Kritika Piše: Igor Bezinović
Filmovi o ljudskim pravima u filmskoj genologiji nemaju posebno mjesto. Tome je tako jer pod široki pojam “filmova o ljudskim pravima” spadaju svi filmovi tematski vezani uz pravo i pravednost, neovisno o njihovom žanru ili rodu. Borba good guysa protiv bad guysa oduvijek je bila tema priča i pričanja, a u kinematografiji je prisutna u svim povijesnim razdobljima i stilovima, od holivudskih blockbustera preko animiranog filma do art filma. Jednostavno rečeno, ljudi uživaju gledati filmove u kojima se dobri bore protiv zlih.
Od dvadeset filmova u glavnom programu ovogodišnjeg Human Rights Film Festivala, njih osam je bilo o osobama koje se udruženo i organizirano bore protiv nekoga ili nečega. Dakle, gotovo pola filmova bilo je posvećeno društvenim pokretima. Tako smo imali priliku “navijati” za šaroliku ekipu, od francuskih krijumčara u 18. stoljeću (Rabah Ameur-Zaïmeche, Mandrinove pjesme), preko crnačkih disidenata u šezdesetima (Göran Hugo Olsson, Black Power Mixtape 1967-1975), durhamskih rudara u osamdesetima (Bill Morrison, Rudarske himne) i američkih ekoloških aktivista u devedesetima (Marshall Curry, Ako i jedno stablo padne: priča o fronti za oslobođenje Zemlje) do današnjih borbi autohtonog kolumbijskog naroda Nasa (Margarita Martinez i Miguel Salazar, Ukradena zemlja), izraelskih militantnih ljevičara (Nadav Lapid, Policajac), beskućnika iz Palerma (Stefano Savona, Alessia Porto i Ester Sparatore, Palazzo delle Aquile) te mještana sela Balmedie u Škotskoj (Anthony Baxter, Nasamareni ste!).
Po čemu se navedeni festivalski filmovi razlikuju od ostalih filmova posvećenih udruženim borbama, primjerice, od Hrabrog srca ili od Letećih medvjedića? Govoreći o sadržaju, bilo bi pogrešno reći da se filmovi o ljudskim pravima, za razliku od holivudskih blockbustera ili dječjih filmova, bave temama relevantnim za naše “stvarne” živote. Naime, mnogim osobama bi Leteći medvjedići mogli biti inspirativniji, a time i osobno relevantniji za njihov “stvarni” život od, primjerice, nagrađivanog igranog filma Policajac. Govoreći o formi, također bi bilo pogrešno reći da se festivalski filmovi ističu svojim stilom i strukturom, jer ne bi bilo teško argumentirati da su mnogi blockbusteri stilski neizmjerno intrigantnija djela od, npr. filmova Ukradena zemlja ili Ako i jedno stablo padne.
Pri analizi filmova o društvenim pokretima korisno je uvesti distinkciju. Na jednoj strani imamo filmove koji nas potiču da razmišljamo o samom pokretu, o njegovoj ulozi u povijesti i o njegovim nositeljima, dok s druge strane imamo filmove koji nas potiču da razmišljamo o samome filmu, o njegovoj formi i stilu (primjeri prve skupine filmova bili bi Ako i jedno stablo padne, Ukradena zemlja i Nasamareni ste!, dok bi primjeri druge skupine bili filmovi Rudarske himne i Policajac). S obzirom da se te dvije “vrste” filmova uvelike razlikuju, postavlja se pitanje koja je njihova zajednička crta? Specifična osobina filmova posvećenih društvenim pokretima (i općenito ljudskim pravima) je sposobnost aktivacije gledateljeve svijesti o pravednosti. Svijest se, pritom, ne aktivira na elementarnoj (dječjoj) razini razlikovanja onog dobrog i onog lošeg, već se aktivira na razini sposobnosti političke kontekstualizacije pravednosti.
Znači li to da su filmovi o društvenim pokretima koji gledatelja ne potiču na angažman, koji nemaju nikakav konkretni politički učinak, koji nikoga ne mobiliziraju, koji ne dovode do promjene, jednostavno loši filmovi? Taj bi nas kriterij vrednovanja doveo na izrazito sklizak teren, s obzirom da je najveći broj ljudi redovito mobiliziran populizmom (npr. filmovi Michaela Moorea), dok su filmovi koji dovode formu u pitanje (npr. Godardovi filmovi iz njegove “radikalne” faze u čiju je emancipacijsku moć toliko vjerovao) zbog gledalačkih navika osuđeni na suženu filmofilsku ili umjetničku publiku u galerijama ili na specijaliziranim festivalima. Jasno je da široku publiku, npr. gledatelje televizijskog programa, često automatski odbijaju filmovi koji se ne služe konvencionalnim filmskim “jezikom”, ali potencijal za aktivaciju makar izrazito ograničenog broja gledatelja je nužan (ne i dovoljan) uvjet kvalitete filmova o društvenim pokretima.
Teško je složiti se oko toga kada je sadržaj nekog filma informativan, a kada je samo doslovan, teško je složiti se i oko toga kada je forma filma originalna, a kada je hermetična ili pretenciozna, a osobito je problematično pitanje o tome kada je učinak na “stvarnost” emancipacijski, a ne tek populistički. Black Power Mixtape 1967-1975 Görana Huga Olssona ističe se u ovogodišnjem festivalskom programu kao izvrstan primjer uspješnoga kombiniranja sadržaja, forme i angažmana. Film tematizira militantni crnački pokret krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih, od Stokelyja Carmichaela preko Bobbyja Seala do Angele Davis, uključujući suvremene komentare, između ostalih, Eryke Badu i Harryja Belafontea. Radi se o temi koja je već desetine, ako ne i stotine puta obrađena na filmu, primjerice na prvom izdanju Subversive Film Festivala prikazan je Huey Agnès Varde, a na ovogodišnjem Sarajevo Film Festivalu je, pored Olssonovog filma, prikazan i film Soundtrack za revoluciju Billa Guttentaga i Dana Sturmana. Ono što Olssonov dokumentarac čini posebnim jest činjenica da se radi o kolažnom found footage filmu koji crnački pokret predstavlja kompiliranjem reportaža iz arhiva švedske televizije. Olsson, dakle, koristi najkonvencionalnije metode, kao što su talking heads intervjui te glas u off-u te njihovim kombiniranjem dolazi do posve novoga učinka, čime film na velikom platnu dobiva kvalitetu drugačiju od televizijske estetike. Redatelj filma stvara umjetnički drugačiju formu te baca novo svjetlo na već prežvakanu temu, a istovremeno ispunjava namjensku, aktivističku zadaću, odnosno gradi živ interes za crnački pokret.
U knjizi Prizori tuđeg stradanja Susan Sontag tvrdi: “Možemo smatrati da nam je dužnost gledati fotografije koje bilježe silnu okrutnost i zločine”. Drugim riječima, ako već ne možemo ili ne želimo ulagati našu energiju i vrijeme kako bi nepravde nestale, ono najmanje što možemo učiniti jest da budemo svjesni da nepravde kontinuirano postoje dok mi vodimo naše normalne živote. U tom kontekstu, klasične rasprave o odnosu sadržaja i forme čine se banalnima. Taj citat kao da nam govori da ako se s mještanima sela Balmedie ne želimo boriti protiv Donalda Trumpa, ako se ne želimo s narodom Nasa palicama boriti protiv državnih aparata, ako ne želimo sa sicilijanskim beskućnicima od gradskih vlasti zahtijevati stanove, ako ne želimo s izraelskim studentima otimati tajkune ili s američkim ekolozima paliti zgrade, možemo barem energiju društvenih pokreta s kino platna prenositi u našu lokalnu zajednicu.
Objavljeno
Objavljeno
