Blic Katalin Ladik, jugoslavenska neoavangarda
Razgovarala: Petra Belc
Katalin Ladik novosadska je, mađarska, srpska i jugoslavenska umjetnica koja djeluje u poljima poezije, proširene poezije, eksperimentalne kompozicije, glume, performansa, vokoperformansa, body arta, akcija… Ulazak u polje umjetnosti odnosno jugoslavenske Nove umjetničke prakse bio je za Ladik oblik otpora dominantnim patrijarhalnim obrascima sredine u kojoj se nalazila, ali i istovremena potraga za različitim načinima promocije vlastite tekstualne poezije. Iako je najpoznatija po samostalnoj umjetničkoj karijeri, njeni se počeci kunsthistoričarski vežu uz subotičku grupu Bosch + Bosch (1969. – 1976.) kojoj se priključila 1973. godine, i čije je heterogeno stvaralaštvo Bálint Szombathy, jedan od osnivača grupe, odredio skupnim pojmom kombinirane tehnike (mixed media).
Svoje prve pjesme Ladik je objavila 1962. u časopisu Symposion, njezina prva zbirka poezije Balada o srebrnom biciklu (Ballada az ezüstbicikliröl) izašla je 1969., a sa samostalnim je nastupima započela 1970. godine. Kao tri ključna trenutka u međunarodnoj karijeri ove “mitske ličnosti centralnoevropske avangarde” časopis Frieze navodi nastup na Festivalu zvučne poezije u Amsterdamu 1977. (Sound Poetry Festival of Amsterdam), retrospektivnu izložbu Moć žene: Katalin Ladik, održanu 2010. u Muzeju savremene umetnosti Vojvodine u Novom sadu, te izlaganje u okviru documente 14 (2017.), koje je umjetnici donijelo i “konačno međunarodno priznanje”. Njezino stvaralaštvo uglavnom se čita unutar široke mreže termina kojima se opisuju izvedbene, postobjektne i konceptualne umjetničke prakse, dok se ženski i folklorni segmenti koje koristi u radu vezuju uz različite feminističke i rodne teorije. Godine 2016. Katalin Ladik dobila je LennonOno potporu za mir (LennonOno Grant for Peace) za svoja iznimna dostignuća kojima je otvarala putove “kreativnosti, vjere i nade za svijet”, a iznos ove potpore Ladik je donirala mađarskoj dobrotvornoj organizaciji Ökumenikus Segélyszervezet (Hungarian Interchurch Aid).
KP: U Zagreb ste došli na poziv Davorke Begović, i na ovogodišnjem Izlogu suvremenog zvuka održali radionicu sa studentima novih medija Akademije likovnih umjetnosti. Radite li često s mladim umjetnicima? Koje su njihove posebnosti u odnosu na vašu generaciju?
Dobila sam već nekoliko poziva od studenata s raznih Akademija likovnih umetnosti, pa tako u januaru 2019., primerice, idem u Švajcarsku gde ću na Muzičkoj akademiji u Baselu održati radionicu na temu novih eksperimentalnih partitura i improvizacije s kompozitorima. I mene samu čudi kako se mlađe generacije zanimaju za mene i moje stvaralaštvo. No čini mi se da se osnovna ljudska priroda nije menjala – sadašnja je mladost ista kao što smo mi bili, s jednakim smo čuđenjem i zanimanjem gledali i slušali stare umetnike poput Beuysa i Cagea, kao što mladi danas gledaju i slušaju nas, s tom razlikom što oni imaju mogućnost da se bave medijima koje ja tada nisam poznavala. U moje vreme radili smo na način siromašne umetnosti (arte povera); sve šta smo imali je bio papir, u najboljem slučaju letraset, crno-bela fotografija i dijaprojektor.
KP: U Zagrebu ste gostovali 1970. godine u okviru festivala eksperimentalnog filma GEFF. Je li to bio vaš prvi izvedbeni/umjetnički susret sa Zagrebom ili su postojale i neke druge suradnje s ovdašnjim kulturnim prostorom?
Već sredinom 1960-ih nastupala sam u Opatiji na Tribini jugoslavenskog muzičkog stvaralaštva kao vokalna solistkinja i saradnica Ernőa Királya, kompozitora mađarskog porijekla iz Novog Sada, koji je tada bio moj suprug. Bila sam u Zagrebu na Muzičkom bijenalu 1971., što se odmah potom nastavilo suradnjom sa zagrebačkom grupom Acezantez pod vodstvom Dubravka Detonija, na čijem su repertoaru bile kompozicije Királya, Detonija, Branimira Sakača, Milka Kelemena i naše zajedničke improvizacije. Sredinom 1970-ih gostovala sam i u Galeriji suvremenih umjetnosti na Katarininom trgu s izložbom i performansom, a vrlo često sam nastupala u Studentskom centru u Savskoj. Jedan sam nastup imala čak i u nekadašnjem Centru za film i fotografiju. Nakon toga je nastala neprijatna pauza zbog rata, a suradnja je ponovno uspostavljena kada je Marinko Sudac prije par godina u Muzeju suvremene umjetnosti počeo prikazivati moje radove koji se nalaze u njegovoj kolekciji.
KP: Mogli bismo dakle reći da je GEFF bio prva umjetnička manifestacija koja vas je otkrila Zagrebu. Na tom ste GEFF-u izveli svoj performans koji se, ako sam dobro shvatila, zvao Vabljenje — Šamanska pjesma.
Tačno, jeste, sve je zapravo počelo posle GEFF-a, i izvedbe i objavljivanje moje poezije u hrvatskim časopisima i nedeljnicima. Taj performans sam naknadno tako nazvala, zbog jednostavnosti bilježenja, ali u ono vreme to je naprosto bila Veče Katalin Ladik. Šamansku pesmu u tom obliku prethodno sam izvela u januaru u beogradskom Ateljeu 212, na poziv Mire Trajlović i Jovana Ćirilova. Prikazivala sam svoju poeziju tako da sam je isprva čitala, pa polako prelazila na multimedijalno i na kraju izvela taj ritualni deo — šamansku pesmu, gde sam koristila i narodne rekvizite. Moje su pesme tada bile objavljivane u novosadskim Poljima, ali je recepcija bila ograničena i znala sam da sam zapravo nepoznata pesnikinja, pa sam pokušala da je prikažem šireći njene dimenzije. Na GEFF-u sam imala samo nastup, ali inače sam održavala i izložbe uz koje je bila vezana izvedba poezije, vizualne poezije i performansa. U početku sam na te radove gledala kao na poetske večeri – znači, prikazivanje poezije počev od njenog čitanja pa sve do govorenja u obliku fonične i gestualne poezije, što je na neki način bio uvod putem kojega sam ljudima dala ključ ka otvorenoj, proširenoj poeziji. Videla sam da ljudi poeziju smatraju samo onom linearnom, koju eventualno recituje glumac ili sam autor, ali govorenje ili pevanje, a kamoli fonična poezija, tada nije postojala.
KP: Bili ste članica subotičke grupe Bosch + Bosch koja je bila dominantno muška grupa, u jednom ste intervjuu naznačili i prilično konzervativna, možda čak i patrijarhalna.
To je na neki način tačno. Bila sam s njima od 1973. do 1976., do prestanka rada grupe, i imala sam svoju teritoriju – zvuk i zvučni performans, iako sam radila i vizualne i konceptualne radove. Neobično je da smo nakon zvaničnog prestanka grupe imali više izložbi i nastupa, kao ex-grupa Bosch + Bosch, nego dok smo bili zajedno. Što se tog konzervativnog aspekta tiče, muški svet je tada bio takav – razumete sigurno, verovatno ste i sami primetili da je to tako bilo. Mene je iritiralo što sam i među svojim istomišljenicima nalazila taj mačo pristup, imala sam osećaj da se nalazim u jednom represivnom kontekstu, pa sam onda iz bunta pristupila svojoj vizuelnoj poeziji kroz te tipično ženske motive, krojačke arke i mustre za šivenje, goblen šeme i makaze ili motive kuhinje. Usto se u mom radu pojavljuje i vrlo napadno pokazivanje ženskog tela, koje proizlazi iz toga što nisam htela da ćutim i da oponašam fino pisanje, već sam odlučila bezobrazno prikazati te nevaginalne motive. Kada govorimo o dvodimenzionalnoj, vizualnoj poeziji, muškarci su joj uglavnom pristupali na osnovu tipografije i fotografije, ali nisu u svoj rad uključivali ništa od onog ličnog, intimnog života i stvari kojima su žene bile okupirane. Čemu to skrivati? Stoga sam izražavala svoj bunt kroz one sitne stvari koje radi svaka žena, s uverenjem da to također može da bude predmet umetnosti ili način umetničkog izražavanja.
KP: Pamtite li možda koji su bili razlozi razlaza grupe?
Nisam učestvovala u tom razgovoru o raspuštanju, tako da ne znam, no to su odlučili Slavko Matković i Bálint Szombathy koji su i osnovali grupu. Verovatno im se nije svideo naš karakter, Atille Csernika i moj, verovatno smo bili za njih previše samostalni, što jeste činjenica. To bi zapravo trebalo pitati Bálinta Szombathyja, jer Slavka više nema… Osim toga, Laszlo Kerekeš je također bio veoma autoritativan i njima dvojici se verovatno nije svideo ni njegov karakter. Svi smo pre grupe, ali i u grupi, radili samostalno, nije bilo nekog posebnog koncepta kolektivnog grupnog rada kao kod ostalih grupa. Čini mi se da su to sve bili samostalni stvaraoci koji su se za izložbene prilike tako formirali i izlagali ili izveli nešto, no to je također samo moje osećanje.
KP: Jeste li se mogli u smislu poetike ili svjetonazora povezati s nekom od umjetnica u Novom Sadu, ili Jugoslaviji? Kakav je bio vaš s odnos s teorijskim feminizmom u to vrijeme?
Kada sam počinjala, pišući na mađarskom sredinom 1960-ih, nisam poznavala teoriju feminizma – ne znam ni da li je postojao neki pregled na srpskom. Teorija nije programatski postojala u mom radu, već sam krenula od ličnog iskustva i započela svojevrsno oslobađanje od porodice i radnog mesta kao neki vid protesta u 1970-ima. Znala sam za feminizam u Americi i u Evropi, a mislim da je već šezdesetih on započeo kao pokret i u Jugoslaviji, ali osobno nikako nisam smatrala da treba da se priključim feminizmu kao pokretu. Sama sam vodila svoju ličnu malu borbu u vlastitoj porodici, okolini i pesničkoj karijeri i nisam imala snage ni vremena da se bavim teorijom budući da sam imala dete i bila radna žena, stalno zaposlena od svoje 18. godine. U tom smislu nije me zanimao feministički aktivizam. No feministkinje su me ipak prihvatile, saznale su za moj rad i pozvale me na prvu feminističku konferenciju u Beogradu (Drug-ca Žena, op. a.). To je bio moj prvi susret s njima i drugim aktivnim feministkinjama iz Zagreba, s kojima sam ostala u kontaktu. Drug-ca Žena me lično obogatila, i tada sam shvatila da feminizam nije ono što sam smatrala američkim feminizmom usko usmerenim protiv muškaraca, već da se radi o prostom zalaganju za prava žena.
KP: Dvije su žene ipak vrlo značajne u smislu utjecaja i ovidljivanja vašeg rada, Bogdanka Poznanović i Judita Šalgo.
Tačno je, da. Judita Šalgo mi je pomogla u prevodu pesama, a Bogdanka Poznanović me potakla na videodokumentaciju mog stvaralaštva. Ona je negde 1980-ih nabavila videorekorder za Akademiju umetnosti gde je bila profesorka na Odseku medija i potakla me da snimimo neki moj rad za video. Ja sam sabrala neke motive i elemente svojih performansa iz prethodnog desetljeća koji su mi se činili pogodnima za kameru i video, pa sam ih izvela na stepeništu hodnika Akademije, a video nazvala Poemim. To je ostalo kao jedini dokument onog vremena. Pošto tada zbog obaveza nisam mogla da putujem kao moje muške kolege, značajne su mi bile i posete Poznanovićevima koji su imali veoma interesantnu biblioteku. Najviše me zapanjila jedna prozirna knjiga, napravljena od prozirnih folija na kojima su bili odštampani neki znakovi i crteži, a kada se sve to zatvori onda vidimo čitavu sadržinu. Kao umetnički predmet za gledanje, čitanje i opipavanje, ta me knjiga mnogo inspirisala. Prozirnost, ogledala ili stakla uopšte su me mnogo zanimala i inspirirala, tako da sam zaista dugo pamtila tu knjigu. Ako je nešto osim biblioteke Bogdanke Poznanović uticalo na moj rad, to je svakako bila i knjiga Bore Ćosića Mixed Media, nju sam često imala u rukama i vrtela, i još mi je uvek na vidiku. Ta knjiga mi je puno značila.
KP: Radili ste od svoje 18-te godine, prvo u banci, pa na novosadskom radiju kao glumica, te kasnije u kazalištu kao članica drame. Istovremeno ste bili i majka s punim radnim vremenom, a odlučili ste se za karijeru umjetnice u socijalizmu. Koliki je to bio rizik?
Moja zauzetost je zaista bila redovna. To nije bilo vrtićko radno vreme, nego sam došla na posao u 8 i ostajala koliko god je trebalo, ali sam zbog toga i dosta rano mogla otići u penziju. Rizik koji spominjete je očigledan: sa plate koju sam imala u banci prešla sam kao glumica na Radio Novi Sad na upola manju – rekli su mi da sam luda, ali ja sam onaj radikalni Rimbaud. Nisam htela da budem vikend-umetnik, već sam se u umetnost dala stoprocentno, celim načinom života. To nije bilo jednostavno jer sam već imala brak i porodicu, ali htela sam da mi barem radno mesto bude blizu umetnosti, a osećala sam da je gluma ta koja je na neki način bliža umetnosti nego činovnički život.
KP: Godine 1971. u Domu Omladine u Beogradu novosadska grupa Februar održala je izložbu pod nazivom Zakuska novih umetnosti na kojoj su bili izloženi provokativni radovi. Izložba je ubrzo bila medijski okarakterisana kao lažni avangardizam i “zakuska političkih uvreda”, a ti su događaji rezultirali državnom represijom spram neoavangardnih aktivnosti i umjetnika u Novom Sadu. I vama je u jednom trenutku bila oduzeta partijska knjižica. Kako danas gledate na cenzuru u Jugoslaviji i sankcioniranje stvaralačke slobode, jeste li imali nekih konkretnih posljedica nakon izbacivanja iz Komunističke partije?
Čini mi se da je ta cenzura išla u talasima, kroz direktive odozgo, po principu raščišćavanja među redovima bez obzira o kome se radilo. Rasterali bi se ljudi i redakcije pa bi izvesno vreme bio mir, i onda bi opet počelo. Onaj takozvani crni talas je početkom 1970-ih pogodio svakoga i u svakoj republici, a cenzuru sam i sama brutalno osetila u dva navrata. Kada je bio zabranjem Új Symposion, naš mađarski časopis, bila sam veoma dirnuta jer sam prevodila sa srpskog na mađarski tekst Miroslava Mandića i nekih drugih koji su otišli u zatvor baš zbog tog broja. Kasnije, 1975. ili 1976., opet je došao neki talas odozgo iz partijskih krugova, koji je i mene lično zahvatio, ali ne zbog nečega što sam tada radila, budući da se u to vreme nisam bavila ničime specijalno provokativnim, već su iz moje prošlosti iskopali performanse i fotografije koje su se tada štampale u Startu, setili se u nekom neodređenom smislu da sam sudelovala u zabranjenom broju nekog časopisa, i tako me naknadno, zbog mojih prošlih grehova i isključili iz Partije. Nakon toga mađarska izdavačka kuća Forum cenzurisala je objavljivanje mojih knjiga, što me dotuklo. Mogla sam objavljivati na drugim jezicima i kod drugih izdavača, ali onda je počela i autocenzura, što je možda još i gore.
KP: Koje ste godine i zašto odlučili preseliti u Mađarsku?
Već od sredine 1980-ih u Jugoslaviji su počela da postoje mala ostrvca – Novi Sad kao da nije više pripadao čak ni Srbiji u kojoj su nas odbacili kao “autonomaše”. U Beogradu nismo mogli ni objavljivati ni nastupati, a zamislite još onda sve to na mađarskom jeziku. Videla sam da se Jugoslavija, jedino moje područje koje je postojalo, raspada. Počelo je huškanje pa mržnja između republika, tako da sam se isprva povukla u unutrašnju emigraciju, a za vreme Miloševića, kada je Jugoslavija bila pod embargom, nisam mogla da prihvatam pozive iz inostranstva, jer tada nitko nije mogao da putuje, a nisam mogla ni da objavljujem knjige na mađarskom jeziku u Novom Sadu. Godine 1992. sam već napunila uslove za penziju, sin mi je tada završavao studij na Muzičkoj akademiji u Budimpešti, a ja sam se plašila da ne zatvore granice i htela da budem bliže njemu, pa sam otkazala svoje radno mesto u Novosadskom pozorištu na mađarskom jeziku i otišla. Jugoslavija se tada zatvorila, a Mađarska otvorila svetu, i mogla sam polako da nastavim s onim načinom stvaralaštva kao što sam još 1980-ih mogla u Jugoslaviji.
Spomenuli ste Jugoslaviju kao svoj jedinstveni kulturni prostor. Jeste li je doživljavali tako i tijekom 1960-ih ili ste ipak osjećali neke razlike u sredinama i umjetničkim scenama Novog Sada, Beograda, Zagreba, Ljubljane…?
Mislim da su svi narodi i narodnosti, ne samo ja, Jugoslaviju osećali kao jedno jedinstveno područje. Specifičnosti u tim republikama su postojale, ali to je bilo zanimljivo i inspirativno. Verovatno sam i ja u neke prostore donela nešto novo, ne samo u avangardnom smislu, nego i kroz neke svoje korene koje sam isticala. Izvodila sam zvučne performanse na mađarskom, jer sam znala da je to zanimljivo, i koristila folklorne elemente, naročito u Mađarskoj gde sam pokazivala neke svoje crnogorske motive. Veoma sam rado slušala i učila od tih izvornih narodnih pesama. U svakom slučaju postojala je umetnička razmena i imam utisak da je sve bilo povezano – duh je bio veoma sličan i otvoren iako je svaka scena bila malo drugačija po karakteru. Jedino je u Crnoj Gori i Makedoniji bila malo drugačija atmosfera što se tiče poezije i proširenja njenih dimenzija. Iako sam tamo uglavnom zvučno izvodila svoju poeziju i njene vizualne aspekte tek naznačila, slušali su me i gledali s velikim interesovanjem, ali i iznenađenjem koje u drugim gradovima nisam osjetila.
Kakva je danas recepcija vašeg rada na postjugoslavenskom prostoru? Doživljavate li se mađarskom, jugoslavenskom ili srpskom umjetnicom?
U Novom Sadu osećam se jednako kao i 1970-ih godina – prihvataju me kao jugoslovensku pesnikinju i umetnicu. No budući da su sada republike odvojene, često me svrstavaju u antologije kao srpsku pesnikinju, iako vrlo dobro znaju da pišem na mađarskom. Na 14. documenti bila sam predstavljena kao srpska umetnica, iako ja to nikada ne razlikujem, jer sam više od polovine svoga stvaralaštva provela u Jugoslaviji i nema značaja jesam li srpska ili mađarska umetnica. Tada to uostalom nikome nije bilo važno. Danas kada me zovu u inostranstvo uvek naznačavam da sam do ’92. živela u Jugoslaviji, a od ’92. živim u Budimpešti, pri čemu od kasnih 1970-ih živim još i na Hvaru. To su tri mesta na kojima sam stvarno živela.
Jednom ste prilikom rekli da su muškarci u Jugoslaviji žene doživljavali ili kao glumice i pjesnikinje ili kao intelektualke. Jedne su bile objektivizirane i seksualizirane, dok se za druge podrazumijevalo da ne mogu imati erotsku čežnju. Znači li to da su vas bolje prihvaćali kao glumicu i pjesnikinju, ali istovremeno i shvaćali bitno manje ozbiljno? Kako ste se nosili s tom muškom energijom u jugoslavenskom društvu?
Upravo dobro ste to formulirali, bilo je baš tako odvojeno i ograničeno. Glumice su bile najranjivije, dok su pesnikinje bile zaštićenije, iako su također bile normativno definirane i pod represijom. Ako su bile lepuškaste, automatski su bile objektivizirane i manje vredne, bez obzira na to što su, recimo, dobro pisale, a ako nisu bile zgodne uzimalo ih se ozbiljnije. No ako pišu to je ipak nešto značilo, dok su kao glumice bile baš apsolutno ponižavajuće tretirane – ne samo od strane publike, već i reditelja. Kao glumica i pesnikinja bila sam u dvostruko ponižavajućem položaju. Pesnici su me prezirali jer su smatrali da ponižavam pesnike kao takve. Trebala sam da budem serioznija u tom smislu, naročito kod Mađara. Kad se glumica skida, to je u redu, ali pesnikinja – nipošto. Moja je pojava bila bulevarska tema za žutu štampu, pogotovo kod Mađara u Vojvodini ili u Mađarskoj, to je bilo strašno žigosanje. Pritom su u jugoslavenskim filmovima sve kurve ili sluškinje uvek bile Mađarice, u svakom se filmu Mađarica skidala. Eva Ras – gola, Katalin Ladik – gola, smatrali su da sramotimo mađarsku naciju i vojvođance. Pesnikinja Judita Šalgo, koja je vodila Tribinu mladih, nije, čini mi se, doživela tako ružne stvari, jer se bavila intelektualnim temama i oblačila veoma ozbiljno. U tom smislu je bila nedodirljiva i svojim se ponašanjem nije izlagala scenskim iskušenjima, ali je zbog svoje intelektualnosti imala političkih problema. Ne samo da nikada nije dobila priznanje za to što je radila nego je još bila i degradirana, iako je trebalo da bude na još značajnijim radnim mestima.
U svojim radovima često ističete dvospolnost, istodobnost muškog i ženskog principa. Postoje li neke razlike u osjećanjima muškoga i ženskoga, animusa i anime, dok izvodite svoje radove?
To su dva načina mog pristupa radu. Ponekad kažu da je to dvospolnost, ali ja bih rekla da se radi o spoju, i najčešće to zovem androginstvom, koje me izuzetno inspiriše i na čemu baziram delove svojih performansa. Razliku između ženskog i muškog principa energije također naglašavam. U okviru jednog performansa često prikazujem žensku pa mušku stranu, pokušam da razmišljam iz muškog psihičkog stanja i pitam se kako bi to muškarac osetio ili izgovorio kroz moje žensko telo, ili kako bi žena govorila iz jednog muškarca. Ali taj motiv ne ograničavam samo na muško i žensko nego širim i na životinjski svet. U svojoj zbirci poezije Kavez od trave, koja je izašla na hrvatskom jeziku, zamišljam sebe u ulozi psa, ili mrava, sledeći misao kineskog filozofa koji se pita sanja li da je leptir, ili je leptir koji sanja da je čovek. U tom smislu pokušavam da se uživim u nečiji lik, u nečije biće koje je u meni. To je poetski i filozofski način mog pristupa odnosima prema ženi i prema muškome u meni, za koje bih mogla reći i da je animalno.
KP: Inspiraciju crpite i iz Junga…
Jeste, ali pre toga iz Platona, pogotovo androginstvo. Otkrila sam to vrlo spontano, koristeći arhetipove u svojim performansima kako bih između ostaloga premostila jezičnu barijeru i pokušala da prenesem svoje poetske poruke u ono kulturno područje koje ne razume mađarski. Fonična poezija, krik, poneki pokret, gest ili mimika možda jesu ograničena sredstva, ali su i deo kolektivnog sećanja i znanja koje je moguće prenositi u različitim kulturama. Te osnovne, jungovske poruke smatram kao neke kapsule koje imaju filozofsko, poetsko i asocijativno značenje, koje predam publici, učesnicima ili čitaocima, u nadi da će se ta kapsula poslije razviti u njima i njihovoj mašti, naći svoga gazdu kao neki virus i razvijati se u njima, ali ne u stranom već u domaćem obliku.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
ObjavljenoObjavljeno
