Intervju Ana Božičević rođena je u Zagrebu 1977., odrasla (uglavnom) u Zadru, a emigrirala u New York 1997., gdje živi i piše na engleskom jeziku. Prvu knjigu Stars of the Night Commute/Zvijezde noćnog prometa, ili Zvijezdoprijevoz, objavila je u studenom 2009. u nakladi Tarpaulin Sky Press. S Amy King trenutno uređuje antologiju Urban Poetics (Factory School Press) i vodi Stain of Poetry Reading Series u Brooklynu. Poslije tri godine pri američkome PEN Centru, sada radi za Center for the Humanities, City University of New York Graduate Center. Opširnije informacije i linkove možete naći ovdje.
KP: Od devetnaeste godine živiš u New Yorku, gdje si stekla Master of Fine Arts, i to baš na području poezije. Zanima me kakvo je bilo školovanje, odnosno proučavanje poezije na Hunter College of the City University of New York?
A. B.: Nakon više godina emigrantske izolacije, i u potrazi za poetskim kontekstom i zajednicom, odlučila sam se za Master of Fine Arts kao metodu sužavanja neizmjernog broja stimulusa koje New York pruža. Program na Hunteru bio je relativno nov (moja generacija bila je peta ili šesta od njegova osnutka) i malen, i upravo mi se to svidjelo: grupa od dvanaest studenata raznorodnih pjesničkih stilova i usmjerenja, tri profesora, i dvije godine koncentracije. Zvuči kao formula, i to je na neki način i bila: i upalila je. Prve godine imali smo tri kolegija (kažem imali, ne slušali, jer su studenti često govorili više od profesora): seminar iz književnosti po izboru, poetsku radionicu (Workshop), i umijeće pisanja (Craft). U radionicama smo analizirali vlastite pjesme, dok smo na Craftu čitali izbor američke i internacionalne poezije s fokusom na stil i pjesničke trope i metode. Moj dan je izgledao ovako: radila sam u PEN American Center-u od 10 do 18, zatim išla na Hunter, a po povratku kući pisala do kasno u noć. Nije mi jasno kad sam spavala; no zajedništvo i motivacija koje sam našla u programu bili su mi važniji od odmora. Među studentima nije bilo agresivnog duha natjecanja tako čestog u američkoj akademiji, i do dan danas bliski smo prijatelji čije se putanje često ukrštaju na njujorškoj pjesničkoj sceni/scenama.
KP: Nedavno je objavljena tvoja prva zbirka pjesama Stars of the Night Commute. Ugledna kritičarka Annie Finch uz tvoju poeziju veže snovitost i šamanističko, a Franz Wright naglašava tvoju odgovornost prema vlastitoj i kolektivnoj povijesti. Ti pak uz vlastitu poeziju prije svega povezuješ tišinu…
A. B.: Kao žena i kao emigrant, dosta sam naučila šutjeti. Šutila sam i pred sobom kao queer osoba koja si to nije sasvim znala priznati. Još uvijek pokušavam naći način da progovorim o tinejdžerskim godinama u ratnoj Hrvatskoj devedesetih – kako opisati to iskustvo bez da ga se “proda”, pretvori u proizvod – kako pisati kao nešto više od svjedoka? Kad sam se doselila u Ameriku, pisala sam na hrvatskom, a onda je ta rječica riječi postepeno prestala. Ne razmišljaš o takvoj nuspojavi kad se odlučiš za selidbu u nepoznato, a onda se desi. Pisati na hrvatskom u New Yorku za mene je bilo poput zviždukanja jedne melodije dok ti neki golemi orkestar u lice urla drugu. Poezija mi je previše uho da ne bi bila jezik koji me okružuje. Hrvatski mi je neizmjerno nedostajao, i onda kad sam se ojunačila da progovorim na engleskom. I dalje mi fali. Često razmišljam o tome kakav bih pjesnik bila da sam ostala kod one prve kuće. No definicija doma mi se od tada također promijenila. Moj nutarnji pejzaž, istovremeno i snovit i stvaran, sadrži davne djetinje, svakodnevne, i izmaštane arhitekture: a najdomaćiji predmeti su mi oni poetski, koje oblikujem rukama, pjevam u postojanje. Možda otuda Annie onaj šaman. Voljela bih postati svjesniji šaman: u zadnje vrijeme puno čitam Diane di Primu i Audre Lorde (koje su zajedno pohađale Hunter College High School – jesi li to znala?) i učim od njih o stvaralačkoj, ostvarujućoj pjesmi. Puno (previše) radim, često u bučnoj sredini, i tišina mi je postala luksuz. Povremeno za njom žudim, povremeno je se plašim – no nikad joj nisam ravnodušna. Umjesto tišini straha, suzdržavanja, težim tišini poput one u pjesmi, prostoru između riječi i redova koji artikulira isto koliko i zvuk.
KP: Dosta čitaš suvremene američke autorice, propituješ odnos poezije i feminizma. Možeš li nam reći koje bi bile neke osnovne oznake mlađe ženske pjesničke scene, i kako se rasno ili klasno upisuje u poetski iskaz mlađih autorica? Možeš i ilustrirati na nekom primjeru…
A. B.: U Americi ima puno ženskih poezija, puno feminizama. Ova raznolikost, sveobuhvatnost, velika im je snaga, i još uvijek ih učim. Dobra početna točka za spoznavanje američkog ženskog poetskog mnoštva su dva online listserve-a, WOM-PO (Women’s Poetry Listserv) i Pussipo. Na WOM-PO-u zajedno diskutiraju i znamenite starije i mlađe književnice, među njima Marilyn Hacker, Ursula K. Le Guin, Katha Pollitt, Alicia Ostriker, Annie Finch, Janet Holmes, Rachel Zucker, Daisy Fried, Ching-In Chen, Patricia Smith, Akilah Oliver, Rachel Blau Duplessis, Susan Schultz, Kate Greenstreet, Amy King… Pussipo je članstvom manji i mlađi, i organizira odličan poetsko-feministički blog, Delirious Hem koji entuzijastično preporučujem!
Vrlo značajnim mi se čini taj dijalog mlađih pjesnikinja s majkama i pramajkama kulturne branše feminističkog pokreta: izdavačka kuća Belladonna, posvećena ženskim i transrodnim pjesnicima, izdala je kolekciju knjiga po imenu Elders Series sa ciljem da osvijetli naslijeđe feminističke avangarde. Značajna je i ženska izdavačka kuća Kelsey Street Press, zatim Litmus Press, Alice James Books, a i moj izdavač Tarpaulin Sky Press čiji jesenji i proljetni katalog sadrži puno debut kolekcija pjesnikinja. Ima toga puno.
Usmjerenje na male izdavače, do-it-yourself i ručno izrađene knjige, kao i preokupacija rasnim, klasnim i rodnim i(n)dentitetima, ekopoetikom, tijelom kao diskursom, multilingvalnošću, hibridnošću, majčinstvom – to su samo neke od odrednica mlade ženske poetske scene u SAD-u. Mene lično zanima Gurlesque, odrednica koja preispituje poetsko recikliranje “nižeg” jezika pop kulture, groteske, gotike, i “ženskastosti” jezika i tona: svega onoga od čega nas klasicistički ideali žele odgovoriti. No moj pristup je više iskren nego ironičan: kao strancu u engleskom jeziku, gotovo svaki njegov oblik mi je zanimljiv, ružnjikave stvari su mi lijepe, i volim ideju (i praksu) spašavanja i recikliranja jezičnih tričarija i kiča.
KP: Radiš i kao organizatorica poetskih događanja. Možeš li izdvojiti neke poetske projekte na kojima si radila ili neke koji se tek trebaju održati? Kako ocjenjuješ interes publike za ta događanja?
A. B.: Nedavno sam imala priliku pomoći urednicama Belladonne Erici Kaufman i Rachel Levitsky s organizacijom konferencije Advancing Feminist Poetics & Activism: A Gathering, a u proljeće je institut za koji radim, Center for the Humanities na CUNY Graduate Center-u, bio jednim od organizatora Celebration of the Chapbook. Nastavak tog festivala u pripremi je za proljeće 2010. Uopće, svaki semestar održavamo puno manjih i većih poetskih događanja. Također, u slobodno vrijeme (haha!) moja djevojka Amy King i ja vodimo Stain of Poetry Reading Series u Brooklynu, tako da od poezije nikad nema odmora. Odaziv i interes publike u New Yorku je odličan, ali tu smo i u zavidnoj poziciji: njujorška poetska scena je mnogobrojna i svake godine se obnavlja. Zanimljivo bi bilo preseliti se u manji grad i tamo se pridružiti ili uspostaviti novu scenu. Glavna prednost Amerike je da je tako velika: naći će se neki kutak i za našu utopiju.
KP: Nedavno si počela pratiti i suvremenu hrvatsku žensku produkciju, a iduće godine trebala bi biti objavljena i jedna studija kojom bi se ta scena približila američkim čitateljima…
A. B.: Da, sudjelovanje u tom projektu jedan je od najznačajnijih događaja u mom životu prošle godine, jer me vratio hrvatskoj poeziji… Ukratko, projekt po imenu Tell US Poets iniciran je od strane dvije američke pjesnikinje, Juliane Spahr i Stephanie Young, koje pripremaju publikaciju o ženama-pjesnicima diljem svijeta. Ova inicijativa nastavak je vrlo uspješnog istraživanja u kontekstu američke poetske scene, objavljenog u studenom 2008 u časopisu The Chicago Review. Uz tvoju pomoć, Darija, sakupila sam mnoštvo priloga hrvatskih pjesnikinja i prevela ih na engleski, a američke urednice su na kraju odabrale priloge Aide Bagić, Asje Bakić, Vesne Bige, Elfride Matuč-Mahulje, Barbare Pleić, Sanje Pilić, i tvoj, i knjiga je trenutno u pripremi. Dubravka Đurić pripremila je priloge susjednih pjesnikinja. Vidiš, primjećujem kod sebe sklonost da listam sva ta imena kao brojanicu-krunicu: sve kraljica za kraljicom! Treba ih ponoviti toliko puta da im se eho više ne može utišati. Za mene je iskustvo s Tell US Poets bilo crash course u hrvatskoj ženskoj poeziji, toliko me toga oduševilo, i sad kujem planove o tome kako bih smogla nešto više vremena i prevela i pjesme: tvoje, Dortu Jagić, ma svih bi trebalo… No otom potom. Nadam se dobitku na lutriji ili ulasku na postdiplomski program: kraljevstvo za vrijeme! I tišinu.
ObjavljenoObjavljeno
