Intervju Razgovarala: Dea Vidović
KP: Nekoliko riječi o udruzi parNas koja je zaslužna za pokretanje riječkog Sajma knjiga i festivala časopisa KIČMA. Usmjereni ste na područje književnog života – izdavač ste časopisa Re, organizator ReForuma, pokrenuli ste Nakladu parNas, organizitarate izložbe i sl.
K.V.: Da, počeli smo svaštariti, ha, ha, ha… Udruga je osnovana 2004. kada smo sa časopisom Re izišli iz fakultetskih struktura. Čine ju uglavnom urednici časopisa i pokoji suradnik. Od tada smo se prilično razvili u nekoliko smjerova, ali smo primarno ostali u okvirima nakladničke djelatnosti. Prvi i dosad najvažniji projekt bio nam je časopisa za umjetnost i kulturu Re koji izlazi dvaput godišnje. Iz njegovih se prezentacija izrodio serijal okruglih stolova društveno-kulturne tematike, ReForum koji se također održavao dvaput godišnje, ali je sada spao na tek jedno izdanje u godini. Prije nekoliko godina pokrenuli smo i Nakladu parNas koja zasad ima dvije biblioteke – Crno nam se piše, u kojoj objavljujemo beletristiku (poezija i proza, a nadamo se i drami) te Idemo dalje, koja je publicistički orijentirana (od umjetnosti i kulture do znanosti i politike). Pošto za svaki broj časopisa Re objavimo natječaj za dizajn ovitka, tijekom godine se skupilo mnogo zanimljivih dizajnerskih rješenja, pa smo dvaput organizirali i izložbe tih radova koji su pristizali na natječaje, a nisu odabrani za ovitke časopisa. Najnoviji i najveći dosad projekt nam je Riječki sajam knjiga i festival časopisa – KIČMA (knjige i časopisi na morskoj ariji), a koju će on sudbinu doživjeti i koliko će ona biti povezana sa sudbinom Udruge to ćemo još vidjeti…
KP: KIČMA je prvi sajam knjiga u Rijeci. Kako je moguće da do 2008. Rijeka nije bila grad domaćin ovoj kulturno-književnoj formi?
K.V.: Ne znam kako, ali nije to zapravo jako čudno kad u ovako “velikom” gradu nema nijedne nakladničke kuće. (!) Formalno ih ima, naravno, od kojih su neke sa slavnom prošlošću i bile značajni elementi čak na prostoru bivše Jugoslavije, ali danas one ne postoje, ako pod time mislimo na neku ozbiljnu produkciju – ili produkciju uopće. Uglavnom ništa ozbiljno ne proizvode i žive “na državnim jaslama”, odnosno od stare slave. Mi smo se, kada smo odlučili pokrenuti ovaj Sajam, obratili nekim riječkim nakladnicima, ali smo shvatili da nisu niti dovoljno sposobni niti organizirani, homogeni da tako nešto učine. Stoga smo se “drznuli” sami to napraviti – naravno, uz pomoć opet jednog velikog nakladnika, V.B.Z.-a, ali on, iako je možda najjači knjižar u Rijeci, ipak nije riječki nakladnik.
KP: Kako su Riječani reagirali na KIČMU?
K.V.: Reakcije onih koji su bili na Sajmu i koji su za njega čuli bile su izuzetno pozitivne – barem one koje su stigle do nas. Bilo je tu i dosta pogrešnih interpretacija, pa se o KIČMI govorilo kao o V.B.Z.-ovom sajmu knjiga i sl., ali to su “početničke greške”. Rijeka nije nikad imala sajam knjiga, a zadnjih par godina u Rijeci su se održavale nekakve vašarske prodaje knjiga koje su nazivane sajmovima, pa je to kod ljudi vjerojatno stvorilo dodatnu konfuziju. Očito na temelju tih iskustava nisu očekivali “pravi” sajam, pa je iznenađenje i oduševljenje bilo time veće kad su došli i vidjeli o čemu se zapravo radi. Mene je osobno začudilo zapravo koliko ljudima nije poznat pojam sajma knjiga – naprosto nevjerojatno; nije im uopće jasno što to podrazumijeva, kako to izgleda itd. To mi je bio najupečatljiviji moment, podosta razočaravajući, čak.
Lanjski je Sajam organiziran u vrlo kratkom roku s gotovo simboličnim budžetom i sigurno je tu bilo i propusta u organizaciji, u programu, ponudi itd., ali mislim da je to razumljivo i očekivano, iako smo uvijek otvoreni za savjete i kritike, dokle god su konstruktivne. Naravno da nije prošlo bez ljubomornih komentara, prvenstveno iz nakladničkih krugova, pa i onih riječkih, ali sve je to očekivano.
Najveći je lanjski, a i ovogodišnji problem marketing, tj. oglašavanje. Vjerujem da se lani za KIČMU nije dovoljno čulo, puno ljudi nije znalo da je u Rijeci pokrenut sajam knjiga, ali to je prvenstveno zbog nedostatka financijskih sredstava, a djelomično i ljudskih resursa, tj. infrastrukture koja opet počiva na financijama. Ove godine mislim da smo cijelu marketinšku promidžbu pojačali za barem 50%, iako ni to još nije dovoljno, ali taj segment organizacije je izuzetno skup, pa će biti potrebno neko vrijeme da to dođe na zadovoljavajuću razinu. Iako se ove godine već u gradu zna da KIČMA uskoro počinje, što je veliki pomak, pa se da naslutiti da će se informacija vrlo brzo proširiti i dalje od Rijeke. Zato smo se jako potrudili oko programa, koji mora biti zanimljiv, raznovrsan i dobar jer će nam takav program, kao i sajamska ponuda, biti najbolji marketing.
KP: Pored vas, iznimno je aktivna i udruga Katapult koja promovira mlade i neafirmirane autore. Kakva je riječka književna scena?
K.V.: Pa, sama Katapultova produkcija može vam odgovoriti na ovo pitanje – većina njihovih autora nije iz Rijeke, a što je još važnije, oni kvalitetniji među njima nisu iz Rijeke. Kada je riječ o mladoj riječkoj književnoj sceni, to je sve što mogu reći. Mislim da ona zapravo ni ne postoji. Mi smo na ovom Sajmu htjeli organizirati jednu prezentaciju riječke i splitske mlade scene, na kojoj je u zadnje vrijeme “isplivalo” sedam-osam mladih autora koji su počeli objavljivati kod velikih nakladnika, dobili razna priznanja i nagrade, ali bio je problem naći takve riječke autore – osim Zorana Krušvara mi ih ne vidimo…
Kada bi se novci koji odlaze ranije spomenutim subjektima usmjerili prema onima koji žele ozbiljno raditi, koji imaju entuzijazma, mislim da bismo imali puno svjetliju budućnost. Ovako tapkamo u mjestu i nećemo se razvijati. Mladi autori neće imati kako stasati, a oni stariji ionako već dugo objavljuju kod nakladnika koji su izvan Rijeke. Na taj način se autori dislociraju, a scena razgrađuje, što dovodi i do toga da u gradu nemate nikakva književna događanja, osim nekih sporadičnih koja su gotovo getoizirana. Prema tome, stvara se zatvoreni krug koji je teško probiti. Nadamo se da će upravo KIČMA pomoći u probijanju tog kruga – makar i glavom kroz zid;)
KP: Okosnica KIČME je festival časopisa. Sagledavanjem života časopisa za književnost od njihove pojave do danas, jasno se može uočiti važan aspekt same književnosti, a to je da ona nije statična kategorija, već kao i ostale umjetničke grane, promjenjiva kategorija koja je neraskidivo vezana uz društvene, političke i ekonomske promjene života. Časopisi tako nisu samo književna, nego i društvena činjenica te se stalno suočavaju s promjenama. Što danas možemo reći o životu časopisa u Hrvatskoj? S kojim se sve izazovima oni suočavaju?
K.V.: Govorimo li o književno-umjetničkim časopisima, rekao bih da naprosto samo postoje, egzistiraju – mnogi od njih čak tek preživljavaju; dok su neki tek, čini mi se, nusprodukt velikih/većih nakladnika ili institucija, tek sekundarna djelatnost; drugima pak nedostaje dovoljno jaka infrastruktura koja bi im omogućila da razviju svoje potencijale. Također, postoji opća nezainteresiranost publike i medija za časopise, barem ne za one koji nisu već poznati i “priznati” ili one koji oko sebe ne okupljaju takva autorska imena ili pak one iza kojih stoji dovoljno jaki PR.
Moj ton je ovako negativan djelomično i zbog činjenice da je hrvatska časopisna scena nevjerojatno bogata. U Hrvatskoj postoji oko 80 do 100 samo onih časopisa koje bismo mogli svrstati u te neke književno-umjetničke, stručno-znanstvene i aktivističke kategorije. To je ogroman broj, a mi imamo problema popuniti police našeg Festivala časopisa! Morali smo mnoge od njih doslovce nagovarati da se odazovu pozivu, od kojih su neki na kraju odustali, a mnogi su odmah rekli da nisu zainteresirani! Možda u toj činjenici leži korijen problema…
Nadam se da ćemo neke pametnije zaključke izvući upravo na KIČMI, jer će se tamo u četvrtak 4. 6. održati okrugli stol (sedmi po redu ReForum) koji će govoriti upravo o tim problemima. Gosti foruma će biti Branislav Oblučar, Miroslav Mićanović (časopis Quorum), Žarko Paić (časopisi Europski glasnik i Tvrđa), Rade Jarak (časopis Knjigomat), Jovan Nikolaidis (časopis Plima, Crna Gora), Vladimir Arsenić (časopis Ulaznica, Srbija), Krešimir Vogrinc (časopis Re) i Čedomir Višnjić (Ministarstvo kulture RH), a moderator i idejni autor ove priče je Slađan Lipovec.
KP: Još od prvih dana svoga života na književnoj sceni časopisi su imali važnu ulogu u stvaranju i reguliranju književnog života. Časopisi su neka vrsta zrcala većine književnih gibanja, ključni su elementi utjecanja na publiku i oblikovanje njenog ukusa, sudjeluju u formiranju i oblikovanju novih književnih institucija, stvaraju nove književne žanrove, prate smjenu poetika te jasno daju uvid u trenutne pozicije književnosti u cjelokupnom društvenom životu. Međutim, možemo li danas iz časopisa čitati današnji književni život u Hrvatskoj?
K.V.: Mislim da su književni časopisi danas izgubili sve ove elemente, ili barem većinu njih, koje ste nabrojali, tako da ne bih mogao na pitanje o književnom životu odgovoriti “pogledom kroz časopis”. To je možda jedan od uzroka ili barem jedan od čimbenika koji je omogućio današnje stanje u književnosti koje bih sveo na jednu riječ – hiperprodukcija. Količina otisnutih naslova prešla je svaku mjeru i postalo je teško pratiti takvu produkciju, a stvorila se, naravno, i velika neravnoteža između kvalitete i kvantitete, pa lako možete steći dojam da kvalitetne književnosti ima iznimno malo. Što sigurno nije potpuno točno, ali mislim da istina nije ni jako daleko od tog dojma.
S druge strane, časopisi ipak idu ukorak s vremenom i prate, odnosno donose nam raznovrsne modele, stilove, tematike i pravce kojima se suvremeni pisci bave. Upravo se u časopisima možemo upoznati s offstream korpusom koji često ne možemo upoznati kroz knjižnu produkciju, a još uvijek su časopisi upravo ti koji prvi daju šansu mladim potencijalima od kojih neki uvijek postanu novi nositelji ili predvodnici književne scene. Zbog toga su, između ostalog, časopisi izuzetno važni. Još im samo fali ta neka “pedagoška” funkcija koju su, mislim, izgubili – filtriranje i usmjeravanje “književnih tokova”.
KP: Kao što je pojava tiskanih medija donijela promjene u književnom životu, tako je pojava novog medija Interneta donijela promjene ne samo u književnom već i životu časopisa. Što se zapravo događa s časopisima u doba Mreže?
K.V.: Ne znam kakva je situacija vani, iako mislim da nije puno drugačija od one kod nas, ali apsolutno je bespredmetno voditi ikakve razgovore o tome prijeti li Internet tiskanim časopisima dok god u Hrvatskoj imamo 100-tinjak tiskanih i – 1 internetski časopis. (!!) Postoje mnoge web-stranice i portali koji se bave ovim ili onim segmentima književnosti, mnogi tiskani časopisi imaju svoje internetske stranice na kojima prezentiraju veći ili manji dio svojeg sadržaja, ali imamo samo jedan on-line časopis – Knjigomat. Čak da ih ima još deset za koje ne znam (iako vjerujem da nema), još uvijek se nema o čemu pričati:) Barem što se tiče književne periodike kod nas…
KP: Što možemo očekivati od ovogodišnjeg programa KIČME?
K.V.: Možete očekivati 50 prezentacija knjiga, časopisa i autora u kojima će sudjelovati 100-injak predstavljača! Programi će se odvijati na čak 10 lokacija po cijelom gradu, a nekako smo ih podijelili na sljedeće kategorije: dnevni program (prezentacije knjiga i autora), festival časopisa, noćni program (čitanja i predstavljanja autora), program za djecu i mlade (prezentacije knjiga, časopisa i autora) te popratni program koji uključuje okrugle stolove, književne prezentacije, književno-glazbena događanja i svirke, a neki od tih programa odvijat će se čak i u gradskom te turističkom autobusu koji će se voziti po Rijeci i okolici.
KP: Možeš li izdvojiti nekoliko zanimljivih gostiju koje će ugostiti ovogodišnja KIČMA?
K.V.: Iako će na Sajmu sigurno biti puno više zanimljivih gostiju, možemo izdvojiti široj javnosti poznatija imena kao što su: Borivoj Radaković, Damir Hoyka, Julijana Matanović, Mirjana Krizmanić, Jasmin Imamović, Predrag Lucić, Siniša Pavić, Vladimir Arsenijević, Stela Jelinčić, Robert Međurečan, Drago Orlić, Ivan Rogić Nehajev, Franci Blašković, Ivica Jakšić Čokrić Puko, Evelina Rudan, Edo Stojčić, Zoran Krušvar, Sanja Pilić, Veli Đekić, Branislav Oblučar, Miroslav Mićanović, Žarko Paić, Vladimir Arsenić, Jovan Nikolaidis, Branko Kostelnik, Nenad Marijanović Fritz, Neno Belan, Sandro Bastiančić, Drago Glamuzina (dobitnik ovogodišnje nagrade T-portala), Rade Jarak (ovogodišnji dobitnik nagrade Jutarnjeg lista) i mnogi drugi.
Objavljeno
Objavljeno
