Kritika Ako pacifističkim umjetničkim poduhvatima ponekad i nedostaje sustavna kritika kakvu nalazimo u njihovim antimilitarističkim parnjacima, to ne umanjuje snagu antiratne poruke koju nastoje prenijeti. Štoviše, fokus na tragedije pojedinaca i pojedinki smrvljenih u vojno-industrijskim mašinerijama može biti i prikladniji način da se ti životi izvuku iz bezlične, kvantificirane općenitosti koju im militaristička logika nameće. Film Ene-Sanan Hdagha Iza jednog osmijeha (2025) primjer je takvog pristupa.
Dokumentirajući iskustva četrnaestogodišnjeg Khaleda dok bježi iz rodnog Alepa i sam putuje balkanskom rutom, film se može čitati kao pacifistički u najmanje dva ključna elementa: centriranju civilnih patnji umjesto vojničkih, te činjenici da njegov protagonist napušta dom kako bi izbjegao prisilno novačenje. Dezerterstvo je pritom prikazano ne tek kao čin vrijedan suosjećanja, već i jedina alternativa smrti – tuđoj, vlastitoj, a najčešće i jednoj i drugoj. U trenutku ponovnog uvođenja temeljnog vojnog osposobljavanja u domaćem, te eskalacije oružanih sukoba u globalnom kontekstu, napose na Bliskom istoku, univerzalnosti filma dodana je i nova aktualnost.
Nakon osvajanja dviju nagrada glavnog žirija na 41. Festivalu filmova iz mediteranskih zemalja u Aleksandriji te europske premijere u Španjolskoj, Khaledova priča o bijegu od rata i preživljavanju u tuđini tako se ponovno nameće kao relevantan podsjetnik na cijenu militariziranog svijeta. Tim povodom razgovarala sam s redateljicom Enom-Sanan Hdagha, koja se s Khaledovom pričom upoznala još 2015. godine, kada ga je put nanio u Zimski prihvatno-tranzitni centar na rubu Slavonskog Broda.
Filmskom umjetnošću baviš se iz različitih perspektiva – kao glumica, producentica i režiserka. Kako je ta raznolikost oblikovala tvoj pristup kreiranju filma Iza jednog osmijeha i kako si navigirala istodobnim ulogama producentice, scenaristice, montažerke i dizajnerice?
Iza sebe imam šaroliko i bogato iskustvo edukacije i rada na području izvedbenih umjetnosti, kako u kazalištu tako i na filmu, u Hrvatskoj i inozemstvu. Za vrijeme umjetničke edukacije te rada na raznim umjetničkim projektima završila sam i studij strojarstva u Zagrebu. Vjerujem da je moja svestranost unutar ovoga posla i više nego dobrodošla, a posebno to mogu zaključiti iz rada na ovom filmu koji je, između ostalog, nosio sa sobom i izvanredne okolnosti, brze odluke, promišljanja i veliku odgovornost, tim više jer se radilo o djetetu bez pratnje.
Inače, oduvijek kombiniram više različitih funkcija unutar projekta na kojemu radim, vjerojatno zato što, kada odlučim nešto raditi, jednostavno mi se stvori jasna cjelokupna ideja i vizija kako bi sve trebalo biti od samoga početka do kraja i u kojim bi smjerovima moglo završiti. Poanta i cilj mi najčešće budu momentalno kristalno jasni, zatim krenem sve to stvarati i razvijati, te se tako nađem u više različitih uloga. Također, unutar kreiranja nekog projekta volim puno istraživati i paralelno nadograđivati svoje vještine i znanje, jer me to zabavlja i dovodi do novih izazova, koji od mene zahtijevaju maksimum posvećenosti i energije kako bi rezultat bio u skladu s onim što sam za njega zamislila. A kada radite nešto što volite, sve to na kraju bude vrlo produktivno i zabavno iskustvo.
Kao i većini toga u umjetničkom poslu, i ovom projektu pristupila sam na temelju osjećaja, inspirativnih odnosa s ljudima i situacija – pažljivo sam osluškivala, istraživala, pratila i tako oblikovala filmsku priču. Naravno, ova tema zahtijevala je posebnu pažnju kako bi se sačuvala jednostavnost, autentičnost, ljepota, toplina i čistoća koju donosi pogled jednog djeteta na situaciju u kojoj se našlo.
Budući da sam cijelu izbjegličku krizu provela na terenu kao volonterka, ova je priča i nastala vrlo spontano i iz želje da se prije svega dodatno pomogne i pruži podrška ljudima u nevolji, posebice djeci i maloljetnicima bez pratnje kao najranjivijim skupinama izbjeglica.
U stvaranju ove priče bilo je uključeno mnogo suradnika i suradnica. Kakve je to nosilo izazove, a kakve prednosti?
Bilo je svakako zanimljivo raditi odjednom s više ljudi u različitim zemljama, a veliku podršku pritom mi je pružila Jasmina Hdagha, moja sestra i jedna od producentica. Glavni snimatelj je Ivor Ferić, a s ostalim snimateljima surađivala sam povremeno, kako bih u pravim i ključnim trenucima imala snimke iz različitih zemalja. Volim reći da sam imala i dosta sreće što sam surađivala s dragim i divnim ljudima, različitim kreativcima i entuzijastima koji svoj posao rade s ljubavlju, što je, na kraju krajeva, najbitnije.
Što se tiče izazova, morala sam dobro promisliti kako da najbolje uskladim sve te materijale, koji se prilično razlikuju po formatu, kvaliteti i slično; kako da sve kombiniram i posložim tako da se smisleno i stilski uskladi, poveže i uklopi u cjelinu koja će na najbolji mogući način ispričati ovu priču.
Sve u svemu, sretna sam s cjelokupnim rezultatom, i mislim da se sve zajedno lijepo stopilo s originalnom glazbom koju je skladao Tomislav Petrčić i dizajnom zvuka koji je oblikovao Dario Domitrović (Embrio Production).
U kojem si trenutku i iz kojeg razloga osjetila potrebu da među brojnim sudbinama koje su se ispreplele u tom prihvatnom kampu u Slavonskom Brodu naglasak staviš baš na Khaledovu?
Budući da sam volontirala u kampu u Slavonskom Brodu i uglavnom provela cijelu izbjegličku krizu na terenima, kampovima i prihvatilištima u Hrvatskoj i susjednim zemljama, u jednom trenutku sam sasvim slučajno upoznala dječaka Khaleda.
U našim razgovorima i druženju vrlo brzo sam shvatila da bi njegovu nevjerojatnu priču bilo važno podijeliti sa svijetom zbog samih izbjeglica, ali i zbog domicilnog stanovništva. Radilo se o maloljetnoj osobi bez pratnje, četrnaestogodišnjaku koji je, unatoč svim teškoćama i nedaćama, sačuvao sve dobro i lijepo što čovjek treba pronalaziti, razvijati i njegovati u sebi.
Postoji li određena univerzalnost u njegovoj priči, koja je čini vrijednim simbolom za cjelinu mukotrpnih iskustava razmještenih osoba?
Khaleda sam upoznala u njegovim najtežim trenucima na putu – kada se od iscrpljenosti slomio u kampu u Slavonskom Brodu, i tada sam sasvim prirodno osjetila da tom dječaku moram nekako pružiti nešto više pažnje, podrške i vremena. Tako je sve započelo.
Ono što je za mene posebno vrijedno u cijeloj ovoj priči jest upravo to da je on, bez obzira na sve nevolje, uspio sačuvati ljubav prema ljudima i životu. To je ono što ohrabruje i motivira, te ovu priču čini istovremeno dirljivom, snažnom i tužnom, ali i inspirativnom.
Khaled je svoju bol i tugu često izražavao pjesmom. Kada bi zapjevao, većina prisutnih u kampu uključila bi se u pjesmu, neki bi i zaplesali. Bile su tu istovremeno često prisutne i suze i osmijesi na licima oko njega – i samih izbjeglica, ali i volontera, policije, vojske i ostalih ljudi iz raznih humanitarnih organizacija. Nikada neću zaboraviti te prizore unutar toliko slomljenih i uništenih sudbina.
Kako je tekao proces uspostavljanja povjerenja između Khaleda i tebe?
Dok sam volontirala u kampu nisam imala namjeru išta snimati; bila sam tamo s jasnom namjerom i željom da pomažem ljudima u svakodnevnim stvarima koje su bile potrebne i da im budem podrška koliko je to moguće u situaciji u kojoj su se nalazili.
Ideja za snimanjem dokumentarca dogodila se spontano, u trenutku kada sam malo bolje upoznala Khaleda kroz naše svakodnevne razgovore. Njegov način promišljanja o životu, svemu što se dogodilo i njemu i oko njega, vrlo je jednostavno vodio k tome da me inspirira za film. Shvatila sam da to dijete ima puno toga što vrijedi podijeliti sa svijetom. Na kraju krajeva, i sam je film nastao iz želje da se dodatno pomogne, skrene pažnja i podrži ljude u nevolji.
Povjerenje se gradilo postepeno i spontano unutar par mjeseci. Provodila sam dosta vremena s izbjeglicama, vodila razne kreativne, sportske, jezične i umjetničke radionice. Razgovarala sam s njima, slušala ih i pružala im riječi razumijevanja i podrške, a ponekad bih ih i uspjela nasmijati i vratiti im nadu. Pretpostavljam da se kroz sve to stvaralo i razvijalo povjerenje koje je na kraju rezultiralo time da smo imali dovoljno vjere jedno u drugo da napravimo ovako vrijednu priču.
Iza jednog osmijeha sadrži i brojne autentične snimke, poput prelazaka granica, plovidbe morem i razrušenog Alepa. Kako su te snimke nastale, koji su im izvori i kako je tekao proces njihova prikupljanja?
Sam dječak snimao je neke dijelove svoga putovanja. Snimale su i ostale izbjeglice koje je putem upoznao, a neke od njih su također završile u istom kampu u Slavonskom Brodu. Kada sam krenula raditi na dokumentarcu, ljudi su mi sami ustupili snimke sa zajedničkog dijela Khaledovog i njihovog puta. Imala sam i snimatelje na terenima u drugim zemljama, a u filmu se nalaze i neki arhivski materijali, kao i snimke koje sam sama snimala.
S obzirom na osjetljivost i inherentnu političnost obrađene teme, što te ponukalo da je obradiš u primarno humanitarnom tonu? Nastavno na to, pristupaš li dokumentarizmu kroz težnju za što nepristranijim prenošenjem danog sadržaja, ili kao mediju za njegovo uobličavanje u drukčijem i specifičnom narativnom svjetlu?
Iza jednog osmijeha svakako nije samo priča o dječaku Khaledu, izbjeglištvu, ratu i raseljenosti, već i o humanosti, snazi ljubavi i vjere, poštovanju bližnjega, podršci, razumijevanju i pomoći. Moj dokumentarni film govori o četrnaestogodišnjem dječaku koji se našao usred strašnog rata i bio prisiljen odrasti prije nego što je trebao, o mladiću koji želi biti oslonac svojoj obitelji i živjeti životom dostojnim čovjeka u okruženju koje je pred njega postavljalo teške izazove.
Zahvaljujući hrabrosti jednog maloljetnika bez pratnje, koji nas vodi putevima vlastitih strahova, briga i nade, upoznajemo svijet djece i mladih pred kojima se na najokrutniji način ruše njihovi snovi. Kao u Khaledovoj Siriji, snovi brojne djece nastavljaju se gasiti i u Palestini i svim ostalim područjima zahvaćenim ratovima. Stoga smatram da se ovim filmom dotičemo tema koje će, nažalost, uvijek biti aktualne, a to su ljudskost, empatija, tolerancija i poštovanje.
Smatram da mi je dugo volontersko iskustvo pružilo jednu specifičnu redateljsku perspektivu. Odlučila sam tražiti i staviti pažnju na ljudsko srce i humanost umjesto političkih floskula i površnosti kojom uništavaju nevine ljudske živote.
Film sam upotrijebila kao medij za pojačavanje dječjih glasova, koji se u razgovorima o ratovima i razaranjima često svedu tek na brojke na papiru. Kao netko tko intenzivno radi s djecom kroz kazališne radionice, predstave i humanitarne programe, razumijem njihov svijet i krhkost – posebno kada su izložena izbjegličkoj krizi. Važnost ovog filma vidim u činjenici da se izravno obraća djeci i dječjim dušama u odraslima.
Osjećaš li, s obzirom na porast ideološkog, političkog i kulturnog konzervativizma kojemu svjedočimo posljednjih godina, razliku u stavu prema osobama u pokretu u odnosu na razdoblje prije desetak godina? Misliš li da bi danas odgovor na humanitarnu krizu potaknutu migrantskim kretanjima bio još radikalniji?
Trudim se ne promatrati stvari na način što bi bilo, kada bi bilo. Ne volim tako sagledavati životne situacije – pogotovo kada se radi o osjetljivim temama i ljudskim sudbinama. Mogu samo reći da sam svjesna kako je neznanje, nedovoljna informiranost i manjak suosjećanja uzrok velikim predrasudama, strahovima, pa i mržnji. Tako je bilo prije, a tako je i sada.
Bilo je jako teško slušati sve te predrasude za vrijeme izbjegličke krize, posebice kada ste volonterski toliko intenzivno u njezinom žarištu; naiđete na ljude koji sve to promatraju iz velike distance i bez osobnog emocionalnog uključivanja, nemaju pojma što se oko njih događa i tko su zapravo ti ljudi koje bez imalo grižnje savjesti i suosjećanja osuđuju, pljuju i vrijeđaju, nerijetko upućujući i nama, koji tim ljudima pomažemo, ružne komentare. U svijetu sve više nedostaje osnovnog truda oko razumijevanja, poštovanja i empatije.
Stoga smatram da je približavanje stvarnosti u kojoj smo se nalazili ili se nalazimo kroz umjetnost o kojoj govorim danas ne samo dobrodošlo, nego i nužno.
ObjavljenoObjavljeno
