Piše: Leonida Kovač
Naslovi triju serija glase: Obiteljsko srebro, Prije mene i O njoj. Nadalje, specifično, gotovo autografsko “fotografsko pismo” čija se izvedba manifestira u svojevrsnoj tenebrističkoj dijalektici oštrine i neoštrine u svakoj seriji apostrofira pojam interijera. Ta naglašena interijernost snimke zamućuje razliku između pozicija gledati i biti gledana, što se posve nedvojbeno manifestira u seriji O njoj. O kojoj? O majci koja je i u fotografskoj slici, a i mimo nje, referent proizveden diskurzom Nezaštićenog arhiva, ili o kćeri koja u optici nejasnoće restituira taj arhiv?
U seriji Obiteljsko srebro Jelena Blagović snima sadržaj ladica u kojima se nalaze različiti papirnati predmeti, pisma, knjige, fotografije, razglednice, dokumenti, novčanice davno stavljene izvan optjecaja. Sav taj papir reproduciran na fotografskom papiru moguće bi bilo svesti pod zajednički nazivnik obiteljskog arhiva oformljenog tijekom života nekoliko generacija. I stavljenog ad acta. To ad acta u izložbenom je činu osnaženo uramljivanjem fotografije masivnim, dubokim drvenim okvirom koji ostavlja dojam nepoklopljene kutije, odnosno ladice koja unutar sebe sadrži jednu drugu, unutrašnju ladicu. Međutim, u činu izlaganja, ono što je tijekom snimanja viđeno odozgo postaje frontalno i takvo prijeti ne samo neminovnošću suočavanja, nego i rasipanja konotiranog nemogućom perspektivom gdje se čini da vidljivi predmeti prkose zakonu gravitacije. U tom činu konstrukcije poliperspektivnog prizora memorabilije prikazane fotografskom slikom poprimaju svojstvo fantomskog entiteta.
Fantomsko je konotirano i dvjema fotografijama iz serije O njoj: portretom zrcalnog odraza majke s dogorijevajućom cigaretom u ruci u glatkoj površini stola. Smjer pogleda kamere što snima divergentan je smjeru pogleda koji snimka nastoji poslikoviti, imobilizirati. U autoportretu iz iste serije Jelena Blagović snima vlastiti čin gledanja i pritom u multiplicirajućem zrcaljenju bilježi vlastito rasprizorenje. Disoluciju, proces izgaranja tjelesnih rubova koji nju dijele od mene.
Vrijeme Prije mene konotirano je snimkama omotnica zatvorenih pisama koje se doimaju kao da izranjaju iz magle. Onako kako se to događa u snu, gdje je ponekad moguće vidjeti sebe kao da nas netko drugi promatra. U prostoru koji ne poznaje kronološko vrijeme, i gdje sve ono prije i ovo iščezavajuće sada postoje na istom mjestu, kao i ja koje ujedno biva i nepoznata neka druga.
Briljantna Barthesova studija o fotografiji, Svijetla komora, ishodi iz događaja pronalaska jedne fotografije piščeve majke kao petogodišnje djevojčice. Snimljene u zimskom vrtu u jednom odavno izgubljenom vremenu. U dnevnom boravku jednog građanskog stana kamera Jelene Blagović bilježi tragove postojanja svoje majke, pri čemu i njezin vlastiti odraz umnožen u staklu postaje tragom toga majčinog postojanja. U činu promatranja majke sebe je snimila tako da se trag kamere nigdje ne razaznaje. Pokazala je time razliku između pogleda aparata koji uspostavlja filijacijske odnose stvarajući time simbolički poredak, i tjelesnog pogleda koji destabilizirajući simboličko vodi onome što Julija Kristeva naziva semiotičkom korom (chora sémiotique). Nije na odmet spomenuti ovdje da riječi mater i materia imaju zajednički korijen, te da je fotografija u osobitom odnosu s materijom. Svjetlom kao materijom, dakako, jer fotografija je doslovce svjetlopis, pismo čija izvedba svjedoči ono nevidljivo: rastjelovljenje kao događaj vremena. Prije i poslije mene.
*Tekst je nastao povodom izložbe Nezaštićeni arhiv, održane u Galeriji Waldinger u Osijeku (listopad, studeni 2014).
Objavljeno