Tema Iva Kraljević je filmašica čiji potpis već puna dva desetljeća imamo priliku susretati u brojnim zapaženim nezavisnim filmovima. Spomenimo samo neke: dokumentarci Oblak, Gangster te voli, Što da se radi, eksperimentalni Horizont, Nogomet, Radije bih bila kamen, animirani Glad i Mačka je uvijek ženska. Nakon duge i raznolike liste ostvarenja, najčešće montažerskih i nešto rjeđe snimateljskih, Iva je prvi put napravila vlastiti autorski film – Ovu sobu ostavite zakopanu – koji će uskoro doživjeti hrvatsku premijeru na Liburnia Film Festivalu.
Tim povodom smo porazgovarale o njezinom ne sasvim tipičnom profesionalnom putu i nejednakostima prisutnima u dinamici filmskog rada, o montaži kao fermentaciji, o čarima i izazovima rada u različitim filmskim rodovima, o ludostima, izluđivanju i drugarstvu do kojih dolazi u filmskim procesima rada te o “višegodišnjoj odiseji” njenog prvog redateljskog poduhvata.
Tvoji počeci vezani su uz kultnu emisiju Direkt, nakon čega nastavljaš s radom na zapaženim dokumentarnim ostvarenjima, a zatim ulaziš i u eksperimentalni i animirani film. S obzirom na to da tvoj profesionalni put nije bio posve tipičan jer nisi studirala montažu već filozofiju i sociologiju, voljela bih saznati više o tvojim počecima. Kako bi opisala svoj ulaz u filmsko stvaranje? Također, u ranijoj fazi tvog rada učestalo su se izmjenjivali montažerski i snimateljski rad – kako je došlo do toga da je montaža kroz vrijeme ipak “prevagnula” nad snimanjem?
Volim nekonvencionalne puteve, a volim se na njima i “gubiti” pa sve potraje. Priznajem da je kod mene bila prisutna i svojevrsna iritacija obrazovnim sustavom (i sustavom generalno), tako da mi je s 18 godina bilo posve neprihvatljivo oskvrnuti svoju čistu ljubav prema filmu nekim institucionalnim programom kao što je studij filma. Danas znam da se ispod površine buntovništva valjao debeli osjećaj manje vrijednosti koji je jedva dozvoljavao primisao da bi netko takve profanosti kao ja bio dostojan bavljenja filmom.
Upravo zbog toga morala sam izabrati nešto čim se bave oni na mojoj razini, nešto normalno i svakodnevno kao što su sociologija i filozofija. Ono što nisam znala tada je da će me upravo taj svježe probuđeni i teorijom potkrijepljeni bunt odvest upravo u svete filmske vode.
Prvo su krenula sudjelovanja u raznim antiratnim inicijativama, potom sam malo zaoštrila svoju političku mantru i na njoj manje više ostala i do dandanas. Film se tu slučajno našao nadohvat ruke kao divan alat da pričam o onome što mi je bilo bitno.
Tako je i danas. Ne smatram se filmskom umjetnicom, ja samo uz poniznost prema svom sredstvu proizvodnje pokušavam reći što mislim da se treba reći. Zapravo, stvaranje i sudjelovanje u nastanku filma na neki način me čuva od sljepila od kojeg u današnje vrijeme masovno obolijevamo.
Imala sam i tu sreću da sam relativno rano završila u jednoj od ekipa koju su radile Direkt u Fade Inu, kao snimateljica, ponekad i montažerka. Tamo sam iskusila pravo drugarstvo i ljubav prema radu, protagonistima i procesu. Redatelji su bili Miroslav Sikavica i Dijana Bolanča, s kojima sam dijelila iskrenu radost stvaranja filma, poštovanje i ljudsko i profesionalno. Takvo nešto bi poželjela svakom mladom filmašu i filmašici. Kakav vjetar u leđa. Tada sam mislila da je to standard u svim produkcijama. Kakvo slatko naivništvo.
Nekako sam mislila da se snimanje i montaža baš dobro komplementiraju i oglušivala sam se na dobronamjerne savjete kolega da se jednog dana ipak moram odlučiti gdje mi je fokus.
Mislila sam da ako baš moram iz ne znam kojeg smiješnog razloga ipak odlučiti što sam, mislila sam; ja sam ipak snimateljica, to sam.
Ali onda sam se, kao i mnoge filmske radnice, našla u ulozi mlade mame. I sve se preokrenulo i jako zakompliciralo. Tada, 2013. godine je zastupljenost ženskih DOP-a, odnosno direktorica fotografije bila oko 11 %, za “dokseve” nešto malo viša. Nije mi bilo posve jasno zašto, ali promatrajući kako se topi itinerar filmova na kojima bi trebala raditi kao snimateljica u naredne 2 godine, s njime i moj identitet žene iza kamere, shvatila sam gdje leži veliki dio problema.
Ta pauza koju moramo i želimo uzeti kad smo “svježe” mame znači da moramo odbiti više ponuđenih angažmana, odlazaka na teren na mjesec ili više; i svako “ne, ne mogu trenutačno” te stavlja korak dalje od novih ponuda i tzv. “tržišta”. Nisi više dostupna, na tebe se ne može računati, nemaš fleksibilnost. I prije nego kasnije, bila sam “bye bye”.
Danas, 2026. zastupljenost ženskih DOP-ova u europskoj kinematografiji je svega 14 %, u dokumentarnom filmu taj je postotak nešto viši, ali i dalje sramotno mali; 18 %.
Naše tzv. tržište prekarnih filmskih radnica i radnika od 2013. do danas, 2026. nije se mnogo promijenilo, barem za nas žene. Imala sam osjećaj da su stvari ipak krenule nabolje, ali statistika je neumoljiva.
Da skratim ovo skretanje u problem nejednakosti, moja odluka da se fokusiram na montažu došla je, dakle, kao odgovor na pritisak izvana. To ne znači da u njoj manje uživam, ali voljela bih da je ta odluka došla kao moj odabir. I još uvijek mi nedostaje taj kontrabalans koji me je poravnavao, kamera kao moj fantomski ud. Ponekad mi nedostaje.
Zadržimo se još nakratko na zastupljenosti različitih filmskih rodova u tvom opusu. Možeš li nam dati uvid u to kako se razlikuju, i po čemu su u tvom iskustvu specifični i zanimljivi, procesi montaže u dokumentarnom, eksperimentalnom i animiranom filmu?
Tu je opet moja želja da isprobam što više stvari i osjetim gdje sam više doma, koji “zakoni” i procesi važe u pojedinom žanru. Svaki rezonira više s nekim dijelom mog karaktera. A i kad rotiram fokus imam više dopamina na raspolaganju, rijetko mi je dosadno i monotono.
Mislim da mi je dokumentarni film najdivljiji i nepredvidljiviji. Vjerojatno i ponajdraži, možda zato što zauvijek studentici sociologije u meni treba da slijedi taj nagon za promjenom, za biranjem tema koje nose društvenu kritiku. Tu se pak nedvojbeno najviše sjedi; katkad godinama. Moram priznati da sam kroz rad na dokumentarnom filmu naučila slušati ljude i sagledati stvari iz druge perspektive. Jer vrlo sam kritična i isključiva osoba, također nisam najtolerantnija, bilo prema sebi, bilo prema drugima. Dokumentarci su me naučili da slušam i gledam izvan svog uskog “POV-a”. I stvarno, toliko je krasnih ljudi (s kojima se nužno ne slažem).
Animirani osjećam kao hermetičniju formu, s manje manevarskog prostora za montažu. I tu sjedim s ljudima koji rade na jednom kadru katkada po tri tjedna, tako da u samoj finalnoj montaži nema mjesta za ekstravagantna kraćenja, a kamoli izbacivanja. Montaža se u animiranom filmu dešava u fazi storyboarda i animatika, dakle u pretprodukciji. Tu su mi uglavnom odriješene ruke za dramaturška preslagivanja, kraćenja i slično. Jednom kad je materijal snimljen, radi se o finom podešavanju.
A eksperimentalni – ja bih rado na to gledala kao način na koji koristim filmsku sintaksu, eksperiment kao izražajno sredstvo, ne samo kao rod. Vesele me dokumentarni, igrani i animirani filmovi koji imaju svježinu kada koriste i eksperimentalni pristup. Tako da se nadam da se nikada neću morati odlučiti samo za jedan rod. Uostalom, kad odlučiš da ne želiš raditi komercijalne sadržaje, reklame, televiziju, fakultete, a i dalje je film jedino što znaš raditi i želiš raditi, onda skakanje iz roda u rod postaje i pitanje financijskog opstanka. Evo, čim pričam o novcu prebaci me u 3. lice jednine.
Iako tvoja filmografija broji više desetaka naslova, Ovu sobu ostavite zakopanu najavljen je kao tvoj prvi autorski film, odnosno preciznije – radi se o prvom ostvarenju koje si režirala te samostalno potpisuješ i kameru i montažu. Zanima me što ti je bio poticaj za ovaj iskorak u ovakav (više samotnjački) tip autorstva?
U osnovi, nemam interesa baviti se filmom iz redateljske perspektive. Ovaj film je bio jedna višegodišnja odiseja kroz duboke linije mojih sjećanja i osjećaja, ne baš najugodnijih. Koncept zakopane sobe u mom filmu predstavlja arhetip kolektivnog nesvjesnog; sloj sveukupne akumulirane ljudske povijesti i kolektivnih iskustava. Povijest ljudskog roda je povijest traume, razaranja i uništenja drugog. Pokušala sam kroz svoju osobnu preplavljenost današnjim svijetom protisnuti kontinuitet destrukcije planete i života. Dugo sam se mučila s pitanjem čemu donositi još više mraka ovim filmom u ionako depresivnu svakodnevicu, trebao mi je barem šlagvort za neku nadu.
Da ne ulazim preduboko u objašnjavanje; mislim da sam, kad sam odžalovala sve to kolektivno u sebi, sve nepravde i boli, i prihvatila činjenicu da smo tu gdje jesmo, kao vrsta i kao civilizacija, postala svjesna narativa u koji nas guraju. Narativa da budućnost ne postoji ili ako postoji, ona je pisana u ključu ur-fašizma. Armagedonski kompleks i teze o kraju vremena, koje su uvijek njegovale fašističke ideologije, danas su prigrlile i ovovremene političke i tehnološke elite.
Kad s odmakom gledam film, mislim da njegov kraj nosi nevjerojatan optimizam, barem meni nesvojstven. On ne leži u činjenici da će sve biti u redu, nikako u zadržavanju stvari kakve trenutačno jesu, već u pronalaženju novog načina života, suživota i solidarnosti jednom kad se kolaps stvarno desi. Mislim da je strah taj koji nam stoji na putu slobode od represije, hijerarhija, od ekološkog nasilja, stalnog rasta, slobode da barem mislimo svjesnije i solidarnije društvo. Mi kolektivno prvo trebamo vratiti vjeru u to da zamišljamo mogućnost drugačijeg svijeta.
Tako da film govori i o mom unutarnjem oslobođenju od straha da se više ništa ne može učiniti, oslobođenju od propagande da je novi rat neminovan i da empatija ubija. Da budem direktna, kapitalizam mora umrijeti da bi čovječanstvo i priroda (pre)živjeli. Eto, o tome je film.
U Ovu sobu ostavite zakopanu koristiš se raznim izvorima i referencama – od poezije i proze iz različitih perioda do suvremenih političkih komentara, uz važnu ulogu arhivskih snimaka. Kako je, s obzirom na niz slojeva i referenci koji su postali dio filma, izgledao proces njihovog istraživanja i sastavljanja?
Ta različita proza i poezija došla je iz mog nepoetičnog uma. Osim jednog stiha W. G. Sebalda iz knjige Prema prirodi – autora kojeg sam oduvijek prepoznavala kao nekoga s kim dijelim sličnu kemiju nemira bivanja – sve ostalo su moje verbalizacije vlastite anksije.
Arhiva je minimalno moja u materijalnom smislu, ali moja je u emocionalnom. Nekih tridesetak posto materijala je nastalo iz mojih šetnji s 16mm Bolex kamerom po sjeveru Europe. Ima tu i nekog odustajanja od toga da se svidim, odustajanja od toga da napravim fotografski lijep kadar. Bilo je i panike u traženju, ali sve dok nisam odustala od toga da sve mora izgledati kako sam zamislila, samo sam trošila preskupu metražu.
I ako je dio bavljenja poviješću rasizma, politikom izrabljivanja, ratovima i nejednakošću bio vrlo intelektualan, sam film došao je iz nekog posve drugog mjesta. Teško je reći kakav je to proces bio; negdje između psihoterapije i egzorcizma.
U jednoj sam tvojoj kratkoj biografiji pročitala da pružaš “psihološku podršku, utjehu i duhovne savjete potrebitim filmašima”, a u jednom si prethodnom intervjuu podcrtala da je dugotrajno sjedenje uz nekoga ključan dio montažerskog posla. Pretpostavljam da je tvoj redateljski i montažerski rad na Ovu sobu ostavite zakopanu značio i da si ovaj put znatno više sjedila sama sa sobom? Zanima me kakvo je bilo to iskustvo i koliko ti je bilo teže ili lakše raditi film na kojemu preuzimaš niz uloga koje si dosad dijelila s drugima – pogotovo s obzirom na to da je riječ o filmu koji se bavi katastrofom, odnosno nošenjem s prijetnjom katastrofe.
Pod dugotrajnim sjedenjem sam mislila na bliskost i potrebu razumijevanja redatelja ili redateljice s kojima radim. Volim razumjeti što ih, kako se kaže, goni, zašto rade to što rade i kako rade, što ih drži budnim. A onda naravno i dubinski uskočiti u temu i prigrliti je kao da je moja.
Ima ta jedna ludost koja se vjerojatno događa većini montažera i montažerki, a to je da vidiš širu sliku i točno znaš koju odluku donijeti u korist filma, ali nekad moraš tog redatelja pustiti da fermentira u muci ne bi li 6 mjeseci kasnije donio istu onu odluku koju si mu predložila 6 mjeseci ranije. To mi je prije bilo izluđujuće, ta uvjerenost da si u pravu, a ovaj ili ova pored tebe sjedi u potpunom mraku neshvaćanja. Danas s više iskustva i godina sjedenja mogu uglavnom gotovo mirno sjediti i biti podrška koliko god proces trajao. S naglaskom na uglavnom. Više skoro uopće ne govorim: “Jesam ti rekla.”
Ono što mi je oduvijek bilo bitno jest to da s osobom čiji film radim imam podudaran ukus; bilo da je riječ o filmu, muzici ili nečemu posve nevezanom za sam proces rada. Možda to i nije neka prednost, ali istina je da ne mogu raditi sa svima, niti mogu raditi sve. Moj izbor je oduvijek bio autorski film, marginalniji, slabo profitan, bilo da je dokumentarni, eksperimentalni, animirani ili sve hibridne varijante između. Najmanje me zanimaju igrani filmovi, nekako smo kao kinematografija najkonzervativniji u tom segmentu. Baš šteta. Ovo je sad uopćeno, naravno da ima sjajnih izuzetaka.
Bez obzira na to što živim od filma, oduvijek sam njegovala amaterku u sebi; samouku, tvrdoglavu, ali upornu radnicu. Ovu sobu ostavite zakopanu sam odsjedila sama sa sobom i moram priznati da ne trčim ponoviti to iskustvo. Film je drugarska radinost, ispreplitanje i dodavanje pojedinačne vrijednosti u skup zajedničkog cilja. U slučaju mog filma to je izostalo jer prvenstveno nisam mogla nikoga obvezati da sudjeluje u vremenski potpuno neizvjesnoj fermentaciji sa mnom.
Druga stvar je i vrlo mali budžet. Pa tko bi normalan želio raditi sve na svom filmu, uključujući i plakat. Dragi Ivan Zelić mi je odvolontirao na mixu zvuka, hvala mu, ostalo sve free solo. Imala sam grozno duge pauze u kojim mi je taj film bio dalji nego išta i onda opet faze frenetičnog rada i cjelodnevnog prevrtanja po materijalu. Jedan od simptoma kad sve radiš sam je i izostanak povratnog loopa kojim te suradnici prizivaju k svijesti. Meni je jako falilo da mi netko u montaži kaže: film ti je gotov, svaka daljnja radnja loša je za film. To je uvijek dragocjeno čuti, kad treba stati.
Objavljeno
