Snovi koje zovemo svojima Jasmine Cibic, umjetnice iz Ljubljane koja živi i radi u Londonu (r. 1979.), primjer je izložbe čiji se ključ za čitanje, tj. gledanje, nalazi u samom naslovu. Mada se na prvi pogled čini da je za “čitanje s razumijevanjem” njezinog sadržaja neophodna znatna pripremljenost – ne samo što se tiče kurentnog koncepta umjetnice i njene kustosice Leile Topić, već i cijelog ranijeg rada Cibic – prvi dojam nerijetko vara, a posebno kad je posrijedi suvremena umjetnost.
Oniričko je određenje naslova diskretno prikriveni putokaz, kojim smo se kao posjetitelji pozvani oboružati prilikom ulaska u galerijski prostor Black Boxa, na prvom katu Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu. Znakovito je što Jasmina Cibic i Leila Topić kustoski koncept potpisuju zajedno; kad god pojedini umjetnik ili umjetnica, barem dijelom, kurira sama_u sebe, zajamčen je “metanivo” čitave priče (još) izraženiji nego inače. Zato ćemo – premda je dosadašnji rad Jasmine Cibic kao jedne od međunarodno najvidljivijih umjetnica njene generacije s područja regije barem dijelom poznat – pokušati izložbom proći kao tzv. tabulom rasom. To jest, prihvatit ćemo poticaj za našim upisivanjem značenja u radove koji svoje motive i izvorne im kontekste apstrahiraju do razine gdje je doista na nama da iznova izmišljamo povijest, sluteći koliko su neuhvatljivi navodni joj dokumenti, poput snova koji nam izmiču s prvom pojavom jave. A snovi su, zapravo, uvijek kolektivni i zbog toga beziznimno zavodljivi – možda je misao koja stoji u podtekstu cijele ove priče. Međutim, kakve ih slike čine i što ih čini zajedničkima, odnosno njihove prizore pojedinačno učinkovitima za posjetitelje?
Inače jedinstveni prostor Black Boxa, koji je, nota bene, poprimio vlastiti galerijski identitet više nego ijedan drugi prostor za tekuće izložbe u zgradi MSU-a, za potrebe sadašnje izložbe je podijeljen na tri nejednaka dijela. Provodna tamna pozadina svakog od njih, k tome istaknuta visokim crnim zastorima, sada prostoru u potpunosti pruža dojam “crne kutije”, također i kazališne inscenacije, tj. scenografije; što jest intrigantno, uzevši u obzir da predstavljeni radovi nisu performativni u najužem smislu riječi. U prvom i najmanjem dijelu dočekuje nas serija od deset fotografija, tj. digitalnih fotomontaža, cca B2 formata u drvenim okvirima, koje prikazuju skulpture uglavnom ljudskih, ženskih figura. Stilizirane su na način da smo voljni pretpostaviti kako se radi o tradicionalnim, folklornim artefaktima iz država ovdje nekoć znanih kao Treći svijet, a čiju smo kulturu u kontekstu suvremenih umjetničkih i humanističkih interpretacija i reprezentacija sad već navikli čitati u postkolonijalnom ključu.
Zapravo su to radovi sačuvani u arhivu zbirke Umjetničke galerije Nesvrstanih, u Centru savremene umetnosti u Podgorici. Riječ je o jedinoj službenoj zbirci umjetnina – darova šefova država i političkih vođa, kulturnih radnika_ica i umjetnika_ica iz zemalja pripadnica Pokreta nesvrstanih, koje su poklanjali jedni drugima prilikom protokolarnih posjeta i kongresa, i tako simbolički osnaživali ideološke veze među svojim zemljama. U suradnji s Laboratorijem kolekcije, Cibic je mogla doći u doticaj s umjetničkim djelima autora_ica poznatih u svojim zemljama (poput Bolivije, Egipta, Kenije, Meksika, Zimbabvea i drugih; samo par djela nema atribuciju, ali se zna otkud potječu), te interpretirati arhiv tragom permanentnog joj interesa za procese protokolarnog darivanja i njihove simboličke sublimacije kulturnih politika, te uopće uloge kulture u rađanju i podizanju nacija.
Dakako, nije nimalo slučajno što fotografirane skulpture prizivaju matrijarhalne mitske figure, znajući za neprekidno poistovjećivanje država-nacija, na svjetskoj razini, s majčinskim ulogama u formiranju naroda i pojedinaca koji ih čine. Suprotstavljajući se činjenici da je, usprkos tome, čak i u slučaju nominalno progresivnih i mirotvornih pokreta poput Nesvrstanih, stvarna podjela moći unutar država i njihovih saveza bila i ostala patrijarhalna, Cibic je izvela sebi svojstven slikovni obrat. Umjesto jednostrane glorifikacije autohtone kulture utjelovljene skulpturom, umjetnica ih fotografira pred pozadinama većinom jarkih boja koje se vežu za zastave zemalja i montira na njih različite vrste noćnih leptira koji, uz dramatičnu studijsku rasvjetu, utječu na opći onirički dojam podcrtan naslovom izložbe. Na taj način mitovima sraslima ne samo s političkom, nego i pop-kulturom ona daje distopijski značaj. Kolektivna podsvijest, kakva se najčešće pomalja kroz snove, putem izloženih fotomontaža kao da progovara o opasnostima zanemarivanja društvenog korijenja koje nije isključivo moderna politička konstrukcija, nego poveznica i s biološkim uvjetima opstanka.
Drugu skupinu radova u prvom dijelu izložbenog prostora čine četiri fotografije artefakata iz arhiva Josipa Broza Tita u Muzeju Jugoslavije u Beogradu. To su de facto umjetničini dokumenti fotografskih albuma s pratećom faktografijom, koje su Titu poklanjali službeni mu fotografi_kinje, nakon povratka s protokolarnih putovanja na kojima su ga pratili_e i bilježili_e njegovu (i Jovankinu) svakodnevnicu. Na otiscima svojih “fotografija fotografija”, tj. fotografskih artefakata, Cibic je intervenirala tako što im je dala treću dimenziju, izrezavši i podigavši papire tako da iz njih zjape oblici koji podsjećaju na elemente što vizualnih identiteta država-članica Pokreta nesvrstanih, što na arhitekturu karakterističnu za visoko modernizirane zemlje, bilo socijalističke, bilo kapitalističke.
Ovaj rad, pohranjen u vitrini u prvom dijelu prostora, te svojim smještajem i sadržajem manje sugestivan od rada koji ga okružuje, kao takav u postavu prvenstveno upućuje na drugi dio izložbe, što ga cijeli obuhvaća 20-minutni film The Gift (2021). O filmu je ovdje važno reći sljedeće: varirajući temu protokolarnog darivanja slijedom pitanja o tome može li kultura biti išta više od sredstva ideološko-političke reprezentacije, autorica stalno premješta fokus od makro do mikro mjerila teme, i obrnuto, u pomalo nadrealnom registru uspoređujući majušne poklone i monumentalnu arhitekturu (Palača naroda u Ženevi, Palača kulture i znanosti u Varšavi, Spomen-kuća Komunističkoj partiji Bugarske na planini Buzludzha, i druge). Tako zapravo, više ili manje svjesno poentira da je uvijek riječ o svojevrsnoj fetišizaciji ideja i njihovih opredmećenja koje, u doslovnom ili prenesenom obliku, u kontekstu svijeta umjetnosti postaju roba, često visoke vrijednosti (što produkcija izložbe Snovi koje smatramo svojima sama po sebi pokazuje). Premda je postavom akcentiran kao središnji rad izložbe, filmom se dalje ne bismo zasebno bavili, jer svojom slojevitošću i po pitanjima s kojima bismo se trebali razračunati, zahtijeva zasebni tekst, kao i komparaciju s filmovima, primjerice, Davida Maljkovića i Igora Grubića, koji su se na donekle sličan način bavili prostornim uprizorenjima ideološkog nasljeđa ne-samo-samoupravnog-socijalizma, i pri tome ponajviše spomeničkom arhitekturom.
Svojim se snovima vraćamo u trećem i posljednjem dijelu izložbe, praznom i zamračenom, i lišenom svega osim mjesta za sjedenje. Premda su kustosica Leila Topić i Dina Pokrajac (suradnica na izložbi, i s Topić pokretačica projekta Kinematografije otpora, zajedničkog Subversive Festivalu i Muzeju suvremene umjetnosti, u sklopu kojeg su dosad priređene izložbe i interdisciplinarni događaji Maud Alpi, Sabine Mikelić i Nicole Hewitt) prazni prostor namijenile diskurzivnim i drugim sadržajima tijekom trajanja izložbe, za posjeta kad takvih aktivnosti nije bilo ostaje dojam da taj i takav prostor, s obzirom na cjelinu postava, ima važnost po sebi. Njegova praznina i ugodna tama kontrastno ističu osebujnost i slikovitost, nadrealnost, pa čak i distinktivnu dekadentnost maloprije viđenih uprizorenja, pogotovo filma, i kao da svojim zastiranjem kazališne koprene rječito naglašavaju artificijelnost vizualnih i narativnih konstrukcija kojima smo svjedočili. S druge strane, one svojim strukturama i slikovitostima rekreiraju iracionalnu prirodu snova, čineći to vrlo uvjerljivo, i time nas tjeraju da se pitamo: Ako su snovi uvijek zajednički, je li id odavno istoznačan s ideologijom?
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Ekosustavima uključive kulture koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Objavljeno
