Kritika Rojia Forouhar iranska je arhitektica i umjetnica koja u svom radu prepliće znanja i metode različitih disciplina kako bi propitivala urbane svakodnevice i nevidljive strukture gradskog života. U središtu njenog ineresa često su margine i ograničenosti, te načini na koji se njima navigira, radi – te kako ih se vidi.
S Rojiom smo razgovarali pred sam kraj njezina tromjesečnog boravka u Zagrebu, gdje je boravila kao rezidentica u okviru međunarodne suradnje Pogona i Akademie Schloss Solitude. Tijekom boravka razvijala je drugo poglavlje svog dugotrajnog istraživačkog rada Život s gradnjom – urbana (po)vijest koji spaja arhitekturu, umjetnost i dokumentaristički pristup svakodnevici da bi fokusirao živote afganistanskih migranatskih radnika na teheranskim gradilištima. Forouhar pritom promatra gradilišta ne samo kao mjesta izgradnje gradske infrastrukture, nego i kao privremene domove; složene prostore u kojima ljudi improviziraju svoju svakodnevicu u okviru nedovršenih zgrada na kojima rade.
Rad će predstaviti izložbom koja funkcionira kao prostorni arhiv, inovativni katalog i filmski eksperiment, u kojem se fragmenti stvarnog života: zatečeni predmeti, uhvaćeni zvukovi i geste radnika koji te prostore nastanjuju, slažu u cjelinu koja omogućuje drugačiji pogled, onaj koji upućuje na detalje, ritmove i živosti svakodnevice te se na taj način odupire nevidljivosti. Kroz ovu prizmu, Forouhar propituje kako gradovi nastaju i tko stoji iza njihove izgradnje, otvarajući prostor za promišljanje o migracijama, izmještanju, radu i eksploataciji.
Uskoro otvaraš izložbu i predstavljaš rad u nastajanju, drugo poglavlje Života s gradnjom, u Zagrebu. Kako se ovo poglavlje uklapa u kontekst dosadašnjeg istraživanja i što novo donosi?
Izložba predstavlja fragmente drugog poglavlja projekta Život s gradnjom, koji razvijam kao eksperimentalni filmski esej; urbanu (pri)povijest koja je još uvijek u nastajanju. Umjesto prikazivanja dovršenog filma, otvaram sam proces rada. Publika će se susresti s materijalima koji će na kraju oblikovati film: intervjuima, slikama, zvukovima i predmetima prikupljenima s gradilišta na kojima afganistanski radnici bez papira istodobno žive i rade.
Riječ je o građevinskim radnicima koji nastanjuju zgrade koje sami grade. Njihovi se životi odvijaju unutar privremenih, improviziranih prostora ugrađenih u nedovršenu arhitekturu grada. Stavljajući u prvi plan te živuće prostore, alate, namještaj, mjesta za spavanje, kuhinje i svakodnevne geste ovom izložbom predlažem alternativan način čitanja grada. Postavljam pitanje kako se gradovi grade i po koju cijenu.
Formalno, rad se oslanja na kolažnu, cikličku naraciju. Fragmenti ne čine jednu linearnu priču, već odražavaju repetitivni ritam života radnika: migraciju, rad, izmještenost i povratak. Ti elementi naginju prema filmu koji je jednako o nevidljivosti i brisanju koliko i o otpornosti, znanju i djelovanju, o načinima na koje se radnici organiziraju, prilagođavaju i stvaraju osjećaj zajednice unutar prostora koji nikada nisu bili zamišljeni za življenje.
Dolaskom u Zagreb, već sam na aerodromu vidjela migrantske radnike iz Nepala i Filipina kako stoje u redu s dokumentima i čekaju. Desilo se trenutačno prepoznavanje koje se možda ne bi desilo prije nego što sam započela ovaj projekt. Iako je Život s gradnjom smješten u Teheran, njegova pitanja nisu geografski ograničena. Mehanizmi današnje urbanizacije zapanjujuće su slični posvuda. Gradove grade migrantski radnici čija prisutnost uglavnom ostaje nevidljiva u javnom prostoru, iako su ključni za njegovu transformaciju.
Studirala si i živjela u Londonu, a potom se vratila u Teheran. Kako se odnosiš prema procesu rada i produkciji u ta dva konteksta, jezika i sistema (proizvodnje) znanja?
Ono što me vratilo u Teheran i ono zbog čega sam na kraju ostala bio je moj sve veći interes za margine arhitekture i urbanizma. U Iranu su te margine snažne, aktivne i duboko utjecajne, dok je ono što bi se moglo smatrati mainstreamom relativno usko i manje dominantno. To je stvorilo prostor u kojem su se mogli pojaviti alternativni oblici prakse; projekti koji se ne uklapaju u postojeće okvire pojedinih disciplina, ali izravno govore o proživljenim stvarnostima.
Nakon povratka iz Londona donijela sam svjesnu odluku da radim na projektima koji se mogu proizvesti samo u Teheranu, koristeći uvjete, ograničenja i materijale koji su tamo dostupni. Za razliku od Ujedinjenog Kraljevstva, pristup formalnim arhivima, knjižnicama i organiziranim resursima u Iranu često je ograničen ili otežan. Umjesto da to doživljavam kao prepreku, počela sam to shvaćati kao metodološki pomak: onaj koji je moj rad usmjerio prema terenskom istraživanju, intervjuima, dugotrajnom promatranju i alternativnim oblicima arhiviranja.
Mnogi se moji projekti oslanjaju na materijale prikupljene izravno iz grada: razgovore, predmete, geste i prostorne tragove. U nekim je slučajevima to značilo okretanje neočekivanim izvorima, poput iranskih filmova iz prethodnih desetljeća, koje sam čitala kao svojevrsne nenamjerne arhive lokalnog prostora i svakodnevnog života. U drugim je pak uključivalo bilježenje i pažljivo opisivanje kao alate dokumentiranja urbanih okruženja, oblike terenskog rada i istraživanja koji se nalaze negdje na granici arhitekture i umjetnosti.
Jezik igra ključnu ulogu u načinu na koji se krećem između tih konteksta. Perzijski je izrazito poetičan i književan jezik, a to bogatstvo snažno oblikuje način na koji ljudi misle i komuniciraju. Iako je taj poetski modus duboko ukorijenjen, kulturno značajan i meni osobno iznimno važan, u praksi mi je često predstavljao izazov. Oslanjanje na metafore, zagonetke i aforizme ponekad može usporiti ili zaustaviti razvoj ideja prema dugotrajnijim procesima ili jasnijim kritičkim okvirima. Povratkom iz Londona postala sam svjesnija načina na koji jezik funkcionira kao alat mišljenja, a ne samo kao sredstvo izražavanja. U konačnici poetičnost po mom mišljenju proizlazi iz pažnje, a ne iz apstrakcije: iz jasnog gledanja, zadržavanja uz činjenice i povjerenja u to da materijalno i prisutno može nositi značenje. Upravo se tu, za mene, pojavljuje poezija. To je nešto što je vidljivo i u ovom projektu, Život s gradnjom.
Možeš li govoriti o svom procesu i metodama rada s prikupljenim materijalom? Čini mi se da mu pristupaš kao arhivu, iz kojeg izdvajaš i transformiraš detalje kako bi proizvela nove načine gledanja. Kako ove odluke oblikuju tvoj rad? Također, odabrala si pričati priče – ili fragmente priča – o eksploataciji i migraciji kroz predmete pronađene u kućama koje grade i nastanjuju upravo radnici koji ih konstruiraju. Zanima me i odnos slike i teksta, odnosno poezije i materijalnosti u tvom radu. Kako doživljavaš i razvijaš taj odnos?
U Životu s gradnjom moj je proces utemeljen na tretiranju prikupljenog materijala kao aktivnog arhiva – onoga koji se neprestano reorganizira, a ne kao fiksnog repozitorija iz kojeg se jednostavno preuzima. Projekt proizlazi iz dugotrajnog terenskog rada na više gradilišta, gdje provodim intervjue te prikupljam fotografije, zvukove i svakodnevne predmete ugrađene u privremena životna okruženja radnika. Ti se materijali ne koriste kako bi ilustrirali unaprijed zadani narativ, već kako bi ga konstruirali kroz pažljivo promišljeno suprotstavljanje.
Konceptualno, ovaj je pristup oblikovan radovima Waltera Benjamina (The Arcades Project), Abyja Warburga (Mnemosyne Atlas) i Jean-Luca Godarda (Histoire(s) du cinéma), koji montažu i konstelaciju koriste kao načine mišljenja. U tim djelima značenje ne proizlazi iz linearnog objašnjenja, već iz postavljanja fragmenata jedan uz drugi, pri čemu se veze formiraju kroz različite vremenske, prostorne i iskustvene razine. Ta je logika središnja za Život s gradnjom: arhiv postaje metoda mišljenja, a ne tek mjesto pohrane.
Recimo, u prvom poglavlju ta se arhivska metoda artikulira kroz cjeline poput Textures. Odabrani niz fotografija krupnih planova vodi kroz interijere gradilišta u kojima se istodobno radi i živi. Slike prate prostore za spavanje, vlažne zone poput toaleta i tuševa, improvizirane kuhinje, istrošene površine i geste radnika koji ih nastanjuju. Prikazane kao printovi veličine razglednice, naglašavaju intimnost i prolaznost, prizivajući ideju razglednice poslane kući s privremenog radnoog mjesta; one nose fragmente svakodnevice, ali nikada cjelovitu sliku.
Ovaj vizualni sloj prati drugi, nazvan Lists: popisi predmeta koji se pojavljuju u krupnim planovima. Alati, odjeća, prehrambeni proizvodi i improvizirani komadi namještaja katalogizirani su i izdvojeni iz svoje uobičajene nevidljivosti. Kroz čin popisivanja ti se svakodnevni predmeti uzdižu u nositelje proživljenog iskustva, otkrivajući načine na koje radnici unutar nedovršene arhitekture grade osjećaj doma. Popisi pritom funkcioniraju i kao dokumentacija i kao apstrakcija: imenuju ono što je prisutno, a istodobno ostavljaju prostor gledatelju da zamisli živote koji se okupljaju oko tih predmeta.
Zajedno, ove metode oblikuju način gledanja. Fragmentiranjem, katalogiziranjem i preslagivanjem materijala, Život s gradnjom opire se jedinstvenom, autoritativnom narativu i umjesto toga gradi slojevitu ali otvorenu strukturu. Odluke o radu s krupnim kadrovima, inventarima i montažom pomiču pažnju s grandioznih urbanih slika prema najmanjim jedinicama svakodnevnog života: onima u kojima društvene, političke i prostorne stvarnosti rada postaju vidljive kroz detalj, ponavljanje i blizinu.
Ovaj projekt funkcionira kao istraživanje za budući film. Kako vidiš odnos između prostorne sekvence i pokretne slike koju planiraš dalje razvijati? Namjeravaš li snimati novi materijal ili ćeš nastaviti raditi s fotografijama?
Ovaj se projekt vrlo namjerno nalazi između instalacije i filma, a taj se međuprostor pokazao i produktivnim i zahtjevnim. Život s gradnjom započeo je kao prostorni arhiv, a sama je instalacija već nosila snažan filmski impuls, ne samo zbog pokretnih slika, već radi sekvenci, ritma riječi i kretanja gledatelja kroz prostor. Rad se ne doživljava odjednom; on se razvija fragment po fragment. Gledatelji postaju svjedoci, sastavljajući značenje tijekom vremena kroz supostavljanje slika, riječi i predmeta. U tom smislu, instalacija već funkcionira prema filmskim principima trajanja, montaže i temporalnosti.
Kada sam tek počela razmišljati o filmu, upravo sam se s tim borila. Svaki izravan prijelaz prema snimanju djelovao je, paradoksalno, manje filmski od same arhivske instalacije. Instalacija stvara alternativni prostor, gotovo suspendirano stanje, u kojem slike, popisi i glasovi zadržavaju gledatelja u stanju pojačane pažnje. Prevesti taj intenzitet u konvencionalni filmski oblik činilo mi se nedostatnim. Tu je napetost bilo važno priznati i prihvatiti, umjesto da je se prerano pokuša razriješiti.
Danas izložbu vidim kao poligon za testiranje. Izmještanjem materijala izvan sebe, prostorno i javno, mogu promatrati kako sekvence funkcioniraju, gdje se pažnja zadržava i kako se značenje postupno akumulira. Na taj način izložba postaje svojevrsna proba ili alat koji aktivno gura film naprijed. Omogućuje mi da ponovno promislim film ne kao jedinstveni kanal, već kao nešto što može proizaći iz prostornog slaganja, fragmentacije i ponavljanja. Voljela bih da film nastavi tu logiku. Neću napustiti fotografije; naprotiv, izgradit ću dijalog između mirovanja i kretanja. Arhivske fotografije krupnih planova, inventari predmeta i govorni fragmenti koegzistirat će s novim snimljenim materijalom: dugim kadrovima gradilišta, sporim promatračkim snimkama i ambijentalnim zvukom.
U tom smislu, Život s gradnjom tretira film kao porozno polje, a ne kao fiksnu formu. Projekt se kreće između arhiva, instalacije i filma s određenom estetskom tvrdoglavošću.
U polju društveno i politički angažirane umjetnosti nameće se pitanje kome se ona zapravo obraća. Kako ti danas vidiš kulturne institucije u Europi i mogućnost da umjetnost govori o nepravdi i nasilju koje nas okružuje?
Da, u pravu si. To jest jedan od problema i ne mislim da postoji jednostavan ili konačan odgovor. Vrlo sam svjesna te kontradikcije. U tom smislu, nelagoda na koju upućuješ stvarna je u umjetničkim krugovima. Sve više o tome razmišljam kao o načinu da određene teme „stavim za stol“, o tome da budem killjoy, koristeći termin Sare Ahmed, da prekidam ugodu, a ne da stvaram užitak. Od početka projekta, osobito jer se oblikovao kao instalacija i istraživački arhiv (tako je predstavljen u Akademie Schloss Solitude), često sam razmišljala o načinu na koji materijal može cirkulirati i biti dostupan. Razmatrala sam mogućnost da treće poglavlje bude vrlo kratki film koji bi mogao cirkulirati izvan institucionalnih prostora. Nešto dovoljno malo da se može poslati natrag radnicima koji su sudjelovali u projektu i putem WhatsAppa, ako ih je još uvijek moguće pronaći, i podijeliti kroz njihove kanale ako bi to željeli. Taj impuls proizašao je iz osjećaja nelagode oko toga gdje rad završava i kome je u konačnici namijenjen.
U ovom trenutku nisam uvjerena da umjetnost može funkcionirati kao izravan alat za borbu protiv nepravde ili čak za njezino artikuliranje, niti da može smisleno intervenirati u nasilje kojem globalno svjedočimo. Niti mislim da umjetnost izravno mijenja sustave. Ali također ne vjerujem da ikada može biti neutralna. Čak i kada ne uspije kao alat za borbu, ona ostaje politična po onome što želi pokazati, po onome što odbija zagladiti i po načinu na koji zahtijeva vrijeme, pažnju i maštu. Što se tiče kulturnih institucija u Europi, naravno da je u tom kontekstu izazovno raditi, osobito zbog načina na koji su strukturirane i kome se obraćaju. Dovoljno je podsjetiti na koji način su utišani propalestinski glasovi u umjetničkim i kulturnim krugovima.
Moram reći da sam, otkako sam stigla u Zagreb i zahvaljujući Pogonu se našla na “pravim mjestima”, shvatila da ovdje ipak postoji važna infrastruktura, formalna i neformalna, koja podržava umjetnike i kulturne radnike na načine koji u Iranu jednostavno ne postoje. Čak i ako su te mreže manjkave ili spore, sama činjenica da postoji struktura koja se može koristiti, koja je tu, stvara osjećaj sigurnosti i nade. U Teheranu gotovo da ne postoji održiva mreža umjetničkih organizacija, što umjetničku praksu čini izoliranom, i materijalno i društveno.
Kako se tvoje prakse arhitekture i umjetnosti isprepliću u svakodnevnom radu? Je li moguće, po tvom iskustvu, živjeti samo od umjetničkih projekata, i kako ti arhitektonsko znanje oblikuje pristup umjetnosti?
Za mene arhitektura i umjetnost nisu odvojene prakse. Često o Životu s gradnjom razmišljam kao o arhitektonskom projektu, samo što nije namijenjen gradnji. Arhitektura me naučila raditi s onim što već postoji, a taj način gledanja, promatranja, mapiranja i slaganja izravno oblikuje moju umjetničku praksu. Manje me zanima reprezentirati neku temu, a više me zanima pronaći formu koja joj odgovara; sadržaj može doći do izražaja tek kad se pronađe prava forma, ona djeluje kao jezik kroz koji se pojavljuje značenje. U praktičnom smislu, iznimno je teško preživljavati samo od umjetnosti, pa čak i od arhitekture.
Na kraju, možeš li se osvrnuti na iransku kulturnu i umjetničku scenu danas? Postoje li specifične reference, tradicije ili prakse iz tog konteksta koje utječu na tvoj rad?
Kulturna i umjetnička scena u Iranu neodvojiva je od svakodnevnog života. Izrazito smo svjesni života jer smo stalno blizu njegovog gubitka, neizvjesnosti i strukturnog nasilja. To nije vezano uz jednu krizu ili trenutak, već je stalno prisutno stanje; u ovom trenutku ono je možda čitljivije ostatku svijeta dok gleda svu krv i tijela na ulicama Teherana. Ta blizina gubitka izoštrava osjetila: znate tko su vaši drugari, tko su vaši saveznici. Tako odnosi postaju oblik preživljavanja. Te društvene veze nisu samo emocionalni sustavi podrške; one su i mjesto gdje se oblikuje i održava kreativna imaginacija. Iz tog konteksta moj rad izranja kao ranjiv čin istraživanja, usmjeren na nevidljive i efemerne aspekte gradova, na ono što je zanemareno, izbrisano ili smatrano nevažnim unutar arhitektonskog diskursa.
ObjavljenoObjavljeno
