Tema Poput svake kanonske povijesti umjetnosti, i domaća sadrži praznine što su ih ostavile osobe i opusi koji se zbog različitih razloga ne uklapaju u prevladavajuću, općeprihvaćenu pripovijest. Ne samo u Hrvatskoj, takve praznine počele su se popunjavati tek u novija vremena kada je dominantni narativ (ranog) modernizma i povijesnih avangardi postupno prepoznat kao prejednostavan i predosljedan za svoje dobro, fokusiran na autonomiju svijeta umjetnosti kompatibilnu s idejom linearnog napretka nacionalnih država i kontinentalnih saveza. U tome su umjetničke discipline trebale igrati ulogu svojevrsnih katalizatora razvoja i faktora ujedinjenja raznovrsnih područja industrije, znanosti i intelektualnog rada uopće, s ciljem izgradnje “strojeva za življenje” navodno dostupnih svima, pri čemu su plemeniti pokrov takvih koncepata suštinski dovela u pitanje i dva svjetska rata, proizašla u principu iz naličja pozitivističkog svjetonazora.
Takva “duhovna klima” bila je okruženje sazrijevanja izgubljene, pa nađene hrvatske umjetnice, slikarice Naste Rojc, čiji lik i djelo “naknadnom pameću” polako postaju arhetipski za historijska previranja prve polovice 20. stoljeća u kontekstu likovne umjetnosti, u čijoj je klasičnoj povijesti praktički donedavno bila potpuno prešućena, da bi se sada pomaljala iz “propuha vremena” kao karakteristična figura epohe te izrazito markantna stvaralačka ličnost. Zaslužujući imati mjesto u samom začetku domaće slikarske moderne, Nasta Rojc je između dva rata također pravodobno reagirala na tendencije povijesnih avangardi – prema povjesničarki umjetnosti, sveučilišnoj profesorici i kritičarki Leonidi Kovač, ponajprije ekspresionizma, dadaizma i pokreta Neue Sachlichkeit. No uistinu je i samim svojim svjetonazorom i načinom života predstavljala apsolutno progresivnu pojavu jugoslavenskog kulturnog prostora i jednu od umjetnica koje su zarana bile uključene u relevantna europska strujanja. Time je i tragičnije što je već potkraj života bila relativno zaboravljena. Ali danas, kad smo već debelo zagazili u 21. stoljeće, znatno obnovljeno znanstveno-istraživačko zanimanje za njen život našlo je izraz u mediju koji je i sam tijekom prošlog stoljeća trpio koješta od malograđanštine, da bi polako bio prihvaćen za jedan od naprednijih, kao jedan od medija koji su, retrospektivno gledano, stvaraoce najčešće gurali prema naprijed. Radi se, dakako, o stripu, odnosno o jednoj od njegovih dan-danas najvažnijih varijanti – grafičkoj noveli ili, bolje i ljepše rečeno “po naški”, crtanom romanu.
Rođena Bjelovarčanka (1883.) Nasta Rojc umrla je 1964. u Zagrebu, prije više od pedeset godina, gdje je od 1923. “otvoreno živjela u lezbijskoj vezi s Alexandrinom M. Onslow, časnicom britanske vojske koju je upoznala neposredno po završetku Prvog svjetskog rata” (prema tekstu Nasta Rojc i naše doba Leonide Kovač, objavljenom na portalu Arteist), premda je od 1910. bila u dogovornom braku s prijateljem Brankom Šenoom, slikarom i povjesničarom umjetnosti, sinom pisca Augusta. Anegdote iz života Naste Rojc, porijeklom iz dobrostojeće i moćne građanske obitelji, čiji je otac bio ministar bogoštovlja i nastave, a kasnije čak i hrvatski podban i zastupnik u jugoslavenskom parlamentu, neprekidno svjedoče o njenom konstantnom suprotstavljanju stegama malograđanskog društva i zaostale patrijarhalne sredine. Svojom androginom pojavom i homoseksualnim identitetom Rojc ne samo da je osporavala heteronormativni rodni prosjek, nego je i svojim širokim obrazovanjem te predanim umjetničkim radom stubokom mijenjala, prvenstveno za samu sebe, ali i puno šire, shvaćanja o tome što žena zna i umije, koje su socijalne pozicije namijenene ženi tijekom njezinog života.
Mada je zbog svog porijekla nedvojbeno bila klasno privilegirana, Nasta Rojc se svojoj klasi životnim izborima kontinuirano suprotstavljala, osporavajući upravo narav socijalnih privilegija, a visoku umjetničku naobrazbu u Zagrebu, Beču i Münchenu, kao jedna od prvih akademski obrazovanih slikarica u Hrvatskoj uopće, izborila je za sebe kompromisima sa strogim ocem koji joj je intimno, izgleda, bio naklonjen, ali svejedno ju nije mogao zamisliti poput ičeg drugog doli nečije supruge i majke. Njezin brak s Brankom Šenoom je na tom tragu bio cijena koju je morala platiti da bi mogla postati slikarica. Znakovito je, ali ne i iznenađujuće, što je Nastu Rojc kanonska povijest umjetnosti propustila ravnopravno uvrstiti u najuži krug začetnika hrvatskog slikarskog modernizma, utvrđeni minhenski krug trojca Vladimir Becić–Miroslav Kraljević–Josip Račić, pokraj kojeg se također rjeđe spominje na tamošnjim studijima prisutni Oskar Herman.
Kako bilo da bilo, Nasta Rojc je s njima studirala i družila se, dok bi se svojim djelima odavno upisala u modernistički umjetnički korpus da je za tako nešto pravodobno bilo povjesničarskog i kritičkog razumijevanja. No ona se nije instantno izdvajala samo svojim istaknutim rodnim identitetom, nego i naglašenom političnošću lijeve prirode, kakva je posebno buknula u međuratnim godinama, nakon traume Prvog svjetskog rata. Vjerojatno ne treba posebno ni napominjati, no naravno da ću i to napisati, da su Nasta Rojc i njena životna družica za vrijeme nacifašističke okupacije zemlje i uspostave tzv. NDH iz svog zagrebačkog stana-ateliera na Rokovom perivoju, već u itekako zreloj dobi, aktivno pomagale partizanski pokret i Narodnooslobodilačku borbu te zbog toga bile zatvarane i trpjele posljedice. Poratno razočaranje novim poretkom je po svoj prilici bilo neizbježno za osobu koja je čitav život ostala samo i jedino svoja, kao i javno antiautoritarno angažirana, no predosjećajući veliku katastrofu čovječanstva iz slikarstva se u izlagačkom smislu povukla već oko 1938., dok je smrt Alexandrine M. Onslow 1949. označila i njeno postupno potonuće u zaborav. Na sreću, ne vječni.
Vratimo se crtanom romanu! Riječ je o novom, kvalitetno produciranom izdanju Muzeja za suvremenu umjetnost, u koautorstvu Leonide Kovač kao scenaristice te likovne umjetnice i pjesnikinje Ane Mušćet kao ilustratorice, objavljenom u sklopu međunarodnog edukativnog projekta Runaway Art, uz potporu Artmentor fondacije iz švicarskog Lucerna te Ministarstva kulture i Grada Zagreba. Crtani roman naslovljen Ja borac za Leonidu Kovač podrazumijeva novu epizodu dugogodišnje znanstveno-istraživačke posvećenosti opusu Naste Rojc, a naziv potječe od njenog istoimenog, izuzetno značajnog drag-autoportreta, koji je – nevjerojatno, ali istinito! – postao izgubljen nakon slikaričine posthumne retrospektivne izložbe u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu, održane potkraj devedesetih. Ani Mušćet je ovaj projekt pak pružio priliku da snagom svog likovnog senzibiliteta interpretira prilično slojevitu i relativno zahtjevnu građu, temeljenu na pismima umjetnice i neobjavljenim autobiografskim zapisima iz kasnih dvadesetih i četrdesetih godina, koristeći u tome tehniku kolaža i dan-danas rijetko viđenu u stripovima.
Svakako vrijedi istaknuti da je posrijedi već treći strip objelodanjen u nakladničkom programu MSU-a zahvaljujući spomenutom međunarodnom projektu, nakon izdanja posvećenih Dimitriju Bašičeviću Mangelosu, autora Ivane Armanini i Marka Goluba, te Vjenceslavu Richteru autorice Dunje Janković, kojima pridružujemo i iznimno uspjelu Početnicu za konceptualce spisateljice Nade Beroš te dizajnerica i ilustratorica Klasje Habjan i Zite Nakić. Publikacije su to kakve zajednički čine najnapredniji skup aktivnosti Muzeja zadnjih godina, pravi putokaz kako se treba i može pristupati suvremenoj obradi historijski važne umjetničke građe i metodološki ju usmjeravati ka novim generacijama ljubitelja umjetnosti. Publikaciju Ja borac, čije uređivanje potpisuju Jasna Jakšić i Vesna Meštrić, a dizajn i prijelom Željko Serdarević, prati istoimena mala izložba u prizemlju Muzeja, na kojoj je postavljen dio kolaža upotrebljenih u izdanju. Razgledavanje izložbe publici je pružilo mogućnost da pored čitanja crtanog romana dobije još potpuniji uvid u načine kojima je Ana Mušćet odlučila likovno ispripovijedati fragmente životne priče Naste Rojc, pozivajući se očito na uključivanje tehnike kolaža u vokabular moderno-umjetničkog mišljenja u doba kada je slikarica stasavala, a raznovrsni avangardni -izmi činili nisku potpunih novosti među europskom umjetničkom zajednicom.
Sadržaj izdanja organiziran je netipično za strip, a standardne dimenzije albuma mekog uveza dizajner Željko Serdarević “izigrao je” tako što uvez i hrbat format sveska određuju okomito, dok je sadržaj među koricama izložen vodoravno, kao da se radi o položenom formatu. K tome, stranice ne posjeduju prepoznatljive “rešetke”, pa ih se u tom smislu ne može ni zvati “tablama”, a nema čak ni karakterističnih “oblačića”, već su kratki paragrafi teksta dani u donjem lijevom uglu svake stranice, dok kolaži Ane Mušćet slobodno “lebde” u njihovom “praznom” prostoru. Pri slaganju kolaža Mušćet je upotrebljavala reprodukcije materijala iz slikaričine osobne i umjetničke ostavštine, sačuvane ponajprije zahvaljujući maru kolekcionara dr. Josipa Kovačića i Elene Puškarsky, kombinirajući ih s fotografskim prizorima, elementima filmskih žurnala te pop-kulturnim motivima karakterističnima za rano 20. stoljeće i međuratno doba, poput nezaboravnog zasijecanja očne jabučice skalpelom iz nadrealističkog filma Andaluzijski pas Luisa Buñuela i Salvadora Dalija.
Smisao takvih kolaža je suptilna kontekstualizacija života Naste Rojc s jedne strane i njena suvremena psihologizacija s druge – svi kolaži skupa čine njezin višeznačni, jedinstveni životni portret. Zbog tako fleksibilnog likovnog postupka, montaža raznih prizora u prostor-vremenu crtanog romana Ja borac odvija se nepredvidljivije nego u mnogim drugim djelima sličnog izdavačkog žanra, možda sugerirajući nedovršenost intelektualno-umjetničkih traženja protagonistice, ali i aktualnost njenih temeljnih životnih postulata. Sve to skupa cjeloviti jezik strip-priče čini istodobno prijemčivim čitateljima i posve osebujnim, a Nastu Rojc iznova i zasluženo – sasvim nezaboravnom.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Obrisi zamišljenog zajedništva koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
ObjavljenoObjavljeno
