Zaglavljeni smo u začaranom krugu ponavljanja istog

O izazovima s kojima se suočava kulturni sektor i potrebi za promjenom koja bi donijela konkretne rezultate, razgovaramo s istraživačem Stevenom Hadleyjem.

razgovara:
Ana Abramović

Razgovarali smo sa dr. Stevenom Hadleyom uoči njegovog predavanja pod nazivom Realizam kulturne politike – što nam je činiti? održanog u okviru programa Culturelink Guest Lecture Series, u organizaciji Instituta za razvoj i međunarodne odnose (IRMO). Steven Hadley je međunarodno priznati istraživač kulturnih politika i autor knjige Audience Development and Cultural Policy. Oslanjajući se na bogato iskustvo rada u sektoru, Hadley je posvećen elaboraciji i razvoju koncepata koji bi omogućili dekonstrukciju postojećih ideja i praksi u kulturnoj politici te novih oblika djelovanja usmjerenih prema aktualnim i nadolazećim krizama unutar horizonta neoliberalne stvarnosti.


Možete li za naše čitatelje elaborirati pojam “realizma kulturne politike”? Što pod njim podrazumijevate i kako taj pojam možemo primijeniti na poimanje odnosa unutar kulturnog i umjetničkog polja?

Ideja dolazi od Marka Fishera i njegove knjige Kapitalistički realizam. Radi se zapravo o uzimanju pojednostavljene verzije Fisherova koncepta, koji kaže da kapitalizam danas ne funkcionira samo kao ekonomski sustav, već i na filozofskoj razini. On oblikuje način na koji mislimo do te mjere da ograničava našu sposobnost zamišljanja drugih načina života ili organizacije društva. Kao da je ovo jedina stvarnost koju imamo i jedini sustav o kojem možemo razmišljati. Ograničeni smo korištenjem specifičnih alata i riječi za opisivanje naše stvarnosti.

Nakon objave Kapitalističkog realizma pojavilo se još radova o tome kako neoliberalni kapitalistički model evoluira i sužava način na koji mislimo, primjerice o tome kako razmišljamo o imigrantima, riziku i raznim drugim stvarima. Ovaj model utječe i na to kako razmišljamo o vrijednostima unutar kulturnog i umjetničkog sektora. Primjerice, sve stavljamo u okvire ekonomije i očekujemo da kultura i umjetnost imaju još neku dodanu vrijednost. To u suštini sužava horizonte onoga što je moguće. Možete misliti do određene točke, ali ne i dalje od toga.

U svom radu i razgovorima s ljudima koji rade u kulturnom sektoru, primijetio sam da se to “sužavanje” događa i u njihovom svijetu. Primjerice, kad je riječ o javnom financiranju umjetnosti, dopušteno vam je reći samo određene stvari, a ako kažete nešto neočekivano, odmah ste gurnuti na marginu, na “mračniju stranu”, da tako kažem. To je ujedno i razlog zašto sam započeo razvijati ideje u ovom smjeru. 

Također, ovo je i neka osobna refleksija s obzirom na moje godine. U ovoj fazi života sve više primjećujem da zapinjemo u istim kružnim razgovorima. Predavanja i radionice u kojima sam sudjelovao prije 20 godina održat će se ponovno sljedeći tjedan uz iste rasprave, s istim neproduktivnim zaključcima koji neće uspjeti ostvariti nikakvu smislenu promjenu.

Kako nam pojam realizma kulturne politike i svijest o ovim problemima može pomoći?

Dakle, koristim ovaj koncept kako bih povezao različite narative u sektoru. Postoji osjećaj da kulturni sektor nije napredovao onoliko koliko je mogao. Konkretno, situacija je takva da se u Ujedinjenom Kraljevstvu za kulturni sektor i povijest kulturne politike čini kao da su zaglavili u beskonačnoj krizi. Čini mi se da je moguće uzeti ovaj pojam kako bismo upozorili na to da je potrebno izazvati promjenu u razmišljanju. Jer ako ne počnemo razmišljati drugačije, za 50 godina još ćemo uvijek voditi iste razgovore, ali u još goroj situaciji, ponavljajući iste beskorisne rasprave o istim problemima.

Možemo li, i na koji način, razvijati znanje kako bismo potaknuli promjene u budućnosti, kako bi akteri koje rade i djeluju unutar ovih sektora uopće mogli reagirati na horizont suženih mogućnosti?

To je dijelom i tema mojeg predavanja. Problem je u tome što kulturni sektor stalno iznova postavlja ista pitanja. Jedna od stvari koje me posebno iritiraju su te sesije s flipchartovima, puno samoljepljivih papirića i ljudi iz kulturnog sektora koji zapisuju svoje male ideje. Kada ideje stavimo na flipchartove, kotač se samo nastavlja okretati iznova i iznova. I onda se u sektoru pitamo zašto niti jedan problem koji imamo nikada nije riješen.

Mogu govoriti o modelu rada koji pronalazim u Ujedinjenom Kraljevstvu, ali vjerojatno tako sektor funkcionira i šire. Ako razmislite o nekom drugom sektoru, uzmimo za primjer tehnologiju, ona se uvijek nadograđuje na postojeće znanje. Imate stariji model iPhonea, a onda njega nadograđujete i stvarate sljedeću verziju. Ali u kulturnom sektoru se niti to ne događa. Umjesto daljnjeg razvoja postojećeg modela mi ćemo napraviti nekoliko radionica o mobilnim telefonima da ispitamo što ljudi misle o njima i tu ćemo zapravo stati. Dakle, umjesto da poboljšavamo procese ili unapređujemo upotrebu tehnologije u sektoru, zaglavili smo u kružnim procesima. Sektor funkcionira na isti način kao i prije 50 godina. 

Predavanje Stevena Hadleya “Realizam kulturne politike – što nam je činiti?”. FOTO: IRMO

Koji su to najočitiji strukturni problemi i problemi rada u sektoru s kojima smo “zaglavili”?

Strukturni problemi su dijelom i razlog današnje situacije. Sektor je loše plaćen, a postoji i nedostatak strukturiranog profesionalnog razvoja. U UK-u sam vidio puno studenata iz srednje klase koji ulaze u kulturni sektor jer misle da je cool i zanimljiv, ali s vremenom ti mladi ljudi shvate da negdje drugdje mogu više zarađivati i jednostavno odu. Tako da postoji stalna rotacija na nižim profesionalnim razinima gdje ljudi dolaze i odlaze. I zbog toga onda uvijek iznova moramo podučavati ljude osnovnim vještinama.

Također, mogućnosti profesionalnog razvoja i napredovanja su sužene. U bilo kojem sektoru imate određenu piramidu u smislu napredovanja u karijeri, ali u području kulture i umjetnosti ne postoji tako nešto. Ljudi teško napreduju. To stvara strukturne probleme u sektoru gdje se znanje ne koristi pravilno, a rezultati akademskih istraživanja ne mogu biti iskorišteni na odgovarajući način. Frustrirajuće je kada, primjerice, napišem knjigu o razvoju publike, a onda izdvajam vrijeme za događanja gdje ljudi provode pola dana samo pokušavajući definirati što za njih znači “razvoj publike”.

U svom predavanju izložit ćete ideju različitih tipova zajednica kojima pripadaju akteri iz kulturno-umjetničkog sektora? Možete li objasniti o čemu se tu radi? 

Prvo bih htio napomenuti da ću kroz svoje predavanje propitati ideje koje još razrađujem i testirati koliko imaju smisla. Razmišljao sam zasad o tri različita tipa zajednica kojima pripadaju akteri u ovom polju. Prvi bi bio “epistemološka”, odnosno zajednica temeljena na znanju, a drugi tip bi bila zajednica koja je temeljena na vjerovanjima. 

Ako promatramo dio sektora koji se bavi zagovaranjem, kreiranjem politika i istraživanjem, dio ljudi koji se bave tim aktivnostima smatra da pripadaju zajednici koja svoje djelovanje temelji na znanju. Oni misle da se stvari mogu promijeniti na bolje ako prikupe dovoljno dokaza o vrijednostima kulture i opravdaju potrebu za javnim financiranjem. Misle da stvari mogu postati bolje. Međutim, to se u realnosti nikad ne događa jer dokazi koje prikupljaju ne dovode do smislenih promjena i imaju, zapravo, slab utjecaj na politike.

Mislim da taj raskorak postoji zato što umjetnički sektor nije zajednica temeljena na znanju, nego temelje za svoje djelovanje pronalazi u vjerovanjima ili uvjerenjima, pa akteri zapravo ne traže dokaze, već potvrdu svojih uvjerenja. Način na koji ovi ljudi razmišljaju o svijetu ima više veze s religijskim, a manje sa znanstvenim pogledom. Ta uvjerenja su prenesena, naslijeđena kroz društvenu reprodukciju i ostaju uglavnom neupitna.

To me oduvijek zanimalo jer dolazim iz radničke obitelji i bio sam prvi u obitelji koji je upisao fakultet. Prije no što sam počeo raditi u ovom polju, nisam sudjelovao u “visokoj kulturi” i oduvijek sam se osjećao kao autsajder u kulturnim institucijama. Iako to tada nisam shvaćao, svom radu sam pristupao kao sociolog, proučavajući organizacije kako bih mogao bolje ploviti ovim krugovima bez da privučem pozornost na činjenicu da ovdje zapravo ne pripadam. Pokušavao sam razumjeti pravila, jezik i kodove koji postoje u mom okruženju. Na primjer, sjećam se svog prvog iskustva kad sam radio s orkestrom. Svi ljudi oko mene su svirali neki instrument od svoje četvrte godine. Primijetio sam da skladatelje nazivaju prvim imenom, dakle svi govore o Gustavu i uopće ne koriste prezime Mahler. I obavezno uvijek treba reći da si stvarno uživao u izvedbi jer nije dozvoljeno reći da je izvedba bila dosadna. 

Ponovno istražujemo poveznicu između umjetnosti i religije?

Zanimljivo je kako ljudi u kulturnom sektoru često koriste jezik koji djeluje kao da pripada religiji, posebno kada govore o transformativnim učincima umjetnosti i koriste jezik da opišu neko uzvišeno iskustvo posredovano nekim oblikom visoke umjetnosti. 

Taj oblik izražavanja se može pratiti u povijesnom kontinuitetu. Krajem 19. stoljeća, u trenutku kada Nietzsche proglašava smrt Boga, mi kao društvo priznajemo da postoji nešto fundamentalno u ljudskoj prirodi što ne može funkcionirati bez nečega što je pored nas i što nas prati. I cijeli pokret romantizma već je htio zamijeniti Boga s umjetnosti kako bismo zadržali tu transcedenciju. Nietzsche zapravo potvrđuje da i dalje možemo zadržati sve tipove uzvišenog iskustva paralelno.

To je gotovo pseudoreligijski način razmišljanja. Međutim, za razliku od Crkve, koja ne traži stalno dokaze o ljepoti Boga, čini se da kulturni sektor neprestano traži dokaze o potencijalima kulture i umjetnosti. I to je važno jer oblikuje način na koji sektor funkcionira.

Ako osvijestimo da sektor ne počiva na empirijskim dokazima i preispitamo u što ulažemo energiju, možda stvari mogu biti drugačije…

Počeo sam se pitati što bi se dogodilo kad bismo počeli razmišljati o kulturnom sektoru kao o zajednici temeljenoj na uvjerenjima, umjesto na znanju? Što bi ta promjena značila? Bi li nam ta promjena pomogla da preispitamo kako pristupamo stvarima? Bi li nam pomogla da se oslobodimo “realizma kulturne politike”, atmosfere unutar koje smijete reći ili raditi samo određene stvari? Trenutno propitujem možemo li prekinuti sa starim obrascima i krenuti drugim putevima. 

Treći tip zajednice o kojem ću govoriti u svom predavanju je ideja o zajednici utemeljenoj na stvarnosti. Postoji priča o Karlu Roveu, republikancu i savjetniku američkog predsjednika Georgea Busha, kojeg danas smatraju desničarskom figurom. Naime, Rove je jednom vodio razgovor s novinarom koji je propitivao korištenje činjenica i dokaza u donošenju vladinih odluka, pritom iskazujući svoju vjeru u tradicionalni mehanizam upravljanja: javne politike donose se na temelju dokaza i potaknuti promjenu možemo ako imamo prave dokaze. Rove se okrenuo prema novinaru i rekao: “Oh, ti si jedan od onih ljudi koji žive u zajednici utemeljenoj na “stvarnosti”. Misliš da stvarnost tako funkcionira? Ne funkcionira! Mi smo samo glumci u ovoj priči i ovo je način na koji stvari funkcioniraju…”.

To je zastrašujući citat jer odražava kako vlade često ne slijede ono što očekujemo u smislu donošenja politika temeljenih na dokazima. Upitno je kako funkcioniraju menadžerski procesi. I zato nam je to podsjetnik da pravila vladanja i upravljanja na koja se pozivamo u stvarnosti često ne vrijede. Ako donositelji odluka u desničarskim vladama nazivaju prevarantima one koji zahtjevaju da se odluke donose na činjenicama, kako uopće pristupiti političkim procesima iz perspektive kulture?

Počinjemo se pitati što učiniti kada zajednica koja za sebe smatra da djeluje na temelju znanja, a zapravo je utemeljena na uvjerenjima, djeluje u svijetu u kojemu stvarnost po sebi postaje upitna? Koji je onda smisao djelovanja? U tom trenutku se počinjete pitati zašto se uopće trudimo? Sve postaje uzaludno guranje kamena uzbrdo, kao u mitu o Sizifu, jer se nikada ništa neće zaista promijeniti.

To je način razmišljanja kojim se trenutno poigravam. Što će se dogoditi ako kažem ljudima da se ponašaju više kao svećenici, a manje kao znanstvenici i ako ih zamolim da razmisle o implikacijama toga?

Predavanje Stevena Hadleya “Realizam kulturne politike – što nam je činiti?”. FOTO: IRMO

U predavanju se također bavite problemom binarnih opcija koje u kulturnom sektoru nismo u potpunosti “razmontirali”. 

Dobar dio sektora i dalje funkcionira unutar binarnih modela. François Matarasso i Charles Landry 2000. godine objavili su knjigu o strateškim dilemama u kulturnoj politici i balansiranju između postojećih dihotomija (Akt o usklađivanju: 21 strateška dilema u kulturnoj politici, op.a.)

Postoji mnogo očitih primjera, poput razlike između profesionalnog i amaterskog, ili podjela između demokratizacije kulture i kulturne demokracije. Ovi binarni modeli sugeriraju da mora biti jedno ili drugo. Ali mislim da smo, posebno s rastom digitalnih platformi, počeli svjedočiti urušavanju mnogih od tih binarnih podjela, a osobito one između profesionalnog i amaterskog. Sada imamo amatere koji stvaraju djela vrlo visoke kvalitete, brišući granice između ta dva pojma. Ali što to znači za naš model realizma kulturne politike?

U Ujedinjenom Kraljevstvu, model kulturne politike koji danas imamo još uvijek je vrlo sličan onome koji je postavljen 1946. godine, kada je osnovana institucija svima poznata kao Arts Council. Malo se toga promijenilo u smislu kako o tome razmišljamo, kako ga administriramo, kako se donose odluke i koji su kriteriji vrijednosti. To je povezano s idejom kulturne demokracije, koja je oduvijek nastojala poremetiti sustav i propitati odakle dolaze hijerarhije vrijednosti.

U nekom trenutku nešto se mora promijeniti jer ne možemo nastaviti još 50 ili 70 godina raditi na isti način. Način na koji država administrira umjetnost zahtijeva radikalnu reinvenciju i ne možemo nastaviti u ovom teškom, zastarjelom obliku.

Ono što se obično događa je da svaka nova generacija dolazi i iznova otkriva iste probleme s kojima se svaka generacija suočavala barem od 1960-ih. Iscrpljuju se, radeći nevjerojatno puno za vrlo malu plaću, koristeći iste alate kojima ne možemo riješiti probleme koje imamo. No, budući da se svaka generacija iznova suočava s tim problemima, ljudi ne shvaćaju da su dio istog ciklusa. 

Studentima možete pokazati rezultate istraživanja o tome tko konzumira kulturu financiranu javnim novcem ili istraživanja o prekarnosti na tržištu rada i o nedostatku raznolikosti kod publike u klasnom ili rodnom smislu, ali prava istina je da ne postoje dobra istraživanja. I ova istraživanja koja postoje ne donose nam neke dobre vijesti.

Danas se često koristi citat Audre Lorde: “For the master’s tools will never dismantle the master’s house”. Diktatori i desničarske vlade neće omogućiti ljudima obrazovanje i osnažiti ih da preispituju poredak. Zato u Texasu ne smijete učiti o kritičkoj rasnoj teoriji. Tako i u sustavu realizma kulturne politike nećemo dobiti alat koji bi nam omogućio da napravimo promjenu u sustavu. Za pedeset godina studenti na studijima kulturnih politika i kulturnog menadžmenta šokirat će se kad shvate kako smo jednostavno prihvatili ovakav scenarij.  

Dosad ste u svom radu koristili ideju “kulturne demokracije” kako biste provocirali postojeće hijerarhije u polju kulture. 

Trenutno pišem knjigu o kulturnoj demokraciji, ideji staroj najmanje 100 godina, koja se neizbježno mijenjala ovisno o kontekstu. U svojoj srži, ideja kulturne demokracije izaziva postojeće hijerarhije u kulturi, a te hijerarhije su fundamentalni aspekt realizma kulturne politike koji imamo danas.

U postojećoj hijerarhiji neki oblici kulture su inherentno bolji od drugih. Vi ste to prihvatili samim time što pokušavate objasniti i opravdati zašto su određeni kulturni oblici superiorniji, a to su često i pravila koja nam nameće sustav javnog financiranja kulture. 

Kao što sam spomenuo, sustav ne funkcionira. Dakle, kada se maknemo dalje od toga i iskoračimo iz zadanih pravila igre, počinjemo se pitati: “Ako želimo promijeniti to što imamo, što zapravo radimo?” To je veliko pitanje za kulturnu demokraciju, još od prvog vala koji se proteže od kasnih šezdesetih do sredine osamdesetih godina prošlog stoljeća.

Imamo sve te ogromne institucije koje gutaju velike budžete. Imamo i umjetnike koji su izbezumljeni jer ne mogu dobiti posao i pokriti troškove. U čemu je problem? Originalna ideja kulturne demokracije u skladu s marksističkom perspektivom tvrdi da trebamo kontrolirati sredstva kulturne proizvodnje. Povijesno gledano, pristup tim sredstvima bio je ograničen. Na primjer, ako ste htjeli snimiti film, trebali ste filmski studio; ako ste htjeli stvarati glazbu, trebali ste studio za snimanje i razne instrumente. Ta se dinamika dramatično promijenila. Sada svi možemo stvarati filmove ili glazbu i lako ih distribuirati. Sredstva proizvodnje i distribucije promijenila su se na način koji tradicionalni koncepti kulturne demokracije nikada nisu predvidjeli.

Knjiga Artists and People autorice Su Braden izlaže veoma provokativnu ideju. Ne samo da danas smatramo radove Mahlera i Shakespearea najvećim kulturnim ostvarenjima, nego i tvrdimo da je to kultura koja treba biti za svakoga. Su Braden kaže da je upravo to najveća laž kulturne politike. Prava je istina da ova djela nisu bila za svakoga od samih trenutaka svog nastajanja.

Ljudi zaista muku muče u opiranju ideji da to možda nisu najveća djela naše kulture. Kulturna politika je izgradila stvarnost koja obeshrabruje preispitivanje ovih uvjerenja i mnogi ljudi se uopće nisu ni pozabavili idejom i mogućnosti da ovo možda nije istina. Ta uvjerenja smatramo apsolutnim istinama kao što je dva plus dva. Učili su nas da je to činjenica. Ta djela su postala konačne istine kao što je to i Biblija.

Raspravljati o nekim drugim idejama može biti smatrano krivovjerjem što potvrđuje postojanje realizma kulturne politike. Samo krivovjerje može izazvati tako snažne reakcije jer se ljudi zaista uzrujaju kada razgovaraju o kulturnim vrijednostima, čak i oni koji inače nemaju čvrste stavove. 

Kakve veze ima realizam kulturne politike s modelom javnog financiranja kulture?

Realizam kulturne politike funkcionira tako da nam ograničava horizonte razmišljanja. Možete razmišljati jedino u unaprijed zadanom smjeru: “Trebamo više novaca za kulturu.”  Pa, ako ste “zaglavili” u modelu javnog financiranja kulture, možete li doskočiti alternativnim načinima i početi razmišljati na drugi način? Trenutni model javnog financiranja ne funkcionira i to zato jer nikad nije bio ni zamišljen da zaista funkcionira. 

To je model temeljen na određenom uvjerenju. To nije sustav izgrađen na rigoroznim i empirijskim temeljima o tome kako država treba intervenirati u kulturi da bi postigla određene ciljeve. Možemo reći da su ga usvojili ljudi poput Johna Maynarda Keynesa i drugih pripadnika grupe Bloomsbury, dakle intelektualci s vrlo specifičnim uvjerenjima o tome kako bi kultura trebala funkcionirati. Gotovo kao da je Keynes pokrenuo svojevrsni kult 1946. godine kada je rekao: “Ovako treba podržavati kulturu”, a budući da je bio na poziciji moći, nije morao ništa dokazivati kako bi dobio potporu vlade. To je bio jedinstven splet povijesnih okolnosti.

Zanimljivo je pogledati sve te modele kulture, osobito u Ujedinjenom Kraljevstvu. Naš novi oblik kolonijalizma ne pokušava kolonizirati druge zemlje tako da im oduzima imovinu ili muzejsku građu. Danas izvozimo ideje. Stvorili smo instituciju Arts Council i sada imate kulturna vijeća svugdje. Skovali smo termin “kulturne industrije” i sada svugdje možete pronaći kulturne industrije. 

Mnogi ljudi će se uzrujati zbog toga što je upravo rečeno, ali povijest sada izgleda drugačije, a opet imamo iste probleme kao i prije. Postoje trenuci kada pomislimo da smo pronašli alat koji će nam pomoći, kada pomislimo da smo konačno shvatili u čemu je problem, ali onda ubrzo opet postaje jasno da se ništa neće promijeniti nakon toga.

I dalje treba razlikovati znanje od vjerovanja… 

Zamislite da igramo uloge, a vi ste umjetnički direktor operne kuće. Ja vam kažem: “Vi samo proizvodite određena vjerovanja o operi!”. Ne postoje empirijski dokazi koji govore da je opera inherentno bolja od nečeg drugog. To je kao klasično pitanje koje postavljate studentima: “Što je bolje, Shakespeareov Hamlet ili Mahlerova Treća simfonija?” To je smiješno pitanje. Ne možete ih usporediti. Ne postoje objektivni kriteriji za uspoređivanje jednog naspram drugog. Čak i kada procjenjujete svako djelo zasebno, kriteriji su subjektivni i to su kriteriji koje smo kao društvo konstruirali.

To su pitanja koja se vrte oko vrijednosti i vrednovanja kulture, pitanja o tome tko odlučuje ili ne odlučuje ima li nešto vrijednost.

Ovo je u stvarnosti vrlo teška pozicija. Mi se, kao društvo, možda i slažemo oko toga što je “velika umjetnost”, iako ovdje govorim vrlo zapadnoeuropski i kolonijalno jer većina primjera “velike umjetnosti” dolazi od “bijelih muškaraca”. Ali taj konsenzus možda danas više i zapravo nema praktičnu primjenu. Uzmite Mahlerovu Treću simfoniju. Broj ljudi koji tu skladbu slušaju u jednoj godini je malen u usporedbi s brojem ljudi koji slušaju Taylor Swift u jednom danu. Ako tražimo konsenzus o tome koja kultura ima vrijednost, nećemo ga naći unutar tradicionalne hijerarhije. Naravno, mogli biste tvrditi da postoje objektivni, znanstveni kriteriji za dokazivanje da su neka umjetnička djela bolja od drugih. Ali ja ne znam koji su to kriteriji i nikada nisam vidio dokaze za njih, ako uopće postoje. Naposljetku, to je sve društveni konstrukt.

Predavanje Stevena Hadleya “Realizam kulturne politike – što nam je činiti?”. FOTO: IRMO

Tko su ti koji oblikuju kulturne politike? Ima li ikakvog preostalog potencijala za javne politike temeljene na dokazima?

Kada govorimo o kulturnoj politici na razini vlade, uzmimo za primjer Irsku. Culture 2025 je naziv dokumenta koji predstavlja aktualni okvir kulturne politike u zemlji. Međutim, on je toliko neodređen i općenit da gotovo gubi smisao. Iz samog dokumenta može se zaključiti da terminologija nije osobito dobro definirana i ne predstavlja nikakav pomak od okvira iz 60-ih, 70-ih i 80-ih, osim u pogledu uključivanja popularnih pojmova poput “digitalno” i “kreativne industrije”. Sve ostaje isto. Budući da kultura za aktualnu vladu ne predstavlja neki strateški interes, ne postoje ni veliki timovi posvećeni razvoju kulturne politike unutar ministarstva. Jednostavno se ne smatra važnom u širem kontekstu, a to je veliki problem.

No, postoje pojedinci koji razumiju na što podaci ukazuju, a Arts Council England je dobar primjer toga. Pokušali su napraviti pomak sa svojom strategijom Let’s Create što im je donijelo razne nove izazove. Svjesni su važnosti podataka jer su tijekom godina prikupili mnogo vrijednih informacija, osobito u vezi s kulturnom potrošnjom. Naposljetku, podaci otkrivaju gdje je politika manjkava. Međutim, ovo je vrlo dug put koji zahtijeva značajan trud i stalno zagovaranje mnogih pojedinaca, a za to treba koristiti i medijsku pažnju. Interes medija je nešto što sektoru kulture i umjetnosti obično nedostaje.

U drugim sektorima je moguće da medijska pozornost natjera političare da reagiraju na probleme. Ovdje to izostaje. Štoviše, političari se nerado povezuju s umjetnošću jer se ona doživljava kao pitanje klase, a političari žele izbjeći dojam da su udaljeni od birača i “prosječnog čovjeka”. Stoga se radije klone otvorenog podržavanja umjetnosti i kulture. Ovdje zapravo započinje cijela priča o kreativnim industrijama jer je političarima puno lakše podržati “industriju” nego umjetnost i kulturu, iako tu ima određenih preklapanja.

Lagali bismo sami sebi kada bismo tvrdili da postoji savršen sustav donošenja politika temeljenih na dokazima. To se nikada neće dogoditi. To se neće dogoditi iz dva razloga: prvo, jer vlade tako ne funkcioniraju, a drugo, nismo dio zajednice utemeljene na znanju.

Ne gajim previše nade u tom pogledu. Vjerujem da se više radi o promjeni pravila igre. Potrebno je izazvati postojeću stvarnost s porukom: “Prestanite tako razmišljati. Prestanite koristiti taj jezik i te modele.” Možete li zamisliti našu djecu kako se trude prikupiti više dokaza kako bi promijenili politike i osigurali više novaca za umjetnike? Kakav enorman gubitak energije…

To je depresivna pozicija. Kao da kažemo nekome da je zaglavio u određenoj situaciji… 

Ovo su ideje koje bi trebale pomoći. Iako se više čine kao očajan krik, a manje kao koherentan splet ideja.

Sve su to izazovi kulturne demokracije danas?

Ako se vratite unatrag i pogledate kako je modernistička administracija kulturnog sektora pokušala legitimirati javna ulaganja u kulturu, otkrit ćete da je jedan od glavnih načina da osiguraju da sektor ne nestane bio osigurati dugotrajnost ulaganja. Da ste 1924. godine pogledali kartu Engleske i označili sve državne zgrade kulturne namjene, gotovo ne bi bilo ničega. Možda jedan ili dva muzeja u Londonu. Kroz vrijeme smo prošli kroz različite faze: 1960-ih ulagali smo u izgradnju umjetničkih centara, 70-ih u građanska kazališta. Svjedočimo valovima izgradnje različitih vrsta institucija, posebno oko prijelaza tisućljeća. To je kulturu i umjetnost učinilo vidljivima ljudima u svakodnevnom životu. Kulturu je učinilo opipljivom. No, 100 godina kasnije, ta je infrastruktura nevjerojatno skupa za održavanje i stvorila je ogroman administrativni sloj osoblja i menadžmenta. Tako smo zapravo kreirali sustav u kojem se sav novac troši na održavanje i ne ostaje puno za samu umjetnost, što je zapravo suprotno od onoga što se prvotno željelo postići. Dakle, to je opet strukturni problem.

I to me opet vraća na pitanje koje nam je važno danas. Što je to što zapravo pokušavamo postići? Ako pokušavamo samo održati rad neke operne kuće, onda to nije dovoljno dobar razlog. Ako je cilj da ti ljudi zadrže svoje poslove ili proizvedu odličnu operu, meni ni to nije dovoljno. To nije bilo dovoljno prije 100 godina, a definitivno nije dovoljno sada.

Nije mi osobito komforna pozicija osuđivati rad neke operne kuće ili se zamjeriti ljudima koji vole dobru operu.

Jedan od ključnih aspekata kulturne demokracije je njena demokratičnost. Postoje ljudi koji vole operu, a izazov je pronaći model koji im omogućuje da uživaju u kulturi koju cijene, a da pritom ne oštete druge koji ne mogu pristupiti drugim oblicima kulture jer je sav novac otišao na operu. Evo primjera koji uvijek koristim, posebno zato što živim u Sjevernoj Irskoj. Kraljevska opera u Londonu prima više javnih subvencija nego cijeli umjetnički sektor u Sjevernoj Irskoj. Naravno da navode mnogo razloga zašto im je potreban taj novac, ali u većinu njih ne vjerujem. Ti su razlozi uglavnom utemeljeni na uvjerenjima, a ne na znanju.

Ali nitko danas više ne misli da je uopće moguća pravedna raspodjela ograničenog budžeta javnih sredstava za kulturu i umjetnost.

Zaista? Ja mislim da je moguća. Vjerujem da možemo osmisliti novi sustav javnih subvencija koji omogućuje ljudima da se na različite načine uključe u umjetnost, kulturu i kreativnost. Sve ovisi o tome što želimo postići. Trenutno se suočavamo s velikim izazovima u društvu vezano uz nedostatak empatije, razumijevanja, brige i dobrobiti. Oko sebe možemo vidjeti prisutne tendencije demonizacije “drugoga”. Iako to nije ništa novo, ovi problemi su za nas novi izazovi jer ih proživljavamo sada i trenutno. Zato bih radije vidio ljude kako se uključuju u kulturne aktivnosti koje potiču stvaranje empatije, nego da idu na izvrsnu operu. 

Iako zamišljamo da je područje kulture i umjetnosti fleksibilno i otvoreno inovacijama, vjerujem da postoji i opiranje tim promjenama?

Vjerujem da trenutno postoji svojevrsna shizofrenija u kulturnom sektoru. Velike institucije, koje troše značajne količine sredstava, često daju prioritet vlastitom opstanku kao glavnom razlogu svog postojanja. To stvara pravi sukob između razvoja kulturnog sektora i želje tih institucija za samoodržanjem, jer njihovi ciljevi više nisu usklađeni. Ovaj smo problem primijetili u Engleskoj, osobito s Arts Councilom, koji pokušava promijeniti način funkcioniranja sektora i njegovu ukupnu strukturu. Međutim, mnoge od tih velikih institucija, sada vrlo moćne i politički dobro povezane, pružaju otpor tim promjenama.

Mislim da se nalazimo na kritičnoj prekretnici gdje moramo postaviti pitanje jesu li akteri, bilo da su to umjetnička tijela, organizacije civilnog društva ili druge organizacije zadužene za razvoj kulturnog sektora, zaista sposobne ispuniti tu misiju. U svom profesionalnom radu razgovarao sam s vodećim ljudima različitih institucija: “To je vaš posao, imate definiranu misiju, viziju i strategiju razvijati kulturni sektor. Smatrate li da je moguće da postignete ciljeve koje želite?” I doživio sam da osoba odlučno odgovori kako to nije izvedivo. Moj je sljedeći zadatak da im ukažem da onda nisu uspjeli u svojoj misiji i da trebaju razmotriti zatvaranje. 

Zbunjujuće je jer zapravo priznaju da nemaju moć ostvariti ono zbog čega su osnovani. Znam da je okrutno ovako postaviti stvari, ali zamislite da vodite organizaciju čija misija je da spriječi glad djece u Africi. I ako vas pitaju imate li moć ili mogućnost da zaustavite glad, vi ćete odgovoriti sa “ne” i nastaviti dalje raditi svoj posao. 

Ova situacija nije potpuno nova. Uvijek su postojali interesi i dinamike moći na institucionalnim razinama. Međutim, nešto se promijenilo. Prije 50 ili 100 godina održavanje naših institucija bilo je povezano s razvojem sektora. Sada se čini da je suprotno. Radikalne promjene potrebne za razvoj sektora možda zahtijevaju da te institucije dožive značajne transformacije. Međutim, institucije, bilo da su u kulturi ili drugim sektorima, obično se opiru radikalnim promjenama. Za mene ovo predstavlja zanimljiv problem.

Kako možemo ove ideje konstruktivno upotrijebiti za daljni rad, promišljanje i utjecaj na oblikovanje kulturnih politika?

Kada ste posljednji put vodili raspravu o kulturnoj politici koja se usredotočila na užitak? Radost, užitak – kakav divan cilj! Usredotočimo se na to. Povećajmo velikodušnost, obzirnost, potaknimo empatiju, toleranciju i ideje humanizma. Mislim da se možemo složiti da su ove vrijednosti javno dobro. I to ne javno dobro u ekonomskom smislu, već dobra koja obogaćuju naše društvo. Baš kao knjižnice, parkovi i dječja igrališta gdje se takve vrijednosti mogu stvarati.

Ako bi mi netko došao i rekao: “Ovi umjetnici i kulturne organizacije stvaraju javna dobra koja smo sada definirali u našoj novoj politici baziranoj na radosti, razumijevanju i brizi”, mislim da bih im se se pridružio.

Uostalom, možete li zamisliti da netko za 50 godina argumentira zbog čega je izvrsna opera važna za razvoj društva? Pedeset godina i nije tako daleko i mi se već sada moramo uhvatiti ukoštac s budućnosti. Što će nam biti potrebno dok se suočavamo s povećanom imigracijom, klimatskim katastrofama i nedostatkom hrane? Riječ je o zajedničkom podvigu da uspostavimo veze među ljudima, a ništa to ne čini bolje od kulture. I zato nam je potrebna kulturna politika koja je usklađena s tim ciljevima, a ne politika koja se vrti oko izdvajanja za operu. Takva kulturna politika mora dolaziti “odozdo”.

U Hrvatskoj kulturni akteri upozoravaju da trebaju sistem s jasnim kriterijima odlučivanja. Kako u to uklopiti ove ideje?

Kulturna demokracija, u jednom smislu, sugerira da bi svatko trebao biti slobodan sudjelovati u kulturi na način koji odabere. Ta ideja može djelovati pomalo nejasno i pitamo se što ona zapravo znači? Neki aspekti kulturne demokracije povezani su s Deklaracijom UN-a, posebno člancima 26. i 27., koji potvrđuju da svatko ima pravo sudjelovati u kulturnom životu zajednice. Međutim, to nužno nema veze s državnim subvencijama. 

Nisam veliki obožavatelj Taylor Swift, ali otišao sam vidjeti njen koncert u Dublinu prije nekoliko mjeseci i bilo je nevjerojatno svjedočiti ponašanju publike. Toliko ljudi je doživjelo euforiju i duboki osjećaj povezanosti i zajedništva. Taylor je vrlo pametno izgradila mnogo toga, ali glavna poruka je da to pokazuje što je moguće. Pokazuje kako se ljudi mogu okupiti kroz kulturu da bi slavili, dijelili radost i bili zajednica. Svi su bili ljubazni i obzirni, a publika je bila različite dobi, uglavnom mlade djevojke sa svojim majkama.

Postoje dokazi da kultura, bilo da je riječ o visokoj, izvrsnoj ili kulturi koju ne financira država, može postići te ciljeve. Potrebno ih je samo sniziti (scale down, op.a). To može biti bilo koji tip kulture. No, trenutno smo u situaciji nestajanja javnih prostora. Nestaju javni kulturni prostori. Prostori koji su okupljali zajednice, bilo da se radi o čitateljskim klubovima, klubovima za mlade, zborovima i drugim društvenim aktivnostima, više ne postoje ili su nevidljivi. To društveno tkivo mora se ponovno izgraditi jer je potpuno uništeno. Ponovna izgradnja je vrlo teška, osobito s obzirom na ekonomsku situaciju, gdje ljudi rade dva posla samo kako bi pokrili osnovne troškove. Postoje veliki strukturni problemi koje treba riješiti.

Osobno bih volio da se ta niža razina kulture ponovno uspostavi. Gledajući u budućnost temeljna uloga javne kulture možda neće biti stvaranje velike umjetnosti, već pomoći ljudima da se pomire s realnošću planetarnog propadanja. Sviđalo se to nama ili ne, radikalna promjena koja se tiče uloge kulture je neizbježna. Riječ je o zajedničkom pothvatu da se okupimo i zajednički djelujemo, a ništa to ne postiže bolje od kulture. Takva kulturna politika ne može se vrtiti oko rada opernih kuća. Ta kulturna politika mora doći s razine građanskih inicijativa, odozdo.

To zvuči lijepo, no budućnost rada u kulturnom sektoru ne izgleda obećavajuće.

Slažem se, Covid je djelovao poput rendgena i razotkrio sve strukturne probleme u sektoru. Prva stvar koju trebamo priznati jest da nema ničeg jedinstvenog u kulturnom sektoru. Na kraju dana, kulturni radnici su poput svih ostalih – samo radnici. Netko mi je nedavno rekao nešto što zvuči vrlo grubo, ali je istinito: “Nitko nema pravo zarađivati za život kao umjetnik.” Isto tako, nitko nema pravo zarađivati za život kao kirurg. Nitko nema zajamčeno pravo da zarađuje za život radeći bilo što. Možeš imati priliku, i to onda može koristiti društvu, ali to nije inherentno pravo. Ako odlučiš raditi u sektoru s teškim radnim uvjetima, moraš biti svjestan da je to dobrovoljan izbor kao i u bilo kojem drugom sektoru. Svaki sektor ima svoje probleme. 

Kad govorimo o tržištu rada, onda je tu prije svega riječ o tome koliko cijenimo kulturu. Činjenica je da ljudi ne cijene dovoljno kulturu i zato umjetnici ili trebaju državne subvencije ili moraju raditi više poslova. To je takav model. Ako kažeš da je tvoja umjetnost javno dobro, to je kao da kažeš da ti treba više subvencije. To nije činjenica, već uvjerenje. U suštini tvrdiš da je kapitalizam pogrešan i da ne ide u prilog umjetnosti. I ja se slažem. Međutim, mnoge rasprave se vrte oko toga da je umjetnički rad po nečemu poseban ili izuzetan.

Na kraju svega, treba vidjeti koje koristi umjetnici imaju od javnih subvencija? Volio bih vidjeti da ishodi toga što rade generiraju javno dobro, u smislu da potiču povezivanje, empatiju, velikodušnost, ljubaznost, radost. Trebamo više radosti na svijetu. 

Objavljeno
Objavljeno

Povezano