Zadar snova 2016.
Piše: Ana Gospić Županović
Premda se u medijima mogla susresti i atribucija “jubilarno”, ovogodišnje je izdanje Zadra snova odlučilo preskočiti ikakve obljetničarske primisli kao isprazne floskule i puki formalizam ili na prvi pogled sasvim nevažno sitničarenje. Premda je druga desetljetka doista impresivna brojka koja sugerira teško dosegnutu punoljetnost, ako već ne i postojanu zrelost, uvidom u festivalsko ozračje ili sportsko-kondicijskim leksikom “stanje na terenu”, taj se dojam naglo preobražava i stropoštava u nišu više medikalne ili medicinske provenijencije. Jednostavnije rečeno, pojedini su organi u kritičnom stanju, ali je srce još uvijek donekle vitalno. Ova ponešto drastična usporedba ne odnosi se toliko na repertoarni dio programa, koji uostalom dobrim dijelom ovisi i o dobivenim financijskim sredstvima, a koja bi naravno uvijek mogla biti veća, već više na stihijsku organizaciju i već poslovični tehnički kaos. U takvim se okolnostima onda dešava i nejednak tretman izvođača, kao i to da izvođači bivaju primorani otkazati izvedbu u zadnji čas što publika saznaje na licu mjesta, poljubivši vrata skupa s izvođačima. Tako su bile otkazane čak tri izvedbe, što zbog neadekvatnih, što zbog neosiguranih tehničkih uvjeta, pa dobar dio planiranog programa nije uopće realiziran. Zbog izvanrednih ovogodišnjih neprilika moguće je da se dio programa naknadno izvede. Dojam je također da se festivalu u pripremnoj fazi sveukupno posvećuje premalo vremena, tako da određena ležernost, katkada i dobrodošla, zadobiva neko izobličeno naličje uhodane šprance. S obzirom da su uzroci navedenim turbulencijama vrlo različite prirode (materijalni uvjeti u nezavisnom sektoru u kojima je uvijek otežano raditi, premali broj ljudi koji produciraju festival, problemi koordinacije, tehnička neopremljenost i slično), umjesto daljnjih analiza koncentrirajmo se radije na izvedeni program.
Festival je otvoren ciklusom objedinjenih kraćih performansa Ljudi, a ne brojevi izvedenim na nekoliko središnjih gradskih lokacija na otvorenom s namjerom tematizacije i refleksije trenutnog društveno-ekonomskog stanja i pozicije mladih u društvu. Na trgu se izvodi šarmantno-poremećena izvedba državne himne (Luka Knez) dok središnji i najosmišljeniji dio na antičkom Forumu čini korska izvedba ulomka iz poeme Želimira Periša Zadarska. Izvedbi se priključio i autor aktiviravši nekoliko puta sirenu za uzbunu ili vatrogasni alarm. Korom dirigira Tina Keserović obučena u kostim sirene roza boje, dok izvođači (Lara Nekić, Nives Tušak, Roberto Vodanović, Fran Sakač, Martin Kranjčec, Alain Marin, Luka Knez, Ivan Šarlija i dr.) deklamiraju stihove o propalim zadarskim tvornicama, firmama i stanju radništva danas.
Kazališni dio programa velikim je dijelom sastavljen od završnih produkcija (ispita) studenata hrvatskih dramskih akademija, a okosnica svih ovogodišnjih izvedbi je novo čitanje ili interpretacija (klasičnog) dramskog teksta. Groteskna Ionescova Instrukcija ponudila je studioznu i osobito minucioznu glumačku izvedbu, duet Lovre Ivankovića kao profesora i Tene-Antonije Torjanac u ulozi učenice (mentori Rade Šerbedžija i Lenka Udovički). Cjelokupna produkcija suptilno je osmišljena sve do najsitnijih detalja uključujući scenografiju, kostimografiju i glazbu (redateljica Nataša Antulov). Vrlo revno i dosljedno sačuvan je dijaloški dio izvornika, s iznimkom izostavljenog lika sluškinje (na taj je način tekst upadljivije bliži današnjem vremenu), s pokojim sitnijim dodatkom u vidu rekvizita poput zdjele juhe s hrenovkama čiji značaj zauzima središnji dio izvedbe. Završni čin ubojstva nije prikazan izravno na sceni, već je odabrana ekspresivna, vrlo efektna zvučna kulisa različitih, intenzivnih krikova koje glumci izvode u pred- prostoru. Sjajna i vrlo nadahnuta glumačka izvedba razoružala je sve prisutne, a netom diplomirani Ivanković mogao bi već sada držati glumačke lekcije mnogim iskusnijim kolegama.
Zanimljiva je i monokoreodramska izvedba energične Selme Mehić (mentorica Maja Đurinović) koja na vrlo temperamentan način utjelovljuje Krležinu Salomu. Kao gost izvođač kratko se pojavljuje i Alain Marin utjelovljući Krležu, no to više narušava no što obogaćuje izvedbu. Uz izvrsno vladanje tekstom i čistu glasovnu artikulaciju, njezinu izvedbu određuje dinamična preciznost brzih (ponekad i prebrzih) izmjena gesti i plesnog pokreta (stilski povremeno bliskog izričaju modernog baleta), čineći dojmljivu sinesteziju plesa i riječi. Mehić uz znakovito korištenje marama različitih boja sugestivno prelazi u različite etape priče prenoseći ekspresivne Salomine preobrazbe, od početnih dvojbi, dosade i zgađenosti do političke borbe. Poštujući Krležin tekst (spajanjem različitih inačica), njezina je Saloma kompleksni i uvjerljivi prikaz dominantne, cinične, inteligentne i tipično krležijanske demonski zavodljive ljepotice. Dodatno, vrućoj atmosferi izvedbe na otvorenom u dvorištu zgrade Županije osobito pridonosi i ugođaj razigrane ljetne večeri sa cvrčcima i morem u pozadini.
Dok se ova izvedba dobro sljubila s postojećim ambijentom, pojedini izvedbeni prostori nisu se pokazali adekvatnima, dijelom narušavajući recepciju izvedbe što zbog propuštanja vanjskih zvukova, što zbog monumentalnosti i zadanosti prostora. Premda je jedna od misija Zadra snova otkrivanje novih izvedbenih prostora i izmještanje izvedbi u neklasične prostore, takva praksa može imati i neželjene efekte. Veći dio programa izveden je u desakraliziranoj crkvi sv. Nikole, što bez obzira na lošiju zvučnu izolaciju nije imalo značajnije posljedice po recepciju, dok se izložbeni prostor Državnog arhiva pokazao vidljivo problematičan. U suženom prostoru, naprimjer, pomalo groteskno je djelovala scenografija interaktivne predstave za djecu Kako nastaje kazališna predstava (ADU Zagreb). Dramaturški i režijski (Sunčica Sodar i Hrvoje Korbar) koherentna, predstava je zahvaljujući neujednačenim glumačkim nastupima izgubila na kvaliteti, no ni to nije omelo brojnu djecu u uživanju i sudjelovanju. Uz određene prilagodbe, u istom je prostoru izvedena i nova predstava Zadarskog plesnog ansambla.
Prostor sv. Donata svojom je zadanošću i monumentalnošću nepotrebno opteretio plesnu solo izvedbu Nikoline Komljenović Objekt u subjekt prelazi#Kralježnica. Dosljedno formalistički rad bolje bi se uklopio u uži, komorniji prostor radi lakšeg praćenja transformacija plesnog tijela. Najsugestivniji je završni dio u kojemu strukturalno-kompozicijski zadana vertikalnost koreografskog principa naposljetku dolazi do svog kulminacijskog izražaja. Solo izvedba Brune Isakovića Nečastive u izvedbenom je i koreografskom smislu puno uzbudljivije djelo. Ovaj rad autor razvija posljednjih nekoliko godina, a na festivalu je prikazan završni dio početne etape. Izloženo tijelo izvođača kroz propitivanje odnosa s publikom, čime se dodatno potencira internalizirana izvedba, prvenstveno aktivnost torza, koncentrirano oblikuje niz tjelesnih transformacija različitih intenziteta i vizualnih podražaja, uspijevajući u potpunosti uvući pogled promatrača u minimalistički predočene, snažne tjelesne akcije i vibracije. Istražujući suodnos disanja i tjelesne akcije Isaković predano oblikuje, razobličava i dinamično transformira unutranje kretanje demonstrirajući različite aspekte figuralnosti tijela. Izloženo se tijelo tako stalno iznova razotkriva i stvara u svom doslovnom, skulpturalnom obliku.
Doživljena kao senzacija i pravi festivalski vrhunac bila je predstava Hoerspiel u skladnoj (i ponešto kakofoničnoj) izvedbi “malog radiofonijskog teatra” pod ravnanjem Pavlice Bajsić Brazzoduro.
Jedno od značajnijih obilježja Zadra snova je i kontinuirana orijentacija ne samo na reprezentacijsko-revijalni format, već uspostavljanje produkcijske platforme koja lokalnim autorima nudi mogućnosti izvedbe i prezentacije. Ove je godine premijerno izvedena Mrtva svadba u režiji Vinka Radovčića, zadarskog “multitaskera”: redatelja, glumca, producenta, voditelja festivala. Kazališno važnija zbog predstavljanja ovog zanemarenog, pravog malog tekstualnog dragulja tzv. mlade hrvatske drame (Asja Srnec Todorović), Mrtva svadba režijski je nešto uspješnija (u smislu stilske dosljednosti, ako se zanemari nepotrebno, učestalo prešetavanje po prostoru izvedbe) od izvedbenog dijela, koji je obilježen tipičnim glumačkim boljkama mladih, neprofesionalnih izvođača. Shvaćajući ovu poetičnu dramu više kao grotesku nego kao žanrovski miks u tradiciji dramaturgije apsurda, režijski je naglašeno groteskno naličje i intenzitet smrti kao sveprisutne pojave. Od četvero glumaca najbolje se snalazi Radovčić odigravši u zakrabuljenom kostimu ulogu mrtve majke. Određenu scensku privlačnost i koncentraciju ima i Luka Knez, premda najviše plaća danak neiskustva. Roko Brkić postojano drži jedan grublji intenzitet, dok Ivana Begović Habuš vrluda još tražeći neki opipljiviji smjer. Predstavi nedostaje glumačko i dramaturško nijansiranje, na čemu bi se moglo još poraditi, s obzirom da efektna i pomno odabrana scenografija i kostimografija (Luka Lang) uz glazbu i svjetlo naglašeno zasjenjuje sve ostale, stožerne aspekte izvedbe. Osim što je tekst na pojedinim mjestima bitno skraćen, pa gledatelj teže razumijeva ono što se očevidno događa, najvećim se problemom nadaje prebrzi i gotovo furiozni tempo većeg dijela izvedbe. Za potpuniji doživljaj bilo bi važno osluhnuti pauze i doseći određeni nivo tišine između i tijekom izgovorenog, s obzirom da drama više progovara upravo u tim malim naznačenim međuprostorima.
Očekivana festivalska “kruna” bila je pretpremijerna izvedba drame Tijest ljubljanskog Mini teatra redatelja Ivice Buljana. Zadar snova je ustaljeni koproducent Buljanovih predstava, a kako je upravo Ivica Buljan festivalski najpreferiraniji autor cijeli bi se festival u nekoj otkačenijoj internacionalnoj varijanti mogao podnasloviti i kao Buljan und andere. Ovaj se put Buljan ponovno odlučio uhvatiti u koštac s okrutnom, teško izvodljivom Senekinom tragičkom dramaturgijom, oslonivši se prvenstveno na glumački izvedbeni potencijal i energetski naboj tijela što je rezultiralo atmosferski zanimljivim i izvedbeno uspješnim scenskim djelom. Za razliku od, primjerice, kaotične Grobnice za Borisa Davidoviča odigrane na jednom od prošlogodišnjih festivala, ovdje se Buljanov redateljski rukopis puno lakše udomljuje i donekle uravnoteženo, nasuprot brutalnom, kanibalističkom tematskom sadržaju, smiruje. Gornji prostor izvedbe uokviruju ogromne marame/platna vedrih boja, dok je centralno poprište mučkog bratskog okršaja ogromnim količinama brašna i soli nasuti pod sv. Nikole u čijem je središtu zapaljena lomača, živa vatra čije pucketanje lagano i gotovo ritualno uvodi gledatelje u prostor igre.
S obzirom da se predstava izvodila na slovenskom jeziku, prije početka redatelj je kontekstualizirao sadržaj teksta i pojasnio ključne scene pa se osnovni tok mogao koliko-toliko pratiti, zahvaljujući i Tantalovu “prologu” u izvedbi Milene Zupančić. Kako ipak nije bilo najavljeno da će se predstava igrati na slovenskom dio je publike morao ostati razočaran, dok se dobrohotniji ostatak prepustio praćenju i promatranju izmjenjujućih, dojmljivih glumačkih vokalno-tjelesnih intenziteta u kojima prednjače odlični Marko Mandić (Atrej) i Robert Waltl u ulozi Tijesta, posebno zanimljiv u gozbenoj sceni jedenja pečenog mesa koja zaprima gotovo polovicu predstave. Emocionalno sugestivnoj i strastveno razornoj izvedbi dvojice aktera na sceni se pridružuju u nešto manjem intenzitetu Gregor Prah i Benjamin Krnetić, a u predstavi još nastupaju mladi Voranc i Franc Mandić u ulozi Tijesta i Atreja kao djece, utjelovljući scene hrvanja i dječje igre. Stožerni element predstave, glumačku izvedbu, dopunjuje kraći dio glazbene podloge (violinski intermezzo) uz simboličke rekvizite kojima se kompozicijski, slijedeći različite rasporede izvedbenih tijela, oblikuju i upečatljivi vizualni prizori. Kako je riječ o predstavi u nastajanju, a prije svega s obzirom na recepcijski šum (nerazumijevanje teksta), ostaje pitanje može li nam Seneka uopće što reći svojom dramaturgijom “krvi i osvete” danas. Čini se kako je za drastični prikaz i razna izobličenja ljudske prirode ionako dovoljno svakodnevnog materijala.
U glazbenom dijelu programa, realiziranom u suradnji s festivalom Novalis, raznim su se zvučnim instalacijama i svirkom uživo uz popratne goste izvođače predstavili eksperimentalni ansambli Chromoson i Reactive.
Kad se sve zbroji, a ništa ne oduzme, vidljivo je da festival teško zadržava reputaciju prvih slavnih godina kada je uspijevao prezentirati ono najbolje i najsvježije od hrvatskog novog kazališta i izvedbenih umjetnosti. Profilacija festivala zadnjih godina opstaje s jedne strane kao svojevrstan poligon za afirmaciju mladih i vidljivije isticanje pojedinih domaćih autora, dok se s druge strane nastoji održati revijalni kontinuitet smotre bez bitnijih pomaka u koncepcijskom ili programskom smislu. S obzirom da se radi o jedinom festivalu takvog tipa, može se smatrati kako i dalje zadržava svoje određeno mjesto i značenje. Ipak, za nadati se je da će svojevrsni zamor materijala zahvaljujući novom vodstvu već iduće godine biti prevladan. U suprotnom, festival bi se mogao prometnuti u vlastitu suprotnost, upravo u ono protiv čega se godinama uporno borio, što bi bila velika šteta, osobito stoga što festival ima postojanu i vrlo naklonjenu publiku, te što je i samome sebi, neovisno o kontekstu i nekim boljim vremenima, nametnuo nešto veća očekivanja.
Objavljeno