Posao kao igra

KunaZlatica su Zlatka Salopek i Ana Kunej, mlade dizajnerice koje su tek nedavno zaplovile nesigurnim vodama domaće kreativne industrije.

kuna_zlatica2_480

Ipak, to što su mlade i relativno nove u poslu koje rade, niti najmanje ih ne koči u izrazu i osobnom potpisu koji je već, uostalom, prepoznala i struka, a i ljudi s kojima surađuju.

KP: Kada ste počele surađivati?

A. K.: Počele smo surađivati negdje u travnju 2006. Kako to obično biva, ideja se rodila još dok smo studirale i već granale neku mrežu potencijalnih klijenata.

Z. S.: Ja sam diplomirala nešto prije Ane i zaposlila se, no uvijek sam dizajn doživljavala kao samostalnu djelatnost pa se zajednički rad činio kao logičan izbor. Baš smo prekopavale neke dokumente i pronašle neki papirić datiran na 2006. pa sam se prisjetila koliko smo zapravo nonšalantno ušle u čitavu tu priču.

A. K.: Da smo tada znale što nas čeka, nisam sigurna da bismo toliko bezglavo krenule u tu avanturu. Nije tu zapravo ni bilo nekih konkretnih planova: jedino u što smo bile sigurne je da želimo raditi zajedno.

Z. S.: Radilo se tek o administrativnom okviru. Nije nam bilo ni na kraj pameti otvarati firmu, ali onda smo shvatile da ne možemo tako gerilski raditi. Iz trenutne pozicije, jedino u što sam sigurna je da sam bila svjesna da mi nismo svjesne koliko je to zapravo hrabro. Nismo imale nikakav strateški plan, ono u što smo najviše vjerovali je vizija koja i danas postoji. Želja i volja, to je najbitnije.

KP: Je li onda u početku postojala neka diskrepancija između kreativnog i administrativnog?

A. K.: Pa ispočetka i ne. Što je više posla to je više i administracije, jedno je neodvojivo od drugog. Više smo se koncentrirale na to da nekako pokažemo da postojimo; pržile diskove s radovima, slale ih na raznorazne adrese, ali od toga nije bilo ništa. Razglasile smo se putem preporuka dobrih ljudi koji su vjerovali u nas od početka.

Z. S.: I onda smo se, u vrlo kratkom vremenskom roku, našle u situaciji da imamo toliko posla da ne znamo kud bi same sa sobom. I to isključivo na temelju prijašnjih radova. Mislim da se nekako vidjelo da dajemo sve od sebe.

KP: U kontekstu recentnijih radova, koliko je jasna bila ideja o tome u kojem ćete se smjeru profilirati? Mislim na radove koji odgovaraju paradigmi kulturne proizvodnje, prvenstveno dizajn knjiga i plakata za kulturne manifestacije.

A. K.: Osnovna ideja je i bila da se bavimo kulturom jer je to polje koje u principu daje najviše prostora za kreativni zamah. S vremenom se ispostavilo da radimo uglavnom s knjigama pa smo tako dobile nagradu Lice knjige za najbolji ovitak. I prošle smo, a 2009. bile smo nominirane za Lice knjige i to za Medonosno bilje kontinentalne hrvatske, zbirku poezije Nenada Radoševića Zvižduk uporna sanjara, i izdanje Celebera – Ponedjeljak Daniela Belea.

KP: Koliko je zapravo bitan vizualni identit knjige? Čini mi se da hrvatski izdavači unazad tek nekoliko godina više polažu upravo u dizajn naslovnica knjiga.

Z. S.: Interesantno je da smo te posljednje dvije nominirane knjige radile za petrinjski ogranak Matice hrvatske i od njih smo smo dobili otvorene ruke u smislu pristupa dizajnu, a recimo Spomenar baštine petrinjske je bio izložen na Frankfurtskom sajmu knjiga.

A. K.: Bitan je i sam pristup. S njima (Maticom, op.a.) znamo da nećemo imati nikakvih problema oko konačnog proizvoda i to je samo po sebi u neku ruku inspirativno.

Z. S.: Čini mi se da nije problem napraviti dobar dizajn već uvjeriti klijenta da je to nešto što u konačnici funkcionira. Odnos uzajamnog povjerenja je užasno bitan.

KP: Možda problem i nije u povjerenju već u činjenici da vi konačnom proizvodu pristupate sa sasvim različitih pozicija.

A. K.: Pa da. Njima je, naravno, bitno da oni znaju da taj proizvod mogu prodati.

Z. S.: Sreća je u tome što nama uglavnom ne pristupaju klijenti kojima dizajn nije važan.

KP: Koliko je, iz vaše osobne i profesionalne perspektive, općenito dizajn u kulturi važan?

A. K.: U teoriji, mislim da postoji velika razlika između domaćeg i inozemnog tržišta odnosno o razvijenosti istog. Kako prolazi vrijeme, mislim da se sve više obraća pozornost na taj segment produkcije.

Z. S.: To odgovara i komercijalizaciji kulture. Muzeji su, primjerice, počeli ulagati velike napore u to. Jačanjem promocije i vizualnog aspekta neke su manifestacije, poput Dugog četvrtka, postale izrazito popularne i, čini mi se, čak i ekonomski primamljive. S druge strane, čini mi se da sve više ljudi primjećuje duhovnu i intelektualnu važnost dizajna jer, na kraju krajeva, također se radi o umjetnosti i bitno je kako se ona aplicira.

KP: Dosta ste se bavile i dizajnom plakata. Koliko su u doba interneta funkcionalni klasični promotivni alati?

A. K.: Čini mi se da je još uvijek bitno da su stvari opipljive. Stvar je i percepcije, koliko god da mi razumijemo i bavimo se internetom kao novim medijem. Npr. Koncertna direkcija se uglavnom obraća starijoj publici i maksimalno su koncentrirani na klasične medije – plakate i kataloge.

KP: Postoji li nešto čime se ne biste bavile? Možda u kontekstu čitavog niza netom završenih prilično dosadnih političkih kampanja?

A. K.: Baš smo razgovarale o tome i načelno, odgovor je ne. Ali baš smo se nedavno našle u malom financijskom škripcu i “ne” se nekako pretvorilo u “možda”, pa iz možda u “da, ali za koga?”. Za zelene, možda.

Z. S.: Svojim kreativnim radom promovirati nečiju politiku je i dalje politika. Razgovarale smo i zaključile da ako nam netko pristupi da ćemo odbiti ponudu.

KP: Koliko tu uopće ima prostora za kreativni zamah?

Z. S.: Mi nikada ne radimo dizajn koji će se prodati i to je ideja od koje ne odstupamo. Želimo raditi dizajn koji je nama istinit.

KP: Prošle ste godine postale članice ULUPUH-a. Što mladim dizajnerima predstavlja članstvo u strukovnim udrugama ?

Z. S.: Udruživanje zapravo pruža onoliko koliko ti pokušaš dobiti od njega. U smislu profesionalnog umrežavanja, kontakata, mogućnosti izlaganja u prostorima udruge, predlaganja programa, dakako da pruža neke mogućnosti.

KP: Što biste željele raditi u budućnosti?

A. K.: Bilo što zanimljivo! Bilo bi nam fora raditi i nešto što nije uska struka, već nam daje mogućnost izraza, npr. scenografija, produkt…

KP: Kako je nastala ideja o Gerijatrijskoj bojanci?

Z. S.: To nam je jedan od najdražih projekata, naš pet-project.

A. K.: To je bio rad za jedan talijanski natječaj na temu starosti. Ideju smo dobile od prijateljičine bake koja je kratila vrijeme ispunjavajući bojanke. Nažalost, to je projekt koji nikada do kraja nije realiziran, a rado bismo mu se vratile.

Ana Kunej i Zlatka Salopek

KP: Koliko vam vremena ostaje za neke kreativne projekte koji nisu vezani za poslovni angažman?

A. K.: Iskreno, i ne baš puno. I kad nisi na poslu misliš na njega. Sve je to nekako povezano, pogotovo kad radiš za sebe. Zato se u poslu trudimo raditi sve što je nama zanimljivo, pa većinom same radimo ilustraciju i fotografiju.

Z. S.: Mi smo se orijentirale na to da se, bili oni manje ili više zanimljivi, kroz te projekte i izrazimo. Recimo, radili smo nekakvu posteljinu i to je ispao totalni užitak i čini mi se da smo i kroz to uspjele nešto reći o tome kako mi to vidimo.

A. K.: Ja sam, recimo, razmišljala o (našem) stilu i nikako to ne mogu definirati. Zapravo, od projekta do projekta, želim da to bude drugačije jedno od drugoga. Imam dojam da je sve to još uvijek nedefinirano i da se još uvijek tražimo, ali vjerujem da je to dobro.

Z. S.: Pitanje stila je zanimljivo. Ljudi govore da imamo prepoznatljiv stil, a mi nekako konstantno izbjegavamo suočavanje s tim. Svakom projektu tražimo adekvatan pristup.

KP: U poetičkom smislu ono što ja vidim u vašem radu je – igra.

Z. S.: To i je poanta. Trudimo se igrati, reći svoj stav, dati svoju interpretaciju.

Objavljeno
Objavljeno

Povezano