Rubrike Zvučno zagađenje (eng. sound pollution), odnosno zagađenje bukom (eng. noise pollution), donedavno široj javnosti sasvim nepoznati pojmovi, recentno se nažalost mogu sve učestalije pronaći u napisima ekoloških tema. Uz bok zagađenju voda i zraka, Svjetska zdravstvena organizacija proglasila je zvučno zagađenje trećom najvećom opasnosti po naš ekosustav, dok se ekologija zvuka, odnosno ekoakustika, od svojih početaka u 1960-ima razvila u kompliciranu disciplinu višeslojnih rakursa i sadržajnih planova istraživanja, polarizirajući se upravo oko linije koja dijeli umjetničko i znanstveno bavljenje materijom. Pionir umjetničke zvučne ekologije kanadski je skladatelj R. Murray Schafer, o čijem se radu i konsekvencama njegovog umjetničkog promišljanja može dostatno saznati i iz kratkog dokumentarca Listen, prikazanom i u zagrebačkom kinu Tuškanac 2017. godine u sklopu predstavljanja glazbene baštine Kanade, koja je te godine slavila svoj 150. rođendan. Kanada, opće je poznato, zemlja je zaštite okoliša kao osviještenog životnog stila, a kanadska svijest o tradiciji i važnosti ekologije zvuka vidljiv je čak i u turističkoj ponudi. U obliku soundwalk tura po urbanim središtima kanadskih gradova šetaču (i slušaču!) se nudi još jedna perspektiva i dimenzija upoznavanja lokaliteta i njegovog ekosustava, ali i potenciranje i propitivanje vlastitih socio-kognitivnih i estetskih doživljaja.
Hrvatska je pak zemlja čija se ekonomija velikim dijelom bazira na turizmu. No dok se prezentiramo kroz sliku tisuću sunčanih otoka, u urbanim središtima sve je manje zelenih površina, a zbrinjavanje otpada postaje sve većim problemom. U takvoj zemlji bez suvisle ekološke strategije, nedavno je nastao (i ostao ispod radara kulturne javnosti) ekoakustički angažiran i utemeljen album Requiem for the Undersea violinistice i novomedijske umjetnice Manje Ristić.
Završivši studij klasične violine na Fakultetu muzičke umetnosti u Beogradu, Ristić je školovanje nastavila na slavnom Royal College of Music u Londonu. S praktički stalnom današnjom adresom na Korčuli, na koju se njen glazbeni i umjetnički rad uvelike oslanja, Ristić pronalazi svoj umjetnički diskurs upravo u elektroakustičkoj glazbi. Premda je na hrvatskom terenu nedovoljno eksponirana, Ristić je aktivna sudionica sve propulzivnije scene eksperimentalne i impro-glazbe, koja je svojom kvalitetom i nepobitnom svrsishodnošću iznjedrila jaku, regionalno povezanu mrežu relevantnih umjetnika, institucija, festivala, projekata i programa. Na domaćem terenu Ristić je ponajviše surađivala s korčulanskom Sivom zonom, gostovala je na i splitskom sound art festivalu Ispod bine, a vrijedi spomenuti i njen prekrasan album Silba Soundmap.
Requiem for the Undersea donosi kolekciju radova nastalih na osnovi snimaka zvučne okoline grada i akvatorija otoka Korčule. Četiri zasebne cjeline u glazbenoj se materiji, u zalihi zvučnog materijala koji koriste, samo na prvo slušanje čine vrlo srodnima. Međutim, s izvrsnim osjećajem za odnose između zvukovnih elemenata, kako u vremenskom kontinuitetu, gradeći narativnu dimenziju prizora, tako i – još izraženije i uspješnije – u teksturi, Ristić skladateljskom manipulacijom građe, njezinom obradom i sintetiziranjem, gradi višedimenzionalne, nadnarativne prizore. Slušatelju je pritom dano dovoljno vremena da najprije istraži i rekonstruira zvučne ulaze, a zatim da zaboravi sva referentna mjesta kako bi neutralno i neopterećeno doživio glazbenu cjelinu. U nekom tradicionalnom žargonu reklo bi se da Ristić dobro frazira, što je kvaliteta koju je moguće pronaći i njenom u projektu Children of the Island, nostalgičnoj posveti djetinjstvu, ljetu, toplini na koži i suncu u očima, nastalom u suradnji sa Sivom zonom.
Prvi broj, Requiem for the Undersea, po kojem je ovaj homogeni album dobio ime, započinje svijetom teške mašinerije. Međutim, ona kod Ristić zvuči gotovo blago i tromo, sugerira sjetu, raspadanje i odumiranje, a cijela minijatura svoju konačnu posvetu mrtvima mora dobiva upravo uvođenjem melodijsko-ritmičke linije kvazi-zvona. Najrazrađeniji i atmosferom najintrigantniji broj albuma je Water Chains, koji pak donosi predsnimljene i obrađene, ali i sintetizirane zvučne fragmente i mikroelemente, koje Ristić slaže u različite planove s jasnom funkcijom i namjerom da kod nekih istakne njihovu imanentnu ritmičnost ili pak određenu specifičnu teksturu. No oni ovdje zvuče tek kao kulisa koja pri svojem vlastitom zvučnom zgušnjavanju u prvi plan izbacuje svojevrsnu varijaciju ponovljenog ritmiziranog motiva iz prvoga broja.
U Puntin mašini noseća kvaliteta je svakako odlična skladateljska gesta u zvuku violončela, gdje razrada umjetničke ideje ulazi u polje klasičnog vida skladateljskog rada za instrument(om). Radi se o odličnom komadu, u kojem je Ristić pokazala izrazitu spretnost i muzikalnost u pristupu ovom instrumentu bogatog timbra, koji je upravo zbog svoje elastičnosti vrlo često korišten baš u elektroakustičkim radovima. Puntin mašina otvara beskraj zvučnih slika, od duboke nečujne frekvencije pramora, iskonskog mraka i usamljenosti pa do trome hrđave beštije koja klizi plavom površinom rastvarajući i režući ju. Posljednji broj ovog kvadriptiha, Vrnik Lenga, atmosferom se najviše razlikuje od svojih prethodnika. Donoseći novu razinu zvučnosti mora, onu njegovih olujnih razigranosti i valova, onu gustih borova i zvučnih zrikavaca koji ga konstantno pokušavaju nadglasati, on je, jednako kao i album u cjelini, izuzetno sofisticiran i profinjen. No nažalost je ujedno i najkraći na albumu te ostavlja dojam kakve završne skice, tek oproštaja mora od slušatelja.
Requiem for the Undersea nemoguće je ne promatrati iz dva rakursa, sociološko-političkog i umjetničko-estetskog. Međutim, kod oba vrijede isti principi odnosa elemenata. Ristić na akustičku, ali i tematsku površinu izvlači periferno iskustvo otoka Korčule – buku mehaničkih strojeva, kontinuirano uništavanje jadranskog ekosustava. Ipak, prodorne predsnimljene zvukove strojeva ne postavlja u kontrapoziciju u odnosu prema korištenoj predsnimljenoj građi iz svojevrsnog arhetipskog spektra krajolika. Kada tomu ne bi bilo tako, rekli bismo da je Ristić odnos prema temi, ali i način njezinog komentara, shvatila i iznijela isuviše banalno. Međutim, nipošto se ne radi o tome. Kako sama kaže, “arhiviranje zvučnih zapisa podmorja” na ovom albumu prolazi temeljitu skladateljsko-tehničku obradu. Elokventnom i elegantnom rekontekstualizacijom predsnimljene zvučne građe kroz ritmiziranje, superponiranje boja, tekstura, gustoće, dinamike, pa čak i tempa, Ristić je proizvela melankolično, lijepo i istovremeno sablasno izdanje. Još važnije, recikliranjem i skladateljskom reorganizacijom stavila je fokus na izuzetno važno pitanje zvučnog ekosustava, zvučnog identiteta okoline koja nas čini i koju mi činimo.
ObjavljenoObjavljeno
