Intervju Mogli bismo potrošiti desetljeća svojih života samo da shvatimo u čemu je stvar. Svoje slobodno vrijeme mogli bismo u cijelosti žrtvovati kako bismo sami sebe izgradili u samosvojne slušatelje jazza. Sate i sate provoditi na internetu i second-hand dućanima, tražeči raritetne snimke krucijalnih trenutaka u jazz povijesti. Police osiguranja prodati za komadiće škriputavog vinila. Mogli bismo se odreći sve svoje društvenosti i u izolaciji – dok nam uši ne prokrvare, a prsti na rukama ne odumru – vježbati skale, harme, ritmičke promjene; skidati standarde Charlieja Parkera i Theoloniusa Monka; hipnotizirano se koncentrirati na Coltraneova sola neprekidno se pitajući u čemu je ta njegova veličina, zašto je baš on svima toliko poseban. Bolan je trud koji bismo mogli uložiti kako bismo od sebe napravili “džezera”, no nažalost ništa nam od navedenog ne može u tom naumu pomoći koliko neposredan susret kultura.
Duke Ellington je za života običavao govoriti It don’t mean a thing, if you ain’t got a swing – važno je samo ono što imaš u sebi. Značenje te poskočice nekoć je bilo puno razumljivije nego danas. Jednostavnost njene poruke umrljana je stoljećem racionalizacije jazza. Svakoga dana sve smo dalje i dalje od razumijevanja njegovih osnovnih koncepcija: sve nam je nejasnije na što se točno misli kada se govori o osjećaju (feeling), duhu (spirit), usredotočenosti (focus), prirodnom slijedu (flow); puno su nam razumljivije riječi poput virtuoznosti, kompleksnosti i izvrsnosti. Koliko smo time zastranili na putu ka razumijevanju jazza (a i života općenito) možemo shvatiti jedino ako pustimo da nas se odvede do samog izvora – samo otvorenošću za međukulturalni dijalog otvaramo si opciju za istinsko razumijevanje nečijeg izraza – pa tako i jazza.
Mene je taj put odveo na radionicu u sklopu NO Jazz Festivala, a čovjek od kojeg sam u par dana naučio više nego za svih tih godina samostalnog odgonetavanja rebusa, zove se Charles Gayle.
Gayle nije ničim unaprijedio vještinu mojeg muziciranja (na njegovoj radionici nisam niti sudjelovao svirački), nije mi otkrio velike tajne majstora jazza, niti univerzalnu formulu free jazza. Govorio je o stvarima koje su nam svima u načelu poznate, ali omogućio mi je da apstrakciju pretvorim u vlastito iskustvo – htjenje u nastojanje, razmišljanje u prepuštanje. I zaista, jedno je kada o načelima drugoga slušate u sigurnoj zoni svoje bliske okoline, drugo je kada vam ih u facu izgovara stari lisac.
Prvi kontakt. U sumorno jutro sredine tjedna, kafić &TD-a zjapi prazan. Jedini gost sjedi uspravno za svojim stolom pogleda fokusiranog na neodređeno. Sedamdesetogodišnji crnac skromne fizičke pojave, bez ikakvih zahtjeva, pije kavu, čeka da netko od organizatora dođe i povede ga. Pred polaznike i polaznice svoje radionice, Gayle izlazi strog i ozbiljan, ne želi nagovjestit na koliko je slobodan pristup spreman. Ispipava teren. Ne predstavlja se i ne pita nikoga za ime. Pita nas – what do you wanna do? – s naglaskom na “vi”, ne na “ja”.
Uskoro je uslijedio i osmijeh, uspjeli smo ga opustiti. No, to nije bio osmijeh prljav od teške prošlosti kakav tako često susrećemo. Njegova skrušena ramena odaju skromnost čovjeka koji je gotovo dvadeset godina saksofon svirao po ulicama Manhattana, centra svijeta mogli bismo reći; čovjeka koji je kao mladić gledao i Tranea i Sun Ra na pozornici. Uvodni sat radionice već me uspio razuvjeriti kako nismo samo došli na jazz radionicu već je jazz doslovce došao k nama.
U neformalnoj atmosferi ispijanja čaja nakon službenog djela druženja, Gayle se otvara. Govori nam o sebi, o svome životu i životnim navikama. Slika se sve više zrcali, u odbljesku njegovih privatnih anegdota, naziru se obrisi velike priče o jazz kulturi. Po prvi put slušam izvorna svjedočanstva, hvatam atmosferu minulih desetljeća američkog velegrada. Ljudi čija su imena samo isprint na ovicima ploča postaju bića od krvi i mesa. Gayle se ne ustručava govoriti niti o politici, rasizmu, američkim vrijednostima. Smiješan je. Zabavlja nas. I apsolutno je zainteresiran saslušati sve što bilo tko od nas ima za reći. Uporno pokušava shvatiti koji je pristup pravi za svakog ponaosobce.
Kad je imao trideset riješio se svoje kompletne kolekcije ploča. Prodao je sve za što je mislio da mu kontrolira život. – You get a new record, you go home and listen to it. Once you hear it, you want another one. And so on, and so on. After a while you figure out that you don’t have a control over your life, records are controling it.
Već četrdeset godina ne sluša glazbu. Ne ide na koncerte. Glazbenike i bendove zna eventualno po imenima. Čuo je za njih. U njegovom životu glazba je čin stvaranja, ne arhiviranja. Voli svirati. Svirat će s bilo kime, no drži do osobnosti. Pronađi se, ne traži se u ljudima i stvarima već u sebi. Kada se nađeš, imat ćeš svoj stil, tvoja glazba bit ćeš ti. Jednostavno.
A primjenjeno?
Ok, evo kako ćemo. U ponedjeljak nastupamo. ono što ovdje napravimo u narednih par dana, u ponedjeljak ćemo izvesti pred publikom. I nećemo im dozvoliti da odu. Štoviše, oduševit ćemo ih. Svatko od vas će imati solo. Jeste li ikad imali solo? Ok. Cilj nam je ustanovit što kome odgovara i čime tko želi doprinijeti.
Sljedećih pet dana istraživao je. Petero mladih glazbenika koji nikada prije nisu niti razmišljali o free jazzu morao je osokoliti za potpunu improvizaciju pred ljudima. Otvorio je zonu slobodne komunikacije, prihvaćao ideje amatera godišta njegovih unuka. Prepustio je svoja gledišta i razmišljanja na samoposlužnu vagu potpunim strancima. Bez strogosti starijeg i iskusnijeg. Bez nametanja. That’s just what I think, man. That’s all… Oh sorry. Can I call you “man”? Ali njegovo mišljenje osvrtalo nas je baš na nas same.
Usredotoči se. Ne razmišljaj o ničem osim o “sada”. Pusti to iz sebe! Let it out! Nađi svoj stil. Ne oponašaj, guraj dalje. Podivljaj ako treba. Vrišti. Improviziraj, snađi se. – Vječite poruke jazza. Sve smo ih čuli. Već dugo znamo za njih, ali nikada ovako uvjerljivo. To ti izmami smiješak na lice. Kao kada ti strah dugo ne dopušta da se nadaš i onda odjednom shvatiš – Pa da, istina je. I kao i uvijek, istina je samo tako jednostavna, no ako joj ne dopustiš da ti se prikaže sama, potreban ti je moćan medij. Moćan poput Charlesa Gaylea primjerice.
Ili na kraju krajeva, bilo koga s imalo didaktičkih sposobnosti i puno glazbenog iskustva. Zato je ova radionica toliko posebna stvar. Naime, Hrvatska je za jazz prokleto izolirana zemlja. Možda to ne bismo nikad zaključili prema imidžu jazza kod nas, no postati profesionalni jazz muzičar ovdje je prilično težak zadatak i rijetkima to pođe od ruke. Jazz zajednica je mala, a gotovo svi u njoj (čast iznimkama, naravno), svoju su glazbenu naobrazbu stekli vani. u Europi ili u Americi ako su imali sreće. No, ustanovljene škole jazza nema. S obzirom na nesituiranu situaciju s Glazbenom akademijom, neće je tako brzo ni biti. Recite im da mi osiguraju smještaj u Zagrebu i imat ćete školu za godinu dana – komentirao je Gayle. Prije godinu dana, sličnu je stvar izjavio i William Parker na svojoj radionici. Možda to nisu mislili posve ozbiljno, ali zasigurno u svijetu ima dovoljno kvalitetnih glazbenika koji bi mogli kvalitetno predavati i voljeli bi doći u Hrvatsku. No zasad, ovakve radionice, jedina su opcija.
Pet dana kasnije, Gayleov radionički ansambl bio je spreman za nastup. Gayle je u međuvremenu aktivno sudjelovao u NO Jazz festivalu. Jedne se večeri pridružio Indoševoj skupini u izvedbi predstave Teretni čovjek, večer prije gostovao je u kaotičnoj emisiji Radija SC Znaš ovu stvar. Na prijedlog Krunoslava Levačića da mu se on i kontrabasist Žiga Golob pridruže kao pratnja na samostalnom djelu njegova koncerta, Gayle je odgovrio – Naravno. Lijepo je svirati solo, ali u triju je ipak ljepše. No, misli su mu nekako ipak bile usmjerene na đake, do njihove izvedbe bilo mu je nekako najviše stalo.
Prije tonske probe sve je bilo dogovoreno. Koji su djelovi zajedničke improvizacije, a koji su solistički. Kojim će se rasporedom izmjenjivati. Samo grube konture. Sve ostalo ostavljeno je slučaju. Generalnom probom vladala je kreativna nervoza. U backstageu prije koncerta, nervoza je prerasla u tremu. Čak niti sam Gayle nije bio posve siguran što će se dogoditi, ali svi su znali da idu do kraja bez obzira na sve. Kada su se reflektori upalili, a prepuna dvorana Tetra &TD zaorila, osjećaji su se poklopili. Tako najčešće i biva. Prije same svirke volio bi da umjesto tebe to odradi netko drugi, no od trenutka kada započneš koncert, počinješ uživati u životu.
Gayle je najavio svoj razred. S imenima i prezimenima đaka još se mučio. To bi trajalo predugo pa su se đaci predstavili sami. Vokalistice Maja Savić i Astrid Kuljanić, za saksofonom Kan i za bubnjevima Mario Mucalo. Svi oni imaju glazbenog iskustva, bendove s kojima rade, no ovo im je nešto sasvim novo. Na Gayleov znak zakoračit će u kaotičan svijet slobodne improvizacije. Svi zajedno, u istom trenutku, kako god znaju i umiju. Free jazz…
Free jazz, shvaćen ne kao forma već kao duhovno iskustvo, zastrašujuće je blizu čistoj apstrakciji. On od glazbenika traži da izrazi svu apstraktnost svoga bića. Sve je u trenutku. Instrument koji ti je u rukama, to si ti, Ne znaš što da sviraš, ali iz takta u takt, iz njega izlaze tonovi, melodije, figure. Ne razmišljaš. Za to nemaš vremena, autopilot preuzima. Ti samo miruješ i gledaš sebe na djelu. Zar to sve ja sviram? Otkuda mi sve to? No, nisi sam. Okružen si ljudima koji se nalaze u istom stanju svijesti. Djelite taj trenutak, povezani ste, razgovarate zvukom. U tvojoj svirci je nered, usredotočen si na njega, pratiš kamo te vodi. Istovremeno, usredotočen si i na nered ostalih u bendu, kao kolektivna zvučna slika još višeputa kompleksniji od tvog samostalnog. Vaše su duše u istoj veš mašini, kovitlate se držeći se jedni za druge. U trenutku potpunog sklada, vaš free jazz lansira vas u svemir. Kozmičko iskustvo. Povezani ste; i međusobno i sa trenutkom i sa cijelim svemirom. A za sobom vodite i publiku. Kada se vratite, čeka vas aplauz kojim poput ručnika brišete dušu nakon pranja.
Ne pričam gluposti. To je istina, to je free jazz. Tako su se osjećali i naši junaci. Taj im je nastup bio jedan od najzabavnijih trenutaka u životu. Kada je došao kraju, htjeli su još. Htjeli su još satima, ali program je morao dalje. Njihov free jazz se rodio, što će dalje s njim, njihova je stvar. Što je sa svojim učinio, pokazao im je Charles Gayle.
ObjavljenoObjavljeno
