Veza Fernández španjolska je izvedbena umjetnica koja je nakon završenog diplomskog studija koreografije na amsterdamskom DAS Arts-u, svoju bazu pronašla u Beču. Osim pozadine u suvremenom plesu, njezin rad oblikuje i iskustvo u područjima filologije, pedagogije, kazališta te glazbe.
U radovima Pressures of the Heart i Behind my four walls I call you my friend Fernández je započela svoje bavljenje glasom u izvedbi, a ono se nastavlja i u radu Alalazo koji je po ispreplitanju plesnih, govornih i pjevačkih praksi, reprezentativan primjer onoga čime se u svom umjetničkom opusu bavi. Spomenutom će se izvedbom Fernández predstaviti zagrebačkoj publici u srijedu, 7. svibnja, u sklopu najnovijeg izdanja Kritičke dramaturgije koja se odvija u organizaciji SPID-a i Kurziva (nakladnika Kulturpunkta).
Uoči njenog gostovanja razgovarale smo o bivanju u i izvan kontrole, o glasu i slušanju kao strategiji razvoja koreografije, ali i razumijevanju koje se može učiti u izvedbenoj dvorani, a primjenjivati i van nje.
Tema ovog izdanja Kritičke dramaturgije, na kojem sudjeluješ kao izvođačica i voditeljica, jest bivanje izvan kontrole. Je li kontrola isključivo negativna? Koje su njezine pozitivne strane?
Mislim da stvar izlazi iz okvira samo pozitivnog ili samo negativnog. Kontrola i njeno gubljenje duboko su premrežene, kao što je to uobičajeno s oprečnim silama. Kroz proces socijalizacije učimo kontrolirati sami sebe, zbog čega nas i drugi mogu kontrolirati. Zapravo se moramo potruditi da bismo izgubili kontrolu jer na to nismo navikli. Da bismo izgubili kontrolu i oslobodili se nadzora, čak i ako dolazi iznutra, od nas samih, posežemo za vanjskim “pomagačima”: glazbom, supstancama, plesom. Obitelji, vlade, društvene mreže, tržište, itd. svi oni provode kontrolu kojom žele regulirati naše ponašanje. Otrgnuti se kontroli zahtjeva puno snage, odnosno osjećaj da se nije nemoguće istrgnuti iz podređenosti. Te oblike kontrole treba propitivati.
S druge strane, naučiti kontrolirati npr. vlastito tijelo može biti osnažujuće – kontroliramo vlastite impulse i iz etičkih razloga ili treniramo kontrolirati svoj impuls da kontroliramo sebe i druge i prepustimo se direktnijem doživljavanju. Za mene, kad govorimo o kontroli, govorimo o intenciji, a ona dolazi s odgovornošću i preispitivanjem. Otpuštanje kontrole i kaos su jako bitne sile koje nam pružaju snagu i prostor da djelujemo.
Kojim aspektom kontrole se bavi Alalazo? Na koje načine kontroliraš ili ne kontroliraš izvedbu ili neke njezine dijelove poput fiksiranog materijala ili značenja koje se proizvodi u slici?
Izvedba se bavi otpuštanjem. To otpuštanje koje je djelomično gubitak kontrole odvija se u domeni glasa. Urlik je otpuštanje ili nešto što potiče samo otpuštanje, možda i alat za prevazilaženje kontrole. U jednu ruku, izvedbeno, pokušavam kontrolirati mnogo različitih elemenata istovremeno, imati sve konce u rukama, tako da imam nešto što onda mogu otpustiti. Istovremeno moram ostati porozna kako bi različite niti materijala koje su u dijalogu i koje provlačim kroz sebe da bih ih podijelila s publikom, mogle biti u neprekinutom pokretu.
Više je to držanje nego kontroliranje – više otpuštanje i dezintegracija no gubitak kontrole. Ponekad me materijal preuzme i izgubim kontrolu nad njim. Fascinira me način na koji ples ili pjevanje, ono što izvodimo, djeluje iznutra, a da nema veze s kontrolom ili početnim idejama onog što ćemo oblikovati. Način na koji ulazimo u stvari ili koreografiramo tijela ili razumijemo tijelo nikada nije nevin. Zanima me kako do/pustiti da se dogode neke promjene silnica.
Kome je usklik / urlik upućen i ima li odgovora?
Usklik je mnoštvo, okupljanje. Usklik / urlik preuzimaju mnogi glasovi i time postaje opće mjesto: ono komemorira one koji su utihnuli, podsjeća na čežnju, dopušta da nas dotakne i da ga osjetimo. Ima tu nešto vezano uz rođenje i smrt, ali i nešto vezano uz sentiment “jebiga, idemo dalje, pumpaj”. Taj usklik je vezan uz brigu, ali i nasilje – u svakom slučaju svima nam je poznat. On je i poziv i odgovor. Radi se o ritualu, izvedbenom činu u kojem nešto činiš da bi promijenio postojeće stanje, čak i ako je to samo način na koji u tom trenutku osjećaš svoju desnu ruku, da bi se osjećao bolje nakon lošeg dana, ili jer želiš nešto podijeliti.
Napravila sam Alalazo zato što mi se vrištalo, a glasnice su mi bile oštećene. Nisam shvaćala zašto, a onda sam saznala da se zbog nasilnog iskustva koje sam proživjela moje glasnice zatvaraju ranije no što bi trebale. Vrlo je osobno, ali kad se popnem na scenu prije izvedbe, zahvalim se kazalištu i prostoru u kojem ću izvoditi i svom tijelu što je još uvijek tu za mene. Napravim posvetu za koga izvodim, i ona može biti jako široka, na primjer, za sve glasove koje se opetovano ne čuje, ili za sebe, ili za dragu osobu kojoj treba podrška.
Otkud proizlazi tvoje zanimanje za glas kao temu i izvedbeni problem? Je li ograničeno na neartikulirane glasove ili uključuje pjevanje, dijalog i naraciju?
Uvijek sam voljela pjevati i govoriti, ali mi je bilo teško jasno se izraziti samo jednim jezikom. Zanimanje za glas dolazi iz potrebe za dijalogom tj. povezivanjem i otkrivanjem gdje on podbacuje. Uvijek mi je bilo zanimljivo otkrivati glas koji stvari imaju, i dok sam studirala filologiju i ples zanimala me izražajnost glasa. Sviđa mi se kako Adriana Cavarero govori o glasu kao nečemu što je jedinstveno u relacionosti. Glas je ekstremno osoban, ekstremno relacion i dijeljen.
Za mene, glas prevazilazi zvučno. Ples, pisanje i koreografija također imaju svoj glas. On je performativni motor. Ima i nešto neposlušno u njemu jer ga nikad ne možeš kontrolirati u potpunosti, on nikad ne laže i može postati vrlo “prljav”. Puno je izvedbenih umjetnika koji se danas bave glasom zato što živimo u vrlo čudnim, nepravednim i strašnim vremenima, u kojima postoji potreba za otporom, transformacijom i izražavanjem. Ponekad se teško jasno izraziti, ali taj alat ima nevjerojatnu moć.
Svoj tekst Glas koji dodiruje također ima kožu: istraživanje vokalnog dodira, strukturirala si tako da bude interaktivan s čitateljem_icom jer ističeš kao bitno da ga razumije ne samo teoretski nego i kakav osjećaj on stvara. Jesi li učinila nešto slično i s izvedbom? Je li pasivna pozicija dovoljna za gledateljsko iskustvo ili nam nudiš nešto imerzivnije?
U tom tekstu upućujem čitatelja kako da čita – to ne radim u izvedbi, ali forma u kojoj i ja slušam dok izvodim pokret i zvuk traži od publike posebnu pažnju, plijeni ju. Jedna osoba mi je rekla da moj rad vodi gledatelja_icu na vrlo duboko, nestabilno mjesto te da ga je ponekad teško razumjeti, ali se može osjetiti toliko toga. Moj rad zahtijeva otpuštanje osude i prepuštanje tijelu, a to nije ono što nam uvijek odgovara. Mislim da je i aktivno i pasivno prisutno u mom radu jer je to mjesto prepuštanja koje omogućuje da vidite detalje i da se onda odmaknete pa opet vratite.
Kako zvuk postaje dodir?
Zvuk uvijek dodiruje u trenutku u kojem se zvučni valovi sudaraju s rezonantnom površinom. On proizlazi iz te divne recipročnosti koja nastaje kad pomilujemo nešto, a osjećaj je tako dobar jer ono što milujemo dodiruje nas natrag. Znam da zvuči patetično, ali bitno je shvatiti da nije stvar u jednosmjernosti. Pročitala sam u jednom romanu da je slušanje dodirivanje iz daljine. To je zvuk – dodir koji se odvija na distanci. Zvuk je inherentan dodiru kao što je to i prostor. Također je i prostorna kategorija više no što o tome razmišljamo. Kad plešemo ili koreografiramo sa zvukom i koristimo zvuk kao plesnog partnera ili kao dodatni dio tijela, preko senzacije na koži postajemo svjesni fizičkog aspekta zvuka, nevidljivo nas dodiruje i postaje vidljivo.
Koji je odnos između elektroničkog i biološkog glasa / zvuka u izvedbi? Jesu li ravnopravni i je li Alalazo zapravo duet?
U Alalazu su svi glasovi jednako važni. To je polifonija elektronske glazbe, glasa, plesa i svjetla, koja rezonira s publikom. Svaki element je samostalan, ali se međusobno nadopunjavaju. Moj glas na primjer u nekim trenucima preuzima elemente iz glazbe i na taj se način glazba produžuje ili komprimira u mom glasu i plesu. Sviđa mi se činjenica da ako vježbaš svoj glas u dijalogu s elektronskim zvukom, glasom možeš naučiti postići razne virtuoznosti. Elektronska glazba je vrlo gusta i s njom se može ulaziti u dijalog.
Možda je Alalazo duet s glazbom, ali je duet više dueta. Skladateljica Rana Farahani je to nazvala razumijevanjem. Zajedno smo radile u intenzivnoj razmjeni jer je u mom radu kompozicija zvuka jednako važna kao i koreografija. Uvijek radim duete između koreografije i ‘duše’ kompozicije. Mogu postojati odvojeno jedna od druge, ali se međusobno privlače i u tom privlačenju, u svakoj izvedbi sve dalje pomiču jedna drugu.
Neki suvremeni glasovi u studijama zvuka polažu puno nade u slušanje kao praksu koja bi nam omogućila dehijerarhizaciju međusobnih odnosa. Misliš li da je upravo kazalište idealno mjesto za vježbanje slušanja i empatije?
Duboko vjerujem da slušanje otvara prostor za dehijerarhizaciju načina na koji gledamo i odnosimo se jedni prema drugima te da je kazalište ultimativno mjesto na kojem možemo naučiti slušati. Nedavno sam saznala da je tlocrt antičkog kazališta pratio anatomiju ljudskog uha: prostor na kojem su glumci izvodili naziva se timpanus po bubnjiću ljudskog uha. Slušanje zahtijeva angažman i pozornost, a kazalište, performans i ples su umjetnosti koje nas okupljaju da bi modelirale pažnju.
Ne sviđa mi se riječ empatija iako volim njezino značenje. Mislim da se radi više o dubokom povezivanju i treniranju povezivanja čak i kad je teško i kad ne razumijemo. Slušanje nije uvijek samo empatično ili samo lijepo, zna biti i uznemirujuće. Dok učimo slušati, puno je frikcije, ali mislim da je treniranje slušanja unutar cijele palete različitih uvjeta, čak i kad je teško, važna škola etike i brige.
Objavljeno
