Tema Ronnie Barkan je izraelski disident. Suosnivač je Prvog židovskog anticionističkog kongresa održanog u Beču i inicijative Boycott from Within. Barkan je također bivši član kolektiva Anarchists Against the Wall i Palestine Action. Barkan je krajem rujna u Zagrebu održao predavanje o dokidanju cionizma i oslobođenju Palestine, u sklopu programa Protiv ratne mašine koji su organizirali inicijativa Nepokorena Palestina i Dokukino KIC.
Odrasli ste blizu Tel Aviva. Možete li nam reći kako je bilo odrastati ondje i kako je izgledao vaš proces političkog osvješćivanja i angažiranja?
Odrastao sam u Ra’anani, koja je pola sata vožnje od Tel Aviva. To je zapravo srednjeklasno predgrađe, normalno mjesto, koliko normalno može biti za državu cionističke rase. Moja obitelj nije bila previše cionistički nastrojena, niti previše militaristička. U našem domu nije bilo rasprava o politici ili vojsci. To je već svojevrsna iznimka jer se u većini obitelji u Izraelu djeca ugledaju na braću ili sestre u vojsci, a roditelji, obično otac, pričaju im vojne priče. Ja to nisam imao u svojoj obitelji i nikada me nije zanimalo postati vojnikom.
Bio sam sretan što sam Izraelac, ali nikada nisam gajio previše nacionalistički sentiment. Tijekom šest godina, tri godine srednje škole, a zatim tri godine fakulteta, razmišljao sam jesam li spreman ići u vojsku ili ne. To je već drugačiji stav od većine Izraelaca jer je za njih odlazak u vojsku nešto što se podrazumijeva.
Osim što vas obitelj nije gurala u tom smjeru, zašto mislite da ste imali drugačiji stav prema vojsci?
Vjerojatno sam anarhist, ali nikad se nisam trudio čitati o anarhizmu. Za mene je cijela poanta anarhizma preuzimanje odgovornosti za svoje postupke. Dakle, nikad nisam želio biti vojnik, ali društvo je usmjereno na to da se sve stanovnike regrutira u vojsku. Uobičavao sam govoriti da nas se od vrtića obučava za vojnike, ali onda mi je prijatelj pokazao oglas za rodilište u Izraelu gdje vidite fetus u maternici, fetus koji nosi beretku i vojnički salutira. To je oglas za rodilište u glavnoj bolnici u Tel Avivu. Glavna bolnica koja je, usput budi rečeno, tunelima povezana s vojnom bazom. A znamo što cionisti koriste kao argument o Hamasu i bolnicama u Gazi, zar ne?
U svakom slučaju, razlog zašto sam otišao na studij prije vojske bio je taj što sam želio odgoditi odluku o vojsci. Nakon šest godina ipak sam na kraju regrutiran jer se nisam htio osjećati kao izdajnik ili parazit. Međutim, nakon dva mjeseca u vojsci doživio sam trenutak prosvjetljenja, važne spoznaje. Prva je spoznaja bila o nečemu drugom o čemu sam razmišljao šest godina, a to je bilo vegetarijanstvo. Sada sam vegan, ali u to vrijeme shvatio sam da je vrijeme da postanem vegetarijanac. Tjedan dana kasnije shvatio sam da imam izbor i u vezi vojske i odmah sam prestao biti vojnik. Mislim da je taj trenutak spoznaje istinit za svakoga tko izađe iz cionizma, slično je odrastanju u kultu – da bi izašao iz kulta, moraš se nepovratno, totalno trgnuti. Dugo sam o tome razmišljao, ali mora se desiti poseban klik, to je psihološki fenomen.
Jedini problem je što sam već bio u sustavu pa sam se morao boriti protiv sustava da bih izašao iz vojske. Trebalo mi je godinu i pol borbe dok nisam uspio izaći. Imao sam sreće da nisam završio u vojnom zatvoru, jer me je osoba koja je tada bila zadužena za mene pokušala zaštititi. Nekako sam prošao ispod radara.
Govorimo o vremenu prije interneta. Jeste li bili izloženi kritičnim informacijama o društvu u kojem ste živjeli, gdje i kako ste tražili saveznike?
Star sam, tako da je to bilo vrijeme prije interneta, prije mobitela. Internet se pojavio tek kada sam upisao studij. Ali postojao je pristup barem nekim kritičnim informacijama, samo ste se morali malo potruditi da biste ih dobili. Primjerice, jedan od najvećih mislilaca u Izraelu koji više nije s nama bio je Yeshayahu Leibowitz. Osamdesetih godina prošlog stoljeća skovao je termin “židonacisti”, opisujući ponašanje izraelskih vojnika i legalizirane taktike mučenja koje su koristili. Tijekom Prve intifade vojnici su lomili kosti Palestincima, a naredbe za to im je dao Jicak Rabin, koji je dobio Nobelovu nagradu za mir. Kad su Leibowitza njegovi studenti pitali kako to da on zna što se zapravo događa, povisio je glas i rekao im da sve što trebaju učiniti jest nabaviti novine na stranom jeziku s druge strane ulice.
Također sam podržavao ljude poput Mordechaija Vanunua, zviždača koji je bio najomraženija osoba u Izraelu. Ali sve to nije bilo dovoljno radikalno da kažem da nisam cionist. Trebalo je više da bih došao do te pozicije. Nakon što sam napustio vojsku, počeo sam podržavati druge prigovarače savjesti, ljude koji su odbijali vojnu službu. Pridružio sam se grupi New Profile koja se organizirala oko demilitarizacije izraelskog društva. Ubrzo nakon toga osnovana je organizacija Anarchists Against the Wall. Išli smo prosvjedovati svakog petka, ne samo svakog petka, ali posebno svakog petka na Zapadnoj obali, na poziv Palestinaca kojima je oduzeta njihova zemlja.
Kakve ste akcije poduzimali u to vrijeme?
Bili smo grupa koja se bazirala na direktnim akcijama. Radili smo sve vrste kreativnih akcija, smišljali načine da zaustavimo buldožere ili doslovno blokiramo izgradnju zida. Bili smo nenasilni u svom ponašanju, ali ipak su na nas pucali. I u mene su pucali gumenim mecima, a palestinski prijatelj mi je umro u naručju, pogodili su ga suzavcem u prsa.
Nikada mi nije bio dopušten ulazak u Gazu. Najbliže Gazi sam bio kada smo simbolično išli prosvjedovati do plaže, na godišnjicu operacije Cast Lead. Moja bivša djevojka u to vrijeme bila je Talijanka i radila je u Gazi. Mi smo živjeli u Tel Avivu, pa bi ona provodila tjedan u Gazi, a onda dolazila za vikend u Tel Aviv, u potpuno drugačiju stvarnost. Situaciju zaista razumijete kada je vidite u totalu, kako žive robovi i robovlasnici, kako žive ljudi pod čizmom apartheida i kako žive ljudi koji profitiraju od apartheida. U Tel Avivu, sat vremena vožnje od Gaze, ljudi žive bezbrižnim, supremacističkim, ultranacionalističkim životom, u nekoj vrsti la-la zemlje.
Napustili ste Palestinu prije deset godina. Zašto ste otišli i kako ste počeli djelovati u različitim anticionističkim inicijativama diljem Europe?
Osim u Anarchists Against the Wall, pomogao sam u suosnivanju skupine savjesnih Izraelaca koji su podržavali kampanju BDS-a, pod nazivom Boycott from Within. U to vrijeme sam također otišao predstavljati narodnu borbu Palestinaca u Europi. Proveo sam tri mjeseca u Europskom parlamentu, kao pripravnik zajedno s palestinskim kolegom, i mogu reći da je to bila najveća žrtva koju sam ikada podnio za ovu borbu. Sve što ne valja sa zapadnim svijetom sažeto je u Europskom parlamentu, to je potpuno bezdušno mjesto. I poslužuju najgoru kavu.
Kada sam u Palestini, postoji jedna vrsta borbe, ali kada izađem van, vrsta borbe je druga i sastoji se u uvjeravanju svijeta da izvrši veći pritisak na Izrael. Otišao sam jer sam osjećao da mogu biti puno učinkovitiji vani kako bih promijenio situaciju iznutra. Iznutra je nekako potpuno uzaludno, limitiran je opseg onoga što možete učiniti. Mislim da je cionizam podložniji pritisku izvana.
Izrael i postoji i opstaje zahvaljujući globalnom cionizmu.
Da, cijeli Zapad dopušta da postoji. Ali također smatram da je glavni razlog zašto cionizam još uvijek postoji i glavni razlog zašto se genocid može dogoditi – novine Haaretz. One utjelovljuju sve o takozvanom “liberalnom cionizmu”, koji je najopasniji oblik cionizma. Haaretz vidim kao vodeće sredstvo cionističke propagande – barem najučinkovitije sredstvo. Učinkovita propaganda znači da vam se daju činjenice, ali u sasvim drugom paketu, u sasvim drugoj naraciji, koja odvraća od pravog problema. Pišu o izmišljenim konceptima poput “Izrael i Palestina” kao da su to dva odvojena entiteta, a ne jedno te isto, pišu o “sukobu”, o “ratu”.
Također, o “taocima”. To je najrasističkiji diskurs od svih – govore o 20, ili 50, ili 200, ne znam koliko ih ima, niti me briga, izraelskih talaca, dok u Gazi ima 2,3 milijuna talaca. Osim toga, mnogi Izraelci nisu čak ni taoci, mnogi od njih su vojnici, pa su pravno gledano ratni zarobljenici. Ali i dalje govoriti o 200 talaca, to je najsupremacističkiji i lišen ikakvog ljudskog osjećaja način razmišljanja koji mi pada na pamet. A dolazi od takozvane izraelske ljevice.
Kada su Palestinci, tijekom ustanka u getu u Gazi 7. okobra (uspoređujem ga s ustankom u Varšavskom getu i tako sam to nazvao u intervjuu 8. oktobra), provalili iz koncentracijskog logora koji je kasnije pretvoren u logor za istrebljenje, prešli su preko ograde na svoju zemlju, u svoja naselja. To su stvarna palestinska naselja, ne samo ona na Zapadnoj obali. Ali to je neugodna istina. I to se vidi uloga Haaretza, koji stvara narativ koji daje neku vrstu legitimnosti cionističkom projektu, nečemu što je u osnovi nelegitimno. U novije vrijeme imaju komentatorske članke novinara koji pišu o svojim iskustvima u “ratu“. To je rat koliko je rat bio ono što se događalo između nacista i ljudi koji su pružali otpor u Varšavskom getu.
Također vidimo da narativ o dvodržavnom rješenju i dalje cvjeta, i sve više zemalja diljem svijeta priznaje Palestinu. Vrlo ste kritični prema tome, zašto?
To je glupo priznanje države Mahmouda Abbasa, na koju se referiraju kao na palestinsku državu. Abbas je Netanyahuova desna ruka. To je najopasnija stvar koja se može dogoditi Palestincima. Za svakoga tko stvarno razmišlja o tome da se pomaknemo dalje od dinamike koja je na snazi posljednjih 70 godina, sve je to korak unatrag, a ne naprijed. Razgovor o dvodržavnom rješenju jedini je način za održavanje kolonijalizma, apartheida, a sada i genocida. Zato cionisti polude kada kažemo “od rijeke do mora”, jer zahtijevamo palestinska prava diljem Palestine. Zločin je cionizam. Kada kažemo “od rijeke do mora”, negiramo legitimnost bilo čega što je povezano s cionističkim projektom. A to je jedini način da se krene naprijed.
Ako damo bilo kakav legitimitet bilo kojem aspektu cionističke države, onda radimo suprotno od podrške Palestincima. Takozvano rješenje dviju država i takozvano priznanje Palestine također implicitno priznaje Državu Izrael – državu cionističke rase – što je način zaštite zločina i nastavljanja zločina. Prvo i osnovno, cionistička država izgrađena je na krajnjem pojmu ekskluzivnosti. Postojanje Izraelaca dolazi na štetu Palestinaca, tako je to po dizajnu. Izrael je izgrađen suprotno ideji suživota. Jednakost, ustav, multikulturalizam, prava manjina, sve što se smatra demokratskim, doslovno znači ukidanje cionističke države i potkopava korijene cionističkog projekta.
Možete li nam reći nešto o akcijama u koje ste bili uključeni s Palestine Action?
Mogu govoriti o nekim od prošlih akcija u kojima sam sudjelovao. Palestine Action je trenutno zabranjena organizacija u Ujedinjenom Kraljevstvu, tako da danas nema nikoga tko bi bio povezan s njom. Prema nedavnoj zabrani, svatko tko se smatra članom te organizacije mogao bi završiti u zatvoru na 14 godina. Osoba zadužena za tu zabranu, Yvette Cooper, ministrica je vanjskih poslova Ujedinjenog Kraljevstva. Cooper je uvela najdrakonskije, antidemokratske mjere gdje se ljude sada uhićuje pod optužbama za terorizam samo zato što drže transparent. Ista Yvette Cooper je upravo ovog mjeseca priznala takozvanu Državu Palestinu. Još jednom, imate najfašističkiju, najkolonijalističkiju i najsupremacističkiju od svih, koja “priznaje” Palestinu.
Dva puta sam bio uključen u akciju protiv Elbit Systemsa, iliti Elbit Systemsa od Genocida, koji nije samo vodeći izraelski proizvođač oružja, i ne samo da usavršavaju svoje strojeve smrti na tijelima Palestinaca, a kasnije ih prodaju ostatku svijeta kao “testirane u borbi”, već Elbit Systems također aktivno provodi genocid uz Izraelske Snage Genocida. Prvi put, troje nas je otišlo u tvornicu u Oldhamu koja je kasnije trajno zatvorena. Otišli smo okupirati krov, u trenutku dok su bombe padale na Gazu 2021. godine. Uhićeni smo i pušteni 24 sata kasnije. Godinu dana kasnije ponovno sam otišao u Veliku Britaniju, ovaj put da porazbijamo sjedište Elbit Systemsa u Bristolu. Nismo skrivali lica i cijelo smo događanje prenosili uživo. Od nas sedmero, dvojica smo bili izraelski disidenti i sletjeli smo u Veliku Britaniju posebno kako bi sudjelovali u pokušaju zaustavljanja zločina Elbit Systemsa.
Kako mislite da se trebamo kretati naprijed, na kakve se akcije trebamo usredotočiti kada je Palestina u pitanju?
Vrijeme je da se odmaknemo od vremena građanskog neposluha. Građanski neposluh je za dobra stara vremena kada nam se genocid nije događao pred očima, uživo. Mi smo ti koji moramo zaustaviti genocid, jer naše vlade to neće učiniti. Jedina zemlja na svijetu koja je učinila minimum je Jemen. Ljudi mogu poduzimati direktne akcije na različite načine – postoje ljudi koji se fokusiraju na uništavanje tvornica oružja, postoje ljudi koji su na putu za Gazu kako bi probili blokadu itd.
Možemo razmišljati i o masovnoj mobilizaciji, globalnom maršu na Europski parlament ili na Međunarodni sud u Haagu. Trebali bismo usmjeriti svoju energiju na to da te institucije učinimo neupravljivima, na isti način na koji su u Južnoj Africi učinili bantustane neupravljivima. Europski parlament ne bi trebao moći funkcionirati dok ne ispuni svoju pravnu i moralnu obvezu da zaustavi genocid. To je minimum i mislim da ćemo ih morati natjerati da to učine. Da se poslužim citatom Davida Graebera – demonstriranje je kao traženje onih na vlasti da vam daju čašu vode, dok je direktna akcija kao kopanje bunara i izazivanje vlasti da vas zaustave.
Objavljeno
