Pošto pobuna?

Veliki prosvjed u Varšavskoj ulici i uhićenja koja su uslijedila iste večeri već neko vrijeme nisu ključna tema medijskoga kolanja stvarnosti: problem uzurpacije javnoga prostora zadržao se na naslovnicama i u udarnim minutama informativnih emisija onoliko koliko mu je vlastita medijageničnost dopuštala i sada, kada se prašina privremeno slegla, vrijedi iskoristiti predah i baciti pogled unatrag na neke od – ajmo biti pristojni – zanimljivijih obrazaca glavnostrujaško-novinarskog (re)prezentiranja pobune. Najinteresantniji je, nesumnjivo, slučaj Jutarnjeg lista: novine su početak prosvjeda popratile rijetko degutantnim ismijavanjem i uvredama aktivista u koprodukciji Denisa Kuljiša i Željka Žutelije, a uz svesrdnu pomoć urednika koji su tekstove i reportaže opremali – ajmo ostati pristojni – krajnje tendencioznim i malicioznim naslovima, da bi tresnule o samo dno profesionalne blamaže naslovnicom s koje je vrištalo: I oni su gradili na crno!. Riječ je bila, sjećate se, o “senzacionalnom otkriću” da je Urša Raukar, jedna od najeksponiranijih prosvjednica, izgradila svoju garažu bez potrebnih dokumenata – što je ona opovrgla pa je od cijele priče ostao samo urednički gaf, sadržan u onome vezniku na početku naslova, vezniku koji nam, nesumnjivoj poltronskoj benevolenciji urednika usprkos, govori ono što smo ionako već znali. Jer, ako su “i oni” gradili “na crno”, to u ovome kontekstu može značiti samo priznanje da “na crno” već odavno grade “oni drugi”.

Strmoglavi pad ispod svake razine profesionalizma i dobrog ukusa ipak je naknadno amortiziran: na stranicama zagrebačkog dnevnog lista počeli su se, isprva stidljivo, potom sve angažiranije, javljati glasovi podrške prosvjednicima – na njihovu su stranu stali Željko Trkanjec i Jelena Lovrić, Miljenko Jergović je u vrlo emotivnom članku Nijema braća i sestrice iz Varšavske ulice prizvao dobri duh Vaska Pope, ali najzanimljiviji prilog uspostavljanju novog “varšavskog pakta” dao je dežurni gastro-politički analitičar Davor Butković. Njegov “sanacijski tekst” – kako ga je, reagirajući u Novostima, nazvao Mladen Škreblin – naslovom sugerira naizgled nedvosmislen stav: Prosvjedi u Varšavskoj društveno su značajni i treba ih poštovati. Ispod ove samouvjerene rezolutnosti i između redaka koji bi, valjda, trebali uravnotežiti karakterističnu anything goes klackalicu Jutarnjeg, čiji su drugi kraj Kuljiš i Žutelija netom bili utisnuli duboko u blato ad hominem argumentacije, autor je, međutim, artikulirao stavove i konstruirao svjetonazor koji su za ove – ali i bilo koje buduće – prosvjede daleko pogubniji od prigodnog hračkanja one dvojice. 

O čemu je riječ? Butković pristupa problemu fingirajući poziciju neutralnog promatrača, koji iz svoje neutralnosti crpi precizan uvid kakav, valjda, zagovornicima i protivnicima Horvatinčićevog projekta nužno izmiče zbog njihove upletenosti u sukob: “Naravno da se o interpolacijama u središtu bilo kojeg grada može beskrajno raspravljati”, podučava nas apodiktički na početku teksta, “Naravno da se gradovi moraju mijenjati i da te promjene izazivaju otpore”. S ovime se nije teško složiti; samo – da nastavimo na istom fonu – naravno da je neutralna pozicija u ovakvom sukobu ipak nemoguća. To, uostalom, potvrđuje već treća rečenica teksta: “Naravno da je besmisleno zahtijevati konzerviranje nečega poput Cvjetnog trga i da je bespredmetno raspravljati o dva ili tri metra više pješačke zone”; kao da cijeli problem nije baš u ta “dva ili tri metra više” – ili, hajde da malo cjepidlačimo, oko 140 kvadratnih metara manje – pješačke zone, o kojima je “bespredmetno raspravljati”!? 

Nakon ovakvog uvoda, jasno je da će postavljanje problema pod krinkom “bezinteresnog” zagovora tobože ravnopravne javne rasprave poslužiti samo vještijem kamufliranju ekskluzivnih privatnih interesa: “Podrazumijeva se, nadalje, da je privatni interes u velikim infrastrukturnim investicijama ujedno i javni interes, jer takve investicije zapošljavaju velik broj ljudi. Podrazumijeva se, naposljetku, da je i svaki novi shopping centar dobrodošao: i ondje se zapošljava puno ljudi, ondje se okreće novac, a shopping centri nisu u sukobu s kulturom gradskog života”. Zanemarimo li klasično obrtanje teza, zahvaljujući kojem privatnik u jahaćim čizmama, vođen isključivo vlastitim interesom, postaje skoro pa dobrotvor i spasitelj posrnule ekonomije, vrijedi pogledati kako Butković opravdava tezu da shopping centri nisu u sukobu s kulturom gradskog života: iz njujorške MoMA-e, obavještava nas, pogled puca na butik Manola Blahnika i robnu kuću Saks, a garaže izgrađene u blizini Louvrea i bečke Opere ne smetaju nikome. Pritom je interesantno da, kombinirajući standardno provincijalno zazivanje “razvijenog Zapada” s igranjem na kartu neupitne simboličke vrijednosti globalno brendiranih muzeja i opera, propušta posegnuti za nekim recentnijim primjerom: činjenicom da je spomenuti New York, recimo, prije samo koji tjedan definitivno, nakon višemjesečnog “probnog roka”, prepustio samo srce grada, veliki Times Square, pješacima; posve u skladu s trendom povećanja pješačkih zona u skoro svim zapadnim metropolama, trendom na koji neprestano upozoravaju aktivisti Prava na grad i Zelene akcije.

Pa zašto su onda, pita se sad već pomalo dezorijentirani čitatelj Butkovićeva teksta, prosvjedi u Varšavskoj uopće društveno važni, zašto ih treba poštovati? Zašto oni, štoviše, “spadaju među vrednije društvene akcije kojima smo svjedočili u proteklih nekoliko godina”? Odgovor je jednostavan: “Građani, naprosto, imaju pravo prosvjedovati. To je jedan od temeljnih aksioma demokracije”. Odnosno – a ovo je za autora ujedno i najvažnija činjenica vezana uz prosvjede – oni “odražavaju sve masovnije raspoloženje među hrvatskim stanovništvom, koje se danas može definirati kao želja da se zaustavi bilo kakav oblik društvenog nasilja, koje navodno ili stvarno provode navodni ili stvarni, ekonomski i politički, moćni krugovi”. Ne znam za vas, ali meni činjenica da netko jednostavno upražnjava svoja prava, što je pritom i “jedan od temeljnih aksioma demokracije”, baš i ne zvuči kao dovoljan povod da njegovu akciju proglasim jednim od najznačajnijih društvenih događaja u proteklih nekoliko godina. Zapravo mi, da budem precizniji, cijela ova argumentacija nekako više djeluje kao pokušaj da se događaju oduzme relevantnost koju on ima. Jer, kada ga prigodno razblažimo svođenjem na puki simptom nedefiniranog, općenitog nezadovoljstva “navodnim ili stvarnim” provođenjem društvenog nasilja od strane “navodnih ili stvarnih” “moćnih krugova” – kada mu, dakle, čak i motivaciju smjestimo negdje između stvarnosti i fikcije, na samom pragu teorije zavjere – tada dobivamo nešto što s osnovnom intencijom prosvjeda u Varšavskoj nema naročite veze. Dobivamo pobunu čija je jedina vrijednost u tome što potvrđuje stabilnost aktualnog poretka demokracije na pogon krupnoga kapitala, pobunu čiji je sadržaj nepovratno rasplinut u unaprijed kodificiranoj i neizbježnim primjerom famoznog Zapada legitimiranoj formi (“građanska neposlušnost na Zapadu je već jako, jako dugo jedan od karakterističnih oblika izražavanja političke volje određenih grupa”), dobivamo – ukratko – pobunu po mjeri baš onoga sistema protiv kojeg je, u krajnjoj liniji, usmjerena.

A što se sve može učiniti s pobunom kada je se desupstancijalizira i pacificira odlično pokazuje primjer TV reklame koju smo nedavno mogli gledati: riječ je o spotu za privatno veleučilište Vern, emitiranom u sklopu kampanje Vrijeme je za drugačije obrazovanje (može je se još uvijek pogledati na www.vern.hr). Radnja je jednostavna: skupina studentica i studenata vrpolji se u klupama, nervozno pogledavajući prema satu na zidu; kazaljke pokazuju da njihov profesor kasni već 7 ili 8 minuta nakon što je istekla “akademska četvrt”. Istodobno, ovaj sjedi u svome uredu, a mi u off-u slušamo njegovu ispovijest: “Učio sam ih svojim istinama. Vodio svojim putovima. Vrijeme je prolazilo… Svijet se ubrzavao i sve više mijenjao…” I dok mi pratimo profesorov monolog izrečen patosom i uvjerljivošću replike iz neke domaće sapunice, studentice i studenti postaju sve nezadovoljniji: jedna od njih nervozno kucka olovkom po stolu, ostali joj se postupno pridružuju i kakofonija uskoro prerasta u zajedničko, ritmično, protestno lupanje. Profesor konačno ulazi u predavaonicu i susreće se s neočekivanim buntom. Pa dovršava monolog: “Ja se nisam promijenio. Oni jesu”.

I eto nas u tren oka u potpuno izvrnutoj stvarnosti prošlogodišnjih studentskih blokada. Ono što je masmedijskom eholalijom uporno bilo prigovarano studentima – naivna usmjerenost vrijednostima staroga, propalog i neučinkovitog sustava – ovdje je pripisano figuri profesora; ono što im je patronizirajućom manirom bilo nuđeno kao jedina opcija – nužnost prihvaćanja promjena koje donosi neoliberalna paradigma jer, eto, takav je svijet u kome živimo i Zapad kome stremimo – ovdje je predstavljeno kao njihova prava potreba. Revoltirani klinci tako najednom postaju beskrajno simpatični: njihova je pobuna legitimna, poručuje nam spot, njihovi su zahtjevi opravdani, njihov glas treba poštovati. Pod uvjetom, dakako, da raspolažu s 26 do 29 tisuća kuna godišnje i voljni su uložiti ih u svoj “drugačiji studij”.

Nije, jasno, problem u tržišno formiranoj cijeni jedne privatne škole; problem je u beskrajnim mogućnostima transideološkog poigravanja semantičkim potencijalima društvene pobune, zahvaljujući kojima studenti, koji su problem socijalne pravednosti uveli u javni prostor glasnije i artikuliranije nego bilo koja druga društvena skupina, u hipu postaju glasnicima upravo onog sustava u kome je ta pravednost tek sinonim za ometanje učinkovitosti, baš kao što prosvjednici iz Varšavske u Butkovićevoj interpretaciji iznenadno postaju jamcima poželjnoga razvoja naše demokracije i njezine usklađenosti sa zapadnim trendovima. A u oba slučaja pritom neupitno ostaje samo jedno: interes krupnoga kapitala. Pobuna je dozvoljena – čak i poželjna – uz pretpostavku da okončava na blagajni veleučilišta skrojenog po mjeri svijeta koji se “ubrzava i sve više mijenja” ili u redu za kasu shopping centra koji, jasno, “nije u sukobu s kulturom gradskog života”. Pa ne čudi što je i poanta u oba slučaja ista, neodoljivo podsjeća na jedan od transparenata iz prvih dana blokade zagrebačkog Filozofskog fakulteta i – ma kako uvijeno bila plasirana – i dalje zvuči prilično zlokobno. Poanta, naime, glasi: tko se buni – platit će.

***

Objavljeno u Zarezu br. 278, 4. ožujka 2010.

Zahvaljujemo autoru na ustupanju teksta za objavu.