Tema Projekt SubScena koji provode Autonomni kulturni centar Attack i udruga Cirkorama sastoji se od redovitih večeri urbane poezije koje funkcioniraju po principu open mica, izvedbama eksperimentalnog i istraživačkog karaktera koje uključuju ples, kazalište i suvremeni cirkus te rezidencije. Na prvoj ovogodišnjoj rezidenciji sudjelovale su cirkuske umjetnice Jelena Kalaica i Tatjana Vuletić te u Filmskom studiju u Medici publici predstavile rezultate svog rada. S obzirom na to da je rezidencija u trajanju od deset dana, ona je pogodna za eksperiment i skicu više negoli za postavljanje doista razrađene izvedbe pa je tako i projekt Murphy predstavljen kao “rad u nastajanju”. Junakinje ove predstave su dvije cirkuske izvođačice koje kroz niz duhovitih događaja na svojoj koži doživljavaju poznati Murphyjev zakon koji glasi: “ako nešto može poći po zlu, poći će po zlu”.
U uvodnoj sceni prijateljice sjede za stolom i mažu džem na kruh. Iz toga spontano uslijede pokušaji da se kruhom žonglira pri čemu jedna uspijeva kruh uhvatiti na suhoj strani, a druga ne, što je poticaj rivalstvu. Počinje nadmetanje u kojem si dobacuju šnite kruha čiji se broj povećava s dvije na četiri, a komičnu kulminaciju dostiže kada Vuletić završi s džemom po licu. Kroz ovaj segment junakinje se neverbalno karakteriziraju – Jelena Kalaica je u igri opuštena i ne mari pretjerano za svoju partnericu dok Tatjana Vuletić ima potrebu za nadmetanjem, lako se ražesti i izvlači deblji kraj.
Njihov obrok prekida telefonski poziv, te kroz zvučnik u dvorani možemo čuti glas producentice Željke koja ih zove da nastupe na festivalu već večeras. Malo su iznenađene, no pristanu kada čuju za honorar. Tada se stol s hranom pomakne na bočni dio scene, stolice postanu sjedišta u autu dok se naše junakinje voze prema festivalu, a njihove misli čujemo reproducirane na isti način kao i telefonski poziv. Tatjana Vuletić nervozno kopa po platnenoj vreći koja joj je u krilu i shvati da je u žurbi zaboravila torbu s opremom i kostimom, a sa sobom ima samo kruh. Pored nje Kalaica bezbrižno njiše glavom i u mislima pjevuši. Kada stignu, Vuletić nervozno stane pred publiku, a Kalaica priđe stolu za kojim su maločas jele, dobaci “budem ti ja džemala” i krene udarati žličicama po staklenkama. Ovaj segment je zanimljiv zbog dvije karakteristike koje obilježavaju čitavu izvedbu – nepretencioznost zbog koje svaka šala zvuči kao da je dobačena na prijateljskom druženju i uzrokuje grohot u publici, a druga je velika vještina izvođačica zbog koje je igra s obručem dojmljiva i lijepa.
Prije idućeg cirkuskog segmenta producentica Željka ponovno zove, ovaj put da javi da je “konstrukcija spremna, ali ne znam koliko je stabilna.” Radi se o konstrukciji za viseći obruč u daljem dijelu dvorane koju Vuletić pridržava dok Kalaica na njoj pleše. S obzirom na to da se konstrukcija podosta klima samo je manji dio sekvence izveden tako da izvođačica visi s obruča. Naglasak nije na akrobacijama nego na pokretima poput izmicanja i provlačenja kroz obruč čiji ritam se poklapa s vrtnjom obruča. Vještina se ovdje pokazuje u preciznosti zbog koje obruč djeluje kao da ga plesačica kontrolira čak i kada ga ne dira. Nakon toga, u svom posljednjem pozivu producentica ih obavještava da nažalost ipak neće biti honorara. Za kraj izvođačice prekriju razočarana lica šnitama kruha na kojima su probijene rupe kao oči i nacrtan polukrug džemom kao nasmijana usta.
Nakon izvedbe organizatori su predvidjeli vrijeme za pitanja iz publike. Nakon prigovora jednog dječaka da nije lijepo bacati hranu, s čime su se izvođačice složile i rekle da su kruh štedile koliko su mogle, uslijedile su pohvale. One su se uglavnom svele na oduševljenje time koliko je predstava uspješna s obzirom na to da je nastala u tako kratkom roku i s druge strane, prepoznavanje nestabilnog procesa rada kao karakterističnog za cirkusku scenu. O tome da je hrvatska cirkuska scena jaka svjedoči to da je na dan izvedbe o kojoj pišem u Zagrebu održan još jedan cirkuski događaj, a to je Noć mračnog cirkusa u organizaciji kolektiva Tricycle Trauma. Udruga Cirkorama aktivna je skoro dvadeset godina, proizvela je brojne izvedbe, od 2020. sudjeluje u obilježavanju međunarodne Noći cirkusa te je članica međunarodne mreže suvremenog cirkusa Cirkostrada.
No, cirkus u Hrvatskoj i dalje nema status izvedbene umjetnosti zbog čega cirkuske organizacije funkcioniraju kao udruge, a cirkuski umjetnici nemaju prava koja imaju njihovi kolege. Time je onemogućeno formiranje jedinstvenog prostora za suvremeni cirkus, čime je u velikoj mjeri otežan razvoj mladim umjetnicima i mogućnost produkcije većih i ambicioznijih projekata. Murphyjev zakon dobio je ime po američkom zrakoplovnom inženjeru Edwardu Murphyju koji ga je primijetio u svome poslu, tako da on u svojoj osnovi ne označava apsolutnu nesreću nego neuspjeli pokušaj. Time se on pokazuje kao zgodan simbol čitave scene suvremenog cirkusa – s jedne strane imamo velike i vrijedne napore izvođača, a s druge strane potpuni neuspjeh da se scena učvrsti pravnom i institucionalnom podrškom. Upravo zbog svoje šarmantne jednostavnosti, Murphy djeluje kao jako spretna kritika.
ObjavljenoObjavljeno
