Kritika Rad Ane Buljan obuhvaća likovnu umjetnost, film i istraživanje prostora iznenadne spoznaje. Obrazovala se u Zagrebu, Rotterdamu i na Kubi, a njezini filmovi – U sredini, ako dođe (2026), Sve što nije pustinja ne postoji (2023) i Aleph Zeta (XVII): The Star (2020) – prikazivani su u amsterdamskom Eye Film Museumu, Tent Rotterdamu, Microscope Gallery NYC, SPBH Milan i zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti. Kao dekoraterka scene surađivala je na HBO-ovoj seriji Nasljeđe za koju je 2020. nominirana za nagradu Emmy.
S Anom sam razgovarao ususret premijeri njezinog novog filma U sredini, ako dođe (2026) na 22. Festivalu 25 FPS u Zagrebu. Film će biti prikazan izvan konkurencije u utorak 22. rujna u 18 sati u Kinoteci.
Razgovor se odvijao za stolom u Aninoj kuhinji dok je ona spremala marokansku shakshuku i dalmatinsku blitvu na lešo. Rano poslijepodne, bablje ljeto. Iza prozirne zavjese, otvoren balkon pruža pogled na krošnje i stambene zgrade. Povremeno dopire šum s ulice, smijeh i vrisak djece puštene iz škole na slobodu dana. Kuhinja se kupa u blagom popodnevnom svjetlu.
Dok smo se još upoznavali, Ana mi je priznala da se ne zna samopromovirati. Zanemario sam svoje šalabahtere i počeo razgovor snimati kad smo već bili ušli u priču. Razgovor je tekao spontano i razgovijetno, s digresijama i stankama koje su mi poznate iz vlastitog govora. Možda su to lutanja naše izgubljene generacije, otpor prema tome da sve mora biti pravocrtno, da se život mora pretvoriti u neki prepoznatljiv – komercijalni i masovni – žanr.
U međuvremenu, radiš, upoznaješ neke zanimljive ljude, putuješ, pokušavaš spojiti razne konce priče. Anini odgovori su me podsjećali na Hemingwayev memoar Pokretna gozba, u ženskom licu, naravno – s istom direktnošću jezika da se predstavi iskustvo kao takvo, njegove dobre i loše strane, njegovo nadrealno naličje, bez suvišnih pridjeva i mistifikacija. Život kao eksperiment, potraga za nekom alternativom, razbijanje kolotečine kroz igru i umjetnost. Utopija kao metoda, a ne cilj.
Pričali smo o njezinom radu na HBO-ovoj seriji Nasljeđe, o tome kako se nominacija za nagradu Emmy pretvorila u dim za vrijeme pandemije, i kako se, igrom slučaja, zatekla na Kubi. Kao što mi nije htjela prodati svoju priču, Ana mi nije htjela ni prodati Kubu. Umjesto toga, ponudila je sliku ljudi koji su zatočeni u jednoj zamrznutoj revoluciji, u potpunoj oskudici i pod teretom diktature, ali koji i dalje žive u rijetkom obliku zajedništva i solidarnosti.
Pričala mi je o filmskoj školi, osmišljenoj na temeljima internacionalizma i sagrađenoj na močvarnom tlu. Dok je studirala tamo, žabe su iskakale iz WC školjki. Studenti i profesori su šarali parole po zidovima škole, organizirali filmske projekcije svake večeri i snimali svoje filmove s minimalnom opremom.
Njezin film U sredini, ako dođe rezultat je eksperimenta i igre. Snimala ga je na ulicama i krovovima Stare Havane, negdašnjem samostanu uršulinki koji je nakon revolucije pretvoren u komunalnu stambenu zgradu. Htjela je zabilježiti i arhivirati prostor koji je zaleđen u minulom vremenu kao prahistorijska biljka u jantaru. U jednom trenutku, lokalna djeca i golubari upadaju u kadar, preuzimaju film i otvaraju dimenziju sadašnjice, međuljudske komunikacije, susreta koji se neočekivano i jednostavno desio.
U nekoj mainstream medijskoj javnosti predstavljena si uglavnom kroz svoj rad na HBO seriji Nasljeđe za koji si 2020. godine nominirana za nagradu Emmy.
“Prva Hrvatica.”
“Naše gore list.” Kako su rad na toj seriji i sama nominacija izgledali s tvoje strane?
Za Nasljeđe sam radila kao dekoraterka scene. U toj hijerarhiji industrije koja baš i ne postoji kod nas, ta pozicija je usporediva s pozicijom scenografa interijera. Dakle, imaš produkcijskog dizajnera koji je sve osmislio, a zatim imaš umjetničke direktore koji izvode njegove ideje uz pomoć scenografa. Scenografi uglavnom crtaju neke kosture, a dekorateri su ti koji postavljaju scenografiju, zaduženi su za detalje i naravno predlažu i sprovode neke svoje ideje.
Ja sam to radila kad sam taman završila magisterij na Piet Zwart Institutu u Rotterdamu. I fakat mi je to super došlo jer sam bila potpuno bez para i desilo se potpuno slučajno. Kad su me pozvali, nisam uopće gledala serije i dalje ih ne gledam jer se bojim da se ne zakačim. A onda se to sve odvilo vrlo brzo, kako se to već odvija u tim tvornicama američke industrije. U tim pozicijama mi više funkcioniramo kao neki pomoćni radnici, samo što se meni desila ta… ne znam sad je li to sreća ili nesreća.
Jer nakon što me je produkcijski dizajner uvrstio unutar te nominacije, iz zahvalnosti na mom doprinosu – a nominiran je bio on, američki dekorater seta, umjetnički direktor i ja – desio se baš peh da je izbila korona. A ja sam mislila, napokon dolazi taj trenutak u mom životu kad će se sve za što sam radila, a za što nikad nisam dobila priznanje, sad će mi se to vratiti. I nije se vratilo. Dapače, nakon toga nisam dobila nijedan posao u Hrvatskoj.
A nije bilo ni svečanosti. Svečanost je bila online. Ja nisam otišla tamo. Nisam se upoznala s tim velikim njuškama. I samo se sve to razbilo u male zaboravljene čestice hrvatske povijesti.
Zaboravljene čestice povijesti… tipični hrvatski žanr. I kako je izgledao tvoj život nakon toga?
Nakon toga sam se dobila. Radila sam. Bila sam u kolektivu koji se zove Kinopravda. I prije sam surađivala s njima. Oni se bave reklamama visoke produkcije i snimaju ih posvuda. To je kolektiv redatelja, uglavnom Mađari. U jedno vrijeme su bili na svom vrhuncu, a ja sam se pojavila već malo na zalazu tog njihovog vrhunca. Uskočila sam im jer sam radila kao lokalna scenografkinja kad su snimali nešto u Zagrebu. Oni dođu na lokaciju i onda njihov direktor zaposli lokalne profesionalce. Jako sam se svidjela toj njihovoj umjetničkoj direktorici, i u trenutku kad je ona bila trudna, a to je bilo doba korone, pozvala me da je zamijenim. I imala sam tu sreću da sam zapravo 2020. godine putovala i snimala. Bila sam u Beirutu, u Kijevu. Bila sam u Bugarskoj. U Egiptu. Na tim putovanjima samo šljakaš kao manijak, ali meni je bitno da sam putovala.
Kako si onda upala u eksperimentalni film, a pritom i završila na Kubi?
Završila sam akademiju u Rotterdamu. U Zagrebu sam srušila sve mostove i rekla, ja odlazim. I onda sam sa svim tim romantičnim idejama došla u Nizozemsku, a kad živiš u Nizozemskoj shvatiš gdje si i što te okružuje i zašto je to tako. Uglavnom, meni je tamo brzo ponestalo zraka, i imala sam neku ideju samo da se maknem jer me tamo ništa nije inspiriralo. I htjela sam otići što dalje od Zapada. Upala sam u neku rezidenciju koja je trajala šest tjedna, prvo tri tjedna s plemenom Guna Yala u Panami, a zatim tri tjedna u pustinji Atacama.
Tamo sam prvi put u ruci držala Bolex kameru, koju mi je nesebično posudio Slipke (Ivan Slipčević). On me naučio kako baratati kamerom. Snimala sam ga da ne zaboravim kako se umeće film i još uvijek imam tu snimku na svom telefonu. Neke filmove sam kupila jer mi je ostalo love od rezidencije, a masu filmova, neke kojima je rok istekao prije dvadeset godina, dobila sam na poklon. I tako sam počela ispitivati mogućnosti i nemogućnosti tog medija, pa što bude. Taj eksperimentalni pristup sam prilagodila svojem neznanju i prihvatila tu slobodu izražavanja.
Uglavnom, tamo na rezidenciji je bila jedna užasno zanimljiva Talijanka koja je svaki dan nosila tigrasti uzorak, u pustinji. Život u pustinji nema fashiona, ali ona je baš kidala sva pravila. Bila je odlična. Ona je tada bila u cajtnotu i kaže mi da je prekosutra zadnji dan da se upiše na taj neki super studij filma, na najbolju školu filma koja postoji. “Gdje je ta škola?”, pitam ja. I ona meni kaže da je ta škola na Kubi. “Postoji škola filma na Kubi?”, kažem. A ona meni, “Seljanko, pa naravno, tamo je najavangardnija, najbolja škola filma koja postoji.” I mi smo tako ostale u kontaktu.
To je za mene bila ključna rečenica jer bila sam nesretna sa svojim iskustvom u Nizozemskoj, gdje je sve užasno liberalno i otvoreno, ali sterilno i uštogljeno u neke profesionalne kalupe. I ona mi je javila kako je isto završila Akademiju u Milanu, ali da je sad na Kubi. Dobila sam od nje poruku: “Evo me na Kubi. U tjedan dana sam naučila više nego u pet godina akademije.”
I ja sam se odlučila prijaviti i upala sam. To je bila ta slučajnost koja zapravo uopće nije slučajnost. I to je nekako odredilo da se bavim eksperimentalnim filmom.
I onda si se i sama našla na Kubi…
Došla sam na Kubu 1. siječnja 2020. Tamo je pandemija došla kasnije. Ja sam bila tamo kad su tu već bile pandemije, već bili potresi. Kuba se nije na vrijeme zatvorila jer su tamo potrebni turisti, i nitko nije znao kako reagirati dok nije došlo do panike. Prvo se sama škola zatvorila. Život na Kubi je već jako oskudan, pa kako se hraniš na školi, ne možeš doći do prvog sela, do neke papaje ili banane… konzerve tune koja je uvezena iz Španjolske ili došla do tamo nekom čudnom metodom. Obični ljudi tamo opstaju samo s nekakvom pomoći koje dobivaju od svojih obitelji u Miamiju.
Imala sam sreće jer sam došla tamo u dva različita navrata 2020., za vrijeme pandemije, i 2023., kad sam završavala studij. Tada sam znala što trebam staviti u kofer jer tamo ti trebaju neke bazične stvari, tipa kava, iako ona tamo raste na poljima.
Sama škola je nastala kao eksperiment, osnovao ju je Gabriel García Márquez na temeljima internacionalizma i anti-imperijalizma. Sagradili su je na jednom močvarnom polju 40 minuta od Havane i pola sata pješke od jednog sela, San Antonio de los Baños. Ima studentski dom, jedan mali studentski gradić, zasebnu zgradu za profesore, i još jednu zgradu za studente na magisteriju. U svom zlatnom dobu bio je tu i olimpijski bazen koji još i danas postoji. Kad sam se vratila 2023. bazen je bio prazan, jer je tada već bilo teško doći do klora, pa i vode.
Osnovni pokretač te škole i dalje je ideja da ona postoji radi ljubavi prema filmu. I sad tu postoji užasno puno kontradiktornosti. Naravno, prvenstveno zbog toga što je sve tamo pod palicom vlade, a vlada je diktatura. Jer dođeš s tom idejom Kube, koja je jedna romantična ideja. Jasno svakome svoja, ali dok si tamo ona ti se razbije u tisuću komadića i bude ti zapravo strašno kad dođeš do tog saznanja da ti se raspucao neki san, da je san postao samo neka sjena.
Ipak, unutar tih uvjeta diktature i oskudice, ljudi se solidariziraju po nekom automatizmu, što je meni bilo potrebno i za čim sam možda bila nostalgična. Kao da sam dodatno osvijestila da je to ono što mi je najviše falilo u Nizozemskoj, gdje su svi prešli na te afirmacije sebe i svojih umjetničkih karijera. Tamo postoji neka zajednica, neko dijeljenje. Svi su više manje u nekim istim uvjetima. S tim da smo mi tamo bili u privilegiranoj poziciji, jer smo imali izlaz, mogli smo otići.
Film U sredini, ako dođe snimljen je u Staroj Havani i prikazuje jedan vrlo specifičan lokalitet. Film si snimala u periodu od 2023. do 2025. godine, u više navrata. Možeš li mi reći nešto više o samo procesu snimanja i montiranja filma, posebice u tim ograničenim uvjetima?
Imala sam ideju da nađem svoj film, a mogla sam ga naći samo negdje gdje nisam bila 24 sata dnevno. I tako sam odlazila u Havanu kad sam uspjela naći prijevoz, a to je tek bio izazov. Fascinirala me Havana i minula raskoš svih njezinih etapa, pa sam se nekako odlučila baviti prostorima i duhovima unutar tih prostora. Jer jedino što nisam htjela je snimati ljude. Nisam osjećala ugodno unutar te pozicije.
Šetala bih se i gubila ulicama Havane i snimala fotografije. Skupljala sam svoju ogromnu arhivu, bazu podataka, mjesta koja su mi bila privlačna. To je bilo 2020. i nisam imala dovoljno vremena da u tim okvirima dovršim film. I onda sam 2023. uspjela preko HAVC-a dobiti sredstva da se vratim.
Bila sam, dakle, tamo prvo solo. Iznajmila sam stan na mjesec dana i istraživala sam raznorazne prostore. Jakov Munižaba koji je snimao zvuk bio je sa mnom tamo još dva tjedna, ako se dobro sjećam. Pokušali smo naći zvukove za moje prethodno snimljene materijale. I užasno mi je drago da sam imala to iskustvo s Jakovom, koji je tom radu bio skroz predan. Išli smo po Havani i skupljali. To je bila metoda, zato što sam ja i dalje tražila film. To je valjda ta moja metoda koju osobno i volim i ne mogu podnijeti. Jer se teško unaprijed organiziram. Volim biti nekako potaknuta stvarnošću prostora u kojem se nalazim.
Ljudi se ipak pojavljuju u filmu. Kako si se sprijateljila s njima, djecom i golubarima iz Havane, i kako si s kamerom uspjela ući u njihov svijet?
Na samom početku, dok sam ja snimala svojom kamerom i Jakov snimao zvukove, djeca su se igrala na krovu. I naravno, bili smo im interesantni. Prvo su nas promatrali, zatim se malo približavali, i nekako se desio taj moment da su počeli ulaziti u kadar. Ljudi su tamo na cesti, posvuda vani, mislim, nisu doma. Tamo se sve nekako isprepliće na najprirodnije načine i ljudi su u konstantnoj komunikaciji.
I ništa. To je bilo užasno slatko. Mi smo to pustili jer je to je bila neka naša metoda upoznavanja. I bila je to neka vrsta komunikacije koja je njih vidljivo veselila. Dogodila se spontano. I mi smo odlučili to pustiti. To su bili predivni neki momenti. Ali meni je bilo i neugodno zato što ja pak nisam nikad htjela snimati ljude, a kamoli djecu.
Ali film se dogodio unatoč tvojim zadrškama…
Da, onda se to dogodilo. Bio je to samo jedan zajednički moment. Isprva na tome nisam bazirala niti radnju niti film, nego nam se to desilo spontano. I otišla sam kod njihovih roditelja i rekla što se dešava i pitala za odobrenje za snimanje, na što su oni odmah pristali, jer su vidjeli da to veseli i djecu i nas.
Naravno da smo mi sljedeći dan opet došli tamo jer su nas stalno pitali hoćemo li se vratiti sutra. I stalno su nas pitali što vi radite, a mi smo govorili da radimo film. Pa kad će taj film početi? O čemu se taj film radi? A ja odgovaram, pojma nemam.
I ne znam je li se to desilo samoinicijativno, ali od toga što sam nisam znala reći o čemu se film radi, došli smo do toga da je najbolje da mi oni sami ispričaju neku priču. I tako je Byron ispričao svoju priču i pročitao mi je tamo, i mi smo kasnije u montaži oko njegove priče, postavili film. Kao priču unutar priče.
Osim djece na tim krovovima su se igrali i stariji s golubovima. To su ljudi koji uzgajaju golubove i puštaju ih. I onda smo shvatili tu komunikaciju između krovova zgrada unutar stare jezgre, te povezanosti među golubovima na jednom krovu i onih tamo na drugom, i kako golovi putuju s jednog na drugi krov. Tako smo uspjeli doći i do druge zgrade. Nekako se sve počelo spajati, a nisam znala ni što se spaja. Zapravo sve se spojilo tek u montaži, koju sam radila dugo i predano s Mirom Manojlovićem. Tu je ključan bio i Luka Gamulin koji je dizajnirao i izmiješao zvuk. Imala sam ludu sreću naći takve suradnike, s kojima sam ponovo otputovala na mjesta gdje smo se svi našli. Polako smo pronalazili taj film dok se nije desio.
Dok niste zapravo upali u komunikaciju i igru sa samim gradom, a kasnije se to pokazalo u montaži?
To je bila spontana igra, to snimanje. To se desilo u dva dana, jer treći dan je već bilo namješteno. Već je izgubilo svoju čar. Malo smo se igrali svog, dok su oni igrali svog, pa su se te naše igre ispremiješale.
Film koristi razne tehnike snimanja, od analognog filma, odnosno šesnaestice i osmice, do digitalnih snimki. Koji su užitci i izazovi rada s analognim filmom i zašto ti je bilo važno uključiti analognu komponentu u ovaj rad?
Pa jednom kad radiš s analognim filmom, mislim da se nekako zakačiš na to, zato što su ta ljepota i živost filmske slike neusporedive. Ne mogu reći da dominiram tim medijem i tehnikom. Uopće ne dominiram. Bitan mi je način na koji ga koristim. Puno mi je lakše podnositi svoje greške. Volim te greške koje se događaju zato što nekako postaju dio tog filmskog jezika. Zato sam zahvalna tom nazivniku eksperimentalnog filma.
U filmu je prisutna i neka nostalgija koju dodatno naglašavaju analogne tehnike, kroz boje, teksture i ritmove Stare Havane.
Bila sam nekako unaprijed nostalgična. Imala sam osjećaj da je ovo zadnja šansa da se tamo snimi, da će se sve to uskoro ne samo srušiti od nemara, jer se već ruši od nemara, nego da će se i rasplinuti pod nekim drugim nadolazećim sistemima. No prvenstveno sam bila unaprijed nostalgična za međuljudskim odnosima, povezanosti i solidarnosti koji se čitaju u tim prostorima.
Objavljeno
