Intervju Dvadeseto izdanje Liburnia Film Festivala, najstarije hrvatske manifestacije posvećene dokumentarnom filmu, predstavlja niz filmova koji u Opatiji imaju svoju svjetsku ili hrvatsku premijeru. Topografija razdiobe jedna je od tih premijera, a donosi prikaz odnosa „unutarnjeg i vanjskog svijeta slabovidne djece kroz povezivanje zvuka njihovih vlastith otkucaja srca s okolinom u kojoj žive kao odabranog ‘sretnog mjesta’“. Tim smo povodom s autorom, multimedijalnim umjetnikom Bojanom Gagićem, razgovarali o samom filmu, ali i širem kontekstu umjetničke i audiovizualne produkcije u Hrvatskoj.
Na Liburnija film festivalu premijerno će biti prikazan dokumentarac Topografija razdiobe, kojem ste redatelj, scenarist i oblikovatelj zvuka. Kako je došlo do odabira tematskog fokusa filma?
Zamišljeni tematski fokus nije dosegnut, što nije razlog da se film ne prikaže jer, u tragovima, otkriva neke druge zanimljive stvari. Vrlo naivno sam u prvoj skici ideje zamišljao kako će izgledati radni i komunikacijski procesi, što se raspalo vrlo brzo. Vrijeme je bilo ograničeno i fokus se prebacio sa vizualnog istraživanja čujnosti na skicu zvučnog podnošenja stvarnosti.
Postoji li namjera nastavka ovog filmskog projekta?
U ovom trenutku ne. Barem ne u obliku filma. Svaki nastavak zahtijevao bi ozbiljnije, dugotrajnije pripreme, proširenje autorskog tima, a i jače budžete ako se želi otići dalje od ovoga što smo napravili. Općenito svijet osoba sa invaliditetom je složen i zahtjevan, svaki iskorak iz ustaljenih navika je znatno veći napor nego što se to nama čini. Ukoliko bih radio na nekakvom svojevrsnom nastavku ovog rada prilično sam siguran da bih bio fokusiran samo na jednu osobu i vjerojatno bi se radilo o dugotrajnijem projektu.
Kako se Topografija razdiobe nadovezuje na vašu dosadašnju umjetničku praksu?
Najviše, čini mi se kroz odnose slušanja. Moja baka je bila slijepa, tako je i krenuo neki interes prema raznim oblicima zvučnih percepcija jer definitivno se ne radi samo o jednoj mogućoj. Kada se krene istraživati na koji način ljudi, naročito slijepi i slabovidni čuju, (a upravo to što čujemo, znatno više od onoga što vidimo određuje naš emotivni doživljaj svijeta u kojem živimo) brzo shvatite da vam niti jedan film neće bit dovoljan. Ono što možete istražiti su samo određene konture, obrisi nečije zvučne svakodnevice. U osnovi nisam veliki ljubitelj filma kao medija, iako ga dobro podnosim, no zamišljeni pristup temi nalagao je da to bude film, a ne izložba ili instalacija.
Možete li se iz pozicije multimedijalnog umjetnika s dugogodišnjim iskustvom rada u području kulture osvrnuti na produkcijske uvjete kada su u pitanju projekti vizualne i izvedbene umjetnosti, u odnosu na uvjete u produkciji audiovizualnih radova poput dokumentarca koji ste upravo snimili?
Ono što se najviše može primijetiti je ukupni pad svih produkcijskih uvjeta kroz ovih tridesetak godina. I to nema nužno veze samo s politikom, već više s percepcijom važnosti stvaranja umjetnosti kod nas. Uz to, pogrešnim obrazovnim politikama izgubili smo i veliki dio mlade publike. Sada i te kako plaćamo sve one izgubljene sate likovnog i glazbenog odgoja u školama. Razlike između vizualnih, izvedbenih i audivizualnih radova su prvenstveno u budžetima. Naravno, mislim na suvremene umjetničke prakse i ono što nazivamo nezavisnom scenom. Donedavno je bilo nezamislivo da likovni umjetnici uopće dobivaju honorare za izlaganje, a honorari u suvremenom plesu su i dalje vrlo simbolični i sl.
Zatim je tu i razlika dostupnosti. Što se filma tiče logistički je znatno lakše plasirati film širem krugu publike. Pandemija je sada i pokazala da izložbe i izvedbene umjetnosti uglavnom vrlo loše prolaze van svojih prirodnih staništa.
Vaše djelovanje obilježile su brojne interdisciplinarne suradnje, a događanja poput Sine Linea organizirali ste u nizu kulturnih prostora različitih profila. Što biste izdvojili kao glavne izazove, ali i potencijale domaće kulturne scene danas?
Ako nešto nazivamo scenom, to znači da postoji neko unutarnje prepoznavanje, kvalitetan opći diskurs, kontinuirana reakcija. U tom kontekstu domaća kulturna scena je nešto što ne postoji. Ono što postoji i u što treba ulagati su pojedinci koji i dalje stvaraju bez obzira na sve “uvjete”. Kvalitetna imena koja su više iznimka nego pravilo sasvim sigurno nisu stvorena hrvatskom kulturnom politikom. Uvjeti stvaranja i proizvodnje suvremenih umjetničkih praksi unutar Hrvatske su iznimno neuravnoteženi između pojedinih sredina, kao i između pojedinih grana umjetnosti, tako da ponekad imamo osjećaj da nismo na istoj planeti.
Ogroman je problem i sada već dugogodišnja pasivna situacija u odnosu na birokratske sisteme. Sve više računamo na ono što zovemo europskim fondovima i projektima, sve je manje domaćeg novca. U trenu kada bi umjetnik trebao stvarati, potrebno je provjeriti da li tema, sadržaj, način izvedbe rada, odnosa prema potencijalnoj publici i sl. odgovara raspisu pojedine fondacije, natječaja, kakvi su vremenski rokovi izvedbe, kako riješiti more papirologije ukoliko želi da rad bude financiran. Takve stvari ubijaju kreativu. Isto tako, svi potencijali koje ova sredina i ljudi koji u njoj stvaraju ima, u takvim uvjetima teško mogu biti ostvareni.
Tekst je objavljen u okviru projekta Kinemaskop i uz podršku Hrvatskog audiovizualnog centra.
ObjavljenoObjavljeno
