Ovaj neočekivano hegelijanski uvid naišao je na osudu i podsmijeh javnosti i medija, iako se iz njega možda moglo štošta naučiti – ako ni o čemu drugom onda barem o imperijalnom cinizmu. Ipak, za potrebe ovog teksta usredotočit ćemo se samo na otvoreno pitanje odnosa stvarnosti i istine. Kao što neimenovani dužnosnik daje naslutiti, klasični modeli proizvodnje i medijacije informacija, temeljeni na ideji konsenzualne stvarnosti i racionalnog subjekta, nalaze se u krizi.

Sposobnost institucija i medija da strukturiraju zajednički horizont značenja čini se sve slabijom. No za razliku od dužnosnika koji je stvarnost promatrao kao predmet političkog djelovanja, objašnjenja aktualne epistemičke krize gotovo se isključivo iscrpljuju u algoritamskoj logici digitalnih medija i navodnoj nedostatnosti medijske pismenosti. Drugim riječima, složen strukturalni problem reducira se na individualne nedostatke i tehnološki determinizam.

Kako bismo izbjegli tehnološki redukcionizam, nužno je preoblikovati način na koji govorimo o suvremenoj informacijskoj, odnosno epistemičkoj krizi. Potrebno je analizirati kako algoritamski mediji strukturiraju javni prostor te koje ekonomske i materijalne pretpostavke takva infrastruktura podrazumijeva. Umjesto da tehnologiju promatramo kao neutralan alat ili izvor svih problema, valja je razumjeti kao sastavni dio šire mreže društvenih, političkih i klasnih odnosa koji zajednički uvjetuju načine na koje se proizvodi, širi i vrednuje ono što nazivamo istinom.

Epistemička kriza i slom povjerenja

Da bi konkretnije opisali nastanak aktualne epistemičke krize, vratimo se prvo nekoliko koraka unatrag. Ako se 2004. činilo skandaloznim da visoki državni dužnosnik eksplicitno tvrdi kako stvarnost više nije mjerilo istine, onda je 2016. bila godina u kojoj je ta logika postala društveno opipljiva. Dugotrajne posljedice neoliberalnih politika – rastuće nejednakosti, slabljenje socijalne sigurnosti, pad povjerenja u institucije itd. – tada su postale toliko vidljive da ih više nisu mogli ignorirati ni pripadnici privilegiranih slojeva, takozvane profesionalno-menadžerske klase. Brexit i prvi izbor Donalda Trumpa za predsjednika SAD-a doživljeni su kao snažni potresi koji su uzdrmali dotadašnju vjeru u stabilnost institucija liberalne demokracije, pogotovo medije. Odgovornost za taj “tektonski pomak” ubrzo je, i simptomatično, u brojnim vodećim medijima pripisana sprezi intencionalnih dezinformacijskih kampanji vođenih od strane zločudnih aktera i društvenih platformi – primjerice, afera Cambridge Analytica služila je kao obrazac.

Uslijedio je val medijske samorefleksije. Tako je primjerice New York Times nizao analize o “post-istini” i “alternativnim činjenicama”, dok je Guardian otvarao pitanja o klasnoj strukturi društva i granicama uredničke neutralnosti, uključujući i doprinos budućeg američkog potpredsjednika. Reakcija nije izostala ni sa strane tehnoloških kompanija. Našavši se usred takozvanog techlasha, Facebook i Google počinju uvoditi alate i procedure za moderiranje i označavanje “provjerenih informacija”; čime su implicitno preuzeli ulogu autoriteta nad time što se u digitalnom prostoru priznaje kao istinito.

U reakcionarnim krugovima – od alt-right populista do libertarijanskih tehnolibertarijanaca – to se pitanje ubrzo pretvorilo u napad na samu ideju regulacije, maskiranu pod retorikom slobode govora. Ukratko, mediji i druge institucije pokušavale su objasniti kako je moguće da su previdjeli višestruke krize koje su već nagrizale liberalno-demokratski poredak, dok su se tehnološke kompanije pod prijetnjom regulacija cinički posipale pepelom i uložile minimalna sredstva u moderiranje i fact-checking.

Mnogi mainstream mediji također su pokušavali reafirmirati vlastiti autoritet predstavljajući se kao posljednji branioci razuma i “objektivnih činjenica” spram dezinformacijske divljine interneta. No taj pokušaj “reprofesionalizacije” bio je uglavnom neuspješan, u prvom redu zbog toga što nije ozbiljno uzimao u obzir kompleksne sistemske uzroke nepovjerenja. Istovremeno, razvijao se paralelni medijski prostor koji svoj legitimitet gradi upravo suprotstavljanjem službenim narativima. Taj uglavnom ekstremno desno orijentirani prostor iskoristio je infrastrukturu digitalnih platformi – algoritamsko favoriziranje polarizirajućih sadržaja, crowdfunding, SEO – kako bi dosegnuo široku publiku.

Platforme i društvene mreže postale su alat za izgradnju alternativnog autoriteta, često pod sloganima “neovisnosti”, “slobode govora” i “borbe protiv establišmenta”. Nedosljedni i ponekad politički instrumentalizirani odgovori službenih institucija na pandemiju koronavirusa dodatno su potpirili ovu dinamiku i potaknuli traženje alternativnih izvora za orijentaciju u svijetu koji je postojao sve više nerazumljiv.

Tehnološki solucionizam i algoritamska logika značenja

Budući da se izgradnja tog “alternativnog” medijskog sustava velikim dijelom odvijala na digitalnim platformama, umjesto sustavne kritike neoliberalizma, profitnih medija i prodiranja tržišnih imperativa u sve sfere društvenog života, u liberalnim institucijama prevladao je oblik onoga što teoretičar Evgeny Morozov naziva “tehnološki solucionizam”, vjerovanje da se kompleksni društveni problemi mogu objasniti i riješiti  unutar okvira digitalne infrastrukture. Tako su izrazi poput “lažne vijesti”, “teorije zavjere”, “dezinformacije” i “eho-komore” postali glavni alati za tumačenje sve dublje krize znanja i povjerenja. 

Dakle, epistemička kriza koja je izbila 2016. nije bila samo “kriza istine” izazvana lažnim vijestima i algoritmima, već rezultat dugotrajnog slabljenja povjerenja u medije, politički angažman i institucije. Iako digitalne platforme i nove tehnologije zasigurno utječu na društvene odnose, taj se utjecaj ne može svesti na jednostavan uzrok i posljedicu – tehnologija nije ni neutralna ni autonomna, već dio šireg socioekonomskog konteksta. Ključno je stoga pitanje: kako misliti ulogu tehnologije u epistemičkoj krizi bez da padnemo u zamku tehnološkog solucionizma ili tehnodeterminističke paranoje?

Kao što je to dao naslutiti naš neimenovani dužnosnik iz uvoda – ali i filozofske tradicije pragmatističke orijentacije – činjenice nisu vječni i objektivni odrazi stvarnosti, već proizvodi kolektivnog rada epistemičkih zajednica, čija se “istinitost” potvrđuje kroz praktičnu djelotvornost u konkretnim situacijama. Upravo u ovoj točki leži specifična moć digitalnih prostora: za razliku od masovnih medija s centraliziranim kanalima distribucije, uređivačkom strukturom i klasičnom proizvodnjom konsenzusa, novi medijski ekosustav omogućuje brzo i efikasno formiranje zajednica okupljenih oko alternativnih vizija stvarnosti, neovisno o njihovoj empirijskoj utemeljenosti.

Platforme, forumi i messaging servisi, kao i mreže pseudomedijskih portala, funkcioniraju kao paralelni sustavi za proizvodnju značenja, neopterećenih tradicionalnim kriterijima provjere informacija. Međutim, namjera ovog teksta nije predstaviti te zajednice kao eho-komore nastale zbog nedostatne medijske pismenosti, unatoč svim sličnostima. Funkcija tih zajednica nije samo epistemička, već afektivna i materijalna: nude osjećaj pripadnosti, interpretativne okvire, predloške za političko djelovanje, kao i prilike za ostvarivanje materijalnih interesa.

Vajb, zajednice i ekonomija prijevare

Proizvodnja značenja i stvaranje zajednica ne odvija se na neutralnom terenu ili u nekoj idealnoj javnoj sferi, već u prostoru strukturiranom algoritamskom logikom velikih tehnoloških kompanija. Algoritmi ne igraju samo ulogu filtera koji oblikuju vidljivost sadržaja, već strukturiraju načine identifikacije, percepcije i izražavanja. U takvom informacijskom okruženju, navigacija sadržajem sve se manje temelji na svjesnom ili racionalnom odabiru, a sve više na afektivnim signalima i brzim orijentacijskim obrascima – to jest, heuristikama koje omogućuju brzo donošenje dojma o vjerodostojnosti, tonu ili “namjeri” sadržaja. 

Primjer digitalne heuristike je koncept vibea – afektivnog signala koji prenosi značenje bez diskurzivne artikulacije. Platforme poput TikToka, Spotifyja i Netflixa odavno funkcioniraju po toj logici: sadržaj se sve češće preporučuje ne prema žanru, već prema osjećaju koji proizvodi – od “teen angst thursday afternoon” ili “ethereal and crying” Spotify daylista do sličnih tonalitetnih Netflix preporuka. Vibe zamjenjuje žanr, autorstvo, ali i ideološku poziciju, kao metriku evaluacije. U takvom informacijskom ekosustavu prevladavaju estetski kodirane subkulture – od “core” stilova do memičkih identiteta – a afektivna prepoznatljivost postaje ključna za vidljivost.

Drugim riječima, algoritamska logika online prostora zamućuje granice između stvarnog i fikcionalnog, originalnog i generiranog, ljudskog i neljudskog autorstva. Generativni alati za slike, video, glazbu i tekst dodatno brišu te granice. Razlika između istinitog i neistinitog gubi jasne konture; sadržaj je uvjerljiv samo ako nosi vajb autentičnosti. Raskrinkavanje dezinformacija u takvom epistemičkom režimu ima minimalan učinak, ostaje nam samo estetski kompas vajba.

Ovdje dolazimo do ključnog, ali često zanemarenog aspekta epistemičke krize: njezine materijalne osnove. Dok se mnogo pažnje posvećuje ideološkim manipulacijama i geopolitičkim strategijama, znatno se rjeđe problematizira činjenica da je proizvodnja dezinformacija često profitabilna djelatnost, savršeno uklopljena u ekonomije prijevare koje počivaju na narativima – poput kriptovaluta, meme dionica ili špekulativnih tržišta financijskog kapitala. Prijevare i skemovi (engl. scam) pritom nisu patologija digitalnih platformi, već njihova strukturna logika, oblikovana dinamikom financijalizacije i špekulativnih modela rasta. Pogonjen oglašivačkim modelima, SEO optimizacijom i gamificiranim sustavima nagrađivanja, informacijski ekosustav platformi konstruira uvjete u kojima epistemička nesigurnost funkcionira kao materijalni resurs.

Fyre Festival bio je luksuzni glazbeni festival koji se trebao održati 2017. na Bahamima, a reklamiran je kao “Woodstock za milenijalce”. Pokrenuo ga je mladi američki poduzetnik Billy McFarland. Kampanja se temeljila na influencerima i glamuroznim videozapisima koji su obećavali ekskluzivno iskustvo: privatne vile, catering, jahte i nastupe slavnih izvođača. U stvarnosti, festival nije bio organiziran, a posjetitelje su dočekali šatori za katastrofe i kruh sa sirom umjesto gurmanskih obroka.

Međutim, festival je u svom neuspjehu postao mem. Točnije rečeno, profitabilan mem. Inspirirao je Netflixov dokumentarac, suvenire, kao i neizbježne NFT-ove. Fyre nije anomalija, već primjer digitalne ekonomije koja kapitalizira na monetizaciji pažnje i špekulativnoj ekonomiji. Ponekad čak i samo raskrinkavanje prijevare povećava njezinu tržišnu vrijednost. Dezinformacije stoga nisu devijacija, nego žanrovska forma sadržaja; prijevara nije iznimka, nego poslovni model.

Jezik, politika i mogućnost obnove stvarnosti

Prema tome, produkcija značenja danas se odvija unutar informacijskog okvira koji više ne jamči zajednički referentni prostor, već ga zamjenjuje korporativno strukturirana infrastruktura vidljivosti. Granice onoga što se uopće može izreći i čuti određuju logike optimizacije, angažmana i monetizacije. Čak i sam jezik sve rjeđe funkcionira kao sredstvo komunikacije, već kao signal pripadnosti – algoritamski prepoznatljiv kod dizajniran za cirkulaciju, a ne za razumijevanje.

Kako upozorava Naomi Klein u svojoj najrecentnijoj knjizi Doppelganger, takav pomak ima duboke političke implikacije: govor više ne pretpostavlja dijalog, već funkcionira kao performativna gesta unutar zatvorenog sustava afektivnog prepoznavanja. Referirajući se na poznati “bla, bla, bla” komentar aktivistkinje Grete Thunberg, Klein napominje da to nije bila puka ironijska gesta prema ispraznoj retorici moći, nego pokušaj obrane jezika – štednja riječi za prostore u kojima one još uvijek mogu nešto značiti. U tome se možda krije i ključno pitanje aktualne epistemičke krize: kako ponovno uspostaviti uvjete u kojima jezik ne samo da cirkulira, već komunicira, artikulira, povezuje i, najvažnije, mijenja stvarnost. 

U tom smislu, zadatak nije nostalgična obnova izgubljenog konsenzusa, nego izgradnja novih epistemičkih praksi koje ne uzmiču pred fragmentacijom stvarnosti, već je prepoznaju kao politički teren. Jer jedino u uvjetima u kojima istina ponovno može imati posljedice postaje moguće govoriti ne samo o obnovi stvarnosti, nego o njezinoj transformaciji. Drugim riječima, trebamo graditi zajednice temeljene na stvarnosti upravo zbog toga da bi stvarnost mogli promijeniti.

Tekst je izvorno objavljen u publikaciji Odgovorno novinarstvo: Kompendij dobrih praksi borbe protiv dezinformacija, a ovdje ga prenosimo u proširenoj verziji.

Projekt se financira kroz bespovratna sredstva iz sredstava Mehanizma za oporavak i otpornost, dodijeljena od strane Agencije za elektroničke medije. Izneseni stavovi i mišljenja su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije ili Europske komisije, kao ni stajališta Agencije za elektroničke medije. Europska unija i Europska komisija ni Agencija za elektroničke medije ne mogu se smatrati odgovornima za njih.

Brain rot se zapravo žanrovski dobro uklapa u čitav niz sluzavih i (za)grobnih metafora o suvremenom online životu – tako govorimo o posranjivanju (engl. enshitification)¹, AI šrotu (engl. slop)², zombie internetu, ekonomiji truleži, raspadanju, digitalnom mračnom dobu itd. Ukratko, internet je mrtav, a njegovom se truplu događaju gnjusne stvari.

Metafora mrtvog interneta potječe iz rasprava na nišnim online forumima i zajednicama, a značajniju pažnju privukla je 2021. godine kada je korisnik pod imenom IlluminatiPirate na forumu Agora Road’s Macintosh Cafe objavio post pod naslovom Teorija mrtvog interneta: Većina interneta je lažna. Objava je objedinila razne spekulativne ideje koje su kružile online prostorima, sugerirajući da se promjena u prirodi interneta dogodila oko 2016. ili 2017. godine, kada su stvarni korisnici postali zasjenjeni algoritmima, automatiziranim botovima i umjetnom inteligencijom. Ukratko, IluminatiPirate tvrdi da na internetu više ne postoje ljudi već isključivo botovi koji međusobno razgovaraju i produciraju sve bezličniji i sterilniji sadržaj. Iako je originalna objava bila prilično nekoherentna, teorija je naišla na plodno tlo, a u mejnstrim prostor ulazi objavom članka novinarke Kaitlyn Tiffany Maybe You Missed It, but the Internet ‘Died’ Five Years Ago u časopisu The Atlantic. Od tada teorija doživljava omanji revival svaki put kad se pojavi vijest o novim automatiziranim sustavima.

Iako je ideja da su svi na internetu botovi očigledno sumanuta, ona ipak sadrži natruhe istine – uostalom, kao i svaka teorija urote koja imalo drži do sebe. Internet doista sve više počinje ličiti automatiziranom šoping centru gdje je svaki kutak osmišljen tako da iz korisnika_ca izvuče što više vrijednosti. Sučelja su pretrpana oglasima prerušenima u sadržaj, notifikacije vrište za pažnjom, a dizajnerski tamni uzorci (engl. dark pattern) guraju korisnike prema odlukama koje koriste platformama, a ne njima samima. Osjećaj kontrole erodirao je pod utjecajem algoritama koji odlučuju što ćemo i kako vidjeti, gušeći spontanost istraživanja u korist beskonačnog skrolanja. Bazične funkcije, poput pronalaska informacija ili povezivanja s drugim osobama, sada su zagušene paywallovima, pretplatama i nametljivim privolama za podatke. 

Uzmimo za primjer Google – kompaniju koja je poprilično uočljivo odustala od svog originalnog mota “Don’t be evil”. Zadatak internet tražilica je jednostavan: na upit korisnica_ka što brže ponuditi relevantne rezultate. Dakle, što je tražilica bolja, to će korisnici provesti manje vremena na njoj. Iz pozicije platforme to ipak nije najsretnije rješenje. Budući da im prihodi ovise o prikazivanju reklama, Googleu je u interesu da korisnici provode što više vremena unutar brižno ograđenog ekosustava, a ne da im pruži najbolju moguću uslugu. Kompaniji je stoga ekonomski razboritije prioritizirati sponzorirane linkove, a relevantne informacije sakriti iza nešto skrolanja. Prije desetak godina klikanje na drugu stranicu Googleovih rezultata bio bi znak očaja i predmet memova, danas su šanse da se upravo tamo kriju tražene informacije. Poslovni model velikih platformi tako pretpostavlja određeno balansiranje između izazivanja maksimalne moguće iritacije za korisnice i stvarne korisnosti. 

Međutim, utjecaj Googleova rangiranja stranica ne ostaje ograničen na sam ekosustav platforme – njegova tražilica najkorištenije je sučelje pristupa ostatku interneta. Pozicioniranje među rezultatima pretraživanja za milijarde web stranica, blogova i medija predstavlja razliku između vidljivosti i opskurnosti. Optimiziranju stranica za Googleove i druge algoritme posvećena je i čitava SEO (engl. search engine optimization) industrija. Utrka za udovoljavanjem Googleovim algoritmima stvorila je beskrajno more šupljeg, repetitivnog sadržaja, optimiziranog ne za ljude, već za hirove algoritama. A kako uvođenjem automatiziranih sustava Googleova kontrola nad internetom jača, običnim korisnicima ostaje da razvijaju taktike otpora. Na primjer, praksa dodavanja riječi “reddit” na kraj Google pretrage postala je suptilna, ali značajna promjena koja odražava rastuće nepovjerenje prema serviranim rezultatima i potrebu za stvarnim sadržajem. Svim problemima Reddita unatoč, ta platforma još uvijek okuplja velik rezervoar zajednički stvorenih mišljenja, rasprava i iskustava, što nije nužno slučaj s ostatkom interneta. 

Naime, značajan dio web prometa — prema nekim procjenama, gotovo polovicu — proizvode automatizirani sustavi. No utjecaj botova nije ograničen na proizvodnju sadržaja, već stvara i nove načine ophođenja s digitalnom mrežom. Izvan okvira teorija zavjere, metafora mrtvog interneta odražava raširenu nelagodu i kolektivnu anksioznost koja vlada u online prostoru. Teorija mrtvog interneta nije samo teorija; to je raspoloženje, tihi šum u pozadini svake interakcije s modernim webom. Ona ne tvrdi samo da su botovi preplavili internet, već sugerira nešto daleko više uznemirujuće: da je čovječnost interneta ispražnjena, zamijenjena mehaničkim performansom tako uvjerljivim da jedva primjećujemo promjenu. Radi se o načinu na koji su naše interakcije sve više posredovane platformama koje prioritiziraju bilo kakav angažman nad kvalitetom, o načinu na koji smo internalizirali te prioritete i oblikovali naše digitalne subjektivnosti. Čak i kad nismo botovi, igramo po njihovim pravilima. 

Kako je to u seriji tekstova istražio i pokazao novinar portala 404 Media Jason Koebler, širenje sadržaja generiranog automatiziranim sustavima na društvenim mrežama poput Facebooka ukazuje na tu uznemirujuću transformaciju u prirodi online interakcija. Naime, daleko od toga da je Facebook mrtav internet sastavljen samo od botova, no ta je društvena mreža evoluirala u svojevrstan zombi internet — kaotičnu mješavinu botova, umjetne inteligencije i stvarnih korisnika, od kojih neki svjesno, a drugi nesvjesno stupaju u interakciju s automatiziranim sadržajem. Bizarne slike i sadržaji – poput Isusa sastavljenog od škampi, militarističke propagande, nekonsenzualne pornografije slavnih i svakodnevnih osoba generirane umjetnom inteligencijom – infiltriraju se u platformu i oko sebe stvaraju “zajednice” (stranice i grupe) koje uključuju milijune profila stvarnih ljudi i botova.

“Platforma je postala nešto gore od razgovora botova s ​​botovima. Postala je nakupina botova koji razgovaraju s botovima, botova koji razgovaraju s botovima po uputama ljudi, ljudi koji razgovaraju s ljudima, ljudi koji razgovaraju s botovima, ljudi koji se svađaju o lažnoj stvari koju je stvorio bot, ljudi koji ne razgovaraju ni s kim, a da toga nisu svjesni, otetih ljudskih računa pretvorenih u botove, ljudi zabrinuti da su drugi ljudi s kojima razgovaraju botovi, hibridnih ljudskih/bot računa, kraja zajedničke stvarnosti, i, u središtu svega ovoga, jedna od najvrednijih kompanija na planetu koja je omogućila ovo sranje, jer njezini ljudski rukovoditelji i dioničari imaju previše novca. Taj novac pak previše ovisi o masovnom usvajanju tehnologije koja razbija stvarnost, da bi učinili išta po tom pitanju”, zaključuje Koebler.

Fenomen zombi interneta prema tome nije samo apstraktna zanimljivost, već odraz poslovnog modela Facebooka, ali i same logike velikih platformi. Tehnološki kritičar Ed Zitron je za tu logiku skovao termin ekonomija truleži. Izraz opisuje digitalni ekosustav vođen nemilosrdnom i konačno destruktivnom težnjom za rastom. Taj imperativ rasta doveo je do pada kvalitete online prostora i degradacije korisničkog iskustva. Ekonomija truleži je prema Zitronu sveprisutna sila koja utječe na gotovo svaki aspekt naših digitalnih života, od načina na koji konzumiramo sadržaj i komuniciramo do načina na koji uspostavljamo odnose i snalazimo se u svijetu. U nedavno objavljenom opsežnom eseju Never Forgive Them, Zitron podcrtava: “Iskustvo prosječne osobe s tehnologijom toliko je agresivno i nasilno da vjerujem da blago traumatizira milijarde ljudi. Čini se da smo, kao društvo, sposobni shvatiti da nas društvene mreže mogu povrijediti, uznemiriti ili učiniti da se osjećamo ludi i ljuti, ali mislim da je vrijeme da prihvatimo da ostatak tehnološkog ekosustava potkopava našu dobrobit na jednako podmukao način. I većina ljudi ne zna da se to događa, jer su svi prihvatili duboko usrane uvjete u posljednjih deset godina.”

Jedina svijetla točka sadašnjeg zombificiranog stanja interneta jest što je suludoj iluziji kako su velike tehnološke platforme drugačiji i “progresivniji” predstavnici kapitalizma konačno došao kraj. To ne znači da će platforme izgubiti svoju moć, upravo suprotno. Tako je, unatoč svim predviđanjima o brzoj propasti, Muskova kupovina Twittera i njegova izuzetno uspješna politička instrumentalizacija pokazala ostalim platformama da su moderiranje sadržaja, bavljenje provjerom činjenica, ograničavanje botova ili desničarskih trolova i prazno pokazivanje brige za “demokraciju” tek nepotrebni troškovi. Nije trebalo dugo da ostatak sektora usvoji lekciju pa je tako i Facebook odustao od dosadašnjeg modela moderiranja i provjere činjenica (Zuckerbergova novopronađena vjera u slobodu govora pritom će vjerojatno podrazumijevati više transfobije, ali ništa manje cenzuriranja genocida). 

Ako želimo drugačiji internet, ne možemo čekati da se korporacije “poprave” ili da algoritmi “evoluiraju”. Potrebna je politička i ekonomska borba – izgradnja decentraliziranih alternativnih mreža i, prije svega, kolektivno odbacivanje platformi koje nam oduzimaju pravo na digitalni prostor kao javno dobro. U međuvremenu, brain rot nam nudi tračak nade i zabave dok navigiramo digitalnim kaosom, po mogućnosti s daljinskim upravljačima. On nije samo simptom raspada, već i signal da bi se iz kompostirajućeg trupla kapitalističkog interneta mogla izroditi neka bolja budućnost.

1. Pojam označava postupno pogoršanje kvalitete digitalnih platformi ili usluga zbog poslovnih odluka koje stavljaju profit ispred korisničkog iskustva ↩︎
2. Fenomen masovne proizvodnje tekstova i slika koje oponašaju ljudski sadržaj, ali su besmislene ili loše kvalitete. Cilj je privući promet na web stranice, a posljedica je da korisnici moraju prolaziti kroz velike količine “šrota” kako bi pronašli relevantne informacije. ↩︎

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kulturne trase društvenosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Pokušate li u neku internetsku tražilicu upisati pojam “petnaestminutni grad” neizbježno ćete se susresti s nekim od nebrojenih urotničkih videa, članaka ili komentara. U mom algoritamskom okolišu prvi se pojavljuje video Krešimira Mišaka naslovljen Petnaestminutni grad je konclogor. O političkim odjecima internetskih teorija urote u proteklom desetljeću mnogo je toga već rečeno i napisano, ali njihovo metastaziranje na urbanističke teme predstavlja određenu novost. Naime, kako gradovi sve više usvajaju progresivne strategije urbanog dizajna – od biciklističkih staza i pješačkih zona do mjera za smirivanje prometa – tako sve vidljiviji postaje i otpor tim politikama. O razini interesa za temu – ali i njezinom clickbait potencijalu – možda najbolje govori činjenica da su ukidanje desetak parkirnih mjesta u svrhu proširenja biciklističke zone u centru Zagreba prošlo ljeto s barem jednim prilogom popratili gotovo svi nacionalni mediji, pri čemu su se u tim prilozima često isticali bijes i nezadovoljstvo građana. 

Antagonizam prema alternativnim modelima mobilnosti ne odvija se u vakuumu, već u širem kontekstu tihog ublažavanja ili odustajanja od ekoloških ciljeva dogovorenih prije samo nekoliko godina, kao i sve češćih masovnih prosvjeda izazvanih upravo tim ciljevima. Rasprave o biciklističkim stazama, zonama prilagođenima pješacima ili smanjenju ovisnosti o automobilima u tom se kontekstu na prvu mogu doimati kao jednostavni prijepori o praktičnosti urbanog života. Ipak, ispod naizgled čisto komunalnih pitanja kriju se dublje napetosti koje odražavaju društvene nejednakosti i suprotstavljene vizije grada. Na jednoj je strani vizija koja privilegira srednju klasu i održava status quo orijentiran prema automobilima, a s druge ona koja se bori za povratak urbanog prostora ljudima, a ne mašinama.

Urbanističko planiranje uvijek je odraz odnosa društvene moći i konkretnih političkih odluka. Gradovi u kojima danas živimo (re)dizajnirani su – poglavito u drugoj polovici 20. stoljeća – da bi omogućili što jednostavniji promet automobila i kapitala. Autoceste su počele presijecati kvartove, a ekspanzija prigradskih naselja radikalno je promijenila način na koji ljudi žive, kako rade i kako se kreću. Pješaci su istisnuti na uske rubove ulica, njihovo kretanje i sigurnost ograničeno je tokom motornog prometa. Javni prijevoz, u mnogim gradovima devastiran nedostatkom ulaganja, dodatno je usporen gužvama, koje danas intenziviraju individualistički i luksuzni servisi poput taksija ili Ubera. Istovremeno, gradske četvrti postale su izoliranije, a javni prostori žrtvovani zbog privatnih interesa. Nemoguće je ignorirati i utjecaj na okoliš – gužve guše ulice kako u metaforičkom tako i u javnozdravstvenom smislu. Ranjive zajednice u pravilu su najteže pogođene ovim modelom urbanog razvoja te su često prisiljene živjeti u izoliranim područjima s malo javnih sadržaja, lošom kvalitetom zraka, nedostatkom osnovne infrastrukture itd. 

Navedene karakteristike gradova ovisnih o automobilskom prometu ne nastaju tek kao pasivni odraz preferencija građana, već su posljedica političkih odluka koje su pozicionirale automobile kao glavno prometno rješenje – o aktivističkom suprotstavljanju tim politikama podrobnije je već pisao Vlado Vince. Štoviše, masovna uporaba automobila uspješno je konstruirana kao jedna od ključnih aspiracija srednje klase. Automobil je iz prijevoznog sredstva izrastao u simbol slobode, prosperiteta i modernog života. Ova slika moderniteta, prvotno oblikovana u američkim gradovima, preuzeta je i u europskom kontekstu. Pod utjecajem pandemije ovisnost o automobilima samo dodatno raste – prema podacima Eurostata udio osobnih automobila u prijevozu putnika u EU povećao se sa 69,8 posto na 81,9 posto. U Hrvatskoj je vlasništvo automobila od 2012. do 2022. poraslo za gotovo 45 posto. Ovaj golem rast daleko premašuje mogućnosti postojeće infrastrukture, što između ostaloga pokazuju svakodnevni izvještaji o zagušenim ulicama i prometnim kolapsima. 

Obećanje automobila kao sredstva individualne slobode stoga počinje pokazivati određene pukotine, ili se barem susreće s granicama održivosti. Tako je za mnoge radnike i radnice, osobito u područjima s nedovoljno financiranim i nepouzdanim javnim prijevozom, posjedovanje automobila prestalo biti stvar izbora. Istovremeno, troškovi posjedovanja i održavanja vozila, u kombinaciji s rastućim cijenama goriva i parkiranja, predstavljaju sve veće financijsko opterećenje. Osim cijene koju plaćamo pojedinačno, ne treba zaboraviti ni prikriveno društveno subvencioniranje automobilskog prometa. Na primjer, studija provedena u Njemačkoj procijenila je da društveni i ekološki troškovi vlasništva automobila – kao što su oni koji se odnose na emisije ugljika, nesreće, zagađenje zraka, potrošnju prostora, utjecaje na zdravlje itd. – iznose približno 5000 eura godišnje po vozilu u privatnom vlasništvu. Začarana spirala osigurava da što se više gradovi transformiraju u mjesta za privatne automobile, to su potrebna veća javna ulaganja u infrastrukturu. Rješenja poput izgradnje novih prometnica ili proširivanja postojećih u pravilu ne funkcioniraju – štoviše, dodatno produbljuju problem koji nastoje riješiti. 

Ukratko, gradovi ovisni o automobilskom prometu nisu održivi, nesigurni su i loši za pješake, vozače, bicikliste i stanovnike općenito. Tu konačno dolazimo do ideje petnaestminutnih gradova. Koncept je jednostavan: urbani prostori trebaju biti dizajnirani tako da su osnovne potrebe i usluge – škole, radna mjesta, vrtići, kulturni sadržaji, trgovine, zdravstvena zaštita – dostupne unutar petnaestminutne pješačke ili biciklističke udaljenosti. Model je zamišljen kao ekološka alternativa koja smanjenjem oslanjanja na automobile rješava probleme gužvi, zahvaljujući rasterećenju ulica omogućava učinkovitiji javni prijevoz, potiče zdravlje, bolju povezanost zajednica, a javni prostor vraća svima. Gradovi koji su predvodili smanjenje upotrebe automobila – poput Kopenhagena, Amsterdama, Utrechta, Beča itd. – danas se redovito ističu kao mjesta s posebno visokom kvalitetom života. Iskustva takvih gradova također pokazuju kako građani vrlo brzo prihvaćaju te promjene, usprkos početnim burnim reakcijama. 

Svim pozitivnim argumentima unatoč, “javni zazor” prema ovim idejama je snažan, a postoje naznake da postaje još snažniji. Prijedlozi za proširenje biciklističkih staza, pješačkih zona ili smanjenje automobilskog prometa nerijetko se suočavaju s optužbama za kršenje osobne slobode, narušavanje ustaljenih načina života, povećanje troškova i udovoljavanje bogatoj eliti koja si može priuštiti prihvaćanje “urbane” životne filozofije. Tako je prošle godine u jednom od svojih prvih akata na funkciji gradonačelnika Barcelone – grada koji je u proteklom desetljeću pod vodstvom Ade Colau postao primjer održivog planiranja i ograničavanja automobilskog prometa – socijalist Jaume Collboni najavio prenamjenu pješačke zone u parkirna mjesta. Slična se situacija odvija u Parizu, još jednom gradu-primjeru zelene tranzicije, gdje socijalistička gradonačelnica Anne Hidalgo postaje sve omraženija, što se ogleda i na europskoj razini, kako pokazuju rezultati posljednjih izbora. Val klimatskih prosvjeda i entuzijazma mladih također je donekle splasnuo u usporedbi s vrhuncem s kraja prošlog desetljeća, ili je barem smanjena njegova medijska vidljivost. Iz te perspektive posebno je važno preispitati uzroke aktualnog rasta antizelenih pokreta. 

Kada se pažljivije saslušaju argumenti protivnika takozvane zelene tranzicije, ne otkriva se samo briga oko biciklističkih staza, već i tjeskoba povezana s klasom, društvenom mobilnošću i osjećajem pripadnosti. Važno je pritom imati na umu kako znatan dio otpora proizlazi iz straha od gubitka srednjeklasnih privilegija i komfora.  Za one koji preferiraju videoeseje, detaljniju kulturološku analizu tih bojazni nudi Abigail Thorn u videu Why We Can’t Build Better Cities. Upravo su narativi o klasnoj privilegiranosti česta polazišta u argumentaciji protivnika ekoloških politika. Uzmimo za primjer tezu o biciklima kao elitističkom prijevoznom sredstvu. Na prvi pogled je riječ o tvrdnji potpuno odvojenoj od stvarnosti. Naime, bicikli su jedan od najpristupačnijih oblika prijevoza, pružaju mobilnost onima koji si ne mogu priuštiti automobil ili osloniti na javni prijevoz (iako valja imati na umu da nisu priuštivi svima, kao i da mnogima predstavljaju sredstva za rad). Kako su onda bicikli postali simbol elitizma? Postoji li neka materijalna osnova za takvu tvrdnju ili je riječ o pukom cinizmu?

Jednoznačan odgovor na ovo pitanje nije jednostavno pronaći. Sociodemografske i klasne karakteristike biciklista razlikuju se ovisno o kontekstu. Mlađe osobe su obično više motivirane ekološkim razlozima i priuštivošću bicikala, dok su stariji češće rekreativni biciklisti. Iako bicikli predstavljaju dodatni trošak, kao što podrazumijevaju i privilegiranosti zdravog tijela, svejedno su za većinu nemjerljivo pristupačniji od automobila. Razlozi stoga ovise više o društvenoj percepciji, konstrukciji kulturnih označitelja. Na primjer, (nerekreativno) korištenje bicikala uglavnom je ograničeno na gradove, dok su u ruralnim područjima udaljenosti dnevnih migracija često prevelike za bicikliranje.¹ Razloge elitističkoj etiketi moguće je tražiti i u gentrifikaciji samih gradova. Infrastruktura za bicikle, na primjer, nerijetko se prioritizira u bogatim, centralnim područjima gdje stanovnici već imaju pristup raznim opcijama prijevoza, dok radnička naselja – ona koja bi najviše profitirala od pristupačnog, dostupnog prijevoza – u većoj mjeri ostaju izostavljena. Unatoč tome što ne postoje indikacije da infrastruktura za bicikle pridonosi gentrifikaciji, bogatija područja imaju veću tendenciju uvođenja biciklističkih staza, zbog čega ih se veže uz estetiku “vibrantnih” i “humanih” prostora koja nerijetko služi tek za privlačenje investicija i bogatih stanovnika. 

Drugim riječima, problem nije u konceptu petnaestminutnih gradova ili unaprijeđenju biciklističke infrastrukture, već u percepciji društvene pravde. Iako zeleni urbanistički prijedlozi u pravilu donose stvarno povećanje kvalitete života, poput smanjenja ugljičnih emisija, većeg javnog prostora i održivijeg načina života, oni se, bez uključivanja zajednica i klasnih politika, lako mogu transformirati u kulturne označitelje koji nose teret gentrifikacije i privatizacije javnih prostora. U tom kontekstu, “ekološki napredak” postaje povezan s isključivanjem onih koji već ionako nemaju pristup resursima, čime se otvara prostor ciničnim političkim akterima spremnima za parazitiranje u vidu jeftinog populizma i teorija zavjere. Rješenje pritom nije u jednostavnoj borbi protiv dezinformacija, koje u određenim situacijama može i osnažiti usvojene stavove, već u uključivanju lokalnih zajednica u proces odlučivanja.

Na primjer, posljednjih godina se mnogi ekološki pokreti pozivaju na koncept Green New Deala, referirajući se time na američki program zapošljavanja i izgradnje infrastrukture iz prve polovice 20. stoljeća, New Deal. Koncept se u prvom redu evocira zbog nužnosti golemih javnih ulaganja, ali se pritom često ispuštaju i drugi vrijedni elementi programa. Naime, New Deal nije samo osiguravao radna mjesta, već je podrazumijevao i model uključivanja građana u projekte koji su doprinosili njihovim zajednicama. Sudjelujući u javnim radovima, pojedinci su učili o upravljanju i potrebama zajednice. Ova praktična participacija bila je osmišljena kako bi potaknula osjećaj djelotvornosti i odgovornosti među građanima, “obrazujući ih” da donose informiranije odluke o svojim životima i zajednicama, kao i da postanu saveznici u borbi protiv reakcionarnih političkih aktera. Ideja se pokazala izuzetno uspješnom, a New Deal kao institucionalni okvir trajao je gotovo tri desetljeća.

Konačno, kulturni ratovi oko infrastrukture za bicikle i petnaestminutnih gradova ne odnose se samo na to kako se krećemo kroz urbane prostore već i na pitanja tko ima pravo na grad, tko profitira od urbanog razvoja i tko je isključen iz nove urbane budućnosti koja se gradi. Bez jasne predanosti pravednosti i jednakosti, transformacija gradova riskira postati još jedan alat za reprodukciju socijalnih i ekonomskih hijerarhija. Obećanje zdravijeg, održivijeg urbanog okruženja je privlačno, ali ostvarenje tog obećanja zahtijeva više od samo biciklističkih staza i pješačkih ulica. Potrebno je aktivno uključivanje i masovno sudjelovanje.

1.  Ovo nije jednostavna neutralna činjenica jer antagonizam urbanih i ruralnih područja predstavlja važnu os suvremenih političkih i kulturnih podjela – uglavnom je riječ o nekoj varijaciji multikulturnog, liberalnog, kozmopolitskog grada nasuprot autentičnog, siromašnog, konzervativnog sela – u koju se narativ o privilegiranim biciklistima lako uklapa. ↩︎

Projekt se financira kroz bespovratna sredstva iz sredstava Mehanizma za oporavak i otpornost, dodijeljena od strane Agencije za elektroničke medije. Izneseni stavovi i mišljenja su autoričina i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije ili Europske komisije, kao ni stajališta Agencije za elektroničke medije. Europska unija i Europska komisija ni Agencija za elektroničke medije ne mogu se smatrati odgovornima za njih.

Alternativnim pravcima tehnološkog razvoja i zaboravljenim vizijama budućnosti već se drugu godinu zaredom u formi podcasta bavi tehnološki kritičar Evgenij Morozov. Istraživač, autor i komentator podrijetlom iz Bjelorusije poznat je po oštrim kritičkim analizama narativa vezanih uz suvremenu tehnologiju. Istaknuo se knjigom The Net Delusion iz 2011. godine. Riječ je o studiji – tada posebice aktualnoj zbog navodne središnje uloge društvenih mreža u Arapskom proljeću – koja je među prvima dovela u pitanje tada dominantno uvjerenje kako internet inherentno promiče demokraciju i slobodu. Jednako uspješna bila je i knjiga To Save Everything, Click Here iz 2013. godine, u kojem pak rastvara raširenu ideju solucionizma, prema kojoj tehnologija sama po sebi ima potencijal rješavanja društvenih i političkih problema.

Prošlogodišnji serijal The Santiago Boys, posvećen projektu Cybersyn u doba socijalističke vlade Salvadora Allenedea u Čileu, predstavljao je Morozovljev prvi izlet u format podcasta. Više o podcastu i radikalnom projektu koji je trebao pružiti decentralizirani model upravljanja ekonomijom, ali i društvom općenito, pisali smo ovdje. Početkom ovog ljeta pod naslovom A Sense of Rebellion Morozov je objavio i drugi dio planirane trilogije o tehnološkim revolucijama koje su propale. Ovaj put se bavi istraživačima okupljenim oko – neobično nazvanog – Laboratorija za okolišnu ekologiju (engl. Environmental Ecology Lab), malo poznatog istraživačkog centra u američkom Bostonu tijekom kasnih 1960-ih. Kroz deset epizoda Morozov portretira živote i ambicije trojice osnivača laboratorija – posebnu pozornost ipak dobiva eklektični karakter Warrena Brodeya, koji je središnja figura serijala – i ispituje kako su njihove radikalne ideje o tehnologiji i društvu oblikovane osobnim, kulturnim i političkim okruženjem. Ipak, za razliku od The Santiago Boysa i fokusa na šire društvene i ekonomske odnose, A Sense of Rebellion naglasak znatno više stavlja na osobnu dimenziju protagonista te njihove međusobne odnose i transformacije. Podcast je popraćen originalnom glazbom Briana Enoa, web stranicom s bogatim arhivskim materijalom sakupljenim kroz dugogodišnje istraživanje te tri bonus epizode. Dvije od tri dodatne epizode posvećene su teorijskim konceptima koji su utjecali na rad laboratorija – ono što bi na prvu ruku i očekivali od Morozova – dok je treća posvećena obiteljskom okupljanju u Norveškoj povodom Brodeyjeva stotog rođendana ranije ove godine. 

Morozov je na ime Warrena Brodeyja naišao sasvim slučajno, listajući knjige u jednoj pariškoj knjižari. Nasumičan susret doveo je do desetljetne opsesije izražene kroz kopanje po arhivima i nebrojene intervjue s akterima ove priče. Brodey je izvorno psihijatar podrijetlom iz srednjoklasne obitelji, jedan od pionira onoga što će postati obiteljska terapija, da bi kasnije s gnušanjem napustio struku i prošao kroz mnogobrojne osobne i profesionalne transformacije – od suradnika CIA-e, preko tehnološkog gurua do maoista i radnika u norveškoj ljevaonici željeza. Osim Brodeyja, središnje figure predstavljaju karakterno ništa manje osebujni Avery Johnson i Peter Oser. Johnson je bio računalni inženjer i nasljednik kozmetičke kompanije Palmolive, dok je financijer laboratorija bio Peter Oser, praunuk Johna D. Rockefellera s interesom za crnu magiju, scijentologiju i francuski film. Iako će u ostatku teksta fokus biti na teorijskim aspektima rada laboratorija, važno je napomenuti da nitko od pripadnika ove skupine nije simpatična osoba bez velikih karakternih mana, a kako je posvjedočila Sansea Sparling – umjetnička suradnica u laboratoriju i jedna od glavnih Morozovljevih izvora – seksualno uznemiravanje bila je rutinska pojava u njihovim hipi krugovima. Naznake osobne transformacije od trojice protagonista pokazuje jedino Brodey, što i predstavlja svojevrstan narativni oslonac podcasta.

Morozov značaj Laboratorija za okolišnu ekologiju ne vidi u tome što bi on mogao ili trebao poslužiti kao nacrt za eventualni budući razvoj tehnologije, niti je za to nužno ikada imao potencijal, već u načinu na koji otvara radikalno drugačije zamišljanje budućnosti tehnologije – kao nečega što širi horizonte. Odražavajući vrijednosti tadašnjih kontrakulturnih pokreta, namjera osnivača laboratorija bila je osmisliti tehnologije koje bi služile za osnaživanje pojedinaca i poticanje zajednica, koje ne bi davale prednost učinkovitosti i predvidljivosti nauštrb razvitka ljudskih sposobnosti. Ukratko, kroz svoj rad laboratorij je putanju tehnološkog razvoja promatrao i kritizirao iz humanističke pozicije.

Sve to u određenoj mjeri i na apstraktnoj razini zvuči lijepo, no na čemu su te čudne osobe uopće radile u tom laboratoriju još čudnija imena? Možda je najbolji primjer “plesno odijelo”. Ideja za odijelo bila je inspirirana željom da se istraži interakcija između pokreta i zvuka na dinamičniji i integriraniji način. Drugim riječima, namjeravali su ispitati tradicionalne granice između plesa i glazbe stvaranjem dvostruke povratne petlje, konstrukcijom odijela pomoću kojeg u stvarnom vremenu ples može utjecati na glazbu, kao i glazba na ples. U stvarnosti su ušili hrpu žica i senzora u plesački triko. Očekivano, rezultat nije bio previše milozvučan. No kako ističe Morozov, poanta je bila više u testiranju ideje. Sam koncept ukorijenjen je u širem filozofskom istraživanju načina kako tehnologija može redefinirati umjetničke forme, čineći ih interaktivnijima i međusobno povezanima. Konačan cilj trebao je biti redefiniranje granice razumijevanja i doživljaja odnosa između fizičkog pokreta i zvučnog izraza, što bi dovelo do znatno bogatijeg iskustva umjetnosti. Tehnologija koja produbljuje umjetničko iskustvo umjesto da ga automatizira zaista zvuči mnogo bolje od onoga što imamo danas.

Nadalje, Johnson i Brodey osporavali su prevladavajuće shvaćanje tehnologije kao sredstva za postizanje nekog cilja, a nije im se previše sviđala ni metafora tehnologije kao roba podređenog ljudskim naredbama. Umjesto toga, tehnologiju su zamislili kao alat za proširivanje ljudskih vještina. “Ispostavilo se da ipak postoji način da tehnologija i ekologija koegzistiraju. Tajna je bila u konceptu ‘responzivnosti’”, piše Morozov u tekstu za Financial Times. “Rani, konzervativniji pravci kibernetike fiksirali su se na jednostavan model adaptivnog termostata, diveći se njegovoj sposobnosti održavanja unaprijed postavljene temperature u prostoriji. Naši moderni sustavi pametnog doma, koji intuitivno prepoznaju naše preferencije i sve automatiziraju, tiho se prilagođavajući našim potrebama, samo su otmjenije verzije ove ideje. Ali buntovnici u laboratoriju mislili su da je ova vrsta automatizacije antiteza pravoj responzivnosti. Ljudske odnose, umjetnost i identitet vidjeli su kao otvorene, stalno razvijajuće ekologije koje se ne mogu svesti na termostatski pojednostavljeni model optimizacije. Može li se doista odrediti ‘pravo’ kino, glazba ili voljena osoba na isti način kao i prava temperatura u sobi? Čini se da današnja TV, glazba i aplikacije za upoznavanje misle tako. Bostonski kontrarijanci nisu.”

Članovi laboratorija shvaćali su “ljudsku prirodu” kao inherentno fluidnu, zbog čega su nastojali stvoriti tehnologiju koja bi je odražavala kao takvu, umjesto da nastoji nametnuti neko fiksno “idealno” stanje. Prilikom jednog razgovora o osjetljivim madracima i stolicama koje bi mogle pronaći idealan položaj za svakog korisnika, Brodey je Morozovu rekao: “To nije bila naša svrha. Ne postoji ništa idealno, jer se stalno mijenjamo. Nismo poput strojeva.” Brodey i Johnson vjerovali su da bi se tehnologija trebala prilagoditi ljudskim promjenama, promičući kontinuirano istraživanje i improvizaciju. Ta je filozofija dovela je do razvoja koncepata poput flexwarea – kombinacije hardvera i softvera dizajnirane da bude responzivna. Flexware je trebao osloboditi svakodnevne predmete njihovih krutih oblika, omogućujući im da se prilagode potrebama i radnjama korisnika, i obrnuto, potaknuti nove načine korištenja. Koncept je proizašao iz prototipa “responzivnog pokrivača” dizajniranog za upotrebu u psihijatrijskim bolnicama. Deka je trebala pružiti humanije iskustvo za pacijente: ostala bi labava ako bi pacijent ostao miran, ali bi se stegnula kao odgovor na nagle pokrete i time smirivala pacijenta. Stezanje i opuštanje bilo bi moguće zahvaljujući materijalu koji se iz tekućine širi u plin nakon dodira s kožom. Magični materijal koji se trebao koristiti u pokrivaču, ali i mnogim drugim izumima osmišljenim u laboratoriju, bio je – freon, plin koji uništava ozonski omotač.

Prema Morozovu, za razumijevanje rada laboratorija punog kontradikcija posebno je korisna Brodeyjeva i Johnosonova ideja ljudskog poboljšanja (engl. human enhancement). Tehnologiju smo navikli promatrati kao alat za povećanje produktivnosti, a njen razvoj kao konstatno pronalaženje novih načina automatizacije ljudskog djelovanja. Međutim, takva strojna podrška dovodi do erodiranja vještina – onoga što bi ekonomisti nazvali deskilling. Nasuprot tome, paradigma poboljšanja želi postići suprotan rezultat te je usmjerena na razvoj novih vještina kod pojedinca i facilitiranja promjene. “Razlika između ove dvije paradigme jednako je suptilna koliko i ključna”, piše Morozov, “razmišljajte o augmentaciji kada koristite GPS svog telefona za orijentaciju na nepoznatim mjestima: na taj način brže i lakše stižete na odredište. Međutim, korist je kratkotrajna. Bez ove tehnološke pomoći bili bismo bespomoćni. Poboljšanje se sastoji u korištenju tehnologije za razvoj novih vještina – u ovom slučaju, usavršavanje urođenog osjećaja za smjer, kroz napredne tehnike pamćenja ili učenje tumačenja signala koje nudi priroda.” Umjesto ulaganja u umjetnu inteligenciju, Brodey i Johnson žele ulagati u ljudske sposobnosti.

U trenutku kad tehnološki proizvodi ne samo da ne potiču kreativnost, usavršavanje i razvoj novih vještina, nego u sve većoj mjeri ne izvršavaju ni osnovne funkcionalnosti koje obećavaju, dok u istom mahu rade golemu ekološku štetu radi implementacije proizvoda koje nitko nije tražio, Morozovljev A Sense of Rebellion pruža sliku jednog alternativnog smjera tehnološkog razvoja. Alternative u kojoj se tehnologija ne koristi za devaluaciju rada, monetiziranje svega mogućeg u neku vrste pretplate, cenzuriranje različitih perspektiva ili pak kršenje privatnosti radi boljeg plasiranja reklama, već za stvaranje više novih područja igre, zabave, učenja, promjenu i osobnog razvijanja. Drugim riječima, treba nam tehnologija za ljude, a ne strojeve.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kulturne trase društvenosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Na taj period podsjetilo nas je posljednje predavanje u organizaciji kustoskog kolektiva WHW prije ljetne pauze, održano u zagrebačkom klubu Mama u sklopu diskurzivnog programa Povijest umjetnosti i društva: razgovori o odrastu. Na predavanju pod nazivom Znam što si radila prošlog ljeta, post scriptum Devetoj međunarodnoj konferenciji o odrastu sudjelovali su sociologinja Jelena Puđak i filozof Mladen Domazet – koji su i sami bili dio organizacijskog tima konferencije održane u Zagrebu od 29. kolovoza do 2. rujna 2023. godine – a fokusirali su se upravno na različite recepcije koncepta odrasta u hrvatskim medijima.

U kratkim crtama, odrast (eng. degrowth) je koncept i društveni pokret koji se temelji na ideji da beskonačan ekonomski rast nije održiv na planetu s ograničenim resursima. Zagovornice odrasta predlažu smanjenje i reorganizaciju proizvodnje i potrošnje kako bi se stvorili uvjeti za održiviji način života. Odrast se ne odnosi samo na smanjenje ekonomskih aktivnosti, već i na promjenu društvenih vrijednosti i prioriteta, pritom se fokusirajući na dobrobit ljudi i okoliša umjesto na materijalno bogatstvo. Drugim riječima, cilj odrasta je stvoriti društvo u kojem se ekonomija usklađuje s ekološkim granicama, promiče dekolonijalizaciju i socijalnu pravdu te osigurava kvalitetan život za sve, smanjujući pritisak na prirodne resurse i ekosustave. Zagrebačka konferencija o odrastu na koju se WHW-ovo predavanje referira bila je prva održana uživo nakon pandemijskih lockdownova, a označila je i važan korak u osnivanju Međunarodne mreže odrasta. Osim znanstvenog i akademskog dijela konferencija je uključivala i umjetnički program, o kojem je pisala Josipe Lulić.

Međutim, velika posjećenost i vidljivost raznolikog programa pobrinuli su se i za niz snažnih reakcija, uključujući patroniziranje i otvorene napade dijela medija. Prema Puđak i Domazet, to je bilo posebno iznenađujuće s obzirom na sudjelovanje istaknutih gostiju poput su-predsjedateljice Međuvladinog panela za klimatske promjene (IPCC), Diane Ürge-Vorsatz, marksista Koheia Saitoa, dekolonijalne feministkinje Françoise Vergès, domaće sociologinje Karin Doolan te nebrojenih istraživačica i aktivista za ekološku pravdu iz cijelog svijeta i Hrvatske. Puđak i Domazet su stoga podcrtali kako je taj otpor ukazao na potrebu za dubljom analizom načina na koje je ideja odrasta prihvaćena u medijima i društvu.

Što se tiče društva, istraživanja provedena 2014. i 2021. godine pokazuju uglavnom pozitivne stavove ispitanika spram vrijednosti odrasta. S druge strane, mediji su se temom bavili kao “manjinskim kulturalnim interesom” – uglavnom povodom objave knjiga vezanih uz temu ili pak kao nišnim akademskim trendom. Prema Puđak, od 2014. do 2023. godine objavljeno je sedamdesetak članaka posvećenih odrastu – polovica prije i polovica poslije konferencije. Dinamika objavljivanja prije konferencije bila je otprilike jedan do četiri teksta godišnje, dok je nakon konferencije prosječno objavljeno šest tekstova tjedno u razdoblju od mjesec dana. Medijsku recepciju konferencije i koncepta odrasta Puđak i Domazet podijelili su na pozitivnu i negativnu, s tim da je oko dvije trećine članaka bilo negativno intonirano. Konferencija je prema predavačima negativno percipirana uglavnom na desno orijentiranim portalima, ali i u mainstream medijima i dnevnim novinama. Teme obrađivane na konferenciji pozitivno su pak dočekane na dijelu medijskog spektra koje su predavači nazvali lijevo-alternativnim.

Puđak i Domazet su negativnu medijsku recepciju kategorizirali u dva tipa diskursa: alarmantno populistički i poricateljsko paternalistički. Populistički diskurs obilježen je narativima uobičajenim za teorije urote. Odrast se tu pojavljuje kao nešto što planirano dolazi izvana kako bi uništilo ustaljeni način života, kako to na primjer pokazuje citat istaknut na predavanju: “Sve je to ‘proizvedeno’ daleko izvan Hrvatske, a u Hrvatsku je uvezeno uz snažan financijski poticaj originalnih tvoraca te pseudoekološke antikapitalističke političke doktrine.” Predavači su podcrtali kako je katalizator tom diskursu bila vlast u Zagrebu koja drži određene ideološke pozicije bliske konceptu odrasta. Štoviše, većina negativnih medijskih objava o konferenciji bila potaknuta dnevnom politikom i pozicijom aktualne gradske vlasti. Dakle, sama blizina vlasti i ideologije koja preispituje “samorazumljive postulate” ekonomije bila je dovoljna da se sve snage kolumnista upregnu u obranu slobodnog tržišta. 

Poricateljsko paternalistički diskurs obilježio je upravo akademski i ekonomistički pristup koji ne dozvoljava preispitivanje tržišne ekonomije. Ta se pozicija oslanja na navodnu povijesnu nužnost kapitalističkog rasta, što je dobro vidljivo u narednom citatu koji su istaknuli predavači: “Tržišna ekonomija najbolji i jedini sustav koji može funkcionirati. Otkako su tehnološke inovacije u 18. stoljeću počele generirati sveopći društveni prosperitet, politike vladajućih, neovisno o sustavu u kojem su djelovale, usmjerene su na rast i širenje gospodarstva.” Što se tiče pozitivne recepcije, ona je uglavnom bila polemička i više usredotočena na teoriju, kao i nužnost prilagodbe klimatskoj katastrofi. Predavači su kao posebno zanimljivu istaknuli činjenicu da HRT kao javni servis nije popratio konferenciju, unatoč spomenutom prisustvu brojnih relevantnih gostiju, i to u razdoblju koje ne obiluje interesantnim medijskim sadržajem.

Medijska recepcija konferencije o odrastu u konačnici nije toliko iznenađujuća. Privatni mediji i politički devastirani javni servisi teško da će ikad predstavljati prostore u kojima će biti moguća adekvatna artikulacija radikalnih politika – iako se njeni ciljevi, prema relevantnim istraživanjima, podudaraju sa stavovima javnosti. Drugačije vizije budućnosti moguće je ostvariti samo usprkos takvih ideoloških aparata – organiziranjem i borbom.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kulturne trase društvenosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Nakon što je Izrael krajem svibnja izvršio novi napad na grad Rafah, u kojem je ubijeno oko pedeset osoba, uključujući djecu, na Instagramu se pojavila računalno generirana slika golemog šatorskog naselja s natpisom All eyes on Rafah. Natpis se referira, između ostalog, i na raniju izjavu Rika Peeperkorna, predstavnika Svjetske zdravstvene organizacije na Zapadnoj obali i u Gazi. Rečenicu su u međuvremenu prisvojile aktivistice i aktivisti i koristili je u raznim antiratnim i propalestinskim vizualnim materijalima. Sama digitalno generirana slika podijeljena je i lajkana oko pedeset milijuna puta, u čemu su sudjelovale i brojne poznate osobe – poput Gigi i Belle Hadid, Lewisa Hamiltona, Dua Lipe, Marka Ruffala, Ousmanea Dembéléa itd. Osim viralnosti, slika je pokrenula i brojne rasprave i kritike. Dok jedni podcrtavaju vrijednost u osvještavanju i barem minimalnom skretanju pozornosti na genocid, mnogi_e korisnici_e društvenih mreža ukazuju na to kako pasivni čin “držanja očiju na Rafi” nije pridonio mnogo (tj. ništa) zaustavljanju genocida te da sama slika sanitizira brutalnost rata izbjegavajući grafičke prikaze nasilja i razaranja. Potonji argument dodatno dobiva na težini kada se prisjetimo koliku neposrednu opasnost za novinare i aktiviste predstavlja dokumentiranje razaranja i zločina u Gazi. 

Preispitivanje toga tko je u pravu na apstraktnoj razini neće nas dovesti daleko. Aktivističko djelovanje na društvenim mrežama, zbog unutarnje logike funkcioniranja istih, dobrim je dijelom tek simboličko – to jest, bez očitih neposrednih efekata izuzev informiranja ili eventualnog podizanja svijesti. No odjek koji je računalno generirana slika imala u javnosti otvara pitanje uloge društvenih mreža u strukturiraju prostora online aktivizma i novinarstva. 

Na primjer, početkom prošlog desetljeća taj je odnos bio idiličan, ili ga se bar tako voljelo prikazivati. Društvene mreže – u prvom redu Twitter i Facebook – predstavljale su važne kanale komunikacije u prosvjedima obuhvaćenih pod nazivom Arapsko proljeće. Tadašnji prosvjedi, usmjereni protiv režima koji su na zapadu uglavnom jednoznačno okarakterizirani kao autokratski, dozvolili su velikim tehnološkim kompanijama da se predstavljaju kao sile demokratizacije. Unatoč svim manama parazitskog poslovnog modela, društvene mreže su tada jednostavno mogle reći: “Evo, naša tehnologija služi u borbi protiv diktatora, bilo kakve regulacije ili preskupo moderiranje predstavljali bi izravnu štetu razvoju demokratske kulture”. Kako su u međuvremenu pokazale brojne kritike, istraživanja i analize, efekt društvenih medija na Arapsko proljeće najvjerojatnije je bio zanemariv, ili barem supstancijalno manji od onog koji mu se pripisuje. Štoviše, u međuvremenu su razni režimi i nebrojeni pokreti nesmetano i znatno učinkovitije instrumentalizirali organizacijske i mobilizacijske potencijale platformi – između ostaloga, Facebook je poslužio kao komunikacijski alat u genocidu nad Rohingyama. Od polovice prošlog desetljeća, dezinformacijske kampanje, teorije urote, deepfakeovi, AI slike, lažne vijesti i slični fenomeni postaju svakodnevica života na društvenim mrežama. Šokirani uspjehom Trumpa, Brexita, a kasnije i Covid teorijama urote – dio korisnika i pripadnika vladajućih struktura poziva mreže na borbu protiv dezinformacija. No kako bi što više izbjegli troškove moderiranja, platforme pak reagiraju implementacijom neproničnih i automatiziranih procedura i pravila – pritom otežavajući korištenje društvenih medija za aktivističko djelovanje i organiziranje. Drugim riječima, kada se radi o političkim temama jeftinije je korisnicima automatski smanjiti doseg ili u potpunosti ukloniti problematični sadržaj, nego podrobno provjeravati krši li kakva pravila.

Unatoč tome što o njima ne možemo govoriti kao o prostorima slobodnog izražavanja, društvene mreže ostaju važan kanal za širenje informacija o genocidu u Gazi – u prvom redu zbog toga što je i sam novinarski rad znatno otežan. Tako je Odbor za zaštitu novinara (CPJ) izvijestio da je najmanje 108 medijskih djelatnika ubijeno u Gazi od 7. listopada, najveći broj otkad ta organizacija dokumentira smrti novinara. Međutim, ne treba zanemariti ni politički motiviranu cenzuru u redakcijama. Na primjer, Los Angeles Times kaznio je grupu novinara koji su potpisali pismo osuđujući ubojstvo novinara u Gazi od strane Izraela tako što im je zabranio izvještavanje iz Gaze, New York Times je pak svoje novinare uputio da izbjegavaju korištenje termina poput “genocid”, “etničko čišćenje” i “izbjeglički kamp” prilikom izvještavanja o ratu, dok je izraelska vlada nedavno zabranila rad medijske mreže Al Jazeera u Izraelu. 

Vratimo se stoga na konkretni primjer Mete – kompanije u čijem se vlasništvu nalaze Facebook, Instagram i WhatsApp – i aktualne cenzure propalestinskih glasova. Prema izvješću međunarodne nevladine organizacije s fokusom na digitalna prava Access Now, “Metina cenzura palestinskih glasova i sadržaja vezanog uz Palestinu nije nova. Međutim, posljednjih godina postala je sve izraženija, s dobro dokumentiranim sustavnim obrascem algoritamske pristranosti i diskriminatornog moderiranja sadržaja. Tijekom protesta u Sheikh Jarrahu (pretežito palestinska četvrt u Istočnom Jeruzalemu) 2021. godine, sadržaj na društvenim mrežama koji je izražavao podršku palestinskim pravima bio je brisan i skrivan, dok su korisnici koji su dijelili takav sadržaj bili suspendirani ili spriječeni u komentiranju ili prijenosu uživo, a propalestinski hashtagovi bili su potisnuti; što je Meta odbacila kao tehnički problem”. Dakle, umjesto da preuzme odgovornost i troškove potrebne za moderiranje, te da izbjegne eventualni politički pritisak, Meta radije odlučuje prikriveno cenzurirati propalestinski sadržaj.

Situacija u aktualnom razaranju Gaze nije bitno drugačija. Između listopada i studenog 2023., Human Rights Watch dokumentirao je preko 1050 slučajeva suzbijanja sadržaja na Instagramu i Facebooku, uglavnom usmjerenog na objave Palestinaca i njihovih saveznica koje su ukazivale na genocid i ostala kršenja ljudskih prava. Brojka je u stvarnosti daleko veća, ovdje je riječ samo o dokumentiranim slučajevima za potrebu prikaza praksi cenzuriranja u izvješću. Identificirana cenzura pokazuje da Meta nedosljedno provodi svoje politike, što dovodi do neopravdanog uklanjanja sadržaja koji podržava Palestinu. Izvješće također naglašava da Metine neopravdane restrikcije na antiratni propalestinski sadržaj krše univerzalna prava na slobodu izražavanja i pristup informacijama. Iako dopušta određenu razinu propalestinskih glasova, Metina sustavna cenzura značajno ograničava dijeljenje informacija o genocidu. Slična je situacija i s ostalim društvenim mrežama.

Ograničenje dosega, brisanje objava, zabrana objavljivanja sadržaja, oslanjanje na automatizirane sustave i slične metode moderiranja sadržaja dijelom su posljedice poslovnog modela društvenih platformi, ali i rezultat političkih pritisaka. Društvene platforme u posljednjoj su fazi onoga što je autor i tehnološki kritičar Cory Doctorow naziv entšitifikacijom (engl. entshitification). Prema Doctorowu, internetske platforme postupno gube na kvaliteti kako sve više stavljaju profit ispred potreba svojih korisnika. U početku, platforme nude visoku vrijednost kako bi privukle korisnike i izgradile lojalnu bazu. Kako rastu, počinju balansirati interese korisnika i poslovnih klijenata, poput oglašivača. Na kraju, platforme se snažno naginju prema maksimiziranju profita. Tako, primjerice, Facebook itekako ima poslovni interes u sprječavanju širenja slika ratnih razaranja – naime, nitko ne želi kupiti reklamu usred snimki genocida.

Što se tiče političkih pritisaka, njih je naravno mnogo teže odrediti, ali ne bi trebalo biti pretjerano za pretpostaviti da će korporacije uskladiti svoje interese s interesima vladajućih struktura. Na primjer, nedavna legislativna ofenziva na TikTok pokazala je u kolikoj je mjeri američka vladajuća klasa spremna potisnuti platforme koje pretjerano izlaze iz njezinog okvira kontrole. Pritom valja istaknuti kako se TikTok supstancijalno ne razlikuje od ostalih platformi po pitanju parazitskog poslovnog modela, već se jednostavno zbog popularnosti među mlađom populacijom stvorila percepcija o navodnoj progresivnosti same platforme. Između ostaloga, ta je percepcija omogućila da se TikTok promatra kao glavni uzrok promjene javnog mnijenja o Izraelu. No ovdje je riječ o zamjeni uzroka i posljedice koja nije rijetkost kada analiziramo društvene medije. Umjesto da sadržaj na platformama promatramo kao refleksiju stvarnosti, skloniji smo stvarnost promatrati kao refleksiju sadržaja. 

Dakle, sustavna cenzura i ograničavanje dosega informacija o genocidu u Palestini odvija se na višestrukim razinama. Sama brutalnost rata, ograničenje pristupa internetu te ubijanje novinara znatno otežavaju neposredno dokumentiranje nasilja, dok državno sponzorirana propaganda te cenzura prisutna unutar brojnih redakcija velikih medija proizvode nepovjerenje u informacije koje uspiju doprijeti do same javnosti. Na to se nadovezuju društvene platforme u posljednjem stadiju entšitifikacije koje prisiljavaju propalestinske glasove na prilagodbu govora nevidljivim algoritmima kako bi proširili informacije o genocidu. S razlogom se o Palestini komunicira emodžijima lubenice, izvijanjem riječi (p@l3st!ne) ili pak dijeljenjem kompjuterski generiranih slika umjesto stvarnih snimki. Nikoga neće iznenaditi da društvene mreže u privatnom vlasništvu korporacija ne pružaju otvoren teren za aktivističko djelovanje ili slobodno širenje informacija. To što na njima ipak uspijevamo saznati nešto o genocidu treba zahvaliti milijunima aktivista koji odbijaju šutjeti i razvijaju taktike za mimoilaženje algoritamske cenzure. No takvo stanje je neodrživo, odnosi moći ostaju asimetrični, a tehnike nadzora nastavljaju se ubrzano razvijati. Krajnje je vrijeme za uspostavu novih načina komunikacije izvan pandži velikih korporacija. Alternative itekako postoje.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kulturne trase društvenosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Te rasprave ne zaobilaze nas ni u lokalnom kontekstu. Tako je sredinom veljače u prostorijama SABA-e održana tribina Videoigre u službi radničkog organiziranja – Bečka iskustva. Baza za radničku inicijativu i demokratizaciju (BRID) u suradnji s Austrijskim kulturnim forumom organizirali su tribinu kako bi istražili potencijalne načine korištenja videoigara u promicanju radničkih prava i radničkog organiziranja. Glavni gost bio je Martin Greunz iz Bečke radničke komore (njem. Arbeiterkammer Wien). Geunz je predstavio rad Komore, ali i tamošnje pokušaje pristupanja mladima u obrazovnom sustavu putem videoigara. Također je podijelio iskustva o izradi nadolazeće multiplayer videoigre koja će se moći koristiti u nastavi kako bi se mlade educiralo o radničkom organiziranju i važnosti socijalne države. Na tribini su sudjelovali i Aleksandar Gavrilović iz zagrebačkog studija za produkciju videoigara Gamechuck, te Iva Ivšić iz Sindikata obrazovanja, medija i kulture (SOMK). Gavrilović je istaknuo važnost stvaranja sadržaja koji promovira sindikate i radnička prava, kao i specifičnosti sindikalnog organiziranja u Gamechucku, dok je Ivšić naglasila potrebu za uvođenjem novih alata kako bi se doprlo do mladih i potaknula njihova aktivna participacija u sindikalnim aktivnostima.

Osim predstavljanja potencijala i ograničenja korištenja različitih digitalnih tehnologija u radničkom organiziranju, tribina je otvorila dva važna i šira pitanja o produkciji i konzumaciji videoigara: pitanje o uvjetima rada u sektoru te pitanje o političkim potencijalima igara. Obje teme nužne su za bilo kakav pokušaj razumijevanja društvenog i političkog značaja igara. Naime, unatoč njihovoj popularnosti, u usporedbi s drugim umjetničkim i zabavnim sektorima, specifičnosti igara relativno su nevidljive izvan kruga gejmerskih zajednica i medija. Štoviše, kada mediji odluče nešto pozornosti posvetiti igrama, nerijetko se kao legitimacijski razlog za bavljenje temom – potreban valjda zbog toga što ih još uvijek okružuje aura neozbiljnosti – ističe činjenica kako one predstavljaju financijski lukrativnije polje od filmske i glazbene industrije zajedno. Takav pristup ne samo da važnost videoigara svodi na puku isplativost za dioničare velikih kompanije, nego također ostaje slijep na značajan utjecaj videoigara na suvremenu kulturu i društvo. 

Krenimo stoga od pitanja rada. Kako polje videoigara prerasta u izuzetno profitabilan sektor zabave, tako i izrabljivački radni uvjeti iza razvoja igara sve više izlaze na vidjelo. Istraživač i autor Jamie Woodcock u svojoj knjizi Marx at the Arcade pruža koristan pregled načina na koji je produkcija videoigara, posebno u velikim kompanijama, ukotvljena u kapitalistički način proizvodnje. Woodcock posebnu pažnju posvećuje surovoj stvarnosti rada unutar industrije, naglašavajući korištenje strasti i entuzijazma prema igrama kako bi se opravdale eksploatacijske prakse. Vjerojatno je najpoznatija od tih praksi crunch. Koncept se odnosi na iscrpljujuće razdoblje neplaćenog prekovremenog rada prije lansiranja igre, kada su programeri_ke i dizajneri_ice gurnuti_e do svojih granica, sve u ime poštivanja rokova. Zbog kompleksnosti proizvodnje takozvanih AAA naslova – igara s velikim produkcijskim i marketinškim budžetima od kojih se očekuje značajan povrat ulaganja – ta razdoblja mogu potrajati i više godina. Problem pritom nije ograničen na nekoliko izrabljujućih izdavača jer crunch predstavlja sistemski fenomen ukorijenjen u samo tkivo industrije. 

Međutim, proizvodnja igara nije ograničena na područje industrije. Kako to već u samom naslovu svoje nedavno objavljene knjige The Videogame Industry Does Not Exist napominje teoretičar Brendan Keogh, jedinstvena industrija ne postoji: “Industrija videoigara selektivno je i ograničeno struktura koja isključuje sve osim onih aktivnosti izrade igara koje se najlakše mogu pretvoriti u robu. Ne postoji industrija videoigara; postoji mnogo industrija, mnogo zajednica, mnogo kreatora i mnogo publika s različitim odnosima prema proizvodnji videoigara. Ovom provokacijom želim raščistiti konceptualni prostor koji nam omogućuje da adekvatnije objasnimo šire, raznolikije polje proizvodnje videoigara iz kojeg svaka komercijalna produkcija videoigara nužno proizlazi. Želim pomaknuti fokus s tradicionalnih geografskih središta industrije videoigara od nekoliko odabranih sjevernoameričkih, zapadnoeuropskih i istočnoazijskih gradova, kako bih umjesto toga razumio kako komodificirana proizvodnja videoigara proizlazi iz širokog spektra lokalnih, političkih, kulturnih, obrazovnih, i ekonomskih okvira”.

Indie igre i moderske zajednice možda su najočitiji primjeri tog golemog područja produkcije igara izvan okvira “industrije”. Iako je riječ o konceptu koji je teško jednoznačno odrediti, indie igre ponajviše obilježava određena razina slobode od zahtjeva velikih izdavača. Riječ je o žanrovski raznolikim igrama koje stvaraju pojedinci i pojedinke, ili mali timovi, što ujedno omogućuje i znatno veći prostor za eksperimentiranje. Modiranje (engl. modding) pak podrazumijeva doradu i modifikaciju, odakle dolazi i naziv, postojećih igara. Naime, veliki izdavači uz svoje AAA naslove nerijetko dostavljaju i alate potrebne za dodavanje novih sadržaja – od pojedinačnih objekata pa do čitavih svjetova i fan fiction priča – oko kojih se zatim, na temelju vlastitog entuzijazma, čitavih desetljeća od lansiranja originalne videoigre okupljaju aktivne zajednice. S jedne strane, radi se uglavnom o besplatnom radu (doduše, ako je riječ o popularnom modu, developeri mogu primati donacije od ostatka zajednice), na koji veliki izdavači itekako računaju pri projiciranju vlastitih prihoda, dok je s druge strane zaista riječ o radu iz strasti, zbog čega su pokušaji monetiziranja modova u prošlosti propadali. 

Keogh stoga primjećuje da osobe koje stvaraju videoigre “često imaju radne živote i subjektivnosti koje su strukturirane manje kao one tehnoloških radnika_ca, a više kao one kulturnih radnica_ka – to jest, umjetnica, glazbenica, glumaca, pisaca i drugih. Vođeni su kulturnim i kreativnim željama da se izraze i unaprijede svoje umijeće, pritom često prihvaćaju situacije ekstremne nesigurnosti posla i niske (ili nikakve) plaće kako bi to postigli. U isto vrijeme, nerijetko su svjesni i artikulirani oko loših uvjeta rada u tvrtkama koje proizvode videoigre, kao što su prekomjerni i neplaćeni prekovremeni rad, mizoginija i uznemiravanje te agresivna individualizacija”. Unatoč prekarnoj poziciji, ta “nezavisna scena” razvoja igara značajno utječe na čitavo polje, a i šire.

Uzmimo primjer kojim se poslužio i Woodcock u Marx at the Arcade, first-person shooter igru Counter-Strike. Riječ je o igri koja je kasnih devedesetih nastala kao mod popularne igre Half-Life – dakle, kao besplatni rad nekolicine entuzijasta – a čija se igrača mehanika fokusira na natjecanje dva suprotstavljena tima: teroriste i protuteroriste. Valja primijetiti, ideološki ulozi iz “stvarnog svijeta” i više su nego eksplicitno reprezentirani. No za razliku od tadašnjih igara koje su funkcionirale kao završeni proizvodi, Counter-Strike je kontinuirano nadograđivan idejama iz rastuće zajednice okupljene oko igre. Kako ističe novinarka Alice O’Connor, Counter-Strike je postavio model za suvremene live-service igre, sa stalnim ažuriranjima i dodavanjem novih značajki. Veliku ulogu je pritom imala i kompanija Valve, izdavač spomenute igre Half-Life. Prepoznavši vrijednost moderske zajednice, Valve je oko Counter-Strikea uspješno izgradio Steam, danas najveću platformu i trgovinu za PC igre. Drugim riječima, zajednica modera svojim je neplaćenim radom stvorila izrazito popularnu igru koju je zatim privatna kompanija ograđivanjem pristupa potrebnim alatima iskoristila kao inicijalni poticaj za okupljanje korisnika. Moderska zajednica okupljena oko igre tako je zapravo osigurala temelje za jedan od najranijih primjera onoga što se danas naziva platformskim kapitalizmom.

Osim u ekonomskim odnosima videoigre imaju veliku ulogu u (re)produkciji ideoloških narativa, a kako je vidljivo u primjeru Counter-Strikea sam kulturni krajolik koji okružuje videoigre nerijetko odražava društvene sukobe i nejednakosti. Štoviše, povijesne veze industrije s vojno-industrijskim kompleksom, zajedno s održavanjem narativa i slika usmjerenih na muškarce, naglašavaju potrebu za kritičkim preispitivanjem videoigara. Iako se pozitivni primjeri poput ranije spomenutog nastojanja Bečke radničke komore trebaju pozdraviti, ne treba zaboraviti da nije riječ o posebno inovativnoj ideji. Britanski The Guardian nedavno je izvijestio kako američka vojska koristi popularne igre kako bi doprijela do mladih. Industrija igara redovito je služila za jačanje američkih imperijalističkih narativa – štoviše, partnerstva s proizvođačima oružja reproduciraju militarističke ideologije unutar igara, usklađujući se sa širim imperijalističkim programima. 

Unatoč takvoj implicitnoj i eksplicitnoj povezanosti raznih ideologija i videoigara, velik broj igrača – uglavnom je riječ o onima u muškom rodu – videoigre doživljava kao apolitični medij i aktivno ga brani od bilo kakvih naznaka onoga što shvaćaju kao “politizaciju”. Razlog tome je okoštalo shvaćanje videoigara kao prostora namijenjenog cishet muškarcima. Desetljeća marketinškog uvjeravanja kako su igre namijenjene muškoj publici osiguralo je da se ta predodžba itekako proširi (nije se slučajno jedna od popularnijih konzola zvala Gameboy), unatoč tome što je daleko od stvarnog stanja stvari. Recentni pokušaji uvođenja drugačijih narativa i perspektiva u mainstream rezultirali su kulturnim ratovima – najpoznatiji od kojih je bio takozvani Gamergate. Kontroverza sada stara već gotovo desetljeće iznijela je na vidjelo pitanja seksizma, mizoginije i uznemiravanja raširenih u “muškoj kulturi” videoigara. Mete uznemiravanja uključivale su novinarke, programerke i kritičarke za koje se smatralo da promiču progresivne vrijednosti u igricama. Gamergate je dubinski obilježio čitavo sljedeće desetljeće kulturnih ratova prožeto antifeminizmom, transfobijom i drugim oblicima šovinizma. Tako i u današnjim raspravama o wokeu korijene možemo naći u taktikama razrađenima tijekom Gamergatea.

Prema tome, kada pričamo o potencijalima videoigara kao medija preko kojeg je moguće politički aktivirati i organizirati mlade, valja imati na umu da je od početka riječ o izrazito politički, društveno i ekonomski relevantnom i kulturno utjecajnom području. Pritom također ne treba zaboraviti da to područje nije isključivo vezano za samo igranje i proizvodnju igara, već i na sadržaj koji nastaje na temelju igranja. Velik dio tog sadržaja produciraju milijuni streamera na YouTubeu, Discordu ili Twitchu. Live streaming igranja videoigara jedna je od značajnijih novih medijskih formi,među kojima ima kreatora koji se, poput poznataog streamera Hasana Pinkera, eksplicitno bave politikom. 

U vrijeme neumoljivog imperativa za produktivnošću i obožavanjem rada, igranje otvara određeni prostor subverzije. Dok uranjamo u virtualna područja videoigara, sudjelujemo u aktivnosti koja se nudi kao utočište od neprestanih zahtjeva neoliberalizma. Koncept igre, inherentno neproduktivan, u određenom smislu dovodi u pitanje same temelje sustava koji fetišizira rad i učinkovitost. Kako ističe Woodcock, kad se igramo, dragovoljno prihvaćamo “traćenje vremena”. Videoigre tako pružaju prostor eksperimentiranja, otkrića i, možda najvažnije, oporavka od nemilosrdnih zahtjeva rada. Međutim, područje videoigara nije bez svojih složenosti i proturječnosti. Unatoč tome što u određenoj mjeri nudi bijeg od zahtjeva suvremenog kapitalizma, kao što pokazuje i potencijale za građenje zajednica, sama industrija duboko je ukorijenjena unutar ekonomskog okvira. Potencijalno rješenje za takvo stanje nude na početku spomenuti virtualni štrajkaši s dokova iz igre Disco Elysium: svaki radnik i radnica mora sudjelovati u upravljanju svojim radom.

“Tehnologija je aktivno ljudsko sučelje s materijalnim svijetom. 

No riječ se stalno zlorabi da bi se označila samo enormno složena i specijalizirana tehnologija iz posljednjih nekoliko desetljeća, podržana golemim iskorištavanjem prirodnih i ljudskih resursa. Ovo nije prihvatljiva upotreba riječi. Tehnologija i hi tech nisu sinonimi, a tehnologija koja nije hi, nije nužno niska u bilo kojem smislu.”

Ursula K. Le Guin,  A Rant About “Technology”

Broj raznih servisa i proizvoda koji potencijalnim kupcima obećavaju neki oblik automatizacije ili povećanja produktivnosti ubrzano raste od otvaranja pristupa ChatGPT-u krajem 2022. godine. Nekadašnji promotori NFT-ova, Weba3 i ostalih inačica “kripto proizvoda” brzo su se prekvalificirali u AI poduzetnike i krenuli s napuhivanjem novih balona. Istovremeno velike kompanije natječu se tko će automatizirane sustave što prije i što (bes)korisnije implementirati u postojeće proizvode, dok šefovi tih kompanija propovijedaju o nadolazećoj apokalipsi – što je pak teško promatrati kao bilo što drugo doli još jedan oblik ciničnog marketinga. Kao odgovor na potencijalne opasnosti, paralelno buja i regulatorni (bio)etički diskurs uglavnom baziran na maglovitom “apolitičnom” konceptu ljudskih vrijednosti. Drugim riječima, percepcijom suvremene tehnologije prevladava košmar apstraktnih narativa i nerijetko misticistčkih pristupa. Međutim, na marginama tog sustava stvaraju se prostori za alternativne i radikalno drugačije pristupe tehnologiji – pristupe koji tehnološke proizvode ne promatraju kao puke neutralne alate, već kao inherentni dio konkretnih društvenih i političkih odnosa.

Tehno-kapitalni stroj tržišta

Unatoč tome što načinima na koje mislimo o automatiziranim sustavima u određenoj mjeri dominira predodžba da se nalazimo u potpuno neistraženom teritoriju, alternativni modeli kojima se u prošlosti hvatalo ukoštac s tehnologijama itekako nas podsjećaju da to nije slučaj. Kako uostalom upozorava i raniji citat Ursule K. Le Guin, tehnologija nije izum proteklih desetljeća, već je temeljni uvjet ljudske društvenosti i djelovanja. Ta uvjetovanost društvenosti tehnologijom između ostalog podrazumijeva da svi imamo interes da preuzmemo kontrolu nad njenom proizvodnjom. Međutim, kada se prisjetimo poprilično ironične situacije da kapitalistička društva trenutno prioritiziraju automatizaciju djelatnosti koje, bar na nekoj generalnoj razini, više volimo raditi nego što ih ne volimo raditi, razmjeri “tehnološkog otuđenja” postaju poprilično bjelodani. Slikanje, pisanje, stvaranje glazbe – drugim riječima, polja s određenom minimalnom autonomijom koju pripisujemo umjetničkom radu – rijetko su kome do prije nekoliko godina padali na pamet kao poslovi koje može obavljati software, ili za koje bi uopće bilo  poželjno da ih obavlja. Ipak, ona trenutno predstavljaju središnja mjesta implementacije automatiziranih sustava – takozvane generativne umjetne inteligencije.

Razloge tome ne treba tražiti daleko, jer koliko god tehnološke kompanije u svojim press releaseovima spominjale ciljeve poput olakšavanja rada, stvaranja zajednica, izgradnje bolje budućnosti i slično, ili pak uzvišene principe poput “fiducijarne dužnosti prema čovječanstvu”, njihovi proizvodi ne nastaju iz potrebe za rješavanjem bilo kojih drugih problema osim otvaranja novih područja za ekstrakciju profita. Pritom ovdje nije riječ o jednostavnoj moralnoj osudi, već o naglašavanju sistema poticaja koji prioritizira prevlast privatnih interesa nasuprot interesa radnika, zajednica i čitavih ekosustava. Naš utjecaj na dizajn digitalnih alata unutar tog sustava je minimalan, čak ni famozno “glasanje novčanikom” na tržištu nema ni približno toliki utjecaj koliki bi ekonomisti htjeli vjerovati. Splet financijskog i tehnološkog sektora kroz uzajamno djelovanje osigurava da veliki institucionalni ulagači i fondovi odlučuju koji proizvodi zaslužuju financiranje. Najbolji primjer načina na koji je suvremeni model tehnološkog razvoja određen financijskim kapitalom možda predstavlja Uber, čije su vožnje godinama znatnim dijelom subvencionirane od strane fondova saudijske kraljevske obitelji, sve s ciljem zadobivanja monopolne pozicije na tržištu, nauštrb tradicionalnih taksista i javnog prijevoza. 

U nedavno objavljenom Manifestu tehno optimista, ideološku je nadgradnju ovog sustava korisno sažeo Marc Andreessen, vlasnik jednog od brojnih fondova rizičnog kapitala, riječima: “Vjerujemo da tehno-kapitalni stroj tržišta i inovacija nikada ne prestaje, već se umjesto toga kontinuirano vrti prema gore. Komparativna prednost povećava specijalizaciju i trgovinu. Cijene padaju, oslobađaju kupovnu moć, stvaraju potražnju. Pad cijena pogoduje svima koji kupuju robu i usluge, što će reći svima. Ljudske želje i potrebe su beskrajne, a poduzetnici kontinuirano stvaraju nova dobra i usluge kako bi zadovoljili te želje i potrebe, angažirajući neograničen broj ljudi i strojeva u procesu. Ova uzlazna spirala teče već stotinama godina, unatoč neprekidnom urliku komunista i ludita”. Kako je za osvještavanje posljedica neograničenog rasta na ograničenom planetu posljednjih godina nerijetko dovoljno samo pogledati kroz prozor, nije potrebno previše se obazirati na Andreessenove argumente o kontinuiranom napretku. Ali ono što ostaje važno jest to što ta ideološka perspektiva u bitnom određuje razvoj suvremene tehnologije, bez obzira vjeruje li određena osoba u nju ili ne – jer je riječ o sistemskim uvjetima. 

Vojska Generala Ludda

No, što je alternativa takvom sustavu? Andreessen zgodno u gornjem citatu spominje dvije: komunizam i ludizam. Kako to ističu teoretičari poput Gavina Muellera, autora knjige o luditima Breaking Things at Work, ne radi se o toliko drugačijim alternativama, unatoč tome što je pejorativno shvaćanje ludizma prošireno i u marksističkoj tradiciji. 

No napravimo nekoliko koraka unatrag, što su uopće luditi i zašto o njima danas pričamo? Luditski pokret označava organizirane skupine tekstilnih radnika i njihov militantni otpor masovnom uvođenju strojeva u proizvodni proces. Originalni pokret svoj vrhunac doživljava na sjeveru Engleske tijekom Napoleonskih ratova. Naime, pojava novih strojeva odjednom je omogućila zamjenu vještina tkalačkih radnika – vještina čije je savladavanje podrazumijevalo godine šegrtovanja – nekvalificiranim radom, koji je za manju naknadu mogao obavljati puno širi krug ljudi. Nazivajući se sljedbenicima Neda Ludda – mitske osobe koja je navodno u znak prosvjeda prva razbila strojeve za tkanje – često su napadali i uništavali strojeve u tajnim noćnim racijama. Pokret je bio koncentriran u okolici Nottinghama, kraja u kojem se odvija i legenda o Robinu Hoodu, što priziva određene paralele između dviju figura. Tadašnji parlament na luditske je akcije odgovorio usvajanjem novog zakona, koji je za uništavanje strojeva određivao oštre kazne – poput pogubljenja i deportacije. Nakon što su pobune suzbijene korištenjem vojske, u revizionističkoj historiografiji sljedbenici Generala Ludda postaju sinonim za tehnofobe, povijesne gubitnike i priglupe protivnike napretka. 

Međutim, kako u sveobuhvatnoj narativnoj povijesti luditskog pokreta, pod naslovom Blood in the Machine: The Origins of the Rebellion Against Big Tech, objavljenoj krajem 2023., pokazuje tehnološki kritičar Brian Merchant, luditi nisu bili neprijatelji tehnologije kao takve. Baš suprotno uvriježenim predodžbama, njihov je otpor bio strateški i promišljen, usmjeren protiv eksploatatorskih praksi industrijskog kapitalizma, omogućenih nekontroliranim širenjem strojeva. Članovi pokreta, prvo su na vlasnike tvornica pokušali utjecati mirnim putem i unutar legalnog okvira, s javnosti i predstavnicima vlasti često bi komunicirali objavom pisama koje bi potpisivali imenom Ned Ludd. Kako su ti pokušaji pregovora propali, luditi su bili primorani pronaći nove i efektivnije taktike djelovanja. Iz te perspektive, taktika sabotaža i uništavanja tkalačkih tvornica, po kojima (p)ostaju poznati, bila je dobro organizirani odgovor na egzistencijalnu prijetnju koju je predstavljala automatizacija, i s njome obećana učinkovitost i profitabilnost nauštrb ljudskog dostojanstva i sredstava potrebnih za život. Krv u stroju prati ključne osobe u luditskom pokretu, političare, industrijalce i izumitelje novih strojeva, tijekom za englesku radničku klasu kriznih vremena Napoleonskih ratova, kao i tadašnje djelovanje poznatih literarnih figura poput Lorda Byrona i Mary Shelley. Merchantova knjiga stoga se lako čita i kao povijesna fikcija smještena u zoru industrijske revolucije. 

Tadašnje uvođenje strojeva u tvornice ne samo da je transformiralo prirodu rada, već je poremetilo i čitave zajednice. Industrijskoj revoluciji se nerijetko pripisuje zasluga za univerzalno podizanje standarda života, ali je za generacije koje su živjele tijekom tog razdoblja kvaliteta života zapravo pala. Za ludite je stoga na kocki bio njihov način života. Međutim, njihove pobune, ističe Merchant, kao i sami radnici, već su tada bile ismijavane među konzervativnim establišmentom jer je hodanje “okolo i razbijanje proizvodnih strojeva jednostavno otkrilo da radnici nisu mogli vidjeti veću sliku”. Kao i danas, ono što je za jedne stvar nezaustavljivih sila historijskog napretka, za druge je stvar neposredne borbe. Merchantova knjiga svoju aktualnost crpi upravo iz povezivanja dvaju na prvi pogled različitih vremena, a sličnosti itekako postoje.

No glavna lekcija luditskog pokreta, kako je sažima Merchant, sastoji se u tome što su tehnologiju shvaćali “ne kao dvosmislenu silu, obavijenu budućnošću, već kao mehanizam koji se koristi u ‘sadašnjem vremenu’, i koji se u skladu s tim može prihvatiti ili odbaciti. Luditi su u potpunosti procijenili implikacije kako će određena tehnologija utjecati na njihove živote i odlučno su odgovorili. Razjasnili su i izvor eksploatacije: ne sami strojevi, već klasa vlasnika tvornica. Svojim su ustankom rasvijetlili krizu koja se okupljala među radničkim ljudima posvuda. Zbog toga su neko vrijeme bili toliko popularni, podržavani i zastrašujući. Nasilno su u javni diskurs gurnuli živi primjer takozvanog pitanja strojeva, čime su otvorili raspravu o radnim uvjetima, tehnologiji i eksploataciji koja traje do danas”. Duh ludizma prema tome itekako odjekuje u suvremenim raspravama oko automatizacije, algoritamske kontrole, umjetne inteligencije i prekarne budućnosti rada: “Luditi su iskovali model i jezik za otpor protiv ekscesa industrijskog kapitalizma i tehnološkog izrabljivanja. Otvorili su prostor svakome tko bi pomislio ustati protiv ekonomskog ugnjetavanja, identificiravši sredstva eksploatacije i žestoko ih udarivši. Po potrebi i čekićima.” 

Automatizacija kao kontrola

Kako je ranije spomenuto, luditi nisu bili nekvalificirani radnici, ako uopće o nekvalificiranom radu možemo govoriti. Naučene vještine i poznavanje radnog procesa u izradi odjeće omogućavali su im relativno veliku količinu moći na tržištu, a posljedično i pristojan život u tadašnjim uvjetima. Nije pritom riječ o iznimnom slučaju – u raznim historijskim periodima postojali su, i još uvijek postoje, sektori unutar kojih radnici zahvaljujući svojem poznavanju proizvodnih procesa i vlastitim vještinama mogu uvelike diktirati vlastite uvjete rada. Motivacija za uvođenje strojeva zbog toga nije ograničena na racionalizaciju radnog procesa ili poboljšanje proizvoda. Baš suprotno, kada su tekstilni industrijalci počeli uvoditi strojeve, kvaliteta tekstila je naglo pala, no niveliranjem vještina potrebnih za obavljanje posla omogućeno je uspostavljanje kontrole nad proizvodnim procesom. Automatizacija neizbježno podrazumijeva blisko praćenje radnog procesa kako bi se pronašle minimalne jedinice koje je moguće instrumentalizirati. Sličan oblik devaluacije vještina omogućilo je treniranje digitalnih modela na sadržaju dostupnom na internetu, uz razliku da je ovaj put riječ o “kreativnim” djelatnostima umjesto o manualnom radu. Razbijanje radničkog monopola nad vještinama i znanjem prava je slika onoga što su vlasnici tekstilnih tvornica radili uvođenjem tkalačkih strojeva, onoga što je u 20. stoljeću radio Frederick Taylor u tvornici, kao i onoga što danas radi takozvana umjetna inteligencija.

Međutim, luditski odgovor nije izostao. Kada su se prije nekoliko godina pojavili automatizirani generatori slika, umjetnici i umjetnice su se instinktivno pobunile protiv korištenja tih modela, dobrim dijelom izgrađenim i na njihovim radovima dostupnima na internetu. Njihova bojazan pokazuje se istinitom, brojne poslove preuzimaju generatori slika. Dok su određeni slučajevi vidljivog korištenja generiranog sadržaja izazvali javna sramoćenja i bijes umjetnika, veliki broj poslova nema potrebnu javnu vidljivost pa prolazi ispod radara. Umjetnici borbu nastavljaju pravnim putem, ali i pokušajima sabotaže modela koji dekvalificiraju njihov rad. Uspješnu kampanju, motiviranu između ostalog i planovima za implementaciju automatiziranih sustava, protekle su godine vodili američki pisci i glumci, koji su izborili moratorij na korištenje umjetne inteligencije u svojim branšama. Drugim riječima, luditske taktike itekako žive i danas.

Efektivne strategije djelovanja

Umjetnost nije jedino polje u kojem ludizam doživljava revival. “Zeleni ludizam mogao bi biti alternativa slijepim ulicama tehnološkog rješenja i primitivizma povratka prirodi: potraga za sporijim, manje intenzivnim, manje otuđenim, više društvenim metodama zadovoljavanja naših potreba”, napominje Gavin Mueller u ranije spomenutoj knjizi Breaking Things at Work. Tako degrowth pokret poziva na radikalno drugačiju organizaciju suvremene ekonomije, podsjećajući da suočavanje s klimatskom krizom ne može biti riješeno tehnološkim napretkom, već reorganizacijom društva i načina na koje koristimo tehnologiju. Nedavni uspjesi pokreta Right to repair također zaslužuju spominjanje u okviru luditskih politika, pogotovo zbog toga što predstavljaju povratak vlasništva nad tehnološkim proizvodima i načinima njihovog korištenja. U kontekstu popravka možemo spomenuti i zajednice poput The Maintainersa, istraživačke mreže koja se fokusira na brigu i održavanje društvenih i tehnoloških sustava, umjesto na dominantan narativ inovacija, kao i pirate, ljude koji izdušuju gume SUV vozilima, određenih programera_ki računalnih virusa i haktivističkih skupina, kao i brojnih drugih. 

Krug ljudi koji direktno preuzimaju naziv ludita također raste. Ovaj tekst se znatno oslanja na rad Briana Merchanta, čija luditska kolumna redovito izlazi u LA Timesu, kao i Gavina Muellera, sveučilišnog profesora i urednika na Jacobinu. Važno mjesto širenja luditskih ideja predstavlja i ekipa okupljena oko tech podcasta This Machine Kills i Tech won’t Save Us, kao i događanja poput luditskih tribunala na kojima se ritualno razbijaju primjerci suvremenih tehnologija, poput univerzalno omraženih printera. Umjetnica Molly Crabbaple također pripada krugu ludita, kao i tehnološki kritičar i pisac Cory Doctorow, koji argumentira kako žanr spekulativne fikcije predstavlja luditsku književnost. Posebnu pozornost proteklih godina privukao je i Andreas Malm knjigom How to Blow Up a Pipeline, svojevrsnim manifestom ekološkog ludizma. 

Biti luditom znači da umjesto prihvaćanja narativa o tehnološkom razvoju i o potencijalnim opasnostima u budućnosti, tehnologiju promatramo kao stvar aktualnih političkih borbi neodvojivu od odnosa moći u suvremenom društvu. Za ludite tehnologija nije neutralan alat, ovisan tek o načinu kako ga netko odluči koristi. U vrijeme kada se automatizirani sustavi bez zadrške koriste za izvršenje i moralnu racionalizaciju neselektivnog bombardiranja, teško je opravdavati bilo kakvu ideju neutralnosti. Stanje u kojem nije moguće pregovarati ili kontrolirati tehnološki razvoj, u kojem tehnologija kakvu zaslužujemo ostaje tek stvar spekulativne fikcije, oživljavanje ludizma postaje nužnost, a sabotaže i prijetnje imovini opravdane i efektivne strategije djelovanja.

Konačno, luditi nisu tehnofobi, već umjesto nekontroliranog ekstraktivističkog razvoja na štetu većine ljudi na planeti, traže drugačije tehnologije – one koje će olakšavati život, facilitirati društvenost, omogućiti eksperimentiranje i modificiranje, nastajati iz potrebe zajednica… To nisu nužno cutting edge tehnologije – javni prijevoz, otvoreni internet, mreže uzajamne brige i brojne druge nisu izrazito hi tech rješenja. Ali kako uostalom napominje Ursula K. Le Guin, to što tehnologija nije hi tech nikako ne znači da je niska ili beskorisna. Valja se samo prisjetiti, kada je to potrebno, low tech rješenja poput čekića mogu biti efikasno primjenjiva na nebrojene stvari – jednako i na servere, i robo taxije, i jahte…

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kulturne trase društvenosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Objavljeni rezultati obuhvaćaju osam kulturnih djelatnosti i područja: muzejska djelatnost, knjižnična i nakladnička djelatnost te književni programi, audiovizualna/filmska djelatnost, dramska/kazališna i plesna umjetnost, glazbena umjetnost, vizualna/likovna umjetnost, interdisciplinarne i nove umjetničke i kulturne prakse, te kulturno-umjetnički amaterizam. Među njima se ipak nije našao popis podržanih programa međunarodne i međugradske suradnje, uključujući i EU fondove, koji je na konferenciji za medije organiziranoj u povodu objave rezultata najavljen za drugi tjedan veljače.

“Ovakvim rastom financiranja ostvaruje se dodatna podrška za već etablirane programe, ali se otvara i prostor za rast kvalitete i opsega programa koji su ranije bili značajno podfinancirani, te za razvoj novih programa”, izjavila je na konferenciji pročelnica Gradskog ureda za kulturu i civilno društvo Emina Višnić. “Na taj način Grad Zagreb osigurava bolju i raznolikiju kulturnu ponudu za sve građane, za različite ukuse i kulturne navike. Jedan dio te zadaće ostvaruje se kroz rad gradskih ustanova, dok se na različite druge kulturne potrebe odgovara kroz provedbu programa nezavisnih organizacija”, dodala je.

Uz prikaz rezultata Javnog poziva za predlaganje programa javnih potreba u kulturi, Višnić je najavila i druge pozive koje Grad Zagreb planira raspisati u prvoj polovini 2024. godine. Riječ je o dodatnom pozivu za programe međunarodne i međugradske suradnje koji je najavljen za lipanj te novom ciklusu programa Kultura i umjetnost u zajednici koji se ove godine provodi s udvostručenim budžetom, a najavljen je za ožujak. Tu su i sasvim novi pozivi predviđeni novousvojenim Programom razvoja kulture Grada Zagreba: institucionalne potpore za neprofitne organizacije čije je raspisivanje najavljeno za ožujak, potpore poduzetnicima za kulturne manifestacije koje se očekuju u ožujku/travnju, programi interkulturne razmjene, također predviđeni za travanj te programi koji uključuju mlade umjetnike i umjetnice za koje će poziv, prema današnjoj najavi, biti raspisan u lipnju.

Prema uvjetima natječaja, prostor od 613 kvadrata dan je u najam po cijeni od jednog eura po metru kvadratnom, odnosno 613 eura mjesečno bez PDV-a, a korisnici prostora dužni su plaćati i režijske troškove. Posebni uvjet natječaja bio je da ugostiteljski dio kluba Palach najveće ukupne površine od 84 m² korisnik može dati na podkorištenje trećoj osobi isključivo uz prethodnu pisanu suglasnost Upravnog odjela za odgoj i obrazovanje, kulturu, sport i mlade i pod uvjetom da se navedena ugostiteljska djelatnost u prostoru kluba Palach obavlja u skladu s pozitivnim propisima

Na natječaj su prijavu mogle podnijeti isključivo  udruge i umjetničke organizacije koje su upisane u odgovarajući registar i koje djeluju na području kulture najmanje tri godine. Pristigle su sveukupno tri ponude, od kojih je jedna bila formalno neispravna – uz RiRock ispravnu je prijavu podnijela i udruga RiKUP, dok je prijava KD Tvornica kulture odbijena s obrazloženjem da je riječ o ustanovi. Natječaj je provelo Povjerenstvo za dodjelu prostora kulture na korištenje, kojeg čine dva predstavnika kulturnih vijeća Grada Rijeke, dva predstavnika nezavisne scene te jedan predstavnik Upravnog odjela za odgoj i obrazovanje, kulturu, sport i mlade. “Udruga Ri Rock dostavila je cjelovitu prijavu s raznovrsnim programskim aktivnostima i profesionalno razrađenim financijskim planom djelovanja za buduće zahtjevno programsko i infrastrukturno funkcioniranje kluba Palach”, zaključili su.

Prostorom Palacha od 2013. godine upravljao je Savez udruga Molekula, a kako nam navode iz Udruge, RiRock je u članstvu Saveza sudjelovao do 2021. godine. Tadašnji ugovor potpisan je na pet godina, a nakon isteka tog perioda novi je natječaj za dodjelu prostora raspisan tek krajem prošle godine. O poteškoćama i nesigurnosti koju je takva situacija proizvela u funkcioniranju prostora, kao i pokušajima uvođenja drugačijih modela upravljanja, za Kulturpunkt je opširnije pisala Matija Mrakovčić.

“Ovaj natječaj već godinama čekamo budući da je i nama i publici stalo da ovaj kultni prostor funkcionira. Prijavu smo koncipirali na način da obuhvatimo cjelokupni program kojim se bavimo, od glazbenog  programa, radionica, radija zajednice, ali i podrške brojnim partnerima i suradnicima koji su izrazili namjeru producirati programe. Suradnici su nam razne udruge, nekoliko srednjih škola, institucija, kao i susjedi s kojima nastojimo specifičnu Kružnu ulici učini ljepšom i ugodnijom za suživot. Drago nam je što je povjerenstvo koje je ocjenjivalo prijave prepoznalo naš dugogodišnji rad te viziju ovog prostora za narednih deset godina”, izjavili su iz RiRocka za Kulturpunkt.

Iako su se na natječaj prijavljivali samostalno, iz RiRocka također poručuju kako će “Palach i dalje ostati otvoren svima koji žele proizvoditi programe, kao što je to i bio za vrijeme upravljanja od strane Molekule”. A prije nego se vrata Kluba Palach privremeno zatvore radi adaptacije prostora, RiRock ove subote organizira “oproštajnu” koncertnu večer Fešta de Pešta.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kulturne trase društvenosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.