Tema Bilateralne suradnje na području kulture kao i mlada, za sada se pokazalo neiskusna i nedorasla, hrvatska kulturna diplomacija, do sada nisu ostvarile, barem na području glazbe, značajnije rezultate. Kada bi bili sasvim optimistični i beskrajno dobronamjerni, ustvrdili bi kako je takva politička kulturna praksa do sada implicirala neko inkubatorsko ili prosvjetiteljsko-pokroviteljsko mjesto. Ipak moramo biti svjesni i da su kreativne akcije, koje su krenule s te od politike određene startne pozicije, ujedno i nedvosmisleno bile dotaknute političkim proklamacijama, što teško ili rijetko opstaje u sistemu umjetničkih i kulturnih vrijednosti. Tim još više ako ne postoji jednako tako bilateralna voljna spremnost i društveno-umjetnička sloboda suučesnika da odluče što, kako i s kime žele stvarati, već isto određuje uvijek ona jača, moćnija strana.
Upravo unutar tih okvira vezanosti i datosti politike u kulturi i kulture u politici, od rujna do prosinca 2012. dogodio se tzv. Festival Hrvatske u Francuskoj, naslovljen Croatie, la voice. Ministarstvo kulture i Ministarstvo vanjskih poslova RH te zbir francuskih institucija s druge strane time su pokrenuli veliki dugogodišnji zajednički plan kojem je za cilj postavljeno što cjelovitije, ali i raznovrsnije, interdisciplinarnije i unutar dviju zemalja geografski što raspršenije predstavljanje međusobnih kultura, a koje će se zaokružiti Rendez-vousom, pandanskim festivalom Francuske u našoj nam domovini. Tako smo na jesen 2012. mnogo slušali o izloženom i za tu priliku restauriranom hrvatskom Apoksiomenu, paralelizmima Ivana Meštrovića i Augustea Rodina ili o velikom otkriču francuskih stručnjaka, ali i šire javnosti, izvrnosti radova Borisa Bučana, glumačke trupe Zagrebačkog kazališta mladih, Damira Očka, Ivane Sajko ili hrvatskih strip umjetnika. Trenutno, od svibnja pa sve do rujna ove godine kao u nekoj simetričnoj, a opet tako antipodnoj situaciji, hrvatska publika imat će prilike upoznati francusku visoku i popularnu kulturu sve do gastronomije, automobilske ili modne industrije, odnosno fotografskih doživljaja francuskih turističkih lokacija ili glumačkih ikona, ali i uključiti se u trenutno aktualna filozofska, ekonomska i geo-politička pitanja Francuske i Francuza.
No gdje se tu pogubila glazba?
Prije tri godine hrvatska glazba jedva da se probila do francuskih pozornica i koncertnih dvorana gdje je bila stješnjena u jedan vikend kroz naslojavanje svega nužnoga što bi se trebalo čuti od ojkalica i sopila do Dore Pejačević i avangardnog više francuskog, nego hrvatskog skladatelja, Ive Maleca. Nedaća koja je pogodila hrvatske glazbene umjetnike, produktivce i reproduktivce, nije imala nikakve veze s nastojanjima i planovima hrvatske selektorice, inače muzikologinje, Seadete Midžić, već s nevoljkošću i neinteresom francuske strane da uopće pripusti hrvatsku glazbu francuskom uhu. To se naravno neće i ne može dogoditi francuskoj strani čije se glazbeno predstavljanje razgranava kroz nekoliko gostovanja francuskih renomiranih ansambala po hrvatskim festivalima, koncertnim ciklusima, dvoranama i kazališnim kućama, a uključuje i izložbu o jednom od rodonačelnika svega novog i modernog u klasičnoj glazbi našega doba, Pierru Boulezu. No jedan od vrhunaca kako francuskog tako i glazbenog na ovom festivalu, jedina je opera skladatelja-impresioniste Claudea Debussyja, opera Pelléas i Mélisande. Povodom ovoga festivala nije tek gostovalo kazalište Opére Comique, već je – pretpostavljamo zbog snižavanja troškova boravka čitavoga orkestra u Zagrebu, ali i načelno temeljnih postavki bilateralne suradnje – ostvarena suradnja ovog kazališta i Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu. Time se je ovoj operi osiguralo i više od samo jedne izvedbe, ali se je također neminovno primoralo domaće orkestralno tijelo u kazališnoj rupi da pristupi inače ne baš tako repertoarnom djelu, kao i tipu glazbe koji nije izvedbeno i tehničko-stilski čest slučaj na domaćim pozornicama.
Suditi o kvaliteti same opere bilo bi pretenciozno. Radi se o jednoj od par excellence antologijskih točaka suvremenog glazbenog kazališta koja je poput Lulu Albana Berga ili Einstein on the Beach Philipa Glassa izdvojena iz povijesno-stilskog opernog konteksta. Godinama čekajući na pravi tekst Debussy je naišavši na dramu Mauricea Maeterlincka sam preuzeo ulogu libretiste u želji da što više iskoristi voluminoznost i vokalnost francuskog jezika, ali da pri tom ne izgubi i sve mogućnosti glazbene sintakse, akcentuacije, fraziranja, dinamike i glazbenog vremena, u što boljem spoju sa samim jezikom. Drama se ne temelji na naratološki razrađenim točkama zapleta i raspleta, već na simboličkoj deskripciji psihičkih stanja, unutarnjih previranja, opsesivnosti, strasti i naposlijetku slomu likova, ali i kompletne sredine u kojoj su se našli ili kojoj pripadaju. Upravo je na temelju tih emotivnih i atmosferskih stanja te njihovih stremljenja ili jednostavno bivanja Debussy stvorio finu, lijepu, prozračnu paučinu zvukova.
Domaći orkestar je uredno, ali ne i dovoljno odvažno posredovao ovu impresionističku partituru. U nekim momentima samo s mlakim bojama, bez toplih odnosa i kaleidoskopske mogućnosti, ali ipak s dovoljno točnosti u prepoznavanju ugođaja. Dirigent Pascal Rophé, čest zagrebački gost, prije svega veliki poznavatelj, promotor i sam učesnik francuske suvremene glazbe, previše je nenametljivo stajao i ispred orkestra opere HNK. Svoj nastup i posredovanje poznavanja partiture trebao je začiniti te razigrati izvođačko tijelo kako bi postigao detaljističku glazbenu igru koju ova partitura posjeduje te fino nijansiranje orkestra pod recitativnim izlaganjima solista na pozornici.
Prava zvijezda večeri svakako je bio bas-bariton Lionel Peintre u ulozi starijeg Pelléasovog brata Golauda. Ova uloga, barem u pjevački, ali i glumački izvrsnoj izvedbi Lionela Peintrea, nije samo tek prepreka ostvarivanju Pelléasove i Mélisandine ljubavi, već na neki način od nje sve i započinje. Ona donosi dramu i životnu prokrvljenost. Gotovo da jedino njegovom akcijom i reakcijom ostali junaci poprimaju svoje karaktere i sklapaju odnose kako međusobno tako i prema samoj drami opere. On ostaje pouzdan čimbenik života u svim njegovim ciklusima, najžilaviji pripadnik sudbine koji se protiv nje bori koliko joj se ostali prepuštaju. On prepoznaje i razumije mladost i ljubav, smrt kao i ljubomoru, odustajanje, opraštanje. I sve to je zaista odlično dočarao francuski pjevač što je nakraju prepoznala i najglasnijim pljeskom nagradila i zagrebačka publika. Mladi pjevački par, pouzdan i korektan bariton Elliot Madore u ulozi Pelléasa te mlaka sopranistica Karen Vourc’h u ulozi Mélisande prije svega su dokazali da je za operu zaista važan ne samo glas, nego i stas. Nažalost, glumački su ostali pomalo izvještačeni i nesigurni, karakterno, a ni pjevački do kraja ne ovladavši svojim ulogama. Inače dosta suptilna režija Stéphanea Braunschweiga, učinila je lik Mélisande pretjerano erotičnom i pohotnom do neugode za publiku. Ne zbog neke lažne ili poželjne konzervativnosti same operne publike, već zbog nesklada onoga što bi ovaj lik trebao predstavljati s onim kako je predstavljen. Osim što je glasom često znala narušiti sklad boje i melodioznosti Elliota Madorea, Karen Vourc’h se je prenametnula svojom putenošću i zavodljivošću te je Pelléasa učinila izmanipuliranim blesanom, što on naravno ne bi trebao biti. Sopranistica Dima Bawab u ulozi Golaudovog sina Yniolda uspješno se zamaskirala u zaigranog dječarca te time nije narušila dramaturgiju likova ove opere, kao što su domaće pjevačke snage, mezzosopranistica Dubravka Šeparović Mušović u ulozi Geneviève, bas Luciano Batinić te bas-bariton Ozren Bilušić u ulozi Pastira (iza scene) i doktora (u zadnjemu činu), odigrali odlične uloge zavladavši scenom i pokazavši potrebne pjevačke, ali i šire umjetničke snage i vještine.
No za kontekst u kojem se odigrala ova predstava, nakon tri sata koncentracije, slušanja, gledanja, probavljanja, promišljanja, dojam koji ostaje najduže i najsnažnije je upravo dojam francuskoga duha i stila. Dojam sklada i profinjenosti pomiješan s dozom pomaknutog šarma i rezerviranosti vidljiv je u rafiniranoj i decentnoj, ali jednostavnoj i funkcionalnoj scenografiji koja se oslanja na atmosferu zagušljivosti, mraka, odvojenosti, na osjećaj zarobljenosti, ali i na mogućnost bijega, do melankoličnog svjetla i odlične nenametljive kostimografije. Sve u postavu ove opere je par excellence francusko po duhu. Upravo je zbog toga ova opera uspješno plasiran proizvod francuske glazbene umjetnosti, ali i njezine kreativne industrije te infrastrukture i politike koja stoji iza nje te bi upravo iz te mreže odnosa i Hrvatska – kako kulturna, tako i politička scena – možda mogla i najviše naučiti.
ObjavljenoObjavljeno