Tesla je imao Internet u glavi!

Helena Bulaja se digitalnom umjetnošću počela baviti 1995. Godinu dana kasnije na Salonu mladih u Zagrebu, zajedno s Petrom Grimanijem i Zvonimirom Bulajom postavlja prvu interaktivnu Internet instalaciju u Hrvatskoj …lOok … wwwsculpture … Freedom in the City or Just an Illusion, da bi 1997. na Salonu arhitekture nastavila ovaj projekt s instalacijom lOok…WWWSCULPTURE …introducing real space to cyberspace and vice versa – METAPHORS. Krajem 90-ih sa suprugom Zvonimirom osniva nakladničku tvrtku Alt F4 – Bulaja naklada, u okviru koje pokreću ediciju Klasici hrvatske književnosti na CD-ROM-u. Početkom 2000. pokreće projekt Priče iz davnine temeljen na knjizi bajki Ivane Brlić Mažuranić, za koji je dobila tridesetak međunarodnih nagrada i priznanja. Autorica je eksperimentalnog interaktivnog filma Mehaničke figure – 20.000 okretaja na NET-u koji je inspiriran Nikolom Teslom. Film uključuje prestižnu listu autentičnih umjetnika, znanstvenika i teoretičara poput Marine Abramović, Jim Jarmusha, Laurie Anderson, Terry Gilliama, Andy Serkisa, Douglasa Rushkoffa, Samanthe Hunt, Hiroshija Matumota i drugih. Film Mehaničke figure je uvršten na Bijenalu Quadrilaterale u Rijeci, a većinu filmova možete vidjeti i online. Više detalja iz biografije Helene Bulaje možete saznati ovdje.

KP: Vrlo brzo si se prebacila na program Flash i za razliku od mnogih novomedijskih umjetnika ‘pobjegla’ si od crnog ekrana. H.B.: Razlika između mene i pravih novomedijskih umjetnika, ajmo to tako nazvati (smijeh), je ta što ja u svom radu ne razmišljam teorijski. Ja se volim baviti teorijom, ali moja kreativnost je moja inspiracija. Ja se tu ponašam intuitivno, ne mogu bježati od sebe. Volim lijepe stvari i lijepe slike. Odrasla sam na Tarkovskom, Greenwayu, Pop artu, David Bowie-ju, psihodeličnim albumima Beatlesa. Odrasla sam na kaleidoskopskom, slikovnom materijalu. Prvi VJ-ing Pink Floyda, to su stvari kojima sam se divila i tada sam otvorila svoje oči. Tako da nikada ne mogu pobjeći od toga.

KP: Primijetila sam da nikada ne bježiš od boje u svojim radovima.

H.B.: Ne, ja ne bježim od života. U crno bijelom svijetu ima prekrasnih stvari, ali su vrlo rijetke. To je neki minimalizam maljevičevskog tipa koji je više filozofski. Tarkovski i Jarmush posjeduju taj minimalizam, snagu u emociji bez pretjerivanja. Ja se tim stvarima jako divim, ali jednostavno ne mogu tako izreći sebe.

Puno ljudi danas prakticira minimalizam jer misli da je to pomodno i da je to nešto čime se lako barata i komunicira. Ustvari, time se cijela stvar banalizira, nestaje nekakva umjetnička estetika. A ono što se zaboravlja je da je teoretsko djelo jedno, a estetsko djelo drugo. Inspiracija vizualnog mora doći iz nečeg vizualnog ili iz nekog poticaja, ali ono se mora vratiti nazad.

U mom radu ima različitih perioda, kad previše o njemu razmišljam i kad mi je dobar. A kad pustim period inkubacije, ono što bi se moglo nazvati periodom sazrijevanja, pustim intuiciji da me vozi kroz djelo i da ga prepoznam u svojoj glavi. To mi je jako bitno. Primjerice, fascinira me cijeli opus Laurie Anderson. To je takva predivna baroknost, a opet i minimalizam istovremeno. Da je Laurie radila tako strukturirano, danas ne bi bila nigdje.

KP: Što te posebno privlači kod novih medija?

H. B.: Ono što je meni zanimljivo u novim medijima je slijedeće: računalo kao takvo je izvrstan alat, bez daljnjeg. I to mi je fascinantno. Mene zapravo više inspirira i potiče na rad baš sam medij Interneta i komunikacije. To je ono što je zaista jedinstveno, jer mi omogućuje da se ne zatvorim u prostor i nemam komunikaciju. Mogu ‘ići van’, mogu nalaziti svoju inspiraciju gdje god, mogu nalaziti svoje suradnike koji mi zaista odgovaraju bez obzira gdje se nalaze. To probijanje granica, to je ono što me zanima.

Ovdje u Hrvatskoj, i općenito na Mediteranu, super je biti kipar ili slikar zbog nasljeđa i motiva. Izvrsno, sve je tu! Ali ako si umjetnik koji ima potrebu komunicirati svoju ideju na nekoj višoj razini, i tu ideju nekako transformirati u neku čudnu filmsku formu, tada trebaš nešto drugo. Primjerice, ja sam odrasla uz televiziju i plažu zajedno, i zato mi je Internet izvrstan za tako nešto. I onda tražiš dalje, neke druge alate. Tako sam došla do Flash-a. Kada sam započela raditi Priče iz davnine, Flash je došao jer nije bilo izbora. Ono što sam htjela jedino sam mogla raditi uz pomoć tog alata. Nakon toga mi se i cijela ta scena jako svidjela.

KP: Tko te najviše inspirirao od umjetnika koji koriste Flash?

H. B.: Recimo, otkriće rada Joshue Davisa me potaknulo da radim Priče iz davnine. Ono što on radi je fascinantno. To su ti neki moji triggeri. Naravno, ljudima je bilo čudno. Kako te može jedan Joshua Davis inspirirati da radiš jednu kolekciju bajki?! Pa, može zato jer je sve to nekako međusobno povezano, interconnected.

KP: Da, ljudi su inače takvi, kad kažeš da te netko inspirirao po automatizmu svi očekuju identično ili slično djelo. Kad kažeš inspirirao me Tarkovski, to ne znači da ćeš napraviti isto takvo djelo. Ljudi kao da ne razumiju da to više nije inspiracija, nego kopiranje.

H.B.: Da, to je faza koju svatko prolazi u svojem kreativnom radu. Mislim da je to proces kroz koji se ostvaruješ. Ja nisam imala tu fazu jer sam iz povijesti umjetnosti i teorije književnosti ušla u neku praksu. Taj neki mimezis oponašanja prošla sam u teorijskom dijelu, i samim time bila puno slobodnija na vizualnoj strani.Upravo to što si rekla, zato sam radila film o Nikoli Tesli. To nije projekt o Tesli, on je samo inspiriran Teslom. Uvijek moraš dati inspiraciji prostora da raste s tobom. Mene uvijek fasciniraju ljudi koji rade nešto što je meni nedostižno, nešto što moj um ne može prokljuviti do kraja i uvijek ostaje otvoreno.

Recimo, nešto slično mi je rekao Hiroshima Matsumoto, zadnji znanstvenik kojeg sam snimila za Teslu. On se nije koristio Teslinim pronalascima i obrascima, ali mu je Tesla tu kao čvrsta inspiracija. Njegov sukus, način rada su toliko fascinantni da svaki znanstvenik to toliko osjeća u sebi kao impuls i to mu daje snagu da ide svojim putem.

Smatram da u vizualnoj umjetnosti nisu potrebni filozofski pamfleti koji prate djelo, jer je djelo sposobno ispričati samo svoju priču. Naravno, ne treba ni pretjerivati, ja primjerice ne volim preveliko opisivanje, kao što ne volim igračke s predugačkim uputstvima. Kao što bi Tarkovski rekao da je umjetnost stvaranje sebe kao boljeg bića. Dakle, umjetnik nije tu da bi izgradio svoj ego u onom najglupljem smislu te riječi, niti da bi stvarao lijepa djela. Umjetnik je tu baš kao što je i pas tu, kao što je i stablo tu.

KP: Osim toga ne bi smjeli zaboraviti igrati se u svemu tome.

H.B.: Apsolutno, ne samo u umjetnosti, nego se ne bi smjeli zaboraviti igrati i u životu. Čini se kao da smo u 20. stoljeću zabranili kreativnost. Strukturirali smo umjetnost tako da je umjetnik onaj koji završi Likovnu akademiju i to je to. Apsurdna situacija jer znamo još od pećinskog slikarstva da ljudi oduvijek imaju nešto za raditi, crtati, plesati i sl. Tu nalaziš najljepšu umjetnost na svijetu. Ima li tu netko diplomu? Ima li možda koji kritičar koji je to obradio pa da nam kaže što mi to zapravo vidimo u pećini. Ljudi se više time ne zamaraju. Krize se danas i događaju kada sve stavite u područje straha, a oduzmete društvu sve ostalo.

KP: Što misliš o elektronskim čitačima, poput Kindle-a, u odnosu prema tiskanoj knjizi?

H.B.: Budući da postajemo cyber nomadi, mislim da nam je budućnost takva da postajemo i pravi nomadi. Morat ćemo se sve više fizički seliti zbog posla i brže fluktuirati prostorom. Gledam recimo svoju djecu, koja nisu tako vezana uz knjige kao moja generacija. Oni već odrastaju u svijetu koji ih priprema da kupe što manje, oni žive u svijetu elektronskih čitača.

Zato i mislim da ovaj svijet propada u konzumerističkom smislu jer sama ideja skupljanja postaje negativna budući da ti otežava pokret. Elektronski čitači će vjerojatno ugroziti knjigu jer će papir postati skup, kao i tehnologija izrade. To su razlozi zbog kojih je knjiga ugrožena, ali mislim da će knjiga uvijek biti objekt obožavanja. Obožavam svoje police s knjigama koje sam godinama sakupljala i štedjela za njih. Mislim da će nas prije društvo natjerati da se odreknemo toga, nego što ćemo to sami htjeti.

KP: Imam osjećaj da si započela rad na filmu o Tesli posve intuitivno. Za svoj film izabrala si umjetnike i teoretičare različitih senzibiliteta i profesija, ali koji emaniraju istu vrstu energije. Marina Abramović s jedne strane i Terry Gilliam s druge, recimo.

H.B.: Da, oni polaze od sličnih ideja i vrlo sličnih etičkih principa. Kad sam krenula raditi Teslu, to se dogodilo više slučajno, davno, davno. I ideja je polako rasla. Počelo je tako što me jedan prijatelj, muzičar naših prethodnih projekata, koji je tada živio u New Yorku, pitao što bi mogao čitati, a da je vezano uz ova naša područja. Onda sam ga ja pitala je li ikada čuo za Nikolu Teslu. I on je rekao Ne. Ja sam se pitala kako je to moguće? I poslala sam mu biografiju Margaret Cheney.Ali sam tada pomislila pa ni ja ne znam baš toliko o Tesli kao što mislim da znam i naručila sam i sebi knjigu. I tako je nekako ispalo da smo počeli čitati tu knjigu istovremeno. I onda smo se sinkrono dopisivali e-mailom, preispitujući iste stvari što je bilo vrlo zabavno zajedničko čitanje.

Onda su se njemu počele događati neobične stvari; čitao je u podzemnoj željeznici knjigu o njemu pa mu je prišao neki neobični starac i počeo pričati neke biografske detalje o Tesli. I tako je susretao nepoznate ljude po New Yorku koji bi pričali nešto o Tesli.

KP: Nama je poznavanje Tesle pitanje neke naše opće kulture. Kakva su ti bila iskustva s umjetnicima koje si intervjuirala za film?

H. B.: Ono što je bilo interesantno je da se ispočetka činilo da malo ljudi zna za Teslu, a nakon nekog vremena se ispostavilo da većina zna neki detalj uz Teslu. Ispalo je da je Tesla danas kao struja. On je tu svuda oko nas, samo trebamo upaliti svjetlo da bi vidjeli. Tako smo odlučili početi raditi nešto o Tesli, iako nismo bili sigurni koja bi to bila forma. Dokumentarac?! Ali nekako nas nije zadovoljavala ideja dokumentarca. To bi bio prevelik i već izrečeni zalogaj.

Tada smo odlučili da ja strukturiram projekt, i pomislila sam da bi bilo zanimljivo pitati ljude koji su mene inspirirali u životu i umjetnosti, što oni misle o Tesli. Na kraju je ispalo da im je svima Nikola Tesla bio jak temelj u radu. Nešto što ih drži da budu to što jesu. Od Marine Abramović do Laurie Anderson i Terry Gilliama. Dakle ono što si rekla, ljudi koji naizgled izgledaju drugačije u svojim poetikama, ali koji su u svojoj umjetnosti i iskrenosti apsolutno jednaki. Predanost radu, to je ono što oni crpe iz rada Nikole Tesle. Traženje načina da komuniciraš svoju ideju.

Tesla je imao Internet u glavi. Imao je drive da pomogne svijetu, da dijeli svoju spoznaju, bol ili ljepotu sa svijetom, kako bi svijet znao ići dalje. To je ujedno i ono što sam pronašla u njihovom radu. To je bilo jedno fantastično iskustvo, susretati se sa svim tim ljudima koji su mi bili duhovni i kreativni roditelji na neki način. Na njihovom radu sam odrastala kao tinejdžerka, i došla sam do njih i osjetila tu istu začudnost u njihovim očima. Oni su svi sad 60-godišnjaci.