Korak za inkluzivno i bolje društvo

Promocijom u Rijeci predstavljene su smjernice za inkluzivne prakse u kulturno-umjetničkom radu.

Foto: Lara Čakarić

Inkluzivnost bi bila po meni otvorena mogućnost, da netko ima osjećaj da može u nečemu sudjelovati. Ne mora nužno u tome i sudjelovati, ali da ima osjećaj da može, da zna da može, kada dođe tu pred ovu zgradu da ima osjećaj da može tu ostati i provesti neko vrijeme.


U sklopu devetog izdanja festivala Film svima koji se koncem rujna održao u Rijeci, uz inkluzivne projekcije hrvatskih filmova predstavljene su i Smjernice za inkluzivne kulturne prakse nastale u okviru projekta Kultura svima. Radi se o knjižici u digitalnom i tiskanom obliku koja je zamišljena kao dokument u nastajanju, a namijenjena je svima zainteresiranima za inkluziju kao i inkluzivne kulturne prakse. Autorice knjižice, Marta Baradić, Dunja Matić Benčić, Maja Krištafor, Maja Ogrizović u suradnji s Inkluzivnim kulturnim vijećem mladih (IKVM), usredotočile su se na široki, no ipak vrlo konkretizirani spektar mogućnosti inkluzije kroz kulturno-umjetničke aktivnosti čija bi provedba rezlutirala kohezivnijim društvom.

“U proteklih dvadesetak godina inkluzija postaje jedna od bitnijih društvenih vrijednosti o kojoj se učestalo razmišlja, razgovara i piše”, uvodno je naznačeno u tekstu knjižice koja u četiri poglavlja razrađuje smjernice za inkluzivno djelovanje. Prati ih i dodatna lista za provjeru inkluzivnosti vlastitih praksi sa sažetim uputama usmjerenim na ciljne skupine o kojima je u smjernicama riječ. Osim smjernica, u tekst knjižice uklopljen je i niz (osobnih) neformalnih refleksija proizišlih iz različitih intervjua o inkluziji, njenoj važnosti i preprekama pri implementaciji takvih praksi. Autorice pojašnjavaju kako su namjerno koristile jednostavan i pristupačan jezik da bi doseg teksta bio što širi, a mogućnost konkretiziranja smjernica u praksi veća. Smještajući objavu ove publikacije u kontekst dominantno projektnog financiranja u polju nezavisne kulture i teškog uvezivanja s kulturnim institucijama, autorice naglašavaju važnost uspostavljanja i održavanja tog komunikacijskog kanala, kako prakse ne bi stale nakon provedbe pojedinačnih projekata. Svjesne otežane komunikacije s institucijama, potplaćenosti i preopterećenostii kulturnih radnika_ca, ipak otvaraju prostor za pitanje “Što mogu učiniti unutar svojih mogućnosti?”.

Foto: Lara Čakarić

Drugo poglavlje knjižice fokusira se na inkluzivne prakse u radu s različitim ciljnim skupinama. Naglasak je na praktičnim ciljevima koji se odnose na specifične izazove u vidu prostorne, socioekonomske, rodne i dobne inkluzije te prilagodbe sadržaja za osobe s invaliditetom. Svako od ovih potpoglavlja nudi uvid u konkretni izazov i/ili potrebu ciljnih skupina, kako bi se sagledale realne mogućnosti prilagodbe unutar programa koje pojedinci_ke, udruge, organizacije i institucije provode.

Prostorna inkluzija usmjerena je na mapiranje fizičkih, arhitektonskih, senzoričkih i komunikacijskih prepreki koje utječu na dostupnost i kreiranje sadržaja. Fizičke i arhitektonske prepreke odnose se na konkretnu ograničenost prostora, dok su senzoričke i komunikacijske usmjerene na mogućnost razumijevanja sadržaja. Autorice potiču na procjenu postojećih uvjeta, potom razvijanje plana za rješavanje identificiranih prepreka u suradnji s korisnicima_cama te obuku radnika_ca kako bi se poboljšala i osigurala protočna komunikacija.

Iduće potpoglavlje o Prilagodbi usmjereno je na poticaj aktivnog sudjelovanja osoba s invaliditetom u kulturnim događanjima. Počevši od sadržajne procjene, odnosno analize, autorice ističu tri skupine kojima je prilagodba nužna: osobe oštećena vida, sluha i osobe sa senzornom osjetljivošću. Neka od konkretnih rješenja koja su ponuđena u svrhu poboljšanja dostupnosti sadržaja su fleksibilni raspored sjedenja (dostupnost korisnicima_cama kolica, blizina ulaza/izlaza), stajaća mjesta, naglasak na osjetilnim iskustvima, taktilni eksponati, korištenje titlova, auditivni opisi izložbi, simultani prevoditelji i induktivne petlje (za osobe koje koriste slušna pomagala).

Socioekonomska inkluzija odnosi se na probleme koji se javljaju zbog (ne)dostupnosti kulturno-umjetničkog sadržaja osobama nižeg socioekonomskog statusa. Rezultati istraživanja, provedenog početkom 2024. u okviru projekta Kultura svima, pokazali su da klasna inkluzija još uvijek nije u fokusu kulturno-umjetničkog rada. Kako bi doskočile nejednakom startu budućih korisnika_ca kulturnih sadržaja, autorice predlažu formalizirane suradnje s obrazovnim institucijama, povezivanje sadržaja s nastavom i/ili drugim oblicima druženja, financijsku dostupnost sadržaja te korištenje razumljivog i nehermetičnog jezika koji “prepoznaje i poziva svoju publiku”. Osim socioekonomskih uvjeta odrastanja, autorice ističu potplaćenost i nesigurnost projektnog rada u kulturi kao faktora koje takvo zaposlenje čine “luksuzom” kojem određene društvene skupine nemaju pristup.

Potpoglavlje o Rodnoj inkluziji predstavlja niz, prepreka poput feminizacije sektora koja dovodi do pada vrijednosti rada, kratki uvod u temeljne pojmove roda i spola, zatim identiteta, izražavanja, trans/cisrodnosti i nebinarnosti. Osvještavanje stereotipa, edukacija, poštivanje rodnih identiteta, obraćanje osobi u zamjenicama koje koristi, uvođenje rodno neutralnih WC-a neki su od primjera kako se radi na stvaranju sigurnih prostora.

Dobna inkluzija odnosi se za prepoznavanje potrebe za kreiranjem sadržaja za osobe različitih životnih dobi. Oslanjajući se na pojam ageizma, autorice ističu patronizirajuće ponašanje, socijalnu izolaciju, diskriminaciju na poslu, niske plaće, između ostalih, kao primjere stereotipiziranja određenih dobnih skupina. Osim prema starijima, ovakav se oblik stereotipiziranja javlja i u ophođenju prema mladima, stoga u tekstu stoji i niz svjedočanstava mladih, s fokusom na iskustva u Rijeci, o nedostupnosti kulturnih sadržaja. 

Posljednje poglavlje knjižice, Pravni okvir, zaokružuje tekst tumačnjem Zakona o suzbijanju diskriminacije za koju autorice tvrde da je u legislativi postavljena vrlo široko, ali ne uključuje “propise o pojmovima inkluzije i uključivosti koji su s njom usko povezani”.

Prepreke predstavljene u tekstu knjižice mnogostruke su i (sve)prisutne, stoga smjernice kako ih se u radu može zaobići, a pritom širiti doseg kulturno-umjetničkog sadržaja čine važan doprinos uključivanju. Provođenje smjernica se, obzirom na susretanje polja iz kojih i u kojima djelujemo, nameće kao nužnost. Vraćajući se na uvodno naznačeno pitanje “Što mogu učiniti unutar vlastitih mogućnosti?”, tekst smjernica odgovara širokim pregledom mogućih intervencija u postojeće kulturne prakse, zahvaljući kojima možemo zamišljati i koračati prema inkluzivnom i boljem društvu.

Objavljeno
Objavljeno

Povezano