Intervju Tim Hecker / Tajga & Tundra, Močvara, Zagreb
Piše: Antonio Pošćić
Unatoč dojmu koji se stječe iščitavanjem tekstova koji su o karijeri muzičara i skladatelja elektroničke glazbe Tima Heckera napisani tijekom proteklih pet godina, pažnje vrijedna i umjetnički meritorna izdanja moguće je pronaći od samog početka njegove karijere. No izuzev bljeska s kritički i komercijalno uspješnim Harmony in Ultraviolet (2006.), Hecker kao da je bio osuđen egzistirati u svojevrsnom balonu na marginama eksperimentalne scene. Tek je Ravedeath, 1972 (2011.) označio glazbenikov pomalo neočekivani proboj na stalne pozicije srednje struje, no bez značajnijeg stilskog pomaka. U tom smislu, nepotrebno je tumačiti konstantu suptilnih transformacija Heckerova stila kao povod njegovoj široj prihvaćenosti, već treba promatrati okolni pejzaž koji je u međuvremenu postao receptivnim za diskurs teške, prožimajuće ambijentalne glazbe i dronea.
Da je Heckerov rad zbilja nemoguće povezati s idejom podilaženja širem auditoriju, dokazao je, doslovno i figurativno, izuzetno hermetičnim nastupom u Močvari. Uronivši nas u svojevrsni izolacijski tank, u topli i gusti, dimom pojačani mrak, demonstrirao je potencijal ambijentalne glazbe da uz intenzivnu fizičku komponentu transcendira u prisilni ritual i meditacijski kanal. Iako žanrovsko poigravanje mrakom nije rijetkost, Hecker inzistira upravo na toj dimenziji kao logičnom nastavku i krajnjoj redukciji njegovih nedavnih eksperimenata i suradnji.
Taj koncept publiku smješta u sugestivno stanje i prepušta je opresivnoj statičnosti plavičastog osvjetljenja čija fragilna disperziranost pojačava osjećaj međusobne izolacije. Lišenošću nezaobilaznog vizualnog kontakta – sa samim umjetnikom ili njegovim umjetničkim ekstremitetima – stvara se nepoznati i neprepoznatljivi prostor u kojoj glazba postaje sveprožimajuća i sveprisutna. Hecker tada emanira fluidne, ironično melankolične fantazme, tjerajući nas na preispitivanje naših uloga u tako rekontekstualiziranom performansu. Kamo usmjeriti pogled? Kako postaviti tijela u tom vakuumu fizičke (ne)prisutnosti?
Kroz elastičnost koncertne atmosfere Hecker se pritom giba kombiniranjem navodno pitkih skladbi s posljednjeg, odličnog albuma Love Streams i fragmenata sa starijih izdanja. I dalje je to intenzivni, strpljivi izričaj, ali i odmak od njegovih ranijih gustih droneova prema ekspresivnijim i jasnijim konturama. Kao što je uobičajeno za njegov prosede, Hecker svoju zvučnu sliku sastavlja od pronađenih zvukova, sampleova, i distorziranih instrumenata, pa ih provlači i sakriva u virtualnom dimu šumova i statičkog elektriciteta. Pojedinačni zvukovi nastaju i nestaju nenametljivo, gotovo se šuljajući u područje percepcije, a jedino posuđeni zvukovi “pravih” instrumenata i filtriranih, izrezanih glasova iskaču u svojoj čistoći.
Upravo je to poigravanje vokalima i sempliranim instrumentima koji zadržavaju određene crte prepoznatljivosti ono što obilježava Heckerov stil posljednjih godina. Oslobodivši se imperativa dinamike kao glavnog pokretačkog elementa, sada se oslanja na individualizirane zvukove koji služe kao okviri kojima se razgraničuju neprekidne i beskonačne plohe ambijentalnosti. Dok bi kod drugih izvođača takvo poigravanje organskim, svakodnevnim zvukovima nosilo potencijalna obilježja kiča, Hecker ih koristi kao efektne kontrapunkte kojima podcrtava ekspanzivnost ostatka zvučne slike. Zato koliko je materijal s Love Streams svojim melodičnim pasažima sposoban zazvučati prozračno, toliko translacijom u klupski prostor poprima nepodnošljivo teške obrise.
Promišljajući ovaj nastup u kontekstu kritike konzumerističkog svijeta čije je samo tkanje postalo temeljem post-post strujanja i opsesijom niza izvođača poput Hypea Williamsa, Deana Blunta, Inge Copeland ili Jamesa Ferrara, postaje jasno da se s nekim od sličnih silnica bori i sam Hecker. On kao da prihvaća da protutežu i transgresivni odgovor senzornom zasićenju i nepodnošljivoj buci svakodnevice nije moguće tražiti u podjednako bučnim, režećim segmentima. Kontrast zato pronalazi u vakuumu čistih misli i asocijacija, ogoljenih i izrezanih van prirodnih struktura. U takvom dijalektičnom prostoru između izvođača i slušatelja ne postoji mogućnost za bijeg, pa se izvedba pretvara u ispitivanje izdržljivosti, prostorne i ljudske, a Heckerov ljepljivi kolaž konačni oblik poprima tek po našoj interpretaciji.
Vrativši se na početak večeri, nastup potentnog hrvatskog DJ dvojca Tajga & Tundra bio je zapravo sasvim logičan uvod u Heckerov nastup. Ovom prilikom lišeni vizualne komponente, Ivna Franić i Goran Koletić predstavili su se prilagođenim, teksturalno izraženijim setom koji je svojim propitkivanjem i varijacijama žanrova podsjetio na njihovo ranije zvučno istraživanje prostora tvornice Gredelj. Na mjestu uobičajene abrazivnosti tako su se našli eterični prijelazi iza kojih je inače dominantni ritam bio povremeno skrivan. Tematski podijeljen na dva dijela, prvi dio seta pokazao se čvršćim i agresivnijim, prožet posvetama industrialu i technu, dok su prelaskom u nešto nefokusiraniju drugu polovicu prednost dali utjecajima stilskih karakteristika grimea i noisea.
Kraj Heckerova koncerta obilježen je pak fiziološko-psihološkim šokom. Planirano i vjerojatno po zahtjevu glazbenika, jarka bijela svjetla pale se s posljednjim jecajima šumovitih nota, stvarajući bolni, gotovo nepodnošljivi efekt. Pitanje simbolike takvog epiloga i svega što je toj kulminaciji prethodilo ostaje otvoreno. Kao što, unatoč svim pojašnjenjima procesa u intervjuima, ostaju otvorena i proizvoljnom tumačenju izložena pitanja o pravom naumu i sljedećem koraku čovjeka iza zavjese.
ObjavljenoObjavljeno
