Kritika Bojan Gagić, Zvukovi u nestajanju, [BLOK]
Na dobro poznatom terenu, multimedijalni umjetnik/dizajner zvuka i rasvjete Bojan Gagić možda djeluje sigurnije i uvjerljivije negoli na području velikih tema prožetih političkim notama – za razliku od vrlo zanimljivog koncepta bilježenja zvuka minskih polja na magnetofonskim vrpcama čiji je rok trajanja istekao 1990-ih, recentni rad dua Lightune G. Full Range Society predstavljen u sklopu projekta ACTOPOLIS Zagreb pati od nedorečenosti pomalo prvoloptaškog pristupa. U takvom kontekstu, rad Zvukovi u nestajanju odskače kao sasvim nepretenciozan, suvisao i upečatljiv.
Moglo bi se također reći da Zvukovi u nestajanju odskaču i od vjerojatnih prvih asocijacija na projekt Umjetnici za kvart u organizaciji Lokalne baza za osvježavanje kulture – [BLOK], u kojem su ove godine uz Bojana Gagića sudjelovali još Marko Gutić Mižimakov, Božena Končić Badurina, Selma Banich i Bojan Mrđenović. Posvećenost programa stanovanju na Trešnjevci i uz njega vezanim procesima nije ograničila uključene umjetnike i umjetnice isključivo na pristupe karakteristične za društvenu praksu; čak i nenametljivo privatan rad kao što je Gagićev inherentno je društven i neraskidivo povezan s tematskim kvartom.
Vlastite interese, u posljednje vrijeme fokusirane na ispreplitanje pojmova prostora, tijela, zvuka i sjećanja, Gagić ovdje istražuje u mikrokozmosu čije su granice definirane kretanjem njegove kćeri u periodu ranog djetinjstva. U zvučnoj se slici jasno razabiru zvukovi poput onih dječjeg vrtića i igrališta, no ne radi se tek o sladunjavoj posveti odrastanju.
Opisan kao “audio tura na kotačima”, rad se sastoji od slušanja snimke za vrijeme vožnje kombijem u trajanju od dvadesetak minuta, što na prvi dojam može pogrešno navesti na očekivanje da će prolazak specifičnim područjem biti popraćen auditivnim prikazom istoga – vožnja Trešnjevkom garantira prisutnost u zadanom prostoru iako ne (nužno) identičnom onome u kojem je zvuk snimljen. Smještenost posjetitelja/slušatelja u kombiju u točno određenom vremenskom trajanju ipak nema niti funkciju prisile na aktivno slušanje: baš kao i u bilo kojoj drugoj vožnji, neminovno ostaje dovoljan individualni prostor za misaono lutanje drugim putevima. Snimljeni zvukovi javljaju se i nestaju u pukotinama koncentracije na auditivni materijal i vanjske podražaje zadane automobilske rute. Tako postavljeno, samo slušanje zabilježenog zvuka počinje djelovati kao vožnja uspomenama koje blijede već u sljedećem trenutku prepoznavanjem novih asocijacija – bili to prodavači duhana na Trešnjevačkom placu, sportske aktivnosti, tramvaji, šetnje između određenih točaka kvarta, lijep dan ili nevrijeme…
Zvukovi u nestajanju osobna je zvučna mapa Trešnjevke koja bilježi zvukove kvarta u određenom vremenskom kontekstu, čiji izvedbeni dio pak potiče posjetitelje i na vlastito mapiranje kako područja kojim prolaze u specifičnom trenutku – možda prethodno poznatog, a možda i sasvim nepoznatog – tako i osobnih uspomena koje ne moraju imati nikakve veze s ovim dijelom grada. Dječja perspektiva ionako je zamišljena, ono što čujemo i vidimo autorovo je upisivanje zapravo tuđih uspomena.
Na taj način, postavljajući tek pitanja poput onoga što će to njoj značiti za desetak godina, rad ne funkcionira samo kao posveta Gagićevoj kćeri već nudi šire asocijativne mogućnosti i načine čitanja. Tome pridonosi i suptilna dramaturgija lišena očekivanih kronoloških i dinamičkih poredaka, kao i različiti termini vožnji, doba dana, vremenskih uvjeta. Ukratko, u pitanju je izuzetno poetičan rad koji iako možda ne navodi na dugotrajno i sveobuhvatno promišljanje prostora odrastanja ili življenja, pruža upečatljiv trenutak kontemplacije prostorno-životnih navika i kretanja.
Vratimo li se na kontekst programa Umjetnici za kvart, za Gagićev bi se rad moglo reći da pruža opipljive dimenzije životu na Trešnjevci. Osim viđenog polazišta istraživanja urbanih mehanizama ili povijesti konkretnih prostora, nadahnutog kritičkog pristupa stambenim politikama i konvencionalnim nastojanjima preispitivanja istih, te potencijalno pokroviteljsku poziciju aktiviranja pojedinih područja kvarta, za nekoga tko doista ima osobnu vezu s tim kvartom bilo je donekle poželjno da projektu pristupi iz vrlo osobne perspektive, što rad ne čini ništa manje propitujućim.
Blago romantiziranje trešnjevačke svakodnevice Gagićevih Zvukova u nestajanju elegantno se transformira u prostorno-vremenski dokument koji nije nužno sasvim osoban, ali i u ljubavno pismo drugim mjestima i vremenima stanovanja. Nestajanje i zaborav samo otvaraju prostor za nastajanje novih zvukova, utisaka, uspomena.
ObjavljenoObjavljeno
