Tema
Piše: Maroje Mrduljaš
No, što je sa arhitekturom u eri gradova? Po samoj svojoj prirodi, arhitektura je neizbježno temeljno uvjetovana društvenim procesima, kao što i ona recipročno društvu daje prostorni oblik i to temeljem istraživanja sredstava i postupka autentičnih za samu disciplinu – konstrukcije, prostornih međuodnosa, jezika graditeljskih elemenata… Taj sklop konceptualizacije građenja čini tradiciju arhitektonske kulture. Također, arhitektura je bila i rasadnik utopijskih vizija i koncepata koje su, usprkos eventualnim naivnostima i nerazumijevanjima političke realnosti, uglavnom prilično iskreno stremile ideji društvenog progresa. No, čini se da se i kulturna uloga i utopijski horizont arhitekture sve više sužavaju.
Naoko paradoksalno, u eri gradova arhitektura kao disciplina sve više funkcionira kao servisna industrija u sklopu birokratsko-tehnicističke mašinerije proizvodnje urbanizacije. Praktički ne postoji projekcija budućnosti u kojoj arhitektura ima izraženi reformatorski potencijal, odista radikalni eksperimentalni pristupi su se povukli u akademske zajednice, a tek pojedine prakse poput nizozemskog arhitektonskog ureda MVRDV traže cjelovitije arhitektonske odgovore na pitanja koje postavlja era gradova i prateći fenomeni poput, riječima nizozemskog arhitekta Rema Koolhaasa kulture zgušnjavanja.
U kritičkoj debati o neo-liberalnim politikama često se čini da arhitekti nemaju mnogo argumenata kojima bi mogli dokazati svoju društvenu korisnost ili predložiti cjelovite oblike rješavanja egzistencijalnih problema poput stanovanja. Štoviše, ponekad ih se proziva društvenim neprijateljima u službi kapitala. Primjerice, u filmskom serijalu Matrix lik Arhitekta je glavni programer hegemonijskog sustava koji iz epizode u epizodu dobiva na značaju u onoj mjeri u kojoj se otkriva struktura virtualnog svijeta koji u pokornosti drži čovječanstvo. Taj sustav ima historijskog predšasnika u ideji Panopticona – ultimativnog “samonadzirajućeg“ zatvora kojeg je osmislio britanski društveni teoretičar Jeremy Bentham 1785. – a koji je Michelu Foucalutu poslužio kao jedna od ključnih metafora društvene (samo)kontrole.
No, u civilizaciji kojoj tempo udara ubrzanje proizvodnje i potrošnje, nisu li i svi drugi tradicionalni oblici kulture već apsorbirani u neo-liberalni poredak? Arhitektonska praksa naročito teško može iskoračiti izvan društvenog konteksta unutar kojeg nastaje. Iz tog razloga, pogled na arhitekturu iz izvanjske perspektive kritičke teorije ili kritike društva rijetko pronalazi progresivne momente unutar arhitektonske discipline koja je zaokupljena proizvodnjom građevnih artefakata.
Sama arhitektonska teorija danas je polarizirana između kritičke arhitekture koja zagovara autonomnost arhitektonskog jezika i projektivnih praksi koje pretpostavljaju djelovanje unutar postojećih društvenih datosti. Dok prva pozicija vidi arhitekta-autora kao subjekta otpora, druga smatra da je potrebno ući u pregovore sa svim sudionicima u procesu građenja. Obije pozicije bi se u jednom zaoštrenom i pojednostavljenom tumačenju moglo optužiti za a-političnost, kritička arhitektura je autistična, dok su projektivne prakse kolaboracionističke. No, u situaciji u kojoj izgleda da arhitektura ne pronalazi zajednički jezik sa društvenom kritikom, moguće je pokušati ustanoviti neke vodeće arhitektonske tendencije i postaviti ih u širi društveni kontekst ili im pronaći analogije u socijalnom životu.
Urbana civilizacija i urbano društvo koje je dijagnosticirao još francuski teoretičar Henri Lefebvre u svojoj knjizi Urbana revolucija iz 1970. isključuje dijalektiku između urbanog i ruralnog. Lefebvre insistira na političkim implikacijama ukidanja te dijalektike, no i na antropološkom planu, prizori svakodnevnog života koji su nekada razlikovali gradski od seoskog okoliša ili pak centar od periferije postaju formalno sve sličniji.
To uprizorenje urbanosti je ikonografske i konzumerističke naravi. Građani i građanke se identificiraju kroz pripadnost mreži mobilne telefonije; hrana, odjeća i namještaj su brandirani i oblikovani sukladno ciljanim skupinama i distriburiani putem trans-nacionalnih trgovačkih lanaca. Načini života koje marketinške agencije nazivaju “životnim stilovima“ su sve više tipizirani. Na sličan način, građevinski materijali postaju generički i to u rasponu od gradnje obiteljskih kuća do korporativnih nebodera.
Hiper-umreženost, bilo fizička, bilo virtualna, u najširem kulturnom smislu dovodi do slike površinskog “egalitarizma“ – većini su dostupna usluge i dobra slične razine kvalitete, izbrisana je aura autentičnosti u korist populizma koji je poprimio formu konzumerističke arkadije. Slika “egaliratizma“ i urbani pejzaž napučen uvijek istim predmetima i situacijama, ne podrazumijeva podizanje kvalitete intimnog ili kolektivnog života nego prije vodi prema ukidanju aktivnog odnosa prema kontekstu, tradiciji ili običajima, dakle prema brisanju posebnosti i jedinstvenosti. Iz tog razloga, egalitarizam je spretnije opisati pojmom normativa koji je evoluirao iz modernističke, industrijske standardizacije u fleksibilnije, mutirajuće oblike.
Dok je standardizacija industrijskog društva, barem na tehničkoj ili konceptualnoj razini bila bazirana u racionalizaciji, suvremeni post-industrijski normativi ne idu prema optimizaciji nego izgleda da žive od sve većeg uvođenja namjerno iracionalnih parametara. Kao jedna od posljedica normizacije, socijalno ponašanje bitno je motivirano zavišću ili strahom od isključivanja, što su normalne energetike individualnog psihološkog života, no pojačane i preslikane na širu društvenu zajednicu one postaju pogubne po domenu javnog.
Na planu građenja, normativ se kreće između dvije krajnosti. Jedan je eksces ekstravangancije koji se odnosi na proizvodnju formalno razmetljive, samodovoljne arhitekture u rasponu od korporativnih nebodera do vernakularne “turbo-folk“ gradnje. Drugi je eksces retardacije, osiromašenja i forme i strukture i građenja i urbanističkih dispozicija, koje je naročito primjetno u području habitata, od američke suburbije do hrvatskih novih stambenih naselja koje subvencioniraju gradovi ili država. Iako potječu iz različitih izvora, oba pate od istog odsustva uspostavljanja odnosa između građevine, urbanog konteksta i događaja koje pojedina građevina udomljuje, a važno je vidjeti da oba fenomena mogu doći iz bilo kojih – javnih, privatnih, malih, korporativnih – investicijskih izvora. I ekstravagancija i retardacija građenja tretiraju arhitekturu kao potrošnu robu (comoddity) na tržištu nekretnina, a investicijski omjer uloženog i dobivenog nema veze sa realnom arhitektonskom vrijednošću koja je u potpunosti relativizirana i apstraktna. Ako je suditi prema tržištu nekretnina, arhitektonska kultura uglavnom nema nikakvu tržišnu vrijednost.
Fenomen normativa susljedan je ukidanju čvrstih ambijentalnih granica u fizičkom okolišu. Fizionomija prostora također postaje sve manje hijerarhijski organizirana i podijeljena na urbani i van-urbani kontekst, pa nastaju mega-konurbacije poput čitave Nizozemske ili njemačke regije Ruhr. Na kontinentalnoj razini, australski arhitekt baziran u Njemačkoj Peter Wilson zamjećuje pojavu Eurolandschafta, hiper-europskog pejzaža premreženog fizičkom i elektroničkom infrastrukturom i dobrima koji kruže “starim kontinentom“ pa tako, primjerice, i obična pizza postaje pan-evropski proizvod sa rajčicama iz Italije, maslinama iz Grčke i šunkom iz Njemačke.
Za Wilsona, suvremena Evropa je disperzni okoliš, golema mreža sa infrastrukturnim čvorovima i postepenim ili naglim prijelazima u “teksturama“ koje odlikuju pojedine urbane ili prirodne krajolike. Sličnu nominalnu i ponešto melankoličnu bez-graničnost proživljava glavni lik Wendersovog filma Priča iz Lisabona koji putuje automobilom Eurolandschaftom i tek mu različiti jezici na radio stanicama koje sluša govore u kojem se predjelu Europe nalazi.
Dakle, i sam okoliš poprima svojstva generičnosti i normizacije, a Wilson smatra da fenomen Eurolandschafta pred arhitekturu postavlja nove izazove u uspostavljanju jasnog međuodnosa između građevine, mjesta i korisnika. Kao što Eurolandschaft pizza ne mora biti nužno loša, nego ovisi o načinu na koji se biraju i kombiniraju sastojci i iskustva, tako i arhitektura nije nužno osiromašena umreženjem ili generičkim „sastojcima“ i uvozom iskustava iz drugih sredina.
Problem su generička rješenja. Dok hiper-urbani regionalni ili kontinentalni krajolik postaje sve prohodniji i povezaniji, urbane strukture samih gradova postaju zatvorenije i sve temeljitije normirane. Javni, socijalni život seli se iz centra u periferiju, iz eksterijera ulica i trgova u interijere shopping mallova i multiplex kina okruženih golemim parkiralištima. No, koja je temeljna razlika između pariških arkada koje su oduševljavale njemačkog teoretičara Waltera Benjamina i suvremenih tržnih centara? Upravo problem diskontinuiteta urbanog tkiva i ambivalencije unutarnjeg i vanjskog prostora, a zatim i kulturne generičnosti.
Dok su Arkade devetnaestog stoljeća bile integralni, arhitektonski skladni dio tkiva grada, potezi koji nisu jednoznačno služili trgovini nego su uspostavljali kontinuitet javnog prostora, shopping mallovi su normirani kontejneri lišeni bilo kakve prostorne višeznačnosti i arhitektonske artikulacije koji u sebe apsorbiraju i normiraju sve veći dio urbanih dinamika. Arkade su priznavale važnost grada kao poroznog, kompleksnog organizma u kojem se izmjenjuju događajne i ambijentalne teksture. Za razliku od Arkada,
shopping mallovi su slijepa mjesta urbaniteta u kojima arhitektura praktički ne postoji kako bi u potpunosti ustupila mjesto robi.
Slično vrijedi i za arhitekturu industrije turizma gdje se vizualno simuliraju ambijenti koji sa stvarnim fizičkim ili socijalnim kontekstom nemaju veze, a organizacija građevine određena je normativima poput broja koraka od parkirališta do sobe. I ovdje je građenje podređeno simulaciji i normizaciji, privremeni habitat postaje roba, a turistička naselja i hoteli, umjesto stimuliranja određene razine socijalnog povezivanja posjetitelja i lokalne zajednice, postaju sve zatvorenije enklave.
Nakon velikog ekonomskog i arhitektonskog uspjeha
spektakularnog Guggenheim muzeja kojega je projektirao američki arhitekt Frank Gehry u Bilbaou, krenula je lavina gradnje jednako spektakularnih građevina diljem svijeta, bilo da ih projetira Gehry ili neki drugi pripadnik top-10 kluba arhitekata. Arhitektonska kritika tih zgrada dugo je vremena bila usmjerena prema njihovim ekspresivnim formalnim aspektima ili neracionalnosti konstruktivnih rješenja. No problem tih začudnih merzbaua nije tema prostitucije arhitektonskog “potpisa” ili estetike nego leži drugdje: u motivima za gradnju tih kuća, te njihove privatizirane prirode.
I u srednjem vijeku su majstori-graditelji i njihovi sljedbenici putovali od grada do grada i zidali katedrale. No te katedrale bile su mjesta egalitarzima u zajedničkoj vjeri, ekspresija društvenog svjetonazora nastala kolektivnim naporom. Tako je 1748. talijanski arhitekt i zemljomjer Giambatista Nolli izradio znamenitu kartu
Rima u kojoj je na revolucionaran način prikazan odnos javnog i zatvorenog, danas bismo rekli privatnog ili polu-privatnog prostora. Naime, dok su kao puno-zatvoreno crtani blokovi privatnih kuća, kao prazno-otvoreno su crtane ulice, trgovi i unutarnja dvorišta, te, što je najvažnije, unutrašnjosti crkava (i kazališta) kao mjesta koja sa nedvosmisleno pripadaju svim građanima izjednačenim u pravu na Božju milost i zaštitu. Nolli je grad promatrao kao porozni organizam u kojem zidovi i vrata ne predstavljaju uvijek doslovnu granicu između javne i privatne sfere, a njegova karta ilustrira socijalnu poroznost arhitekture koja je i jasni odraz društvenog trenutka.
Suvremeni arhitektonski merzbaui su objekti čija ikonička ili spektakularna pojavnost nije uvijek sama po sebi negativna, štoviše, često je riječ o uzbudljivim prostornim konfiguracijama. Probleme predstavljaju njihova iracionalna priroda i nejasna ideja njihovog sudjelovanja u fizionomiji grada. Fokusi slike grada u Stuttgartu i Muenchenu postaju golemi showroomovi proizvođača automobila, bivši tankovi za plin na periferiji Beča se “revitaliziraju” u bizarne stambene kule koje postižu visoke cijene. Te gradnje koje prkose sili teže i tradiciji tektoničke logike materijalizacija su dekonstrukcijskih eksperimenata kojima se začeci mogu pronaći još u neo-avangardnim reakcijima na konzervativni post-moderni arhitektonski pastiš sedamdesetih.
Prijelaz od subverzije prema mainstream spektaklu bio je iznenađujuće brz i sukladan razvojem digitalnih alata za trodimenzionalno projektiranje koji su jednaku primjenu našli i u stvarnom i u virtualnom svijetu arhitekture filmova i video-igara. Taj spektakl arhitekture, za razliku od graditeljski fascinantnih prostora rimskih termi, ne pripada svim građanima i građankama jer je u najvećem broju slučajeva ekskluzivan, nije namijenjen socijalnoj interakciji i osmišljen je kao gomila samodovoljnih arhitektonskih artefakata – skulptura u prostoru koje su u nesrazmjeru sa njihovom simboličkom ili socijalnom vrijednošću.
Također, za razliku od tehnički naprednih gradnji poput kristalnih palača svjetskih izložbi 19. stoljeća ili pejzaža nadstrešnica za olimpijska borilišta koje je projektirao njemački arhitekt i inženjer Frei Otto u Muenchenu 1972, te građevine nisu eksperimenti koji neposredno odražavaju civilizacijski napredak ili neku kolektivnu ideju ili predodžbu.
Čak i ako ostavimo po strani pitanje vlasništva i kapitala, vidimo da je arhitektura postala stvar privatnih (privatiziranih) želja i privatnih interesa te da je odijeljena i od urbanog konteksta i od ideje doprinosa kolektivnosti. To nije pitanje dijalektike javnog i privatnog prostora jer ta pojednostavljena podjela ne može opisati kompleksnost grada. Teško je očekivati od arhitekture da preoblikuje postojeće društvene odnose kako je to zamišljao francuski utopist Saint-Simon, kao što je i naivno postavljati općenite teze o njenoj sposobnosti da preraste uvjetovanost političkim, ekonomskim pa čak i estetskim paradigmama.
No, arhitektura može nastupati kao zaštitnik javnog interesa i unutar granica parcele na kojoj se gradi ostvarivati progresivne pomake koji su taktički. Ti pomaci su mogući (i potrebni) u svim tipologijama i situacijama građenja, a kako bi se oni ostvarili potrebno je da arhitektura zadrži integritet društveno korisne discipline koja razumije kontekst unutar kojega djeluje. Naravno, riječ je o zahtjevima koje niti investitor, niti razne javne službe ovlaštene za skrb nad gradom (primjerice, gradski urbanistički uredi, gradske uprave) od arhitekture ne očekuju jer u najmanju ruku ne posjeduju sposobnost arhitektonske imaginacije. (Kontinuirani kritički pritisak iz pravca društvenih disciplina koji traje od šezdesetih godina koristan je korektiv i važan izvor saznanja za arhitektonsku imaginaciju, no takva kritika može doprijeti do učinka arhitekture, ali ne i do njenih koncepata.)
Kao što to primjećuje portugalski arhitekt Alvaro Siza – arhitekti ništa ne izmišljaju, oni transformiraju realnost. Upravo u toj trasnformativnoj ideji arhitekture treba tražiti i njen potencijal: kako postojeće datosti, zahtijeve i okolnosti oblikovati i prevesti u gradbena tijela na takav način da grad zadrži svoji javni karakter u fizičkom i simboličkom smislu. Iz trenutne perspektive, tu ulogu arhitektura ostvaruje tek singularno – u pojedinačnim situacijama i na pojedinačnim mjestima. Novi, kolektivni progresivni horizont transformacije društva doći će iz drugih izvora.
Grafička oprema: uredništvo Kulturpunkt.hr
ObjavljenoObjavljeno
