Tema Atelieri Žitnjak
Razgovarala: Janja Sesar
Umjetnička neprofitna organizacija Atelieri Žitnjak osnovana je 2004. i smještena je u nekadašnjoj osnovnoj školi na Žitnjaku. U sklopu Ateliera Žitnjak, godine 2005. osnovana je Galerija AŽ u kojoj je proteklih godina realizirano preko sedamdesetak izložbi i multimedijalnih događanja. O programskom konceptu i širem kontekstu revitalizacije lokalnog kulturnog i društvenog okruženja razgovarali smo s Alemom Korkutom, voditeljem Umjetničke organizacije Atelieri Žitnjak i Katom Mijatović, voditeljicom Galerije AŽ.
KP: Atelijeri Žitnjak ime je umjetničke organizacije i galerije koje se nalaze u nekadašnjoj osnovnoj školi na Žitnjaku. Možete li nam reći nešto o organizaciji, njenom nastanku i ciljevima?
A.K., K.M.: Umjetničku organizaciju osnovali su 2004. korisnici ateljea u kompleksu stare škole Žitnjak koji je Grad Zagreb 2003. prenamijenio u ateljee te ih dodijelio umjetnicima na korištenje. Željeli smo oformiti umjetnički centar koji bi pridonio prvenstveno kulturnoj, pa i socijalnoj revitalizaciji periferne kulturno zapuštene industrijske zone Žitnjak, po uzoru na brojne kulturne punktove u industrijskim zonama gotovo svih vodećih europskih gradova. U sklopu Ateliera osnovali smo 2005. Galeriju AŽ kao višenamjenski izložbeni prostor u kojoj je do sada održano 70-tak izložbi i drugih multimedijalnih događanja, i koja je 2010. uvrštena na popis uvaženih izlagačkih prostora u RH. Od 2007. Atelieri Žitnjak sudjeluju u Programu međunarodne umjetničke razmjene Zagreb/Düsseldorf, a Dani otvorenih ateliera manifestacija je koju tradicionalno organiziramo svake godine od osnutka.
U naše projekte i događanja nastojimo uključiti i lokalno stanovništvo i institucije, pa smo tako pokrenuli i suradnju s OŠ Petruševac te mjesnom zajednicom Petruševac u realizaciji likovnih radionica za djecu u okviru Ateliera, te predavanja i kulturnih događanja koja se odvijaju unutar škole. Mještani su nas u početku doživljavali kao “strano tijelo”, ali sada već funkcioniramo kao dobri susjedi pa se nadamo se da će i naša suradnja s lokalnom zajednicom ubuduće biti raznovrsnija i plodnija. Nastojimo se i dalje razvijati kao pouzdana i trajna vaninstitucionalna umjetnička platforma koja aktivno i promptno reagira na pojave i potrebe suvremene umjetničke scene kako na pojedinačnom autorskom planu, tako i na općenitom kulturološkom. U okviru toga pokrenuli smo inicijativu da se jedan prostor unutar objekta preuredi isključivo za rezidencijalne boravke i razmjene koje bi se mogle odvijati tokom čitave godine – Grad Zagreb bi tom malom investicijom dobio jedinstveni reprezentativni rezidencijalni centar unutar kompleksa ateljea, koji za sada ne postoji u takvom obliku ne samo u Zagrebu već ni u cijeloj Hrvatskoj. Do sada sve je ostalo na formalnoj zainteresiranosti Gradskog ureda za kulturu, o čijoj odluci ovisi daljnji razvoj tog projekta.
KP: Koji je kapacitet atelijera i na koji se način oni održavaju? Podržava li i na koji način grad Zagreb njihovo djelovanje?
A.K., K.M.: U objektu je 13 ateljea, trenutno su svi popunjeni, iako smo imali situaciju da su neki ateljei bili prazni i po dvije godine… Prostore ateljea dužni su održavati sami korisnici, mi svi koji smo ovdje od osnutka uložili smo vlastita znatna sredstva u uređenje ateljea, koja nam se po ugovoru ne vraćaju u slučaju prestanka korištenja prostora. Naime po zakonu ulazimo u kategoriju poslovnih prostora što znači da bi trebali i privređivati, međutim svi znamo kako stoje stvari s umjetničkom djelatnošću. Održavanje zgrade i okoliša (parka oko objekta) poseban je problem koji trenutačno rješavamo vlastitim sredstavima i iz sredstava pričuve koju plaćamo iako nismo vlasnici prostora već korisnici, tako da ustvari mi održavamo i samu zgradu i okoliš, a ne vlasnik. Ali takve probleme imaju svi prostori sličnih namjena. Grad podržava naše djelovanje isključivo kroz programe i projekte za koje apliciramo svake godine. Unatoč svim problemima, preuređenje jednog takvog objekta u ateljee hvalevrijedan je potez gradske vlasti koji se nažalost nije ponovio ne samo u Zagrebu nego ni u Hrvatskoj od 2003.
KP: Kakvo je općenito stanje s atelijerima za umjetnike, odnosno u kakvim sve okolnistima umjetnici danas rade? Postoje li neke slične organizacije ili prostori u Zagrebu koji su dani umjetnicima na korištenje?
A.K., K.M.: Stanje je doista loše – umjetnici rade u nemogućim uvjetima. To najbolje ilustrira rad Svena Stilinovića koji je sudjelovao na našoj skupnoj izložbi Gosti na Žitnjaku 2010., povodom Dana otvorenih ateljea u kojoj smo ugostili umjetnike bez ateljea. Sven je na A4 formatu papira napisao: ‘”Prostor ovog papira je prostor mog rada, mojih financijskih mogućnosti, to je moj atelier, moj životni prostor”. Koliko mi znamo, u Zagrebu ne postoji nešto slično AŽ-u, iako su ateljei dodjeljivani u nekim sličnim prostorima. Rekli bismo da se ovdje sretnim slučajem oformila grupa vrijednih i entuzijastičnih umjetnika raznih godina i umjetničkih sklonosti, što ih ne sprječava da ugodno provode zajedničke aktivnosti, od kuhanja, pa do realizacije izložbi i drugih programa.
KP: Tko su trenutni korisnici atelijera i kako se može uključiti u rad organizacije ili postati korisnikom atelijera?
A.K., K.M.: Prostore trenutno koristi 15 umjetnika, a da ne bismo nabrajali, na našoj web stranici možete pronaći detalje oko članova, programa i slično. Otvoreni smo za sve projekte koji se uklapaju u naš program, imamo nekoliko stalnih vanjskih suradnika koji nam pomažu oko realizacije programa, ali članstvo je isključivo vezano za korisnike ateljea. Ne smijemo zaboraviti da Umjetnička organizacija nema posla samo s realizacijom umjetničkog programa, nego još i više s održavanjem zgrade, naplatom računa, miševima u zgradi, vatrogasnim aparatima, razbijenim prozorima, pokvarenim bravama… pa je od vitalne važnosti da su svi članovi ujedno i korisnici prostora. Korisnikom prostora se može postati nakon što neki umjetnik napusti prostor koji je prethodno koristio. Na žalost, mi nemamo nikakvog utjecaja na to tko će biti novi korisnik. To je pod isključivom nadležnošću gradskih institucija tj. Gradskog ureda za kulturu.
KP: Osim atelijera, u prostoru se nalazi i galerija. Koje su njene programske smjernice i s kakvim se izazovima susreće galerija u industrijskoj zoni grada?
A.K., K.M.: Galerija AŽ nema strogo zadan programski koncept, uvjetno rečeno neke programske smjernice formirale su se oko npr. pojma perifernosti, kao lokacijskog određenja, ili kao umjetničkog izbora tj. zadatosti. Pozvani umjetnici koji sami biraju što će izložiti, često u radovima ističu upravo taj aspekt življenja i djelovanja, polazeći od marginalnog, marginaliziranog, alternativnog. Nastojimo djelovati i kao “korektor”, ukazati na neke umjetnike koji su nezasluženo ostali u sjeni. Najveći izazov je privući publiku na Žitnjak, međutim to smo velikim dijelom riješili upravo zahvaljujući kvalitetnom programu. Naravno, naš je veliki adut i netipično ozračje otvorenja izložbi u kojima su naši ateljei otvoreni za druženja i razgovore.
KP: Centar periferije naziv je umjetničke intervencije Zorana Pavelića, na ulazu u AŽ. Što to znači za vas i na koji način obilježava vaš rad?
A.K., K.M.: Zoran je istu intervenciju realizirao prvi put u Koprivnici 2006. da bi njome obilježio dan zatvaranja MMC Kuglana 2, tadašnjeg važnog koprivničkog kulturnog centra. Na zgradi AŽ postavio je natpis 2009., ali ovaj put u kontekstu otvaranja naše umjetničke enklave prema periferiji, centriranja njene pozicije u kulturnom krajoliku Zagreba. Pa iako u tom natpisu na pomalo oronuloj zgradi ima apsurda i ironije, Atelieri Žitnjak s vremenom su zaista prerasli u umjetnički centar koji s pravom nazivaju Centar Periferije.
ObjavljenoObjavljeno
