Razgovarala: Hana Sirovica
Čvorište je interdisciplinarni program koji je dosad uključivao niz aktivnosti u Galeriji Miroslav Kraljević, a najnovija među njima je čitalačka grupa Mjenjolici s Urana. Na mjesečnim sastancima zainteresirani_e moći će razgovarati o naslovima iz queer feminističkog korpusa spekulativne fikcije, a zbog trenutnih mjera sastanci će se odvijati u virtualnom prostoru. Prvi sastanak održat će se 28. travnja, a tim smo povodom s voditeljem programa, kustosom i umjetnikom Markom Gutićem Mižimakovom razgovarali o grupi, različitim uporabama znanstvene fantastike i queer feminističkom imaginariju budućnosti.
KP: Tko (ili što) su mjenjolici i zašto dolaze s Urana?
Teško je reći tko/što su mjenjolici, tek smo otkrivene zarobljene u samoizolaciji u našim stanovima na Uranu.
KP: Čitalačku grupu koncipirao si u znatno drukčijim okolnostima, prije pandemije i promjena u konzumaciji kulturnih sadržaja koje je ona uzrokovala. Koliko je pandemijska situacija utjecala na koncept grupe?
Početna ideja je bila da se čitalačkom grupom okupe sudionici koji bi zatim postali urednici drugog izdanja publikacije koju izdajemo u sklopu Čvorišta. To više nije glavni cilj, već je fokus na otvaranju prostora za razmjenu i procesuiranje čitalačkog iskustva queer feminističke znanstvene fantastike. U ovom trenutku, okupljanje ovakvog čitalačkog kluba može se tumačiti i kao reakcija na novonastale okolnosti, a to je upravo zato što nam trenutna situacija osvještava očito: činjenicu da nismo u kontroli. Upravo je ta činjenica polazište mnogih autorica spekulativne fikcije.
KP: U pozivu na čitalačku grupu stoji kako vam je želja promisliti imaginarij o budućnosti. U analizama žanrova spekulativne fikcije često se, na istom tragu, ističe njihov potencijal za zamišljanje drukčijih društvenih modela. Kako doživljavaš ovaj potencijal? Koje teme ili aspekte budućnosti (a onda i sadašnjosti) planirate obuhvatiti?
Imaginarij koji se spominje u pozivu na Mjenjolike s Urana odnosi se na narativ o budućnosti koji svakodnevno susrećemo, bilo da se radi o primjerima iz popularne kulture ili rekamnim kampanjama telekomunikacijskih kompanija (vidi: Novi oblik života A1). Taj narativ pretpostavlja da se čovjek, koji je gotovo uvijek prikazan kao bijeli heteroseksualni cis muškarac klasičnih tjelesnih sposobnosti, zajedno sa svojim tehnološkim igračkama nalazi u središtu svemira. Iz budućnosti koja slijedi taj narativ zapravo smo već isključene, no u oceanu znanstvene fantastike osim galaktičkih pucačina, falocentričnih utopija, podivljalih umjetnih inteligencija i sličnih tropova postoje priče i autorice koje ne slijede tu “šprancu”. One ulaze u direktan dijalog sa žanrom i propituju postojeće obrasce, komplicirajući i izvrčući stvarnost o kojoj i u kojoj pišu. Njihova djela rastvaraju sasvim druga referentna polja i jednostavno pokazuju: moglo bi i drugačije.
Materijalnost jezika kao medija kojim grade svjetove te kojim čitateljica s tim svjetovima ostvaruje kontakt – kao i činjenica da ne učimo svi jezik na isti način – nisu nešto što se u takvoj književnosti podrazumijeva. Stoga je čitateljica često prinuđena da propituje postojeće moralne sklopove te da zastane u stanju opservacije i zapitkivanja. Kako izgleda prijateljska večera u društvu u kojem se vrsta (a kamoli rod) sugovornika ne može pretpostaviti? Kako se razvija jezik tijela s više usnih šupljina i govornih organa? Kakvu poeziju to tijelo recitira? Koje su druge radosti njegove kulture i kako se one dijele i cirkuliraju u kulturama drugih tijela raznolikih agregatnih stanja?
KP: Prijedlozi za čitanje na prvom sastanku su Ljudi bez ičega Ursule le Guin i We Who Are About To… Joanne Russ. Dok se Ljudi bez ičega smatraju klasikom utopijske znanstvene fantastike, knjiga Joanne Russ znatno je manje poznata široj javnosti i nije prevedena na hrvatski. Zašto si odabrao baš ove dvije knjige i autorice za početak? Kako će se odvijati selekcija literature za iduće sastanke?
Za početak mi se činilo važno razbiti stereotipnu ideju o tome što znanstvena fantastika jest. U ovim romanima ne susrećemo “nabrijanu” ni ispoliranu tehnologiju, svjetlosne mačeve, izvanzemaljske Amazonke i zelenokožce, već situacije u kojima bi se zbog neke (tehnološke) uvjetovanosti mogli pronaći te izbore s kojima bi nas one suočile. Veseli me da ćemo o antagonizmu između anarho-sindikalizma Anaresta i kapitalističkog patrijarhata Urrasa u romanu Ljudi bez ičega razgovarati na hrvatskom i u našem kontekstu. Također me veseli čuti kako će raznolika grupa mjenjolika, koji prakticiraju fizičku udaljenost u trenutnom stanju neizvjesnosti, kolektivno procesuirati antireproduktivne i proeutanizacijske izbore bezimenog lika Joanne Russ.
Nadam se da će grupa ostvariti kontinuitet te da ćemo imati dovoljno prilika susresti se s raznovrsnim stavovima o izgradnji i konstrukciji novih svjetova. Odabir će ovisiti o dinamici koja će se razviti u grupi i vodit će se smjerovima u kojima će mjenjolici “orbitirati”. Siguran sam da ćemo susreti Octaviju Butler, Samuela R. Delanyija, Kurta Vonneguta, Hao Jingfang, Nicole Griffit, Marge Piercy i druge.
KP: Mjenjolici s Urana dio su Čvorišta, programa koji je u svojoj prvoj epizodi bio usmjeren na umjetnost performansa. Možeš li nam reći nešto više o Čvorištu? Kako se format zajedničkog čitanja uklapa u ovaj program, i što možemo očekivati u njegovim budućim inkarnacijama?
Čvorište je nastalo iz potrebe za stvaranjem vlastitog konteksta; iz teškoće pronalaska prostora za vlastiti rad, estetiku i formate izlaganja. Čvorište je izvorno zamišljeno kao izložbeno-izvedbeni prostor koji se realizira i u obliku časopisa, odnosno publikacije. Kada sam tu ideju podjelio s kustosicom Leom Vene, pozvala me da osmislim program za nove prostore 8ice i 7ice koje je GMK tada dobio na raspolaganje. Čvorište je tijekom prošle jeseni i zime djelovalo kao jedan od programa GMK. Program je dosad uključio rezidenciju i hackathon Vienne Chan i jednomjesečni program performansa s nazivom Čvorište između karličnog grebena i stidne kosti, gdje je na tjednoj bazi mali prostor 7ice bio mjesto izvedbi koje su problematizirale vlastite uvjete nastanka. Uslijedila je izložba Anastasije Pandilovske te promocija prve publikacije Čvorište neizrečenih činjenica i očitih propusta uz nastup dj daddy i papi.
Za jesen 2020. uz program performansa Čvorište efemernog i sakrivenog pred očima, planirane su i rezidencije i prezentacije teoretičara izvedbe i dramaturga Maxa Brandsa i umjetnica Ivane Mirchevske i Natashe Nedelkove te radionica queer sporta za srednjoškolce Gabriela Fontane. Osim znanstvene fantastike i spekulativne fikcije teme, prisutne su teme maski, pripadnosti i melankolije, a uz izvedbeni i izložbeni program tu je i druga publikacija Čvorišta, koja zasad nema ime. Nadam se povratku u mali prostor 7ice koji omogućuje neposrednost dijeljenja vremena i prostora pod neonskim svjetlom.
Objavljeno
