Padam na teške drame

Berlinale ove godine slavi 60. rođendan, a Berlinale Talent Campus će osmi put okupiti mlade filmaše iz cijelog svijeta. Među odabranima je i mladi hrvatski redatelj, Dario Jur

Janja Sesar
d1_final

Razgovarala: Janja Sesar

Nakon studija komparativne književnosti i germanistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu Dario Juričan odlazi na jednogodišnje filmsko školovanje u Londonu nakon čega snima kratke filmove i radi kao asistent režije na dugometražnim projektima. Jedan je od voditelja neprofitne udruge Blank_filmski inkubator koja od 2000. u Zagrebu organizira filmske i medijske radionice za djecu i mlade te se bavi multimedijalnim projektima i filmskom produkcijom.


KP: Udruga ima prostore u zagrebačkom naselju Špansko koje kao i većina zagrebačkih predgradskih kvartova nema kino, a filmska kultura je u obrazovnom sustavu općenito svedena na minimum. Kakav je odaziv mladih ljudi i kakve su njihove reakcije?

D. J.: Odaziv studenata je odličan. Na radionicu u siječnju prijavilo se 36 srednjoškolaca i studenata, a mi smo primali 10. Osnovnoškolci su nam bolnija točka, jednostavno djeca nisu navikla odmaknuti se od škole. 

 

filmska_radionica_zagreb2007_final  

Filmska radionica, Zagreb, 2007

KP: Kako izgleda jedna klasična radionica u Blanku i tko vodi radionice?
D. J.: Na radionici se prolazi sve: od scenarija, montaže, produkcije i režije, s time da najviše pažnje poklanjamo scenariju. Scenarij nam je ključ po kojem se biraju režiseri. Radionica je kompetitivna, filmove rade oni s najboljim scenarijem. Tri glavna mentora su: Saša Kristek, scenarij, Zvonimir Mikšić, kamera/svjetlo i ja držim režiju.


KP: Koncipirali ste i zanimljiv projekt U mom svijetu, koji bi djeci između 6 i 13 godina dao mogućnost da kamerom dokumentiraju svijet oko sebe. U kojoj fazi je projekt?
D. J.: Projekt je u fazi tuge. (smijeh) Nismo našli sluha za distribuciju. I djeca su se sve slabije javljala. Dajem projekt u dobre ruke. Kad smo pak napravili akciju Rentaj anđela pojavili smo se u svim medijima i dobili ogromnu podršku. Ne prolaze uvijek najbolje stvari, ali ono što prođe, odškrine ti vrata da napraviš i ono što ne prolazi.


KP: Blank je nedavno osnovao i PFFIF – platformu friških filmaša. Koji je koncept i cilj platforme?
D. J.: Ideja koja stoji iza toga je sljedeća: nakon radionice i završetka filma u Blanku se ne umire. Štoviše, postoje mjesečni sastanci, svaki prvi ponedjeljak u mjesecu na kojem bude eminentni gost iz svijeta filma (Z. Mustać, A. Hušman, Z. Jurić, D. Žarković, D. Budisavljević…) i na tim se sastancima raspravlja o novim projektima te se druženje nastavlja kod tete preko puta na Velebitskom.

 

Luka_Sepcic_Muhe_omnibus_final

Muhe idu na slatko (iz projekta Omnibus; redatelj: Luka Sepčić)

KP: Producirate i kratke filmove sudionika radionica. U produkcijskoj fazi je projekt Omnibus – reci nekoliko riječi o tome. 

D. J.: Omnibus je projekt u koji se ulazi s dobrim scenarijem. Dakle, svatko iz Blanka tko je prošao osnovnu radionicu ima šansu. Ja kao producent dogovaram profesionalne  glumce i omogućavam debitantima profesionalne uvjete snimanja. Omnibus još nije zatvoren, a tema mu je muško-ženski odnosi. Do sada je tako nastalo pet filmova koji su dobro primljeni. A imali smo i odličnu glumačku ekipu: Anu Vilenicu, Csillu Barath Bastajić, Ivanu Krizmanić


KP: Tijekom studija radiš home made kratke filmove nakon čega se odlučuješ na popriličan poduhvat – filmsko školovanje u Londonu. Možeš li ukratko ispričati kako je došlo do te odluke, o kakvom se programu radilo i kako je boravak u Londonu utjecao na tvoj daljnji razvoj? 
D. J.: Ma priča je jednostavna. Nisam sa 26 godina više imao snage reći starcima da ću opet biti brucoš i da ću opet studirati 6 godina. London Film Academy mi je dao sažet program i toliko potrebnu zanatsku podlogu. Prošao sam sve odjele i radio sam s filmskom trakom. Demistificirao mi je svijet filma i pokazao da sve možeš ako si daš truda. Radili smo sa svjetskim imenima i ekspresno su nas izliječili od treme i kompleksa. Istodobno naučiš engleske finte pristojnog ponašanja i taktičke diplomacije. Više korisno, nego pola predavanja. (smijeh)


KP: Nakon povratka iz Londona paralelno s kratkim filmovima, radiš kao asistent režije na dugometražnim filmovima u Hrvatskoj i inozemstvu. Je li na pomolu i prvi dugometražni film?
D. J.: Radio sam u inozemstvu najviše na velikim sportskim projektima. U Zagrebu sam napravio četiri kratka profesionalna filma i svaštario po tv projektima. Pripremam dugometražni film – ruralni horor.

u_mojoj_glavi_andjeo_final  

U mojoj glavi anđeo, Dario Juričan

KP: 14. veljače u kinu Tuškanac bit će prikazan tvoj novi 25-minutni film U mojoj glavi anđeo. Možeš li nešto reći o njemu?
D. J.: To je romantična drama. Malo izumrli žanr u Hrvatskoj. Imao sam divne glumce: Franu Maškovića, kojem nije bilo teško hodati gol posred Trga francuske republike i Anu Vilenicu, čudo koje me je dovodilo do ludila s vječno novim improvizacijama i verzijama. Koncentrirali smo se na ljubavnu studentsku priču. Trebala mi je lijepa priča. Lijep film. Neka mi bude oprošteno. (smijeh) 


KP: Koji su tvoji filmski “uzori”?
D. J.: To bi bila neka čudna mješavina: Tomislav Gotovac, Wong kar Wai, P.T.Anderson, Chan-wook Park, Miloš Forman, Frank Capra, Peter Greenaway, David Lean…


KP: Koje te teme zaokupljaju i kakve filmove želiš raditi? 
D. J.: Ove godine raditi ću filmove u kojima postoji tek ideja, blagi kostur i s glumcima improvizacijom doći do gotovog scenarija. Padam na teške drame. Okrećem se provokaciji, eksperimentu i političkom filmu.


KP: Što očekuješ u Berlinu?

D. J.: Dobro pivo.

 

Objavljeno
Objavljeno

Povezano