Intervju Ako [knjiga] nije korisna, odložite ju.
Kako pisati o umjetničkom stvaranju – iznutra? U okvirima papirnatih margina, kako artikulirati ono što toliko ovisi o neizrecivom, mimosvjesnom, intuitivnom – i to na način da napisano zvuči i znači približno isto u glavi svake osobe koja izložene misli privremeno pounutri, pa kanalizira? Još je notorni antički kvaritelj mladeži izjavio da ne piše jer knjiga ne odgovara kad je nešto pitaš (tako barem prenosi njegov manje skribofobični nasljednik), i mada je istina da ništa ne može zamijeniti živu višestranu razmjenu i kontakt u istom prostorvremenu, formula je više dosjetka nego stroga istina – knjiga koja to želi, sasvim nam suvereno odgovara kad je nešto pitamo. Samo je moramo znati čuti.
Načela:
Započet ću pisati ovu knjigu tako što ću pronaći nešto, neko načelo, koje će mi reći kako da započnem.
Načelo za pisanje ove knjige bit će sljedeće: napisat ću knjigu na isti način na koji bih koreografirao predstavu.
Za mene to funkcionira jer eliminira moj najveći strah, a to je strah da ne znam što radim.
Mi obično ne znamo što radimo.
Mogao sam pronaći mnogo drugih načina da se umirim, da si kažem da je u redu započeti.
Započeti je teško.
Ovo je samo jedan od brojnih načina na koje mogu započeti.
Jedna takva sugovorljiva, u suvremenoplesnoj niši već kultna, a zapravo knjiga s potencijalom šire umjetničko-praktične primjene nego što naslov precizira, odnedavna je dostupna i u domaćem nam izdanju. Koreografov priručnik Jonathana Burrowsa originalno je objavio Routledge 2010. godine, a inačica u koprodukciji Akademije dramske umjetnosti i Hrvatske sveučilišne naklade (2025.) slijedi prošlogodišnje novo prošireno izdanje, čiji spretan i pametan prijevod s engleskog jezika potpisuje Sana Perić.
Razlomljen u poglavlja organizirana prema raznim motivima koreografskog stvaralaštva, koji se slažu i kombiniraju, pa vraćaju i variraju, dalje razlomljen u natuknice koje se međusobno nadopunjuju ili kontrastiraju, Priručnik je neobično, razvedeno i razigrano štivo koje se čita skokovito, štivo koje i samo iskače iz ruku i pokreće misli, pokreće tijelo.
Načelo ovog osvrta:
Pisat ću tekst paralelno čitajući Priručnik, dijelom pokušavajući u njemu odraziti sadržaj, stil i principe (na) kojima je knjiga građena, a dijelom stvarajući autorski kontrapunkt aspektima i gradivnim elementima Burrowsove knjige.
To je načelo kojem se uvijek vraćam kad mi je zadatak pisati o određenom tuđem radu.
Ne želim stati u jednosmjerni objektni odnos prema predmetu odnosno poticaju, nego stvoriti prostor na kojem supostojimo.
Jer mada sada pišem ja, prostor refleksije o radu-koji-nije-moj, barem za mene, prostor je koji ne pripada, nego na kojem se susrećemo, jedno drugo potencijalno mijenjamo.
Burrowsova knjiga slijedi nekoliko tradicija oko-umjetničkog pisanja, čiji se tokovi ulijevaju u njezin meki hrbat i stvaraju nešto bitno drugačije od svih svojih izvora. Jedna je tradicija pisanja o plesu pisanjem plesa, odnosno pisanim pokušajima da se iznađe način da tekst sadrži, postane, u dvije dimenzije utjelovi pokret, što će reći da ispiše fenomen kojemu je određujuće i imanentno upravo da nije fiksirani trag (zainteresirani neka istraživanje započnu uvidom u labanotaciju).
Razne svrsi (odnosno svrhama) shodne inačice za bilježenje tražili su avangardni praktičari kako bi na papir utisnuli plesne partiture i predloške, računajući na to da se življeni ples koji te partiture eventualno čita-odnosno-pleše od svoje osovine udaljava na najrazličitije moguće načine – i to je grananje i orbitiranje strukturalni dio rada.
Priručnik odatle dijelom slijedi i tradiciju neoavangardnih izvedbenih tekstova, odnosno predložaka za izvedbu niklih u eksperimentima fluxusovaca početkom druge polovice dvadesetog stoljeća, dijelom inspiriranih eksperimentalnim partiturama Johna Cagea. Bitna je dimenzija tih radova bila izmještanje strogog autorstva s ciljem da nešto nečije slobodno živi nastanjujući nepregledne i neselektivne druge, koji će sukreirati vlastite alternacije osnovnog predloška.
Koreografska partitura:
Napravite solo partituru za hodanje i napredovanje prostorom i oko njega na najjednostavniji mogući način.
Naznačite putanje, brzine, smjerove i duljine pauza.
Stopa promjene trebala bi se mijenjati i biti istovremeno nepredvidiva i predvidiva.
Osmislite svoju partituru na papiru: uživajte u procesu mapiranja.
Pokušajte uvježbati svoju partituru.
Nemojte se oslanjati na svoju “izvedbu” pokreta, samo se krećite onako kako se obično krećete kako biste stigli s jednog mjesta na drugo.
Što zapažate o koreografiji koju ste napravili? (…)
Je li zabavna?
(Vidi također “Promjena”, “Jednostavan materijal” i “Predvidivo i nepredvidivo”.)
Ali Burrows se uklapa i u manje elitnu i daleko prostraniju tradiciju knjiga koje se bave kreativnošću uopće, potencijalno potičući čitateljice na stvaralaštvo mimo uskih granica profesionalnog bavljenja ovim ili onim umjetničkim medijem. Ovdje nalazimo vrijednost Koreografovog priručnika kakva izmiče velikoj većini suvremenoplesne umjetnosti, često zatočenoj u uskim krugovima usko zainteresiranih, dijelom hotimice i slijedom vlastite odgovornosti, dijelom zahvaljujući širem društvenom uvjetovanju koje je poražavajuće teško stubokom prestrojiti.
Koreografov priručnik otvoren je, neposredan i svom naslovu usprkos, potencijalno poticajan da prirukuje raznim stvaralačkim modalitetima. Traži u tom smislu samo malo (ili malo više) recepcijske fleksibilnosti, kakva bi primjerice književnoj sceni – koja inače najviše profitira od how-to auto-meta-žanra – nevjerojatno dobro došla da je pokrene.
Forma:
Forma vas može ograničiti, ali vas može i osloboditi.
Forma vaše predstave jako utječe na pokret koji možete napraviti.
“Ali uistinu, funkcija ‘forme u tradicionalnom smislu’ upravo je omogućavanje onoga slučajnog, sretnog otkrića do kojeg dolazi u pregovorima s medijem koji pruža otpor.”
– Pjesnik Michael Donaghy, iz Wallflowers, The Poetry Society, 1999., str. 19.
“Gramatički sustav uzdiže se čvrsto i postojano poput stijena povrh vodopada, oblikujući i dajući poredak brzoj bujici vode.“ Ovom je slikom lingvist John Maher opisao odnos između gramatičkih pravila i neograničena bogatstva jezika.
– John Maher, iz Chomsky for Beginners, Icon Books Ltd, 1996., str. 65.
Ako se pobunite protiv forme, oslobodit ćete svoju maštu.
Naslovno namijenjen da bude i ostane pri ruci, Priručnik se opire pamćenju, ostaje bitno nesavladiv, nepročitljiv, ostaje uvijek otvorena knjiga. Vokabular je rudimentaran, ideje su temeljne i u svojoj potpunoj svedenosti beskrajno kompleksne; savršeno jednostavne i samim time vječne, neiscrpne.
Koreografov priručnik može biti tihi sugovornik kojem se neprestano vraćamo, sigurna točka, talisman, osobiti knjižni žanr koji nije samo, možda nije ni primarno, a na neki način nije uopće za čitati odnosno pročitati – praksa koju on traži na čitanje nalikuje, ali je nešto drugo, ili i nešto drugo, nešto više i manje od literature kao takve.
Jednim dijelom jer Burrows pogađa posve osebujan ton – singularan i disociran, angažiran i distanciran, prisutan i ispražnjen. Čitateljica zna i osjeća da čita knjigu rukama i nogama napisanu, autor se ne skriva, dapače, piše autoreferencijalno, piše beskrupulozno. Ali istovremeno ostaje dovoljno neutralan, neosoban, kao da ga susrećemo samo na praznoj stranici koju rahlo puni, u čistoj dvorani koja sve prima bespogovorno, uvijek ista.
Možda upravo ovdje leži idealna mjera pedagoške prisutnosti koja zahtijeva izvjesnu neuhvatljivost, djelomičnu i mjestimičnu samonametnutu (samosačuvanu) projekcijsku bjelinu. Ta bjelina onima koji uče i primaju daje prostora da dišu, maštaju, opiru se i pružaju otpor, a ujedno čuva i nešto zraka za iscrpljujući mentalni i emocionalni rad pedagoga.
Burrowsova pozadina jednakovrijedno pleše u klasičnom baletu i avangardnom, odnosno suvremenom, konceptualno usidrenom plesu, uz doticaje s hip hop tradicijom i aktualni profesorski angažman na Sveučilištu Coventry. Zahvaljujući svemu tomu duboko poznaje pedagoške prakse koje u statici pisanog jezika uvijek djeluju manjkavo spram živog vodstva i korektiva izvedbenih prijenosa znanja. No i tekst kao medij za prijenos znanja barata vlastitim prednostima stabilne baze kojoj se možemo vraćati, uz nju mjeriti vlastito razvojno vrijeme, a također može, uz osjećaj podrške i pripadanja, kultivirati veću slobodu i samostalnost.
Vjerujte svojoj dosadi.
Praktičari koji svoj primarni i osnovni medij nalaze u fizičkoj prisutnosti i eteričnoj prirodi izvedbe, često su nepovjerljivi prema prividnoj rigidnosti i ugrađenoj rastjelovljenoj neprisutnosti teksta. Burrows se i sam hrva sa zadanostima, ali i igra s mogućnostima teksta kojemu je osnovni cilj produktivna komunikacija s plesnim praksama. Odatle Burrows bilježi proces pisanja, polazi od bazičnih načela koja probijaju osnovne prepreke između želje i knjige.
Ples i pisanje na neki su način komplementarne prakse, i zato su obično dodirne točke među njima trenje, kao koža uz kožu: često plaho milovanje, ponekad naelektrizirana erotika, a nerijetko živa iritacija. Ne prožimaju se i ne miješaju, ali jedno na drugo mogu utjecati, mogu se pogurivati i inspirirati, dopunjavati i razigravati.
Burrows razumije, i to razumijevanje ne objašnjavajući prenosi, da tekst operira značenjem onkraj denotativnog, što će reći da tekst kao medij nadilazi zbroj rječničkog znanja, i radi jednakovrijedno sa zvukom, asocijativnim vatrometom. Riječ može biti okidač, kao što to može biti i osobiti slijed riječi, ili način na koji su poslagane na stranici, pa i kako se slova isprekidano naslaguju jedno uz drugo tipokoreografski – i sve to može pokrenuti misao koja pokreće stvaranje.
Zaboravite sve ovo.
Burrows zna i da knjiga uvijek radi i sa zaboravom, kao što s njime nužno radi i izvedba; radi s dosadom, s déjà vu, razumije da je zaborav i previd dio čitateljskog iskustva, a da zaboravljeno ili iskosa primljeno ne nestaje, nego emanira s nekog drugog mjesta uma drugačije.
Tekst Koreografovog priručnika rahao je i trusan, mjestimice stihovit, hiperrepetitivan i meditativan, i zahvaljujući načinima na koje je iskrojen generira osobit protokol čitanja, neku vrstu anti-čitanja – čita se samom sebi u kontrapunktu, na mahove i dahove. Koreografov priručnik koreografira čitanje, ali sâm i jest koreografija, samo na suprotnom kraju spektra od scenski izvedbene – Priručnik je plesopis, ne samo spis o plesu, nego plesno pisanje o plesu, pisanje iz plesa i za ples, pisanje koje se gradi kako se gradi koreografija: pokret po pokret, ponavljanjem i varijacijom, tečnim prijelazima i isprekidano.
Tekst:
Tekst nije ni više ni manje komunikativan od bilo čega drugog.
Tekst nije ni više ni manje značajan od bilo čega drugog.
Načelo ovog osvrta:
Za svaki je osvrt važno precizno dočarati sadržaj i doživljaj onoga o čemu se piše.
Ali važno je i ponuditi nešto što pripada vlastitoj, subjektivnoj i singularnoj perspektivi: asocijativne rukavce, stilističku slitinu između dvaju autorskih modaliteta, neslaganje, kritički otpor, moguću primjenu mimo očekivanja, produktivno pogrešno shvaćanje…
Ionako je nemoguće reći sve, a ne postoji ono najpametnije, i zato je najbolje što možemo ponuditi – najbolje što možemo ponuditi.
Modus konstrukcije knjige dijelom proizlazi iz polifonije iz koje izvire i od koje je satkana jer Priručnik je i neka vrsta živog arhiva koji sabire citatne misli raznih umjetnica i umjetnika plesa, istraživača i eksperimentatorica koje su oblikovale i oblikuju suvremeni i suvremeni ples. Knjiga je razgovor među raznim mudrim i hrabrim ličnostima kojem prisustvujemo, u kojem bez glasa sudjelujemo, u koji bilo kada možemo zaroniti po inspiraciju i misaoni otponac. Iznutra progovaraju Deborah Hay i Meg Stuart, William Forsythe i Andre Lepecki, Jerôme Bel i Zrinka Užbinec.
Koreografov priručnik stoga i jest i nije autorski tekst, ili je možda totalno autorski namjesto performativno Autorskog jer je eksplicitno i implicitno građen od znanja koje je dijeljeno, koje se premješta, zrcali i samo uvjetno citatno potpisuje. Znanje je najproduktivnije i najzdravije kad je meko i polifono, promjenjivo i dijeljeno, kad afirmira vlastite nutarnje kontradikcije. Tim više budući da je artworld težak prostor izrazite kompetitivnosti, izvedbene i manipulativne PC-nježnosti, frustrirane nesigurnosti u vlastitu vrijednost, pjegave političke samosvijesti i devastirajućeg osjećaja nemoći.
Burrowsov Priručnik otvara se kao utopijska alternativa, utjelovljujući najbolje od tog svijeta i vraćajući nas na prve postavke naše strasti prema i vjere u vrijednost umjetničkog rada i doživljaja.
Sve što je ovdje napisano, a što ne razumijete, naprosto ignorirajte i slijedite ono što vam govori instinkt.
A to je lekcija i za recepciju – razumijevanje se ne događa uvijek tako da ga je moguće verbalizirati, umjetnički doživljaj ne prati lektirni što-je-pjesnik-htio-reći, a čak ni autorica nije arbitar značenja vlastitog rada, nego tek pokretačica onoga što je uvijek, ako je umjetnički zanimljivo, veće od jednog sebstva.
Ples, kao i glazba, kao i poezija, nisu da ih se dešifrira, prepriča i prevede – mada je to jedna od mogućih igara koje s njima možemo zaigrati. One su da se slobodno iskuse, slobodnije nego gotovo išta drugo što se nudi u sadržajno hiperzgusnutom svijetu. Kad shvatimo tu slobodu usmjeravanja i otpuštanja vlastite pažnje, povjerenja u svoje doživljaje kakvi god bili, ali i u njihovu promjenjivost i višeslojnost, horizont mogućnosti da stvaramo i stvaramo svijet širom se otvara.
***
Mali i nepotpuni popis potencijalno korisnih knjiga za razne razine stvaralaštva (otvoren za dopune):
- Ursula K. Le Guin: Steering the Craft: A Twenty-First-Century Guide to Sailing the Sea of Story (Harper Perennial, 2015)
- Marguerite Duras: Writing (Brookline Books, 1999)
- Stephen King: O pisanju – Sjećanja na zanat (Lumen, 2024)
- Max Frisch: Crni kvadrat (Naklada Ljevak, 2010)
- Yoko Ono: Grapefruit: A Book of Instructions & Drawings (Simon & Schuster Ltd, 2010)
- Tomislav Zajec: Pravila igre: od prve ideje do prvog dramskog teksta (V.B.Z., 2012)
- Goran Stefanovski: Little book of traps: A scriptwriting tool (Dramatiska Institutet, 2007)
- Julia Cameron: Umjetnikov put: duhovni put oslobađanja kreativnosti (Stilus knjiga, 2024)
- Rick Rubin: Kreativni čin: način postojanja (Planetopija, 2023)
Objavljeno
