Padam na teške drame

Nakon studija komparativne književnosti i germanistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu Dario Juričan odlazi na jednogodišnje filmsko školovanje u Londonu nakon čega snima kratke filmove i radi kao asistent režije na dugometražnim projektima. Jedan je od voditelja neprofitne udruge Blank_filmski inkubator koja od 2000. u Zagrebu organizira filmske i medijske radionice za djecu i mlade te se bavi multimedijalnim projektima i filmskom produkcijom.

D. J.: Odaziv studenata je odličan. Na radionicu u siječnju prijavilo se 36 srednjoškolaca i studenata, a mi smo primali 10. Osnovnoškolci su nam bolnija točka, jednostavno djeca nisu navikla odmaknuti se od škole.

Filmska radionica, Zagreb, 2007

D. J.: Na radionici se prolazi sve: od scenarija, montaže, produkcije i režije, s time da najviše pažnje poklanjamo scenariju. Scenarij nam je ključ po kojem se biraju režiseri. Radionica je kompetitivna, filmove rade oni s najboljim scenarijem. Tri glavna mentora su: Saša Kristek, scenarij, Zvonimir Mikšić, kamera/svjetlo i ja držim režiju.

D. J.: Projekt je u fazi tuge. (smijeh) Nismo našli sluha za distribuciju. I djeca su se sve slabije javljala. Dajem projekt u dobre ruke. Kad smo pak napravili akciju Rentaj anđela pojavili smo se u svim medijima i dobili ogromnu podršku. Ne prolaze uvijek najbolje stvari, ali ono što prođe, odškrine ti vrata da napraviš i ono što ne prolazi.

D. J.: Ideja koja stoji iza toga je sljedeća: nakon radionice i završetka filma u Blanku se ne umire. Štoviše, postoje mjesečni sastanci, svaki prvi ponedjeljak u mjesecu na kojem bude eminentni gost iz svijeta filma (Z. Mustać, A. Hušman, Z. Jurić, D. Žarković, D. Budisavljević…) i na tim se sastancima raspravlja o novim projektima te se druženje nastavlja kod tete preko puta na Velebitskom.

KP: Producirate i kratke filmove sudionika radionica. U produkcijskoj fazi je projekt Omnibus – reci nekoliko riječi o tome.

D. J.: Omnibus je projekt u koji se ulazi s dobrim scenarijem. Dakle, svatko iz Blanka tko je prošao osnovnu radionicu ima šansu. Ja kao producent dogovaram profesionalne glumce i omogućavam debitantima profesionalne uvjete snimanja. Omnibus još nije zatvoren, a tema mu je muško-ženski odnosi. Do sada je tako nastalo pet filmova koji su dobro primljeni. A imali smo i odličnu glumačku ekipu: Anu Vilenicu, Csillu Barath Bastajić, Ivanu Krizmanić…

D. J.: Ma priča je jednostavna. Nisam sa 26 godina više imao snage reći starcima da ću opet biti brucoš i da ću opet studirati 6 godina. London Film Academy mi je dao sažet program i toliko potrebnu zanatsku podlogu. Prošao sam sve odjele i radio sam s filmskom trakom. Demistificirao mi je svijet filma i pokazao da sve možeš ako si daš truda. Radili smo sa svjetskim imenima i ekspresno su nas izliječili od treme i kompleksa. Istodobno naučiš engleske finte pristojnog ponašanja i taktičke diplomacije. Više korisno, nego pola predavanja. (smijeh)

D. J.: Radio sam u inozemstvu najviše na velikim sportskim projektima. U Zagrebu sam napravio četiri kratka profesionalna filma i svaštario po tv projektima. Pripremam dugometražni film – ruralni horor.

D. J.: To je romantična drama. Malo izumrli žanr u Hrvatskoj. Imao sam divne glumce: Franu Maškovića, kojem nije bilo teško hodati gol posred Trga francuske republike i Anu Vilenicu, čudo koje me je dovodilo do ludila s vječno novim improvizacijama i verzijama. Koncentrirali smo se na ljubavnu studentsku priču. Trebala mi je lijepa priča. Lijep film. Neka mi bude oprošteno. (smijeh)

D. J.: To bi bila neka čudna mješavina: Tomislav Gotovac, Wong kar Wai, P.T.Anderson, Chan-wook Park, Miloš Forman, Frank Capra, Peter Greenaway, David Lean…

D. J.: Ove godine raditi ću filmove u kojima postoji tek ideja, blagi kostur i s glumcima improvizacijom doći do gotovog scenarija. Padam na teške drame. Okrećem se provokaciji, eksperimentu i političkom filmu.

D. J.: Dobro pivo.