Kulturoskop Kritika

<

Ovdje nema čuda

Ovdje neće biti čuda prvi je roman mladog dramskog pisca i kritičara Gorana Ferčeca.

Piše: Matija Mrakovčić

Okrene se u namjeri da krene odakle je i došao. Ugleda divovska slova na velikom reklamnom panou kroz koji prolazi sunce. U glavi složi slovo po slovo. EIVALSOGUY. Stoji s krive strane. Vratili su ga. Onda ga probudi.

Goran Ferčec, tridesetčetverogodišnjak, studirao je povijest umjetnosti, polonistiku i dramaturgiju u Zagrebu. Njegovo ''idealno stanje je stanje nijemosti''. Autor je proznih (Ovdje neće biti čuda) i dramskih tekstova (Kruženje, Pismo Heineru M.), suradnik na kazališnim projektima Boruta Šeparovića, Janusza Kice, Ivice Buljana, objavljuje teorijske tekstove, intervjue i kritike u časopisima i na radiju. Za sebe kaže: ''Ne prepoznajem užitak u govoru. Uživam u pisanju, čitanju i slušanju''.

Bender, tridesetdevetogodišnjak, ''sasvim prosječno biološko biće načinjeno od jedva spojivih fragmenata naslijeđenog'', književni je lik Gorana Ferčeca, i jedini lik s imenom u romanu Ovdje neće biti čuda. ''Ono što Benderu treba jest pojam koji ne označava više od onoga što želi reći'', a isti je slučaj i s Ferčecovim pismom. Njegov je književni lik višestruko lišen glasa, a njegovo je pismo, u nadopunjavajućoj srodnosti, minuciozno i opterećeno pripovijedanjem. Bender nema glas jer: a) ne želi govoriti – jezik sredine u kojoj prebiva jest strani jezik ili ga on osjeća stranim; b) ne smije govoriti – odnos prema azilantima i nedomicilnom stanovništvu u većini je zemalja poznatoga Zapada otvoreno negostoljubiv ili se na njih gleda s podozrenjem; c) ne smije govoriti – u domaćem ga se okruženju može smatrati onim ''koji je pobjegao dok se ratovalo'' pa nema legitimitet sudionika u kolektivnoj traumi; d) ne može govoriti – ''nepovjerenje u jezik'' Benderu ne ostavlja mogućnost komunikacije koja bi bila svrhovita, odnosno, koja bi proizvela razumijevanje među govornicima. Zbog svega navedenog, Bender nije sudionik komunikacijske razmjene, no tu njegovu poziciju uvelike nadomješta pripovijedanje. 

Književni lik ne govori jer ne uspijeva naći pojam koji bi značio točno to što želi reći, dok pripovjedač detaljnim opisima svakodnevnih pokreta i prolaznih misli svoga lika uspijeva isprazniti sve te pokrete i misli od višeznačnosti. Ferčecovo pismo, kao i svako pismo lišeno glasa, naizgled se pojavljuje još snažnije putem pripovijedanja o nemogućnosti govora. Upravo pripovijedanje ruši pretpostavku o takvoj nemogućnosti: od svakodnevnih radnji poput ustajanja, kuhanja, hodanja i mokrenja do malo manje svakodnevnih poput dobivanja batina, uličnih demonstracija, neuspjelog fellacija, pokapanja ubijenoga psa, pripovjedač stvara bogat pripovijedni svijet svoga junaka. Stoga Bender, prividno otuđen, usamljen, nerječit, naprosto suvremen čovjek, postaje upravo putem pripovijedanja svakodnevna pojava još jednog neprilagođenog književnog junaka. Pripovijedanje kratkim, odmjerenim rečenicama stvara literarni svijet koji na svakom svom koraku nudi izbor – no ne čitatelju, već književnom liku. Čitatelju nije dana mogućnost zamišljaja alternativne situacije jer ju književni lik ne priznaje kao alternativu – za njega izbor ne postoji. Štoviše, književni je lik impotentan, kako seksualno (njegova se ''platnena zmija'' rijetko pokreće), tako i kreativno (njegovo djelovanje ne proizvodi pomake ni u njegovu životu niti u realitetu pripovijedanoga svijeta, do posljednjega poglavlja). Tako, suosjećajnom linijom, i čitatelj ostaje uskraćen za užitak. 

Zbog Benderova upornog neizabiranja, pripovijedanje postaje zamorno i predvidljivo – no, naslovom smo upozoreni. Posebnost hrvatske postratne proze ni ovdje ne izostaje: u pretposljednjem poglavlju, Benderov literarni otac, kao ''jedini preostali svjedok'' u jednom dahu svoga bolesnoga želuca pripovijeda ''kako je to bilo'', razrješavajući vlastitu savjest i dvorišnu šupu od nepotrebnih predmeta prošlosti. No starčeva katarza zapravo služi kao olakšanje starčeve mirne smrti u snu, i sjajno funkcionira u pripovjednom svijetu, lišavajući ga nepotrebne patetike kojom je zagušen hrvatski postratni roman. Starčevo priznanje ne utječe na Benderov doživljaj pripovijedanoga svijeta, njegov je odlazak već upisan u vremensku matricu pripovijedanja.

Očekivano čitanje romana u njegovoj podijeljenosti na prvi dio, prikaz života u neimenovanoj zemlji koja nije domovina glavnoga lika, i drugi dio, povratak u rodni kraj, moglo bi se opravdati jedino čitanjem romana u njegovim prostornim koordinatama. Promjena mjesta sugerirana je putovanjem, putopisnom matricom odlaska, dolaska i povratka. No, prikaz grada iz kojega se odlazi, zapuštenoga sela u koje se dolazi i odlaska iz takvoga okruženja, u nepoznatom pravcu, zapravo ne ulazi u opis promjene mjesta, već vremena. Naravno, bilo bi suludo tvrditi da roman ne zaprema prostorne koordinate, no ekonomija mjesta u pripovijedanom je svijetu podređena ekonomiji vremena. Prostorne koordinate daje citat s početka teksta: književni lik vječno stoji sa krive strane. Na početku priče, on, stranac, promatra svoga susjeda kroz špijunku, svjestan da ga ovaj vidi: ''Turčin, navikao na poziciju stranog tijela, pristaje da bude promatran''. Dalje, nalazi se usred prosvjedne povorke za čiji uzrok ne zna niti ga zanima, no uočava čovjeka na prozoru: ''Bender zaključi kako liku na prozoru sve ovo mora izgledati poput režirane masovne scene u kojoj nije nimalo važno protiv čega se ljudi u koloni zapravo bune''. Noćna šetnja parkom, u koji je zašao vođen seksualnom željom, ponovno ga ostavlja s druge strane: ''To mu daje sigurnost da ne odstupi ni koraka s mjesta na kojem se ukipio i s kojega gleda ono što je prema općemu mišljenju nečija privatna stvar.'' No odgovor na pitanje o pravoj i krivoj strani nije zadan, niti ga Bender zna, on ponekad djeluje a ponekad ne – pripovijedanje je to koje svakom njegovu ne/djelovanju daje potreban okvir vodeći čitatelja jasnim i odmjerenim rečenicama kroz bespuća misli i asocijacija bliskih ''zakržljalom čovjeku zaboravljenog doba''. U tim i takvim opisima pripovijedanje se napuhuje i ispuhuje, nikada ne prelijevajući se iz okvira kojeg je sámo zadalo prvom rečenicom teksta.

Prostorne koordinate bez otkrivanja strana svijeta upućuju na ideološki okvir pripovijedanja koji je mnogo jasnije izražen u njegovim vremenskim odrednicama. Već spomenuta nemogućnost govora (''To što čuje njegov je glas. Probija se sterilan i nerazumljiv kao da dolazi iz zvučnika'') dozvoljava književnom liku, a posredno pripovjedaču, da zauzme poziciju onoga koji ne izriče vrijednosne sudove, već zbog same nemogućnosti izricanja. ''Samo će ga objektivno sagledavanje činjenica sigurno dovesti do sljedećeg jutra'' rečenica je koja nagoviješta, iako pri samom kraju teksta, ideološku poziciju književnih instanci. Vrijeme u romanu slijedi pripovijedane događaje i ne reterira ni u kojem trenutku, neumorno se kreće prema naprijed jer je prošlost, prošlo doba, prethodni događaj, prethodno poglavlje, nešto što je u pripovijedanom svijetu – završeno. Stoga nema ni razmatranja povijesti da bi se zaključilo što se može ''danas'' bolje učiniti. ''Objektivno sagledavanje činjenica'' odnosi se na konkretni trenutak i ne važi ni za koji drugi. Odgovornost koju pripovjedač propisuje svom književnom liku nije ništa drugo nego ideološka pozicija onoga koji u trenutku proživljava odmazdu za svoje krive, nepromišljene korake i blagoslov za one promišljene. Književni lik s takvom odgovornošću odgovara samo za sebe (stoga jednoličnost pripovijedanja njegova ''puta''), jednako kao što i pripovjedač odgovara za fikcionalni svijet koji svojim pripovijedanjem gradi. Taj svijet možda jest jednoličan, neporemećen važnim društvenim događanjima koji ulijevaju nadu u bolje sutra ili ju pak poništavaju, no ostavlja prostor za čudo, odgovornost za koje pripisuje, na kraju krajeva, čitatelju.

 

Roman Gorana Ferčeca Ovdje neće biti čuda izašao je 2011. godine u izdanju zaprešićke izdavačke kuće Fraktura. 
 
  • A
  • +
  • -
Objavio/la vatroslav [at] kulturpunkt.hr 11.05.2012
Ulogirajte se ili registrirajte da biste dodali komentar

KOMENTARI

Komentiranje ovog članka nije moguće