Tema Ulazak u Arheološki muzej u Zagrebu nalikuje ulasku u vremenski rasjed – prostor u kojem se stoljeća preklapaju jedno u drugo u naborima, a materijalni ostaci prošlosti postaju tihi ili utišani sugovornici suvremenosti. U tom smislu, slično je brojnim “imperijalnim skladištima” (kako je to nazvao jedan prijatelj) – muzejima koji danas postaju spomenici ne onoj povijesti koju predstavljaju, već imperijalnoj misli koja ih je vodila, strukturirala i koja je i danas upisana u njih.
Egiptološka zbirka Arheološkog muzeja može oduševiti, ali i izazvati duboku neugodu – njene vitrine ispunjene su predmetima koji su bili magični i sveti Egipćanima, izvorno pohranjivani u grobnice, gdje su trebali jamčiti miran i siguran zagrobni život pokojnicima koje su okruživale kanopske žare, ušebti figure i amuleti. U jezgri zbirke, nalazi se najcjenjeniji posjed Arheološkog muzeja; u polumračnoj, hladnoj prostoriji vitrina je koja čuva posmrtne ostatke nečijeg života – tijelo, ženskog spola, koje je umrlo u tridesetim ili četrdesetim godinama života.
Kustoskom intervencijom Leonide Kovač, u sobi do “zagrebačke mumije“ – Ružice, kako ju zovu – otvorena je izložba Kinship / Srodstvo suvremene umjetnice Dorothy Cross. Izložba predstavlja izbor njenih radova iz protekla tri desetljeća, tematski okupljenih oko projekta Kinship: Home. Kao dio programa Umjetničkog Paviljona u Zagrebu, izložba gostuje u Arheološkom muzeju u Zagrebu od 27. studenog, 2025. do 1. veljače, 2026.
U prosincu 2024. godine, Dorothy Cross je, nakon višegodišnjih nastojanja, uspjela vratiti mumificirano tijelo, nazvano Cecil, iz Corka u Irskoj, gdje je pristiglo prije stotinjak godina, u Kairo. Kinship: Home je petogodišnji umjetnički projekt u kojem dokumentira povratak tijela, a dio radova i publikacije koje su nastale u tom razdoblju izloženi su u Arheološkom muzeju. Uz knjigu, skulpturalne radove i instalacije, tu je i kratki poetsko-dokumentarni film, postavljen odmah na ulaz u izložbu, kao poveznica egiptološke zbirke Arheološkog muzeja s umjetničkim radovima, Ružice s Cecilom.
Na tom mjestu započinje moj razgovor s Dorothy. Prije našeg susreta bilo je teško odlučiti kojim pitanjem započeti, ali prije nego što sam ga uopće postavio, ona je, govoreći o tijelu koje je zatekla u muzejskoj zbirci, usmjerila putanju prema intimnom, prema susretu, materijalnom i tjelesnom. “Kratki film je o izložbi Kinship, koja tematizira povratak mumificiranog egipatskog muškarca u Kairo. U susjednoj sobi je mumificirana žena. Gola je, čini se tako ranjivom i voljela bih pokriti njeno tijelo kartonažom. Žalosti me, jer se doima toliko ogoljelom. Nazvali su je Ružica jer ne znaju njezino ime. Restauratorski stručnjak u Irskoj je nazvao našeg muškarca Cecil jer je i njegovo ime bilo nepoznato”, pojašnjava Dorothy.
Ružica i njena ogoljelost, prešućivanje njezine humanosti kroz izlaganje, usmjerava naš razgovor jer nemoguće je ne složiti se – jednom kada ju prestanemo gledati kao predmet, duboko smo potreseni njenom ogoljelošću. “Neki od kustosa ovdje su se šalili, zamolivši me da nikako ne vratim Ružicu u Kairo! Naravno da to neću učiniti. Ali bih voljela kada bi pokrili njezino tijelo. Možda joj lice može biti otkriveno i vidljivo, ali da pokriju njezino tijelo. U Kairu je također uvriježena praksa da tijela izvade iz njihovih sarkofaga i da ih izlože tako ogoljele. No, povijesno su Egipćani pokrivali svoje mrtve predivnim dekoracijama.”
Dok se krećemo među njezinim radovima iz različitih faza njenih stvaralaštva, okupljenih jer tematski korespondiraju s Kinship: Home, Dorothy Cross objašnjava da ovo nije prvi put da u svojim umjetničkim radovima uključuje ljudske posmrtne ostatke. Prije nego što se osjećala spremnom suočiti se s tim tabuom, radila je sa životinjskim ostacima. Njezini radovi s kravljim vimenima, u serija Vimena (Udders, 1992-1995), poput Virgin Shroud (1993), predstavljali su početak njezinog angažmana s grotesknim i nježnim, njezine fascinacije tijelom kao spremnikom memorije, teksturom kao arhivom intimnosti i nelagode, igrom s ready-madeom i gotovo alkemičkom transformacijom.
“U ranim danima puno sam radila sa životinjama, a to se onda postepeno nadogradilo do ljudske životinje. U početku me bilo strah koristiti ljudske kosti, smatrala sam da je to tabu. Isprva sam radila sa životinjskim kožama, i to kravljim. Vidjela sam sito za prosijavanje žita, napravljeno od kravljeg vimena, u muzeju u Norveškoj – tako funkcionalno, ali tako nadrealistično. Oduševilo me. To je pokrenulo stvar za Udders. Dvije godine ranih devedesetih radila sam samo s kravljim vimenima. Bila su i nježna i ogavna. Kada se dojke osuše, postanu vrlo krute. Ti se radovi uvelike bave rodom, preklapanjima između dojke i glavića penisa. Bili su smiješni, ali su izbezumljivali ljude.” Dorothy opisuje kako je sve radila ručno, vimena su bila štavljena prije nego što ih je šila i oblikovala, ali neugodan miris i vlažnost su pratili cijeli proces, zbog čega ih je kroz te susrete detaljno upoznala.
Ljudski organ se pojavljuje u njenom radu Heartship iz 2019. godine. Naručen za glazbeni festival Sounds From a Safe Harbour u Corku, projekt odaje počast migrantima koji su poginuli u pokušajima prelaska Sredozemlja, njihovim “potonulim srcima koja leže neimenovana na morskom dnu”. U njemu, Dorothy je koristila relikviju ljudskog srca, okovanu u olovni okvir. Srce je pronađeno 1863. u kriptu u Corku, gdje ga je kupio etnolog i arheolog Pitt Rivers, britanski oficir u Irskoj tijekom britanske okupacije te ga kasnije odnio sa sobom u Oxford.
Dorothy objašnjava: “To je također zanimljiva priča. Četiri godine sam tražila srce. Opet, možda sam naivna, ali mislila sam da ćemo samo otići do sveučilišta ili u bolnicu i posuditi – s izuzetnim poštovanjem – ljudsko srce. Zakonski je zabranjeno koristiti ljudske organe. Onda sam se sjetila da sam vidjela srce na izložbi Wellcome zaklade u Londonu. Bilo je dijelom zbirke muzeja Pitt Rivers u Oxfordu. Nazvala sam ih, isprva su odbili moj zahtjev, a onda smo im platili da iznajmimo srce – i to poprilično platili! Ali bila sam očajna nakon tri godine traganja. Iznajmili smo ga na jedan dan i smjestili ga na brod.”
Relikvija ljudskog srca na patrolnom brodu koji je spasio 18000 ljudi u pokušaju prijelaza Mediterana, usidrenom na obali rijeke Lee u Corku, otvara potresan i gotovo romaneskan prizor, koji sukobljava povijest kolonijalnog otuđivanja i birokratske krutosti s ljudskom ranjivošću. Srce nepoznate osobe postalo je gotovo poput “bezimenog junaka”, središte preplitanja političkog i intimnog, povijesnog i suvremenog nasilja, kao i umjetničke odgovornosti. Dorothy nastavlja: “Gledatelji nisu mogli vidjeti srce na brodu – sve je bilo stvar vjere. Pojedinci su mi rekli, da nije bitno je li srce stvarno na brodu, ili ako stavim svinjsko srce. Ali smatram da mora biti utemeljeno u istini. Mora biti srce koje je jednom kucalo u ljudskom biću – kao što naša kucaju u nama.”
Dok govori o reakcijama ljudi, Dorothy otvara pitanje suštinske neravnoteže ljudske empatije. Utemeljenost u istini, tvrdi, pokušaj je ponovnog spajanja raskinutosti koja postoji u suvremenoj društvenoj percepciji, umjetnička intervencija kao pokušaj vraćanja kapaciteta za suosjećanjem. “To mi slama srce. Ljudi naizgled mogu reagirati na samo jedno srce, a onda ih pitate koliko tisuća srca leži na dnu Mediterana. Takva kognitivna razdvojenost kod ljudi je suluda.”
Priča o srcu u olovnom okovu navodi me da joj postavim pitanje o kolonijalnoj povijesti u Irskoj, navodeći joj citat iz intervjua za Irish Times gdje je komentirala da “ima sloboda ovdje [u Irskoj] koja proizlazi iz bivanja postkolonijalnim”. Dorothy odgovara: “Irci su bili kolonizirani, a ne kolonizatori – mi smo bili pokoreni, underdogs, a to je nešto što danas daje određenu slobodu. Mislim da kod koloniziranih postoji želja za remećenjem. Ponekad se manifestira na loš način, poput manjka poštovanja za baštinu. Ali, na neki smiješan način, kao da smo bili rastavljeni i sada imamo slobodu ponovno se sastaviti.”
Postkolonijalizam čini okosnicu suvremenog irskog identiteta, otvara drugačiju poziciju prema globalnim pitanjima, dodaje. Iz te pozicije, na neki način, proizlazi i njezin rad: ne kao moralna superiornost nekad potlačenog, nego kao senzibilitet za rascjepe, gubitke i povratke. Krećemo se kroz radove na izložbi, ovješeni sa zida su Fokus (2017), složena kompozicija teleskopa, pozlaćenog fragmenta lubanje, meteorita i alabasterna diska, te Vrhovi prstiju (2017), kompozicija teleskopa, pozlaćenog fragmenta lubanje, zlatnog lista, vage, srebrnih odljeva vrhova prstiju i alabastrena diska – oba rada posuđena iz Firth Street Gallery u Londonu. Alkemijska i egipatska ikonografija je očita i čini prostor gotovo sakralnim – pozlata nije ornament koliko etički čin. Dorothy objašnjava zašto u svojem radu stalno angažira ljudsko tijelo i kosti te zašto poseže za pozlatom:
“U svojim dvadesetima, u Irskoj, pronašla sam kutiju s komadima lubanje u kontejneru za smeće na cesti. Znala sam da je to kutija s lubanjom jer mi je teta bila patolog (ista teta koja mi je rekla za mumiju [Cecila, op.a.]). Popela sam se u kontejner gdje sam ju našla i otvorila ju misleći da će biti prazna. Bila je predivna, prekrivena mramornim papirom, a unutra sadržavala potpunu lubanju rasječenu na 22 komada. Koristili su ih prije za edukativne svrhe. To je bilo davno, prodala sam ju studentu medicine jer nisam imala novaca. Godinama poslije, nazvala sam ga da ga pitam da li ju je sačuvao – nije ju više imao, ali mi je poklonio drugu. Ne znam kome su pripadali ovi ostaci tijela. Zlato je zato pokušaj pomirenja, znate, u izrazima alkemije zlata i poštovanja koje ono pridaje. Zlato zato mora biti čisto, ne smije biti lažno.“
Komentiramo apsurdnost čitave političke ekonomije ljudskog tijela i načina kako se institucije odnose prema tim posmrtnim ostacima pretvorenima u predmete koji mogu ili ne mogu biti dobra koja kruže na tržištu, koja ne mogu biti posuđena, ali mogu biti iznajmljena ili prodana. “Znam! Ogavno je, možete ići danas na eBay i kupiti lubanje. Kada vidite neke od fotografija pomislite da je netko iskopao svog djeda i sada ga prodaje. Ali neki ljudi bi rekli da ja radim istu stvar.“
Njen umjetnički rad susreće se s apsurdom upravljanja i transformacije posmrtnih ostataka u predmete. Dorothy objašnjava kako se odupire svođenju posmrtnih ostataka na predmete, ali i onom što vidi kao društvenu anksioznost ili nervozu zbog vlastite tjelesnosti. ”Napravila sam jedan projekt za Bloomberg centar u Londonu, gdje rade procjenu svjetskih valuta. U 15. stoljeću biser je bio najvrijednija stvar na planeti. Stoga sam otišla na farmu koralja na Tahitiju s pet kostiju vršaka ljudskih prstiju. Stavili su ih u crnouste školjke bisernice da vidimo hoće li ih omotati u sedef. Ideja rada je bila o našoj vlastitoj otklonjenosti od kostiju i kao pokušaj da spojim ono što smatramo predivnim s onim čega se bojimo. Školjka proizvodi biser oko nečega što joj je strano, što joj je iritantno u njezinom tijelu, prekrivajući ga sedefom i tvoreći biser, gotovo kao krastu. Taj iritant omotava sedefom i proizvodi nešto što mi ljudi smatramo predivnim.”
Vraćamo se priči o Kinship: Home, o Cecilu. Dorothy ističe kako se sve spajalo: obiteljske anegdote i priče, mumificirano tijelo skriveno i ponovno otkriveno u podu sveučilišta, pronađeno u restauratorskom centru. Za nju, Cecil nije predmet, nego on; nepoznati muškarac čija je sudbina zapela u arhivima i podrumima, koji je dijelom njezinog života i prije samog umjetničkog projekta, kroz niz obiteljskih zapletenosti.
“Teta mi je rekla za mumificirano tijelo – bila je doktorica i profesorica patologije na Sveučilištu. Njezin suprug, moj tetak, bio je optužen da je sakrivao to tijelo na Sveučilištu. Stiglo je u Irsku u dvadesetima, kada je to i dalje bilo legalno, kada su mumije slali diljem svijeta. Nakon projekta Heartship, sjetila sam se mumificiranog muškarca – nazvala sam producente festivala i predložila da ga vratimo u Egipat. Misleći, lako!” Uopće nije bilo lako. Birokratski je bilo vrlo teško, dodaje. Cecil je vraćen u Egipat u prosincu 2024. godine. “Bilo je mnogo borbi oko toga… Nije posebno vrijedan ili glamurozan. Ne znamo mu ime, nema zlata na njemu, nije Tutankamon. Sveučilište je ponudilo da ga vrate kao poklon muzeju, no odgovorili su nam: ‘Ne želimo ga. Imamo ih previše.’”
Čitav set birokratskih radnji da se vrati mumificirano tijelo u Egipat, bio je praćen nizom manjih umjetničkih intervencija. Svaki korak bio je pokušaj da mu se mikro ritualima vrati oduzeto – dostojanstvo, skrb, pažnja. “Najnevjerojatniji dio priče bio je kada sam krenula tražiti tijelo, misleći da je u Dublinu, da bih otkrila da je dvanaest godina bio pohranjen u restauratorskom centru na pet minuta od moje kuće”, opisuje umjetnica. Kada je mumificirano tijelo prenošeno iz restauratorskog ureda na Sveučilište, organiziran je prijevoz u pogrebnim kolima i uz mnogo cvijeća. Inspirirana egipatskim pogrebnim praksama, umjetnica je koristila pozlatu, konstruirajući ceremonijalnost.
“Morali su razdvojiti sarkofag i tijelo, pa smo pozlatili sanduk u koji su ga pohranili za transport. Svečano samo ga pozlatili, smjestili u pogrebna kola s poštovanjem i položili cvijeće oko njega, a onda ga vozili kroz divlji krajolik zapadne obale, gdje ja živim, sve do Sveučilišta u Corku, na jugu Irske. Ondje su ga čuvali još tri godine. Mislili smo uključiti neki performativni aspekt za kada sleti u Kairo, ali tada smo već izgubili ikakav poticaj, pa je samo preletio u sanduku na avionu. A onda je odvezen u stari muzej u Kairu. U savršenom svijetu, u idealnim okolnostima, sama bih otišla u Egipat s lopatom i vratila ga u njegovu grobnicu.”
S ne-ceremonijalnim završetkom projekta vraćanja tijela u Egipat, činilo joj se da čitav projekt traži ipak neki vid zatvaranja, neke radove koji bi istaknuli, dokumentirali proces, nastavili priču i interpretaciju pokušaja uspostavljanja srodstva, brige u procesu vraćanja ljudskih posmrtnih ostataka njihovom domu. Za Dorothy, nastala je praznina, koju je bilo potrebno ispuniti pričom, kako ne bi nestala zajedno s tijelom u tišini muzeja ili muzejskog skladišta u Kairu. Dvadesetominutni film Kinship: Home i istoimena knjiga bili su pokušaj da ga se simbolički zaštiti, ukrasi jezikom i učini prisutnim nakon što jednom bude predan institucijama u Egiptu.
“Ne znamo što je s njim. Pretpostavljamo da je sada ondje, ali ne znamo jesu li ikada otvorili sanduk. Ceremonija zbilja nije nastavljena. U početku sam mislila da će film biti dokumentarac, da ćemo dokumentirati razgovore s konzervatorima, arheolozima itd. Snimili smo dosta materijala ali na kraju smo se odlučili za kraću, poetičnu priču – da ponudimo kosti priče. Mislim da film priča priču.”
U popratnoj knjizi uključeni su tekstovi Edmunda de Waala, Hishama Matara, Sonali Deraniyagala i drugih, povezani s gubitkom ili izmještanjem, kao i fotografije iz posjeta Egiptu. Knjiga i film se, međutim prepliću – troje autora koji se pojavljuju u knjizi dali su svoj glas i svoje priče u filmu. ”Dva su pjesnika u knjizi. Jedna je Nadra Mabrouk, Egipćanka koja živi u New Yorku. U filmu, kada vozimo tijelo kroz irski krajolik, ona čita svoju pjesmu na arapskom, a snimci nismo dodali titlove. Najednom, kako se tijelo smješta u pogrebna kola čuje se tekst na arapskom koji govori o stranosti i izmještenosti. Onda je uključena još jedna predivna pjesma irskog pjesnika Johna FitzGeralda, koji je bio knjižničar na Sveučilištu gdje je tijelo čuvano, a koji je bio dobro upoznat s cijelom Cecilovom povijesti.”
Za Dorothy, čitav projekt i radovi koji nastaju, čin je i proces restitucije. Umjetnica inzistira na ovom izrazu; pitanje terminologije nikada nije samo formalno, odabir “restitucije” proizlazi iz feminističke i etičke pozicije. Kinship: Home nije o povratku predmeta u njegovu očevinu (repatrijacija), već vraćanju u prethodno stanje, ponovnom ustanovljavanju odnosa (od lat. re-statuere).
“Uvijek govorim o povratku tijela kao restituciji, a ne repatrijaciji. Muzealci često postanu nervozni oko mogućnosti da se sve vrati kući, ali ovdje je riječ o tijelu, a ne artefaktu. Riječ repatrijacija u sebi sadrži riječ ‘otac’. Kao žena, ne bih osobito koristila tu riječ. Restitucija je poput poklanjanja, darivanja zauzvrat. Restitucija je poput rekonstitucije, ona je ponovno građenje nečega, zar ne? Riječ je o mjestu počivanja tijela. Sahranjen je prije 2000 godina, u ptolomejskom periodu; zagrobni život mu je ometen i odveden je u Irsku prije stotinu godina, a sada se vratio kući.”
Raspravljamo o ulozi umjetnica, o izvanrednoj gesti njezinog projekta, o uspostavljanju, kako sama kaže, skrbi nad posmrtnim ostacima potpuno nepoznate osobe, uspostavljanja srodstva između nje i posmrtnih tijela osobe, koje razdvajaju tisućljeća, rod, i rasa, potpuno nadilazeći te kategorije. “Misle da je umro prirodnom smrću u svojim kasnim četrdesetima. Postoji teorija da je možda bio tebanski svećenik nižeg ranga, ali arheolozi smatraju da kartonaža s kojom je bio pokopan nije bila njegova. Netko mi je i spomenuo da ako je bio iz ptolomejskog razdoblja, mogao je biti ili Egipćanin ili Grk. Riječ srodstvo je vjerojatno prečesto korištena, ali mi se činila odgovarajućom u izrazima ljudskog prijateljstva. Zato smo se odlučili za taj naslov. Osjećali smo da je bitno pridodati i dom.”
Na samom kraju razgovora, Dorothy otvara svoju vlastitu ranjivost – strah od praznine nakon završetka projekta, pitanje što slijedi dalje. “Umjetnost nije stvar umijeća, mislim da je stvar otkrića. Nakon što je egipatski muškarac vraćen kući, najednom sam se osjećala ožalošćenom. Što ću sada? Morate vjerovati da će se vam se na kraju nešto samo od sebe predstaviti kao sljedeće.”
Zaključno dodaje: “Nikada se nisam bojala rada, čak ni u ranim radovima s kravljim vimenima – onda su ona bila poprilično šokantna. Danas više nisu toliko šokantna jer su ljudi izloženiji svemu i više ih nije lako šokirati. Kako itko može biti šokiran skulpturom od kravljih dojki kada svaki dan stvarnu brutalnost koja se događa u svijetu. Osobito u Gazi. Užasnuta sam pokoljem koji Izraelci ondje provode. Umjetnost je pokušaj bivanja otvorenim i oduševljenim ili užasnutim nečime. I onda pokušati to upregnuti. Nadate se da će vas iznenaditi. Nadate se da će se ta energija nastaviti dok ne umrete.“
Tekst je objavljen u sklopu projekta Kulturni hodogram, sufinanciranog potporom male vrijednosti Grada Zagreba za proizvodnju i objavu programskih sadržaja u elektroničkim publikacijama.
ObjavljenoObjavljeno
