Blic Više nije nimalo neobično da se uz mnoge različite vrste umjetnosti često javlja “ženska” odrednica. Žensko pismo odavno je postalo uobičajen termin u književnosti, taj pridjev nerijetko možemo čuti i u filmskom kontekstu, pogotovo animiranom (gdje u regiji stvara čitav niz talentiranih i radišnih autorica), no možemo reći da se u posljednjih par godina na prostoru zemalja bivše Jugoslavije (pa i šire) posebno afirmirao tzv. ženski strip. Slagali se s rodnim kategorizacijama ili ne, mislim da nije sporno kako je laička, ili bolje rečeno – povremena publika, donedavno percipirala strip kao mahom muški medij izražavanja. Iako to već desetljećima nije uistinu tako, pa ni na tzv. ovim prostorima, izdavačka branša stripa na Zapadu komercijalno još uvijek ponegdje uspijeva zahvaljujući naslovima namijenjenima (muškim) pubertetlijama svih dobi (vječni izuzetak Japana ovaj put ćemo preskočiti). Međutim, kreativni kredibilitet odavno se pronalazi među autorima i autoricama koji, pored ostalog, u svojim stripovima dosljedno razaraju ustaljene rodne obrasce, pri čemu su i u regiji stvoreni neki neupitni klasici.
Sjetimo se samo nezaboravnog lika Kate u Trojici u mraku i Sedmoj žrtvi, vestern remek-djelima Andrije Maurovića i Krešimira Kovačića – vjerojatno je riječ o prvoj pravoj heroini hrvatskog (i jugoslavenskog) stripa. Spomenimo i Koraljku, središnji ženski lik poslijeratnog serijala Neven, Koraljka i Bobo Rudija Aljinovića i Žarka Bekera, ali i smionu diverzanticu Munju iz serijala Partizani Julesa Radilovića i Đorđa Lebovića. Rane heroine poslijeratnih stripova za djecu i omladinu mjestimice su još uvijek bile opterećene patrijarhalnim normama ponašanja, te katkad portretirane jednodimenzionalno, no svejedno su se isticale preuzimanjem inicijative, nepristajanjem na drugi plan i preuzimanjem bitnih uloga u strip-pričama. No, negdje od Osmoškolaca Ivice Bednjanca i njihovih predvodnica Jasne i Nine, žene u hrvatskom stripu postaju protagonistice u punom smislu riječi – premda i dalje izvršavaju socijalne role koje se od njih očekuju, čine to na vlastiti originalan način, često relativizirajući predrasude muških likova. Otud je kasnije trebalo samo načiniti skok do heroina koje su prema sebi samima razvijale sasvim kompleksan odnos, poput Plamene iz serijala Svebor i Plamena Darka Macana, Gorana Sudžuke i Matije Pisačića, Martine i Monike iz Gluhih lasta Štefa Bartolića, a dakako i prije svega Zlatke Krešimira Zimonića, jedne od najneobičnijih i najslojevitijih ženskih ličnosti stvorenih u stripu uopće.
Prema dosad rečenom čini se da su za rodno liberalni karakter ovdašnjih stripova donedavno bili zaduženi isključivo muškarci! Brzoplet zaključak bio bi takav, no naravno, stvari nisu baš tako jednoznačne. Mnogo prije novijeg “buma” ženskog stripa u regiji postojale su itekako zrele autorice i umjetnice koje i dan-danas djeluju, a počele su se afirmirati na alternativnoj strip sceni još osamdesetih godina, primjerice Magda Dulčić i Helena Klakočar, koje će početkom dvijetisućitih biti u postavi jedne od prvih strip-grupa u kojima su žene bile podjednako zastupljene kao i muškarci – Divljeg Oka. Štoviše, Helena Klakočar je 1999. na jednom od najvećih svjetskih strip festivala u francuskom gradu Angoulemeu osvojila nagradu Alpha-Art za najbolji inozemni crtani roman na tamnošnjem tržištu, za svoj strip Passage en douce, što ostaje jedan od najvećih individualnih uspjeha nekog hrvatskog autora/ice u Europi. Dakle, domaće autorice u inozemstvu su se afirmirale gotovo simultano s autorima, kolektivno krajem devedesetih godina.
Pojavljivanje grupe Divlje Oko (u međuvremenu raspuštene) na domaćoj strip-sceni koincidiralo je s okupljanjem danas globalno prepoznatih Komikaza, jedne od središnjih regionalnih umjetničkih pojava u 21. stoljeću, koju u medijima posvećenima nezavisnoj kulturi i civilnom društvu zaista ne treba posebno predstavljati. Ovom prilikom dovoljno je reći kako je neformalni strip-kolektiv predvođen Ivanom Armanini, osnivačicom te glavnom organizatoricom i agitanticom, izvršio ključnu ulogu u povezivanju različitih mlađih strip-autorica dotad samotno raštrkanih za vlastitim crtaćim stolovima. Neke od nekadašnjih članica Divljeg Oka, Dunja Janković i posebno Irena Jukić Pranjić, također su izvršile golem organizacijski posao u različitim formatima, na temelju čega je danas u regiji zastupljenost žena u stripu postala maltene samorazumljiva, kakva i treba biti. Prepoznavanje prilično brojnih i generacijski raznovrsnih autorica iz Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije, Crne Gore i Makedonije kao relativno kohezivne skupine krenulo je zasigurno s objavljivanjem pozamašne monografije Ženski strip na Balkanu urednice Irene Jukić Pranjić (Fibra, 2010.), kojoj je prethodio, a djelomično ju i potaknuo tematski broj časopisa za strip Kvadrat, u kojem je urednik Vjekoslav Đaniš također okupio mnoge autorice ubrzo zastupljene u monografiji. Ipak, karakteristično je da su mlađe od tih autorica dotad već imale višegodišnje iskustvo objavljivanja u digitalnim i tiskanim izdanjima Komikaza, kao i predstavljanja na različitim izložbama i festivalima kojih je iz godine u godinu sve više. K tome, budući da je 13. broj tiskanog strip-magazina Komikaza nominiran za prestižnu nagradu za najbolji “Alternativni strip” na ovogodišnjem Angoulemeu, što je važno priznanje i svim autoricama koje su tamo objavile stripove, čini se da je sazrijelo vrijeme za svojevrsnu retrospektivu.
Kolektivna retrospektiva najzanimljivijih stripova koje je u novije vrijeme heterogena grupa autorica iz regije i Europe objavila na stranicama Komikaza organizirana je u formi putujuće izložbe Femicomix, čija je prva postava bio festival Crack u Rimu, a druga je radni prostor Zadruge Praksa u Puli, u trajanju od 15. do 23. kolovoza. Treća postaja izložbe bit će Kino Šiška u Ljubljani, gdje će ona najduže i trajati, od 29. rujna do 19. listopada. Autorice koje izlažu su čitateljima Komikaza već dobro poznata imena, dok će radove nekih od njih posjetitelji namjernici sada možda napokon otkriti. One su Amanda Baeza (Portugal), Bojana Bogovac (Crna Gora), Nele Broenner (Njemačka), Nina Bunjevac (Kanada), Petra Brnardić, Petra Balekić, Ena Jurov, Dunja Janković, Ivana Pipal, Lina Rica (Hrvatska), Amandine Meyer (Francuska), Neja Tomšič, Petra Varl (Slovenija), Katie Woznicki (SAD/Srbija), Agneizska Piksa (Poljska), Anna Ehrlemark (Švedska) i Ivana Armanini (Hrvatska/Slovenija). Njihove strip-table na izložbi su prezentirane u obliku plakata velikih dimenzija, pri čemu su neke autorice zastupljene s nekoliko stripova, dok su plakati s tablama također otisnuti u izvrsno opremljenoj mapi A3 formata, u biti pratećoj publikaciji izložbe gdje je objavljen i uvodni tekst Asje Bakić.
Promatrajući stripove svih sedamnaest autorica, lako je zaključiti da im je zajedničko tek ponešto – činjenica da su sve žene i da sve žele stvarati stripove u kojima računaju na angažirane čitatelje spremne na aktivno sudjelovanje u izgradnji naracije, što njihovim stripovima uglavnom oduzima, uvjetno rečeno, komercijalni karakter. Ipak, tržišna isplativost je u suvremenom stripu vrlo relativna kategorija, a kako je riječ o iznimno demokratskom i inkluzivnom mediju izražavanja, nije ni čudo da autori sami pronalaze načine da svojim stripovima dopru du zainteresirane publike. Također, ta publika nije tako mala kao što se na prvi pogled čini! Dapače, ona je svjetonazorom bliska autorima/icama i s njima postupno stvara aktivnu i otvorenu zajednicu stripoljubaca.
Stoga su stripovi koji se mogu vidjeti na izložbi Femicomix izazovni na različite načine, bilo da plijene originalnim grafičkim stilom i nesvakidašnjim, nadrealnim motivima, bilo da zadržavaju pažnju promatrača maštovitim pripovjednim postupcima koji ne mare za standardne strip-konvencije. Primjerice, za autoricu poput Dunje Janković nije nimalo neuobičajeno komunicirati potpuno apstraktnim jezikom kojim se prenose određena raspoloženja i ugođaji, kao što joj nije strano ni sličnim postupkom parodirati i rastakati neke postojeće stripove, ogolivši njihov jezik na proste faktore i stvarajući tako vlastite autentične cjeline. S druge strane, neki su stripovi iznimno verbalni, poput ostvarenja Ene Jurov i Nine Bunjevac, ali opet na različite načine. Nina Bunjevac u svom prepoznatljivom, minucioznom ilustratorskom stilu stvara vlastitu satiričku varijantu noir žanra, politizirajući rodne odnose u temeljima kriminalističkih priča. Njezin plastični, zasićeni grafički izraz sižeima i likovima pruža veliku uvjerljivost – marginalci globalne pop-kulture pretvaraju se u simbole neravnopravnih i problematičnih društvenih odnosa. Stripovi Ene Jurov intimniji su u uobičajenom smislu riječi. Ona izvrće naglavce koncept jednog od tipičnih proizvoda turističke industrije – razglednice, transformirajući njezin unificirani modus komunikacije u sasvim drugačiji oblik pospremanja sjećanja. Na taj način različita mjesta u kojima je Ena Jurov nekoliko godina živjela i radila postaju dio njezine posve originalne topografije sjećanja, o kojoj pripovijeda šarmantno i inteligentno. Ukratko, već iz ovih nekoliko primjera vidljivo je koliko umjetnice njeguju samostalne i distinktivne autorske osobnosti, dok je ono što ih ujedinjuje visoka, beskompromisna razina stvaralačke ambicije.
Uistinu, stripovi koje su ove žene stvorile u posljednje vrijeme odličan su argument u prilog tezi da je taj medij sposoban u sebe upiti nebrojene mogućnosti izražavanja, kao što nema tema koje se u stripu ne bi mogle obraditi. Iako među autoricama postoje zajednički nazivnici, njihovo povezivanje po rodnom ključu više je iskaz socijalne inkluzivnosti stripa negoli izraz neke dosljedne univerzalne estetike. Međutim, takvo je određivanje svejedno važno jer upućuje na nezanemarivu političnost devete umjetnosti, koja u doba interneta postaje sve relevantnija. Kada se jednog dana budemo osvrtali unazad u nekoj budućoj povijesti stripa u regiji, moći ćemo reći da su ove autorice u tom procesu odigrale važnu pionirsku ulogu.
ObjavljenoObjavljeno
