Tema Umjesto da mu bude komplementarno, financiranje kulture i civilnog društva iz europskih fondova u aktualnoj politici sve izrazitije funkcionira kao supstitut za adekvatno i strateški promišljeno financiranje iz nacionalnog i lokalnih proračuna. Dok se, primjerice, predstavnici državnih institucija poput ministrice Obuljen Koržinek hvale sredstvima koja se prelijevaju u njihove sektore, stvarnost na terenu govori o nizu teških disfunkcija i problema s provedbom na svim razinama. Nezavisnokulturnim je radnicama, primjerice, odavno jako dobro poznato administrativno iscrpljivanje koje “europski” projekti donose, a zadnjih je godina opravdanu zloglasnost steklo i raspisivanje javnih poziva po izrazito netransparentnom i za organizacije krajnje štetnom modelu “najbržeg prsta”. Ono što nam je u tom smislu potrebno kako bismo tim iskustvima dali širi kontekst je sistematični uvid u rezultate pojedinih programa Europske unije u okviru kojih se financiraju (i) civilno društvo i nezavisna kultura.
Sažet, jasan i koristan doprinos toj raspravi ovih dana je dao GONG-ov Nikola Buković, koji je u brošuri Propuštene prilike i neispunjena obećanja: “hrvatski model” podrške civilnom društvu kroz Europski socijalni fond donio kritički pregled neovisne vanjske evaluacije ulaganja RH u područje Dobrog upravljanja, kao jedne od četiri prioritetne osi Operativnog programa Učinkoviti ljudski potencijali (2014. – 2020.), financiranom iz sredstava Europskog socijalnog fonda.
Fokusirajući se specifično na evaluaciju financiranja cilja Jačanje uloge udruga i socijalnih partnera za civilni, odnosno socijalni dijalog, Buković ukazuje na sistemsku disfunkcionalnost njegove provedbe, počevši s neadekvatnim načinom na koji su u okviru Operativnog programa definirani pokazatelji. Ističući kako evaluacija pokazuje da pokazatelji toliko “slabo mjere uspješnost provedbe za svaki od specifičnih ciljeva u sklopu prioritetne osi Dobrog upravljanja“, Buković donosi uistinu dramatičan zaključak: “Ako baš nije ispravno reći da na temelju ovih pokazatelja nemamo pojma o tome što se postiglo temeljem ESF financiranja usmjerenog civilnom društvu, onda je svakako opravdano reći da znamo jako, jako malo.”
Kada je riječ o vrsti potpora kojima se nastojalo potaknuti jačanje uloge udruga i socijalnih partnera za civilni, odnosno socijalni dijalog, Buković napominje kako “one u pravilu nisu bile usmjerene rješavanju problema na sistemskoj, institucionalnoj razini, već prvenstveno radu s određenim ciljanim skupinama, odnosno korisnicima”. Također upozorava kako je evaluacija pokazala da je, usprkos vrijednom angažmanu organizacija na provedbi financiranih programa, izostao ključan aspekt kada je riječ o ovako definiranom cilju potpora – “izgradnja partnerskog odnosa između udruga i nadležne državne institucije na sistemskoj razini, odnosno stvaranju, provedbi i praćenju referentne javne politike”.
Buković također ukazuje na nekolicinu zapanjujućih primjera proceduralne aljkavosti i gotovo neshvatljive tromosti koje su dovele do neraspisivanja ili za provedbu prekasnog objavljivanja predviđenih javnih poziva – po Bukoviću, upravo onih “koji su trebali doprinijeti promjeni na sistemskoj, odnosno razini javnih politika”. Pozivajući se na preporuke navedene u tekstu evaluacije, Buković će u tom smislu zaključiti kako je “provedba projekata u sklopu kompletnog Operativnog programa, a (pretpostavljamo) naročito onih koji su vezani uz teme ‘dobrog upravljanja’ podložna posve arbitrarnom utjecaju politike”.
Ocjenjujući učinke financiranja prioritetne osi Dobro upravljanje, Buković ukazuje na činjenicu da su se i same ugovorne strane složile da je ono neuspješno. Naime, tijela javne vlasti Republike Hrvatske i Europska komisija donijele su odluku da se neutrošena sredstva u iznosu od čak 12 150 000 eura, ovisna o ostvarivanju pokazatelja definiranih ugovorom, preusmjere u preostale prioritetne osi. Konačno, pozivajući se na podatke indeksa održivosti civilnog društva CSOSI, Buković upozorava kako se od 2014. godine – dakle, upravo od godine kada kreće provedba Operativnog programa Učinkoviti ljudski potencijali – stanje u organizacijama civilnog društva zapravo pogoršalo, osobito kada je riječ o organizacijskim kapacitetima i financijskoj održivosti! Dakle, “stanje je zapravo bitno nepovoljnije negoli je bilo prije početka provedbe još uvijek aktualnog Operativnog programa,” zaključuje Buković, “naročito u pogledu kapaciteta organizacija za sudjelovanje u procesima dobrog upravljanja na način kako ga shvaćamo u sklopu ovog osvrta”. Za institucije je u tom smislu posebno poražavajuća njegova tvrdnja kako je “država dobrim dijelom činila upravo suprotno od onoga što je potrebno da bi kroz korištenje EU sredstava podržavala razvoj aktivnog, utjecajnog te kritički nastrojenog civilnog društva”.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura na prekretnici koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
ObjavljenoObjavljeno
