Za znanost bez profita

Osim ekstrakcije golemih profita iz javnih sredstava, izdavači znanstvenih časopisa nanose štetu funkcioniranju samog sustava znanosti.

Foto: Wikimedia Commons

Pozivanje na autoritet znanosti tijekom trenutne klimatske katastrofe, kao i proteklih pandemijskih godina, postalo je naša svakodnevica. Međutim, i pomalo ironično, u korištenju riječi znanost često više toga mistificiramo nego objašnjavamo, što u doba ciničnog skepticizma antivakserstva ili pokreta ravne zemlje donosi brojne opasnosti. Znanost nije jednostavno kanonizirani sustav vječno važećih, ahistorijskih činjenica, ili pak plemenita potraga za istinom, već je prije svega oblik rada, nerijetko nedostatno plaćenog i prekarnog rada, koji se odvija u skladu s više ili manje strogo određenim institucionalnim praksama i procedurama. Drugim riječima, umjesto kao potragu za znanjem i istinom, znanost je bolje shvatiti kao proizvodnju znanja. Prema tome, kao i ostali oblici proizvodnje, znanstveni proces rezultira određenim materijalnim proizvodom – u ovom slučaju, znanstvenim člankom.

Iako postoje razne alternativne formi znanstvenog članka, u suvremenom sustavu znanosti ona predstavlja središnji način distribucije novog znanja. Znanost nije rad individualnih istraživača_ica, već je riječ o kolektivnom procesu sastavljenom od niza malih doprinosa. Posredovanje i komunikacija tih doprinosa su stoga izuzetno važni, što posljedično važnim čini i način funkcioniranja sustava znanstvenog izdavaštva, kao i poticaja koje ono generira. Da bi objavili članak u znanstvenom časopisu, znanstvenici_e ga trebaju napisati, stručni recenzenti iz relevantnog polja trebaju procijeniti vrijednost i pouzdanost istraživanja, urednici_e ga pak trebaju pripremiti za objavu itd. Međutim, zbog sustavnih razloga izdavači znanstvenih časopisa – poput Elseviera, Wileya ili Springera – rad na tom čitavom procesu plaćaju izrazito malo, ako ga uopće plaćaju, što im uz pomoć oligopolne pozicije na tržištu omogućuje goleme profitne marže, kao i nesrazmjeran i štetan utjecaj na znanstvenu proizvodnju.

Znanstvena istraživanja, plaće znanstvenih radnika i radnica i sveučilišne knjižnice uglavnom su financirane javnim sredstvima. Akademske radnice_i već godinama ukazuju da izdavači parazitiraju na javno financiranim istraživanjima, pritom naplaćujući sveučilištima i knjižnicama pretjerane naknade za pristup znanstvenim člancima koji su ionako rezultat njihova kolektivnog rada. Te naknade nerijetko pak onemogućuju pristup znanstvenim informacijama pojedincima_kama i institucijama s ograničenim proračunima, stvarajući informacijsku hijerarhiju u kojoj je pristup znanju određen ekonomskom moći. Za podsjetnik, o načinima na koje piratski arhivi poput Sci-huba omogućuju otvoreni pristup znanju na Kulturpunktu smo pisali u više navrata.

Zbog velikog pritiska za otvaranje pristupa znanju u posljednje vrijeme raste broj takozvanih open access časopisa, čiji model podrazumijeva dostupnost članaka svima, ubrzo nakon ili odmah po objavi. No umjesto da smanje vlastite profitne marže, izdavači u tom modelu troškove prebacuju na autore i autorice članaka, od kojih se očekuje da plaćaju troškove obrade vlastitih članaka. Ukratko, sve većem broju dionika postaje jasno da je sustav neodrživ.

Primjerice, u lipnju 2022. godine, urednici_e NeuroImagea, časopisa za snimanje mozga, službeno su zatražili da Elsevier smanji pristojbu za objavu članka ispod dvije tisuće dolara (tada je iznosila otprilike tri i pol tisuće). “Kako smanjenje nije ponuđeno, ponovno smo pisali u ožujku 2023. objašnjavajući da ćemo svi dati ostavke i pokrenuti novi časopis ako se pristojba ne smanji. U travnju je Elsevier svim urednicima odgovorio da pristojba za obradu članka neće biti smanjena jer vjeruju da tržišne snage podržavaju trenutnu cijenu”, navode urednici_e NeuroImagea u nedavnoj objavi za javnost povodom podnijetih ostavki.

Neuroimage je tako izgubio cijelo uredništvo nakon što je više od 40 znanstvenika i znanstvenica dalo otkaz u znak prosvjeda protiv pohlepe Elseviera. Urednice_i napomenuli su kako smatraju da su naknade neetične i nepravedne u usporedbi s troškovima uključenim u recenziju i uređivanje. Optužili su Elsevier da vrijeđa akademsku zajednicu i da znanosti malo toga doprinosi. Prema pisanju The Guardiana, Elsevier je prošle godine izvijestio o povećanju prihoda od 10 posto, na 2,9 milijardi funti. Razmjeru parazitiranja posebno svjedoči Elsevierova profitna marža od gotovo 40 posto, prema podacima  iz 2019. godine. 

Osim ekstrakcije golemih profita iz javnih sredstava, izdavačke kompanije nanose štetu funkcioniranju samog sustava znanosti. Uvođenjem profitnog motiva u sustav stvara se čitav niz štetnih poticaja. Primjerice, zbog prekarizacije akademskog rada zaposlenje mnogih radnika i radnica ovisi o proizvodnji i objavi znanstvenih članaka. No u pokušaju da budu relevantni, časopisi su skloni objavi tekstova koji se bave popularnim temama, što povratno diktira koja će znanstvena područja dobiti veću pozornost i financije. Dakle, umjesto da se o znanstvenim istraživanjima odlučuje na temelju javne potrebe, stvara se neefikasan sustav povratnih poticaja. Iako je ovo samo jedan od brojnih primjera koje je moguće navesti, dovoljno je za zaključiti kako profit nema mjesto u znanstvenom radu.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Ekosustavima uključive kulture koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Objavljeno
Objavljeno

Povezano