog samoupravljanja socijaldemokraciju malo manje crvenog Beča. Drugim riječima, ta domaćinska uloga u kojoj se našao WHW i koja je zapravo rezultat njihovog dvadesetogodišnjeg rada na zagrebačkoj nezavisnoj sceni, ali u globalnim mjestima proizvodnje suvremene umjetnosti (kuriranje 11. Istanbulskog bijenalea 2010., izložba Really Useful Knowledge u Museo Reina Sofia u Madridu 2014-2015.) u ovom slučaju nije niti jednoznačna niti jednostavna, ali se bar iz spomenutog govora i koncepta same izložbe čini da je WHW više nego svjestan novog konteksta u kojem se našao.
Tako sam pristupio i čitanju izložbe naslovljene po citatu libanonskog autora Bilala Khbeiza (iz njegove knjige Globalization and the Manufacture of the Transient Events). Više kao intervenciji u bečki kulturni, politički i kulturno-politički krajobraz, nego kao predstavljanju naših igračica na međunarodnoj sceni – inače vrlo čest pristup našeg novinarstva u kulturi što njihovoj prvoj izložbi u Beču, što općenito njihovom vodstvu Kunsthallea. Činilo mi se da je tema stalnog angažmana WHW-a u Kunsthalleu, kao i implikacija po zagrebačku i hrvatsku nezavisnu kulturu i suvremenu umjetnost, nekako isparila sa završetkom tog “prijelaznog roka”, tamo nekad u jesen 2019. Ostaje nam da se tim fenomenom koji je puno širi od ovog konkretnog primjera bavimo u nekoj kulturnopolitičkoj analizi ili pak nešto egzaktnijim jezikom sociologije umjetnosti. Ovaj put ćemo se više posvetiti samoj izložbi i nekim njenim globalnim aspektima i konceptualnim rješenjima, ali i njenim lokalnim kontekstom.
Izložbu …o kruhu, vinu, autima, sigurnosti i miru sam detaljnije pregledao tek nekoliko dana nakon samog osmomartovskog otvorenja koje je okupilo brojnu publiku, stvarajući gužvu koja je otežavala njeno inicijalno mapiranje i sumiranje. Privatna nelagoda od vlastitog kihanja i curenja nosa u osvit provedbe mjera za suzbijanje zaraze koronavirusom natjerala me da izložbu pogledam u nekom samostalnijem aranžmanu, našavši se u vremenskoj stisci pred najavljenim zatvaranjem javnih institucija, muzeja i galerija. Na kraju sam ipak uspio obići sav izložbeni prostor Kunsthallea, koji je ovoga puta maksimalno iskorišten stvarajući prividno zasićenje koje upravo odgovara nizanju iz naslova izložbe, mnoštvu radova, glasova često proizašlih iz mnoštva kriza koje obilježavaju ovaj trenutak globalne povijesti. Izvanredno stanje koje se u Austriji upravo počelo primjenjivati u prvom tjednu izložbe, nažalost je zatvorilo Kunsthalle i odgodilo predstavljanje dijela programa, odnosno interaktivnih, aktivističkih, diskurzivnih i edukacijskih radova i projekata koji su bili i dio izložbe (poput Pirate Care Syllabusa; V. Graziano, M. Mars, T. Medak). Međutim, ta činjenica i izvanrednost stanja ostavila je efekt svojevrsnog konceptualnog rješenja koji se dobro uklapa u izložbu, posebice uz one radove koji upravo govore o izvanrednosti stanja povodom globalne klimatske i pratećih kriza ili njenih različitih lokalnih manifestacija (video radovi i filmovi Tuana Andrewa Nguyena, Olivera Resslera ili Marwe Arsanios).
Samo otvaranje izložbe je pak predstavilo ne samo radove umjetnica i umjetnika uvrštenih u postav, nego i zanimljive kolektive bečke kulture poput Hora 29. Novembra koji je izveo borbene pjesme na srpsko-hrvatskom, talijanskom, njemačkom, engleskom i kurdskom jeziku. Ta polifonija je uvelike održavala i sam koncept i selekciju radova, odnosno njihovu geografsku kartu, ali ne u smislu mapiranja imenika samih autora i njihovog porijekla i identiteta, nego tema, priča, perspektiva, pokreta, prirode, povijesti i različitih artikulacija zajedničke uronjenosti u globalne kapitalističke odnose, bez obzira bave li se intelektualnom poviješću neoliberalizma kroz plastelinske biste intelektualnih očeva libertarijanizma (Heads; Andreas Siekmann) ili pučem u Boliviji kroz folklorne elemente tamošnje radničke kulture i priču o ekonomskim razlozima recentnih previranja u ovoj južnoameričkoj državi (The Devil Travels; Ines Doujak). Kako je u prvi plan jezika o izložbi, kao i u sam koncept, stavljen upravo odnos globalnog juga i sjevera te poimanje kvalitete života u različitim geo-historijskim kontekstima, taj okvir je zajedno s izloženim radovima proizveo i mnoštvo priča ili bar fragmenta tih priča, stvarajući vjernu analogiju svakodnevnim poteškoćama u predodžbi i shvaćanju totaliteta globalnog kapitalizma.
U ovom kratkom privatnom mapiranju koje dijelim s vama, činilo mi se bitnim uz geografsku dimenziju i kartografiju radova, spomenuti i generacijski i rodni aspekt same izložbe. Radovi kanonskih imena suvremene umjetnosti poput Mladena Stilinovića, Daniela Spoerrija, Sylvie Palacios Whitman, Gülsün Karamustafa, ili (nama nešto manje poznate) Anne Marie Jehle, iako samozatajni i okruženi nešto pompoznijim radovima autora/ica mlađe generacije (Vlatka Horvat, Zach Blas, HC Playner) upravo dolaze do izražaja u takvom polifonijskom izložbenom kontekstu, a nešto formalno klasičnijim jezikom dosljedno prate i podcrtavaju sam koncept i naslov izložbe. Meni je svojevrsno otkriće bilo vidjeti radove Anne Marie Jehle koja svojim jednostavnim kolažima i jezičnim igrama ubada u bit logike patrijarhalnih odnosa i institucija patrijarhata od Crkve, preko države do kućanske sfere.
S druge strane, ostavši u sličnom feminističkom registru, kolažnim postupcima, selekcijama i intervencijama u već postojeće proizvode visoke i popularne kulture, Saddie Choua (Am I the Only One Who Is Like Me?) nudi jedan drugačiji panteon feminizma s ciljem njegove dekolonizacije. Pritom ubada upravo na mjesta jasnog i otvorenog rasizma u kulturnoj proizvodnji danas i to kroz lik gotovo arhetipske glumice Hollywooda zadnjih 40 godina – Meryl Streep. Ne treba posebno naglašavati da geografsku, generacijsku, tematsku polifoniju prati i ona estetsko-formalna pa se na jednom mjestu nalaze tapiserije, izvedbeni koncepti i visoko-tehnološke simulacije (koje se bar za to predstavljaju), ali i elementi dječje kulture, folklora, community arta te alternativni obrazovni programi.
Citatni naslov izložbe u ritmu nabrajanja objekata, osim što donekle održava samo strukturu izložbe, kustoski koncept, pa usudio bih se reći i WHW-ovu poetiku, upućuje i na važnu političku dimenziju, odnosno pitanje koje daleko od toga da zaokuplja isključivo umjetnike, kustose ili aktiviste. U suštini njihovog bavljenja kruhom, vinom, autima i mirom pitanje je odnosa kvalitete života na globalnom jugu i sjeveru, ali i između tog juga i sjevera. Jezikom nekih drugih struka, to je zapravo preokupacija različitim neuspjelim modelima razvoja o kojima vrlo efektno progovaraju i pojedini radovi, poput već spomenute Gülsün Karamustafa. Jednostavna, a opet kičasta tapiserija s elementima amerikanizirane popkulture, koja bi se vjerojatno i danas mogla naći na pijacama naših periferija, povijesni je artefakt, ali i specifično umjetnički oblikovana priča o turskom modelu razvoja od 1980-ih na ovamo, nastala na razvalinama kemalističkog ekonomskog i političkog neuspjeha. Upravo takve minijature koje ostaju gotovo neprimjetne, a pritom vas bombardiraju pitanjima, povijesnim slojevima, asocijacijama, ispisujući dodatnu fusnotu u vašem popisu bibliografije na tu temu, čine se kao skriveno blago WHW-ove prve izložbe u bečkom Kunsthalleu.
Kad bih tražio neke sumirajuće termine kojima bih opisao WHW-ovu izložbu, onda bih ih našao u intersekcionalnom pokušaju mapiranja globalnog kapitalizma kroz postavljanje temeljnog, ali izvrnutog, razvojnog pitanja: zašto su neki siromašniji od drugih? Ništa manje nismo ni očekivali za početak bečkog mandata WHW-a, pogotovo u visokoj muzejskoj kulturi koja začudo ima prilično parohijalan pristup svojim postavama, ali i artikulaciji vlastitog mjesta u kulturi grada, ili mjestu toga grada u nekoj široj kulturi od one lokalne ili nacionalne. Osim Weltmuseuma, malo koji muzej i izložbeni prostor u Beču se uopće bavi globalnim temama, što donekle održava i onu inzularnost koja Beč prati još od progresivnih političkih eksperimenata dvadesetih dvadesetog stoljeća. Pritom WHW nije došao u Beč da bude eventualna značka na reveru njihovih progresivnih kulturnih politika, predstavljajući tek kustoski kolektiv s poluperiferije koji zadovoljava određenu kvotu. Naprotiv, čini mi se da su ovom izložbom u Beč donijeli dobar komad svijeta i priča s juga koje dosad nisu konzistentno prebivale u ovdašnjim izložbenim prostorima. Pritom se nisu libile suočiti Beč, glavni grad visokorazvijene države, grad najviše kvalitete života, grad središte mnoštva međunarodnih institucija, s onim temeljnim pitanjem o odnosu centra i periferije.
Za kraj, WHW je ovom izložbom uspio dodatno simbolički otvoriti Kunsthalle. Što se tiče njihovog daljnjeg mandata, a uzimajući u obzir dosadašnje poruka, treba vidjeti do koje mjere će WHW uspjeti otvoriti Kunsthalle u socijalnom smislu. Pritom valja uzeti u obzir da je Kunsthalle već sada najotvorenija kulturna institucija u Beču i svojim programom i cjenovnim politikama. Sigurno bi bilo korisno vidjeti je li moguće upravo te vrijednosti i politiku koja proizlazi iz historijskog iskustva jugoslavenskog socijalizma, a koju kolektiv eksplicite iznosi kao obilježje vlastite poetike i politike, proširiti i van granica institucija i kustoskih koncepta, odnosno prema velikoj zajednici ljudi s jugoslovenskih prostora koji danas žive u Beču i konzumiraju (primarno popularnu) kulturu s naših prostora, ali i općenito migrantskim zajednicama. Naravno, taj zahtjev je daleko od mogućnosti jedne kulturne institucije i njenog vodstva i ovisi o mnoštvu političkih, kulturno-političkih i socio-ekonomskih parametara. No bez obzira na to, čini mi se kao nužan smjer daljnjeg praktičnog bavljenja pitanjima koja su otvorena ovom izložbom.
ObjavljenoObjavljeno
